Nikola Vučić je u knjizi Mostovi nade. Prisjećanja i kazivanja Marka Oršolića zapisao kako su bosanski franjevci „u vremenu šutnje i moralne dezorijentacije (...) pokazali izuzetnu hrabrost i odlučnost. Njihova dugogodišnja povezanost s narodom, zavjet služenja zajednici i franjevačka tradicija koja je uvijek naglašavala vrijednost mira, solidarnosti i pravde oblikovali su poseban etički i intelektualni habitus. Taj habitus nije dopuštao ravnodušnost pred nepravdom niti zatvaranje očiju pred nasiljem. Franjevci su, suočeni s nacionalističkim ludilom, odbili šutjeti i pristati na logiku podjela.
Među tim hrabrim glasovima posebno se isticao Marko Oršolić, koji nije bio samo svećenik, vrć i intelektualac širokih vidika, duboko svjestan društvene odgovornosti Crkve“.
Možda su ove riječi na najbolji način i opisale fra Marka Oršolića, ali i širi društveni kontekst kroz koji su prošli Bosna i Hercegovina i Crkva u drugoj polovici 20. i početkom 21 stoljeća.
Šta nam kazuje ova knjiga o fra Marku Oršoliću?
Ovo nije Oršolićeva biografija, niti zbirka intervjua s njim, ali jeste knjiga koja nam oslikava fra Marka Oršolića, pokazujući njegov život ali i jedno teško i izazovno razdoblje naše povijesti. Rođen 3. avgusta 1943. u Tolisi kod Orašja. Bio je „najmlađi stric u selu“, s obzirom da je njegov najstariji brat dobio sina kada je Marko bio star godinu dana. Osnovnu školu je pohađao u Tolisi, svakodnevno pješačeći po tri kilometra do škole i nazad do kuće. Potom je pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a studij teologije je pohađao u Njemačkoj (Königstein) i Sloveniji (Ljubljana), a filozofiju je studirao na Sveučilištu u Zagrebu. Također je na Univerzitetu u Sarajevu diplomirao političke nauke i historiju, te je i magistrirao iz oblasti političkih nauka i teologije.
Bio je redoviti sudionik Korčulanske škole, prvi svećenik koji je u vrijeme socijalizma pisao u listu „Komunist“, baštinik je teologije oslobođenja, koja se kao teološki pravac razvila 1960-ih i 1970-ih godina i koja je povezala teologiju s marksističkom analizom društva, pozivajući se na biblijsku tradiciju oslobađanja potlačenih i marksističku viziju odnosa društvenih struktura. Od 1973. fra Marko Oršolić je bio glavni tajnik Udruženja Dobri pastir, a 1987. fra Marko je jedan od pokretača lista Zajedno, koga su uređivali udruženja katoličkih svećenika, pravoslavnih sveštenika i muslimanske uleme u Bosni i Hercegovini.
No, fra Marjko Oršolić je poznat i još po nečemu: Godine 1991. osnovao je Internacionalni, multireligijski i interkulturni centar (IMIC) Zajedno u Sarajevu, koji je predstavljao nadogradnju Udruženja Dobri pastir, koje je zbog promijenjenih društvenih okolnosti preslalo postojati. Ovi centri su kasnije osnovani i u drugim mjestima Bosne i Hercegovine (Tišina, Derventa), zatim Beogradski multireligijski i interkulturni centar (BEMIC). Sve ovo pokazuje koliko je fra Marko Oršolić radio na međureligijskom dijalogu i istinskom uspostavljaju mostova nade.
Vučić je u ovoj knjizi objavio i pojedina svjedočenja (Zilha Spahić Šiljak, Adnana Tihić, te Milica i Fadil Pelesić) koja pokazuju snažni Oršolićev angažman na uspostavi mira, saradnje, ali i suočavanja sa prošlošću poslije ratova 1990-ih, ali i nekoliko intervjua. Izdvajamo onaj intervju za TV N1 u kojem fra Marko Oršolić govori kako ga nimalo ne opterećuju etiketa da je „crveni fratar“, ali i odgovara na pitanje o mjestu religije u društvu:
„Prethodni sistem marginalizirao je religiju, tretirajući je kao formalno slobodnu, ali suštinski podcijenjenu – i to je bila velika pogreška – jer religija sa sobom nosi mnogo humanističkih potencijala. Danas je pak religija suočena s novim izazovima i, baš tako, potrebna je teologija oslobođenja kako bi se dublje razumjela njena uloga u konkretnim društvenim okolnostima. Kao što je rekao nadbiskup Helder Camara: "Kada nahranim siromašne, nazivaju me svecem, a kad im kažem zašto su siromašni, nazivaju me komunistom." Nažalost, teologija oslobođenja u našem društvu ostaje malo poznata. Umjesto nje, sve više prevladavaju novi karizmatički pokreti u kršćanstvu koji često zanemaruju stvarnost, prevladavaju prakse koje religiju vide samo kao tradiciju ili emociju, a ona je više praktična filozofija življenja. Ravnoteža se ostvaruje onda kada čovjek „razroko“ ne gleda jednim okom prema nebu, a drugim prema zemlji. A pozvani smo na to da stojimo čvrsto na zemlji, da svaki čovjek bude svjestan stvarnosti koja ga okružuje, ali svakako s pogledom usmjerenim prema nebu.“
U intervju za portal Radiosarajevo.ba, a kojeg Vučić prenosi u knjizi, fra Marko Oršolić na pitanje kakvu poruku može poslati građanima Bosne i Hercegovine odgovara:
„Težite za Ustavom koji će počivati na slijedećim principima:
- Ljudska prava i iz njih izvedena nacionalna i vjerska prava.
- Odlukama ZAVNOBiH, ali shvaćenih tako da BiH nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego samosvjesna i samostojna, dakle u njoj žive Srbi, Hrvati, Bošnjaci (Muslimani), Jevreji, Romi i ostali.
- BiH treba da funkcionira kao normalna država, u kojoj vlast počiva na trodijelnoj podjeli, a ne u trodijelnoj državi. Država mora biti jedinstvena, sekularna, regionalizirana i demokratska.“
Napomenimo na kraju kako je fra Marko Oršolić i veliki ljubitelj muzike, i kako je u mladosti svirao klavir.
Knjigu Mostovi nade. Prisjećanja i kazivanja Marka Oršolića su objavili IMIC Zajedno, Synopsis i Franjevački samostan BDM Tolisa.