O ženama, doktoricama, njihovom profesionalno usponu i društveno-političkom angažmanu, eugenici, rasnoj higijeni i konceptu rodne empatije a povodom knjige Melisse Kravetz Women Doctors in Weimar nad Nazi Germany Maternalism, Eugenics and Professional Identity (University of Toronto Press, Toronto, Buffalo, London, 2019, 328 str.).
Piše: SABINA VELADŽIĆ
Francuski filozof i povjesničar ideja Michel Foucault u svojoj Istoriji seksualnosti na idući način opisuje začetke populacijske politike:
“U osamnaestom stoljeću jedna od velikih novina u tehnikama vlasti bila je pojava ‘stanovništva’ kao ekonomskog i političkog pitanja: stanovništva-bogataša, stanovništva-radne snage (...) stanovništva u ravnoteži između vlastitog rasta i sredstava kojima raspolaže. Vlade uviđaju da nemaju posla samo sa podanicima, pa ni sa 'narodom', nego sa 'stanovništvom' i svojstvenim mu pojavama (...): stopom rađanja, stopom smrtnosti, životnim vekom, plodnošću, zdravstvenim stanjem, učestalošću poboljevanja, oblicima ishrane i stanovanja. (...) U srži tog ekonomskog i političkog pitanja stanovništva, seks: treba analizovati stopu rađanja, godine stupanja u brak, zakonita i nezakonita rođenja, prevremenost i učestalost polnih odnosa, puteve da se oni učine plodnim ili jalovim, dejstvo neženstva ili zabrana, primjenjivanje postupaka protiv začeća (...) ovo je prvi put da jedno društvo tvrdi (...) kako su njegova budućnost i sreća povezani ne samo sa brojem i vrlinom njegovih građana, ne samo sa propisima o braku i sa ustrojstvom porodice, već i sa načinom na koji se svako služi svojom polnošću.”
Početkom 20 st. ovaj je koncept populacijske politike u Evropi nadograđen eugenikom, konceptom socijalne i rasne higijene, socijalnog Darvinizma sukladno kojima se, manje ili više sistemski i institucionalno, usmjerava, regulira razvoj i obnova “stanovništva” unutar državnih okvira, kroz diferencijaciju i kategorizaciju članova društva, pojednostavljeno rečeno, na “superiorne” i “inferiorne”, te se prema tome nastoji utjecati i na njihovu odluku i pravo na brak i reprodukciju. Pomenuta superiornost i inferiornost su nerijetko definirane klasnom, ali i rasnom, etničkom, ideološkom pripadnošću, kao i stanjem mentalnog i fizičkog zdravlja. Pri tome se “negativne” društvene pojave, poput raširenog alkoholizma, stope kriminaliteta – često usko povezane sa uvjetima krajnje socijalne bijede “inferiornih” grupa sa dna društvene ljestvice – unutar ovih koncepata tretiraju kao genetski prenosivi.
Iz evropskog/zapadnog povijesnog konteksta definiranog ovom idejnom paradigmom koja jača zajedno sa prvim modernim nacionalnim i birokratskim državama te koja početkom 20. st. oblikuje diskurs “humanističkih” znanosti, pa i medicine čijoj profesionalizaciji doprinosi u kontekstu pojačane državne skrbi za zdravlje članova (nacionalnog) društva, ishodi tema vrijedne naučne studije pod naslovom Women Doctors in Weimar nad Nazi Germany Maternalism, Eugenics and Professional Identity, autorice Melisse Kravetz, vanredne profesorice historije i kopredsjedavajuće na Ženskim, rodnim i seksualnim studijima na Univerzitetu Longvud, Virginia, SAD.
