(Dževad Drino, Sulejmanpašići. Povijest bosanske vezirske porodice)
O povijesti pojedinih begovskih porodica u Bosni i Hercegovini nastalo je niz lvalitetnih knjiga. Tom nizu se sada pridružuje i ova knjiga o porodici Sulejmanpašić. Kako bismo bolje razumjeli o kakvoj knjizi je riječ, treba imati u vidu nekoliko napomena koje autor daje u uvodu.
Prvo, autor nas upoznaje kako je davne 1996. napisao i objavio članak o Sulejman-paši Skopljaku. Dakle, skoro 30 godina autor se bavi ovom temom. To, na ravno, ne znači da se čitavih 30 godina bavio samo tom temom, ali to svakako jeste vrijeme koje je na određeni način autor posvećivao historiji ove porodice. Rezultat je, dakle, ova knjiga o kojoj danas govorimo.
Drugo, važnost ove porodice u historiji. Autor počinje konstatacijom kako je rodonačelnik porodice, Sulejman-paša Skopljak, bio namjesnik u tri važne provincije Osmanskog carstva: bio je beogradski vezir, potom bosanski vezir i konačno namjesnik na Lepantu, Grčka. Sama ta činjenica govori o njegovoj historijskoj važnosti.
Treća činjenica koju bih odmah naglasio odnosi se na autorov pristup – on to promatra u konektsu odnosa centra i periferije, ali je akcenat na genealogiji.
Četvrta napomena kojoj mogu svjedočiti iz iskustva vlastitih istraživanja: kada sam prije više od dvadeset godina pisao disertaciju o begovskim zemljišnim bosjedima – suočavao sam se sa sličnim poteškoćama u vezi sa utvrđivanjem genealogije. Tada sam se dotakao i ove porodice i sjećam se koliko mi je trebalo strpljenja da riješim gotovo nerazmrsive mreže porodičnih odnosa. O tim poteškoćama s kojima se suočavao u ovom istraživanju govori i Dževad Drino.
Peto, naročito u posljednje vrijeme raste interes za genealoška istraživanja, pa je ova knjiga vrijedan doprinos tim nastojanjima. Diskusija koju Drino započinje već u uvodu, a u vezi s prezimenima u Bosni, ukazuje na važnost pitanja koja se obrađuju u knjizi.
Šesto, ova knjiga otvara iznova pitanje o ulozi ličnosti u historiji. Kako god se razvijali moderni pristupi istraživanjima prošlosti i koliko god nauka pokušavala sagledavati globalne procese tokom historije, uvijek se vraća ljudima i njihovom doprinosu povijesnim promjenama. Dževad Drino ovom knjigom o porodici Sulejmanpašić objedinjava pristupe koji ukazuju na važnost ličnosti u historiji, ali to promatra u širem kontekstu političkih i socijalnih zbivanja tokom dugog vremena. Iako se fokusira na Sulejmanpašiće, i potom na pojedine predstavnike ove porodice sa važnom ulogom u bosanskohercegovačkoj povijesti, knjiga daje važne uvide u šire kontekste ne samo prostora iz kojeg je porodica potekla, nego i opći uvid u bosanskohercegovačku i svjetsku historiju.
Sedmo, kako sam već naglasio, Dževad Drino se i ranije bavio poviješću pojedinih porodica (Teskeredžići, Hafizadići i drugi) i o tome objavio zapažene priloge, ali se ova knjiga o Sulejmanpašićima izdvaja po sveobuhvatnom pristupu i dubini istraživačkih zahvata i pristupa. Drino koristi brojne izvore i literaturu, ali se upušta i u analize narodnih predaja o porijeklu ili o različitim interpretacijama djelovanja pojedinih članova porodice. Iz knjige saznajemo ne samo historijat porodice nego čitamo historiju jednog mikroprostora (Uskoplje), ali smještenu u kontekst historije velikih imperija (Osmanskog Carstva i Habsurške Monarhije) te kasnije Jugoslavije tokom 20. stoljeća. U knjizi također pratimo kretanje stanovništva, mreže porodičnih odnosa od ranog doba do najnovijeg statusa pojedinih članova porodice Sulejmanpašić. Dževad Drino je kao na umjetničkom platnu oslikao kretanje porodice kroz razne epohe trudeći se prepoznati pojedinačni doprinos svakog člana svom vremenu. On pri tome nimalo nije zarobljen mitomanijom, ne teži ponuditi sliku historije kojom bi današnji čitatelj, uklopljen u savremeni politički kontekst, bio zadovoljan. Drinina namjera je ponuditi što vjerodostojniju sliku povijesti. Zato on piše i o odnosu Sulejmanpašića prema Pokretu Husein-kapetana Gradaščevića u prvoj 19. stoljeća, ali i o različitoj ulozi pojedinih pripadnika tokom Drugog svjetskog rata. Drino ne želi povlađivati nikakvim emocijama savremenih čitatelja nego ih potaknuti na racionalan odnos prema povijesti. Zato je njegova knjiga naučno utemeljena i objektivna.
