Najbolji hroničari lokalne historije su uvijek intelektualci iz te zajednice, neovisno o tome da li su profesionalni historičari. Pokazuje to i primjer Bosanskog Šamca, čije su najboje stranice iz historije napisali Esad Tihić, kada je u pitanju Drugi svjetski rat, i Nikša Nezirović, koji je u posljednje vrijeme objavio nekoliko knjiga iz prošlosti ovoga grada. Svjedoči tome i neobična knjiga Ešrefa Zaimbegovića pod naslovom Iskušenja vremena, koja je dosta brzo doživjela dva izdanja.

Ešref Zaimbegović je ekonomista, bio je aktivan „društveno-politički radnik“, kako se to nekada zvalo, potpredsjednik Skupštine opštine, Predsjednik Izvršnog odbora SO, privrednik, direktor RO „Agropromet“ i RO „Uniglas“ u Bosanskom Šamcu. Ali, Zaimbegović je bio i sportista, od 1961. do 1973. igrao za šamački fudbalski klub „Borac“, te jedno vrijeme, 1966. godine, čak nastupao za amatersku fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Uz to, Zaimbegović je i logoraš, s obzirom da je od maja 1992. do juna 1993. proveo u srpskim logorima u Bosanskom Šamcu, Batkoviću i Vlasenici.

Iz tih različitih perspektiva Zaimbegović je pisao brojne kolumne po raznim portalima, koje je potom objedinio u ovoj knjizi.

Sadržaj tih kolumni je raznolik, ali ono što ih sve objedinjuje je Bosanski Šamac, plus jedan dodatak u kojem piše o svom boravku i radu u Češkoj, gdje je završio radnu karijeru.

Za nas su najzinimljiviji dijelovi o Bosanskom Šamcu. On tu na temelju literature piše o nastanku naselja u drugoj polovici 19. stoljeća, ali su puno interesantnhiji dijelovi u kojima sam Zaimbegović svjedoči o sudbini Šamčana, njihovom raseljavanju, posebno protjerivanju Bošnjaka tokom 1990-ih godine, privredi odnosno - uništavanju šamačke privrede poslije 1990-ih godina. Dijelovi knjige koji govore o izgradnji, a potom 1990-ih  uništavanju firme „Saint-Gobain“ su važni i zbog toga što povezuje Zaimbegovićev život i rad u Šamcu i kasnije u Češkoj. Radi se o tome da je sarajevski „Unis“ u Bosanskom Šamcu izgradio tvornicu „Uniglas“ i doveo francusku firmu „Saint-Gobain“, čija tradicija počinje u 17. stoljeću kada je formirana s namjerom da postavlja prozorska stakla i lustere u dvorcu Versaj. E, tu firmu je u Bosanskom Šamcu izgradio „Unis“, a firma je radila uglavnom stakla za automobilsku industriju Volkswagen. U toj firmi je Zaimbegović radio do 1992, kada je uhapšen i otpremljen u logor, gdje je proveo 14 mjeseci. Nakon izlaska iz logora, uz garanciju Sant-Gobaina, Zaimbegović je otišao u Njemačku, a potom je imenovan za finansijskog direktora Sanit-Gobaina u Horovicama u Češkoj, gdje će zaraditi i penziju. Više od tri decenije je radio za tu francusku firmu, a bio je i finansijski direktor u Češkoj, i nikome nije smetalo što je Bosanac, „a k tomu još musliman“. Ali, nekima je 1992. smetalo što je musliman, pa su ga strpali u logor, a firmu, koja je bila jedna od najznačajnihij firmi u Šamcu, jednostavno izbrisali. Piše Zaimbegović i o ostalim šamačkim privrednim kombinatima, poput „Meboša“, koji je proizvodio bojlere i bio eksluzuivni proizvođač bačvi za Rafineriju ulja Modriča, o „Mladosti“ i „Tekstilcu“, preduzećima tekstilne industrije koji su zapošljavali preko 1000 radnika pred rat, o tvornicama namještaja „Budućnost“ i „Stil“ i drugim privrednim preduzećima u čijim pogonima su do 1992. radili Šamčani. Sve je to uništeno. Danas ni vozovi više ne prolaze kroz Šamac.