Zapravo, ova monografija u kojoj se tijesno isprepliću rodna historija, kao dio društvene, politička, te historija ideja i medicine kao znanosti i profesije pokazuje na koji način su, po završetku I svjetskog rata, žene, doktorice, mahom iz više i srednje društvene klase, u Vajmarskoj Njemačkoj kreirale i proširivale prostor svog profesionalnog djelovanja unutar opisanog idejnog mainstream-a i medicine kao dominatno muške djelatnosti. U istraživačkom fokusu je djelatnost doktorica okupljenih unutar prvog njemačkog ženskog profesionalnog medicinskog udruženja utemeljenog 1924. (Bund Deutscher Ärztinnen, BDÄ) kao i medicinski diskurs koji se kreirao unutar njegovog časopisa Die Ärztin koji je autorici poslužio kao glavni izvor za rekonstrukciju teme. U Uvodu studije Kravetz piše kako su u Njemačkoj, u odnosu na druge velike evropske države, žene relativno kasno, početkom 20. st. dobile pravo da studiraju medicinu te da je tome “kumovao” i mizogini diskurs profesora medicine i konzervativne birokratije koji su javnost uvjeravali da ženama ne treba dati pristupa visokom obrazovanju jer preveliko intelektualno naprezanje umanjuje njihovu privlačnost, ugrožava njihovo zdravlje i razvoj reproduktivnih sposobnosti. Dakle, prva generacija doktorica u Njemačkoj završila je svoj studij tokom i nakon Prvog svjetskog rata, kada je, na zgarištima vojnog i nacionalnog poraza, i teške krize njemačkog društva pogođenog ogromnim demografskim gubicima muške populacije, te opadajućim natalitetom, od strane jedne frakcije Socijaldemokratske partije Njemačke utemeljena prva građanska parlamentarna demokratija u njemačkoj historiji, Weimarska republika.
Populacijskom politikom opsjednuti (jer eugenika je prožimala i lijeve i desne političke koncepte i “progresivnu” misao), kako autorica navodi u prvom poglavlju svoje knjige, politički predstavnici ove državne tvorevine, socijaldemokrati, skupa sa demografima, stručnjacima za društvenu higijenu, te doktorima i udruženjima za promidžbu populacijske politike, a zbog straha za budućnost nacije i straha od njemačkih neprijatelja i nacionalnog Drugog, u potpunosti su podupirali eugeničke i principe društvene higijene stavljajući fokus ne samo na kvantitet već i na kvalitet reprodukcije članova društva i nacije. U tom smislu se već po završetku rata nastoji ozakoniti amandman na Zakon o braku iz 1875. kojim bi se razmjena bračnih zdravstvenih potvrda, dobivena na temelju zdravstvenih predbračnih pregleda, učinila obligatornom (takve vrste restrikcija na bračno udruživanje u to vrijeme već su postojale u SAD-u i Švedskoj, napominje autorica) čime bi se, u cilju obezbjeđenja kvalitetnog nacionalnog potomstva, podržalo zasnivanje braka između sposobnih (capable) individua te obeshrabrio brak između manje vrijednih (less valuable) individua. Budući se ozakonjenje navedenog amandmana nije moglo ostvariti, država se fokusirala na poticanje osnivanja općinskih, privatnih i religijskih centara za bračno i seksualno savjetovanje kao vid institucionalnog podupiranja i diseminiranja principa populacijske politike prema stanovništvu u koje je trebalo usaditi potrebu nacionalne odgovornosti pri biranju bračnog partnera. U tom smislu ovi centri postaju mjesto upada države i njenih stručnjaka, posjednika znanja u sferu privatnog, braka, porodice koji se, definirani kao institucionalni temelji nacije i društva, pretvaraju u mjesto intervencije odozgo. Prema zagovornicima populacijske politike, društvena kriza manifestirala se kao kriza braka, kroz povećan broj razvoda te, s jedne strane, kao opadanje nataliteta i plodnosti (privilegiranih društvenih slojeva?), a s druge strane kao nekontrolirana reprodukcija slojeva sa dna društvene ljestvice koji su zbog teških ekonomskih uvjeta u kojima su živjeli, nezaposlenosti, alkoholizma, veneričnih bolesti tretirani kao društveno opterećenje koje treba umanjiti.
Činjenica da su u centre za bračno savjetovanje dolazile dominatno žene (iz radničke klase) koje su se nosile sa bračnim i životnim problemima poput (muževljevog) nasilja, nevjerstva, alkoholizma, nezaposlenosti, beskućništva, potrebe za abortusom, kontracepcijom, sterilizacijom, otvorila je prostor za žene doktorice da postave zahtjev za svojim profesionalnim angažmanom u okviru ovih savjetovališta koje postepeno pretvaraju u rodno omeđeni, ženski medicinski prostor pa time i prostor vlastite moći. Pri tome je njihova djelatnost bila diskurzivno legitimirana maternalističkim diskursom i narativom o “urođenoj” ženskoj empatiji i sposobnosti da se blisko poveže sa pacijentom, a istovremeno prožeta eugeničkim uvjerenjima, klasnim predrasudama, kao i nastojanjima da vrijednosti, moral i principe života srednje klase prenesu i na svoje “štićenice”. Kroz rad sa pacijenticama koji nipošto nije bio jednoznačan i koji je imao i humane konotacije (značaj bračnih savjetovališta bio je i u tome što su ženama, zahvaljujući doktoricama, omogućavala slobodan pristup kontracepciji a time i reproduktivna prava) te doktorice su istovremeno doprinosile i naturaliziranju primarne društvene uloge žene kao supruge i majke, tj. esencijaliziranju rodnih razlika, te nastupale kao agenti idejno-političkih i društvenih struktura moći.
