Popravni iz likovnog je nova knjiga Ahmeda Burića koju je objavio University Press. Postoji nekoliko razloga zbog kojih ovu knjigu treba čitati, ali mi ovdje samo ukazujemo na nekoliko primjera koji su klorisni za historičare.

Prije svega, napominjemo da je riječ o tekstovima koje je Burić pisao povodom raznih izložbi na kojima je govorio ili ih posjećivao. Problem je u tome, piše Burić, što je on sam nije bio talentiran za likovnu umjetnost, nikada nije naučio crtati, u školi je to za njega radila njegova majka ili drugari u starijim razredima, a sada, na popravnom iz likovnog, on sam piše o likovnim izložbama. Nisu to kritički prikazi, ali jesu fino napisani eseji. Tako Burić, iako netalentiran za likovnu umjetnost, i ovom knjigom pokazuje da je talentiran za književnost.

Ova knjiga donosi čak 33 teksta, od kojih se neki odnose na izložbe velikih umjetnika, poput Mersada Bebera. Od ova 33 teksta skrećemo pažnju na prilog o Veliji Hasanbegoviću. Burić ovaj tekst piše nakon što je posjetio mjesto Kazane iznad Sarajeva, gdje su tokom 1992-1993. završavale žrtve Mušana Topalovića Cace. Burić se sa grupom pisaca penje uskom stazom iznad Sarajeva prema Kazanima.

„Kada sam došao s Kazana neko je upitao:

-       Zašto si bio tamo?

Rekao sam:

-       Morao sam vidjeti kako je ići putem kojim te vode na strijeljanje“.

Velija Hasanbegović je tada kazao: „Mogao si pitati mene“.

A Velija Hasanbegović je bio dječak od 16 godina kada su četnici 1992. upali u Višegrad, i počeli odvoditi  Bošnjake na strijeljanje. Velija je skočio u rijeku i tako se spasio da ne završi na dnu jezera Perućac. Kada je 2010. jezero zbog radova na hidrocentrali isušeno – ukazala su se tijela ubijenih Bošnjaka, a mnogi su došli potražiti posmrtne ostatke svojih najdražih. Velija Hasanbegović, sada fotograf i dizajner, došao je praviti fotografije mjesta na kojem su forenzičari mogli i njega identificirati. „Velija, brat na putu“, zaključuje Burić ovaj tekst.

U ovoj knjizi su i Burićevi tekstovi o fotografijama Milomira Kovačevića Strašnog, Tarika Samaraha, o skulpturama Fikreta Lubovca, ali i odlična zapažanja o knjizi  Između dvije imperije. Bosna i Hercegovina na fotografijama Františeka Topiča (1885-1919), kao i pronicljiv tekst koji nam pred oči vraća Halida Bešlića, ili onaj koji nas podsjeća na važnost Davorina Popovića.

Na kraju, čini se da je Ahmed Burić ovom knjigom ipak položio popravni iz likovnog.