Vrijednost ove Drinine knjige je u tome što on historijat porodice Sulejmanpašić promatra u kontekstu vremena, te prostora. Zato prvi dio knjige sadrži priču o Uskoplju, odnosno čitavoj ovoj Skopaljskoj dolini (Gornji i Dronji Vakuf, Bugojno), i to od rane povijesti Uskoplja, do nahije u osmanskom dobu. Na taj način, Drino je vremenski i prostorno pozicionirao ovu porodicu u vrijeme i prostor. On govori o stanovništvu ovoga kraja, migracijama, pojedinim porodicama, i to kako o katoličkom, tako i o pravoslavnom i muslimanskom stanovništvu, njihovom porijeklu i td.
Prema autorovom mišljenju, „Skopljak se javlja kao etnikum, nadimak i kasnije prezima (Skopljo, Skopljak, Skopljaković), kao odrednica za čovjeka porijeklom iz bosanskog Skoplja, dok je za makedonsko Skopje korište turski naziv Uskjup, Ušćup, pa odatle prezimena Upčuplija i Upćuplić“ (str. 105)
Naravno, važna ličnost u ovoj porodici je Sulejman-paša Skopljak, rodonačelnik porodice, koji je koncem 1815. sa položaja beogradskog muhafiza imanovan za valiju Bosanskog ejaleta, a odatle 1818. za valiju vilajeta Ibebat (Lepant). Ali, još zanimljivije je da je Sulejman-pašin sin Osman-papa Mazhar Sulejmanpašić bio posljednji Boišnjak bosanski vezi (imenovan 1859). Mazhar – znači poštovan, uvaćžen, ugledan). Ovaj Osman-paša je inače bio oženjen s Ćamilom, kćerkom Smail-age Čengića.
Autor ukazuje i na dosadašnje različite interpretacije povijesti ove porodice, od pogleda na porijeklo porodice iz srpske perspektive, do njihovog privatnog porodičnog života i porodičnih mreža. Ne treba ovdje ulaziti u te detalje i zamršenu porodičnu mrežu, ali vrijedi istaknuti da Drino nikada ne gubi iz vida da piše historiju jedne porodice. Zato je čovjek u središtu pažnje. Mi tako, naprimjer, u ovoj knjizi, možemo čitati i o pjesništvu koje su iza sebe ostavljali pojedinci iz ove porodice (Omer-beg, na primjer), kao i o vrijednim radovima o žurnalizmu ili o životu žena muslimanki (Dževad-beg Sulejmanpašić), ili o povijesnim tekstovima Zije Sulejmanpašića. Pratimo socijalnu historiju porodice, razvoj i sudbinu njihovih zemljišnih posjeda, njihovu graditeljsku djelatnost, kao i ulogu u kulturi, sportu, nauci.
Nije potrebno posebno naglašavati ono što se podrazumijeva u ovakvim djelima, ali ipak spomenimo da je Drino vrlo oprezan i kritički nastrojen prema izvorima i literaturi što mu je ostavilo prostora da napiše vrlo objektivnu studiju.
Zbog svega toga mislim da je ova knjiga vrijedan doprinos našoj nauci i da će biti lijepo prihvaćena i u široj društvenoj javnosti, te je sa zadovoljstvom preporučujem za čitanje, a autoru čestitam.
(Govor na promociji knjige, Sarajevo, Bošnjački institut, 2. april 2026).