U drugom poglavlju svoje knjige Kravetz opisuje eugenički fokus Weimarske države – zabrinute za devastiranu naciju u rasulu i za perspektive njene kvalitetne obnove – na omladinu (Zakon o skrbi nacionalne omladine, 1922.), te posebno na njihovo tijelo i njegovu fizičku spremu jer se vjerovalo da fizičko zdravlje i osposobljenost članova zajednice doprinosi rehabilitaciji i obnovi nacionalnog zdravlja u cijelosti. Navedeno je bilo poticaj doktoricama da pokrenu debatu u javnom prostoru o pravu ženske djece na tjelesni odgoj koji bi se prilagodio njihovim temeljnim društvenim ulogama – domaćice, majke koja će rađati i odgajati zdrav i kvalitetan nacionalni podmladak, supruge, skrbiteljice za širu i užu obitelj. Kravetz napominje da su tim djelovanjem doktorice osnaživale vlastitu/žensku participaciju u javnom prostoru, osiguravale i proširivale prostor svog profesionalnog djelovanja na škole te se istovremeno, po prvi put organizirajući javni forum na temu fizičkog obrazovanja ženske djece, borile za pravo na jednako, a ipak prilagođeno „posebnim“ rodnim potrebama, obrazovanje djevojčica i djevojaka. Dakle, prava su proširivana u okvirima zadane patrijarhalne matrice i selektivno humane ideologije. Značajno je napomenuti da su ciljna grupa ove državne, društvene i medicinske akcije za obezbjeđivanje jednakih prava na tjelesni odgoj i edukaciju o društveno odgovornom životu bile djevojčice koje su pohađale zanatske škole, tj. djeca radničke klase, u pubertetskim i adolescentskim godinama (doktorice nisu radile npr. u gimnazijama koje su pripremale akademski kadar iz viših društvenih slojeva) te je, kako napominje autorica, njihova posebna pažnja posvećivana siromašnoj i djeci ugroženog mentalnog zdravlja sa ciljem praćenja, kontrole, evidentiranja, pa i izoliranja „oboljelog nacionalnog tkiva“ (takva djeca su u školama i sportskim klubovima odvajana od ostalih). Upravo tu u školama vršeni su medicinski pregledi i sastavljani zdravstveni kartoni koji su individue pratili kroz godine do pomenutih bračnih savjetovališta, te se na temelju njih donosila i odluka o pravu tih pojedinaca na prokreaciju. Zdravu radničku djecu i buduće njemačke majke doktorice su u školama educirale o pravilnoj prehrani, pravilnom i prirodnom načinu odijevanja, prevenciji bolesti, štetnosti alkohola i duhana, moralu i seksu. Nastojale su educirati i majke te djece o onome što su smatrale pravilnim odgojem, putem radionica, edukativnih brošura i tome sl.
U trećem poglavlju Kravetz opisuje državnu, društvenu i institucionalnu borbu, inspiriranu populacijskom politikom, protiv alkoholizma i veneričnih bolesti koji su predstavljali, za navedene strukture, najveći izazov kvalitetnoj reprodukciji nacije i „metaforu moralnog posrnuća njemačkog društva“ u kojem je potkraj rata gotovo milion Nijemaca imao neku veneričnu bolest. Prenosioci tih spolnih bolesti najvećim dijelom bili su vojnici koji su se vraćali iz rata. Također, radnici koji su bili iscrpljivani socijalnom bijedom, nehumanim radnim satnicama i uvjetima, izlaz su tražili u alkoholu i u prostituciji, gdje su ostavljali svoje plaće a kući donosili i širili gonoreju, sifilis. U uvjetima ekonomske krize, i žene iz srednje klase okretale su se prostituciji koja je povećavala rizik zaraze.
