Cambridge University Press je objavio knjigu Marie Birnbaum Before Recognition. U opisu se navodi da knjiga kroz isprepletene imperijalne povijesti Britanske Indije i Mandatne Palestine, prati kako su kolonijalne i antikolonijalne vladine logike oblikovale politiku vjerskih manjina, reprezentacije i stvaranja granica – dinamike koje i dalje oblikuju postkolonijalne države poput Pakistana i Izraela.
Nudeći pravovremenu kritiku epistemoloških pretpostavki koje podupiru globalne diskurse o religiji, suverenitetu i političkom poretku, knjiga Before Recognition dovodi u pitanje konvencionalna shvatanja religije u međunarodnim odnosima.
Knjiga počinje skretanjem pažnje na jedan govor šta ga je u oktobru 1947. godine, za govornicom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija održao Muhammad Zafarullah Khan, kako bi iznio argumente protiv podjele Palestine i uspostave „jevrejske države”. Samo nekoliko sedmica ranije, učestvovao je u povlačenju nove međunarodne granice između Indije i Pakistana, a uskoro je trebao postati i prvi ministar vanjskih poslova te potonje zemlje. Sada je u UN boravio kao zvanični predstavnik Pakistana, a njegovi stavovi o Palestini nosili su težinu stavova te nove islamske republike. Pritom je vrijedno istaći da nije prihvatao ideju kako su podjela Palestine i podjela Indije poduhvati opravdani na sličan način. Naime, u junu iste godine, Chaim Weizmann – lider Jevrejske agencije i glavni zagovornik onoga što će kasnije postati država Izrael – govorio je o „palestinskom Pakistanu”, a Zafarullah Khan je odlučno odbacio takvo poređenje.
Weizmannovo poređenje, s jedne, i odbacivanje tog poređenja od strane Zafarullaha Khana, savršeno su odražavali uloge i rizike složenog političkog trenutka u kojem su se potraga za priznanjem i globalna politika religije ispreplele sa samom suštinom postkolonijalnog upravljanja, piše autorica u uvodu knjige. Ova knjiga istražuje uslove, posljedice i cijenu globalne politike religije. U njenom središtu nalazi se fenomen isprepletenog carstva. I Pakistan i Izrael postali su države tokom rane faze dekolonizacije povezane s raspadom Britanskog carstva. Britanci su se 1947. godine naglo povukli iz Indije, a kolonijalni posjed Krune je podijeljen. Godinu dana kasnije, u Palestini, Britanci su se povukli iz svog mandata i prepustili budućnost te regije mladim Ujedinjenim nacijama. I Pakistan i Izrael nastali su iz situacija u kojima su manjinske populacije nastojale pobjeći od većina – strahujući, s pravom ili bez njega, od njihovog progona – što je dovelo do masovnih migracija i početka dva najdugotrajnija nasilna sukoba na svijetu. Štaviše, i Pakistan i Izrael predstavljali su manifestacije shvatanja nacionalne države u čije je temelje bila ugrađena ideja vjerske različitosti. Oni su, redom, bili muslimanska domovina i jevrejsko nacionalno ognjište.
Nastanak Pakistana i Izraela odvijao se paralelno, ali su ga oblikovali hronologija, zavisnosti i ideologije dvaju različitih carstava – britanskog i osmanskog. Nakon Prvog svjetskog rata, te su zemlje imale veoma različita institucionalna naslijeđa, modele državnog uređenja te političke i ekonomske strukture, kao i potpuno različita iskustva tokom Drugog svjetskog rata. Ipak, iako su njihove sudbine bile isprepletene britanskom upravom, obje su stekle državnost u trenutku kada je i sam pojam državnosti prolazio kroz značajnu transformaciju.
Posebno je značajno to što su dvije zemlje raspravljale o pitanju nacionalne pripadnosti i rješavale ga kroz ključno pitanje za svaku od njih: ko je Jevrej, a ko musliman? Bilo je to pitanje koje je, zapravo, lišilo naciju njene teritorijalne dimenzije ili, kako je to formulirao Faisal Devji, „odvojilo naciju od njene države”. Nekoliko godina kasnije, upravo to pitanje dovelo je do toga da Zafarullah Khan izgubi posao, a na kraju i napusti zemlju. Godine 1953. našao se na meti masovnih nereda usmjerenih protiv njega i drugih pripadnika zajednice Ahmadija, pri čemu se zahtijevalo da budu proglašeni nemuslimanima zbog svojih „jeretičkih stavova”.
Autorica, dakle, analizira dva odvojena, ali međusobno isprepletena slučaja: prvo, Britanske Indije i naknadnog uspostavljanja Islamske Republike Pakistan; drugo, Mandatne Palestine i osnivanja „jevrejskog nacionalnog doma” – Izraela. Ovdje pokazuje kako su težnja ka državnosti, definiranje i upravljanje manjinama, principi organizacije rasne hijerarhije, politička zastupljenost i povlačenje međunarodnih granica oblikovali – ali i sami bili oblikovani – konceptima, akterima i identitetima povezanim s religijom, koji su prešli prag epistemičkog priznavanja kako bi se etablirali kao politički entiteti prihvaćeni kao samorazumljiva činjenica na globalnoj sceni. Kroz ove primjere ilustruje neraskidivu vezu između zahtjeva za priznavanjem religije i kolonijalne epistemološke politike, te postavlja pitanja: kako je konceptualni aparat religije korišten za opisivanje manjina, granica i sukoba? Kakvu je ulogu imao u pregovorima o zahtjevima za nezavisnost i idejama o suverenitetu? Kako je strukturirao analizu sukoba i očekivanja u pogledu njihovog razvoja? I na koje je načine oblikovao borbe za vlast, legitimitet i politički poredak?
Proučavanje politike religije kroz nastanak dvije države, koje su utemeljene i priznate na osnovu vjerskih razlika, pruža važne uvide za razumijevanje savremene dinamike globalnog političkog poretka, tvrdi autorica.
Knjiga je dostupna u otvorneom pristupu na CUP.