Zaimbegović priču o Bosanskom Šamcu ne priča samo kroz sudbinu njene privrede, nego krz ličnosti. On na taj način ne samo da „oživljava“ ličnosti koje su imale određenu ulogu u historiji Bosanskog Šamca, nego govori o razvoju grada. Priča o Grgi Avramoviću, „šamačkom vizionaru“, kako ga Zaimbegović naziva, nije samo priča o tom predsjedniku šamačke općine s početka 1970-ih, nego o asfaltiranju puteva, novoj eksploataciji šljunka, izgradnji luke, silosa i fabrike stočne hrane u Poljoprivrednom kombinatu, otvaranju pogona trikotaže „Doteks“ u Domaljevcu, nove pogone tekstilne industrije „Tekstilac“, nova hala industrije namještaja „Budućnost“, osnovna škola u Grebnicama, nova zgrada Doma zdravlja, izgradnja spomen doma Mitru Trifunoviću Uči, izgradnja sistema kanalizacije u Bosanskom Šamcu, formiranje slobodne carinske zone i slično. Bio je, veli Zaimbegović, „narodski čovjek“ koji je izgradio Bosanski Šamac, a završio je u srpskom logoru 1992. godine. Nakon razmjene prebačen je u Hrvatsku, a potom u Holandiju.

Zaimbegovićeve kolumne govore i o brojnim drugim pitanjima u vezi sa historijom Šamca (kako je funkcionirao socijalistički sistem, kako nisu partijski komiteti uvijek bili najpresudniji u donošenju svih odlkuka – „Kako je Dane Ćosić bio jači od šamačkog komiteta“). Tu je i priča o dobrom Iliji Luciću, potom o Uzeiru Srnu, ocu nogometaša Darija Srne. Ova knjiga je prepuna informacija o razvoju sporta u Bosanskom Šamcu, posebno fudbala, s obzirom da je i sam Zaimbegović bio fudbaler u timu „Borac“. Priče o treneru Rudolfu Kajgentneru – Rudiju, ili o fudbaleru, komunisti i antifašisti Huseinu Jašareviću – Tuteku su upečatljive i vraćaju, pa i kroz fotografije koje Zaimbegović objavjuje, jedno staro vrijeme.

Posebno poglavlje u ovoj knjizi je posvećeno Titu, ali iz jedne nove perspektive. Zaimbegović je nakon izlaska iz logora nastavio karijeru u Češkoj, pa i uvoj knjizi zapravo prenosi ta češka sjećanja i viđenja Tita. Na kraju sam Zaimbegović zaključuje kako Titovo doba nije bilo ni crno ni bijelo.

Čitavo poglavlje ove knjige Zaimbegović je posvetio vremenu kada je uhapšen i zatvoren u logor. Ali, on to radi na jedna specifičan način. On kao da ne želi pričati o sebi, nego o drugima s kojima je bio zatvoren. Kako je ranije napomenuto, Zaimbegović je uhapšen 1992. kao civil u Bosanskom Šamcu, potom je prebačen u logor Batković, pa u Vlasenicu. Ali, on ne piše detaljno o svojim logorskim patnjama. Piše o prijateljstvu koje je izgradio u logoru sa drugim logorašima. Jedna priča je o Stipu Ćatiću, rodom iz Sanskog Mosta, koji je također uhapšen, i s kojim se Zaimbegović sprijatelji u logoru  Batković 1993. godine. Kasnije, nakon razmjene i odlaska na različite strane svijeta, Ćatić i Zaimbegović razmjenjivali pisma i ta svjedočanstva su nešto što je prosto nevjerovatno.

U taj krug spadaju i dijelovi knjige njegovih sjećanja na logor u Vlasenici. Zaimbegović ni tu ne želi pisati o patnjama, nego traži tračke ljudske dobrote. Tako upoznajemo njegovog poznanika Bencu, Srbina iz Šamca, koji mu donosi torbu mesa iz hrvatskog sela Zasavice, gdje je Zaimbegovićeva supruga Zekija također bila „u internaciji“. Kao i dr. Mirka Šimića, koji prilikom razmjene dolazi do Zaimbegovića i kaže mu: „Ešrefe, došao sam da ti kažem da mi je žao što se to tebi desilo. Nažalost, nisam ti mogao pomoći“. Zaimbegović kao da ne želi govoriti o svim patnjama kroz koja je prošao. Tek spominje slučaj šefa šamačke policije Stevu Todorovića – Stiva koji je tjerao zatvorenika da se međusobo tuku. Todorović je osuđen na Sudu u Haagu.

Ova Zaimbegovićeva knjiga je vrijedno svjedočanstvo o jednom dobu i o jednom gradu, Bosanskom Šamcu. Ona svjedoči o vremenima razvoja jednog kraja, ali je i svjedočanstvo o jednom vremenu zla. Ipak, Zaimbegović i kada piše o tom vremenu zla - traži dobro u ljudima. Time, zapravo, otkriva svoju dobru, ljudsku dušu u samom sebi, pa je ovo knjiga koliko o Bosanskom Šamcu i njegovim ljudima, toliko i o ljudskoj dobroti samog autora.