Njemačke doktorice počinju se intenzivnije baviti navedenim društvenim problemima, tvrdi autorica, onda kada su oni počeli zahvaćati i članove više i srednje klase.
Ipak, kako ništa u povijesti nije jednoznačno niti jednostavno u ljudskoj djelatnosti, doktorice, koje su 1927. tokom javne, društvene i političke rasprave o Zakonu za borbu protiv spolnih bolesti (Law for Combating Veneral Disease) u njoj uzele aktivnog učešća napadajući na mizogine i duple seksualne standarde, te se potvrdile kao „politička bića“, naposljetku su izvojevale i pobjedu za žene sa društvene margine (prostitutke) kojima su sadržinom Zakona koji je usvojen zagarantovana ključna građanska prava (na slobodno kretanje, pristup javnim mjestima, i tome sl.). Vlastitu profesionalnu pobjedu su opet izvojevale time što je skrb za prostituke, od policije za moral, prešla na socijalne službe i zdravstvene odsjeke u kojima su otvorena nova radna mjesta za doktorice koje zadobijaju svojevrsnu moć i kontrolu nad tim ženama. Radna mjesta dobile su i u Centrima za spolne bolesti koji se osnivaju uz državni poticaj i u kojima su se tražile ženske osobe sposobne za uspostavljanje „odnosa povjerenja“ sa pacijenticama. Ipak, napominje Kravetz, svi ovi, za žene osvojeni medicinski profesionalni prostori bili su, u biti, marginalni jer se radilo o honorarnim poslovima koji nisu donosili veliku dobit i koji nisu ugrožavali muški primat u medicini. Krajem 19. stoljeća kršćanski i moralni rezon u borbi protiv alkoholizma kao društvene pošasti, navodi autorica, zamijenila su naučna i medicinska objašnjenja stručnjaka – doktora i psihijatara koji su tražili biološki uzrok ovim porocima. Anti-alkoholičarske kampanje predvodile su žene (German Women's League for an Alcohol Free Culture) jer je privatna sfera za koju su one društveno bile zadužene bila najviše ugrožena tim porokom. Doktorice (Agnes Bluhm u Ärztin-u) koje su uzimale učešća u anti-alkoholičarskoj kampanji tokom Weimarske republike kao i njihove muške kolege služile su se eugeničkim diskursom putem kojeg su alkoholizam vezale za siromaštvo, kriminal, spolne bolesti, nasilje, prostituciju i nekontroliranu, „nekvalitetnu“ reprodukciju koja je ugrožavala civilizirane članove društva i predstavljala teret koji je trebalo umanjiti.
Posljednja dva poglavlja knjige predstavljaju svojevrsnu kulminaciju ovog povijesnog narativa o profesionalnom usponu doktorica „na krilima“ populacijske politike u njenom najradikalnijem ideološkom obliku i u okvirima nacističke Njemačke. U njima autorica najprije opisuje kako je BDÄ, prvo udruženje njemačkih doktorica koje je zastupalo njihove profesionalne interese kao društvene/rodne grupe, bez ikakvog intelektualnog otpora osvojeno Gleichschaltung-om, tj. koordinacijom svih političkih i društvenih institucija u Njemačkoj koja ih je dovela pod kontrolu Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije u proljeće 1933. Tim činom sve doktorice Jevrejke koje su činile jednu trećinu članstva su otjerane iz BDÄ a „(...) only one non-Jewish German doctor publicly quit the BDÄ.“ Potom su u Statutu Udruženja izbrisane ranije postojeće klauzule o političkoj i vjerskoj neutralnosti te je medicinska praksa doktorica okupljenih u BDÄ, usmjerena ka ideološkoj indoktrinaciji djece i žena arijevske rase, nakon toga oportuno nastavljala ispunjavati političke ciljeve nacista. BDÄ je do 1936. godine raspušten a u skladu sa tendencijom anuliranja žena u javnoj i političkoj sferi režima te je umjesto njega osnovan Odjel doktorica koji je djelovao unutar Komore doktora Rajha gdje su muški glasovi ubjedljivo dominirali nad ženskim. Profesionalni angažman njemačkih doktorica u ovom periodu ostvaruje se unutar Lige njemačkih djevojaka (Bund Deutscher Mädel, BDM), ženskog ogranka Hitlerove mladeži, te unutar Majčinske službe Rajhu (Reichsmütterdienst, RMD) putem koje one nastoje formirati ekskluzivnu zajednicu zdravih žena Njemačke i usaditi im osjećaj dužnosti da svojim tijelom, (porodičnim) životom, potomstvom treba da obezbijede budućnost Volka i tisućljetnog Rajha. U tom smislu je dr. Ilse Szagun koja je bila dio struktura moći te je i kreirala principe zdravstvene politike znala podvući „the importance of sexual duty to the German nation“ za posjetitelje Protestantskog bračnog savjetovališta kojeg je vodila.
Najupečatljiviji dio četvrtog poglavlja je prikaz Alt-Rehse-a (Mecklenburg, Sjeverna Njemačka), centra za obuku doktora/-ica, smještenog u bajkovitom prirodnom okruženju koji je, prema svjedočenjima, poticao „spiritual revival“ polaznika/-ca dok su, unutar svoje probrane zajednice razvijali prijateljstva, uz logorsku vatru, smijeh, radne akcije, sportske aktivnosti, te uz predavanja o Nirnberškim rasnim zakonima, rasnoj higijeni koja će ove žene koje su se pozivale na maternističke i koncepte rodne empatije dovesti do eutanazije, medicinskih eksperimenata, masovne sterilizacije, rada u koncentracionim kampovima ili rasno-političkim uredima Nacional-socijalističke partije u kojima su lupom tražili jevrejske korijene u pedigreu „običnih građana“. U fokusu posljednjeg, petog poglavlja su ustanove za prikupljanje majčinskog mlijeka, čije je utemeljivanje u Njemačkoj (svojom matičnom ustanovom tog tipa u Erfurtu 1927) pokrenula dr. Marie-Elise Kayser da bi pomogla bolesnoj i ugroženoj djeci koju majke nisu mogle dojiti. Dolazak nacista na vlast i njhov fokus na majčinstvo, iskoristila je da zadobije podršku za ove ustanove koje se otvaraju širom Njemačke i nad kojima Partija preuzima kontrolu jer je breast-feading milk bilo percipirano kao nacionalni prirodni resurs. U vremenu rata, doktorice ne samo da nastoje svojim diskurzivnim djelovanjem osmisliti koncept maksimiziranja učinkovitosti njemačkih žena, iz donjih društvenih slojeva, kao domaćica, supruga i majki, već i kao radnica, budući je njemačka ekonomija trebala, usljed odsustva muške radne snage, žene u fabrikama (u tom smislu daju prijedloge da novoronđenčad tokom radne sedmice živi u tvornicama). Time se je, poentira autorica, fokus sa privatne sfere, unutar koje je žena svojim radnim aktivnostima u koje su spadale i prokreativne trebala služiti Volk-u, prebacivao na iskorištavanje ženske radne snage a sve u svrhu ispunjavanja nacionalne agende.
Nadam se da je ovaj iscrpan prikaz približio čitatelju važnost teme koja je obrađena u knjizi profesorice Melisse Kravetz i različite uglove njenog sagledavanja koji doprinose kvaliteti ovog znanstvenog štiva u kojem je na neostrašćen način elaborirana profesionalna djelatnost doktorica, žena porijeklom iz privilegiranih društvenih slojeva, u vrijeme kada se koncipirala i profesionalizirala medicinska znanost intenzivno prožeta (političkom) ideologijom a žene tražile svoju djelatnu nišu unutar profesionalnog, društvenog, javnog prostora. Ovo je priča i o profesionalnom i intelektualnom oportunizmu (uvijek aktuelna) i pomjeranju granica ženskog djelovanja i ostvarivanju ženskih prava koje se dešavalo unutar strogo zadatog patrijarhalnog koncepta i uz žensko podupiranje esencijalističke rodne politike, priča o „ženskoj empatiji“ i „majčinskom instinktu“ apliciranom na klasno, rasno i biološki privilegirane članove društva. Budući koncepti koji su u fokusu ove knjige i koji motiviraju političku, društvenu i individualnu djelatnost nisu stvar (daleke) prošlosti, autorica ovom studijom nudi model i inspiraciju za istraživače/-ice spremne da se uhvate u koštac i sa ovim „mračnim“ aspektom rodne historije.