Harward University Press najavljuje objavljivanje knjige Emilea Chabala The Age of Hobsbawm. Riječ je biografiji jednog od najznačajnijih i najuticajnijih historičara i intelektualaca 20. stoljeća.
Eric Hobsbawm (1917–2012) je objavio stotine članaka o modernoj historiji i kulturi, a njegove knjige postale su kanonska djela i bestseleri s obje strane Atlantika. U ovoj knjizi Emile Chabal istražuje porijeklo Hobsbawmovih najuticajnijih ideja vraćajući se u arhive – partijske dokumente, privatne bilježnice i druge izvore – kako bi otkrio skrivene razgovore i opredjeljenja koji su oblikovali njegov rad. U razgovoru objavljenom na blogu HUP , Chabal je govorio o tome zašto je bilo krajnje vrijeme da se napiše istinski globalna intelektualna Hobsbawmowa biografija i zašto je taj poduhvat bio tako izazovan.
Na pitanje zašto je smatrao nužnim napisati ovu knjigu, Chabal odgovara kako je bilo nužno napisati njegovu biografiju, jer su druge značajne intelektualne ličnosti 20 stoljeća, poput Raymonda Arona, Jürgena Habermasa, Claudea Lévi-Straussa ili čak E. P. Thompsona bile predmet opsežnih kritičkih analiza, dok za Hobsbawmovog života nije bilo ničeg sličnog, izuzev nekoliko pronicljivih eseja objavljenih s vremena na vrijeme. Nakon Hobsbawmove smrti objavljena je njegova autorizovana biografija, koju je napisao historičar Richard Evans, ali gotovo ništa drugo. A Hobsbawmov opus bio je veoma raznovrstan – hiljade eseja, članaka i knjiga nastalih tokom karijere duge gotovo 70 godina.
S obzirom da je knjigu pisao na temelju dubokih arhivskih istraživanja, Chanal objašnjava i šta je najviše pomoglo boljem razumijevanju Hobsbawmova života i rada. Kaže da je prvo istraživao Hobsbawma „izvana“ pregledajući građu u drugim arhivama, a ne ličnu Hobsbawmovu ostaštinu koja se čuva u Centru za savremenu arhivsku građu (Modern Records Centre) pri Univerzitetu u Warwicku. „To je značilo da se moj arhivski rad svodio na traganje za tragovima Hobsbawmovog djelovanja u arhivama drugih osoba. Iako se to na prvi pogled moglo činiti kao nedostatak, zapravo se pokazalo kao prednost, jer me je primoralo da Hobsbawma posmatram „izvana”. Posebno su mi rad u arhivu Komunističke partije Velike Britanije, kao i uvid u ličnu dokumentaciju kolega i historičara marksističke orijentacije Johna Savillea i Victora Kiernana, pružili izuzetan uvid u Hobsbawmov politički angažman tokom pedesetih godina prošlog vijeka. Taj period je u njegovoj vlastitoj dokumentaciji slabo zastupljen, ali je kroz zapise drugih osoba dobio punu dimenziju. Zahvaljujući prepisci drugih ljudi, pismima koja je on sam slao, zapisnicima sa sastanaka i raznim izvještajima, otkrio sam koliko je Hobsbawm bio posvećen komunista i koliko je nastojao očuvati tu svoju opredijeljenost uprkos velikim političkim krizama.“
Potom ja Chanal pregledao Hobsbawmovu ostavštinu, posebno njegove bilješke, koje su bile vrlo važne za nastanak ove knjige.
Chanal je govorio i o Hobsbamovoj mreži saradnika i prijatelja.
„Jedna od najvažnijih teza koje iznosim u knjizi jeste da je Hobsbawm, kao i svi uspješni intelektualci, zavisio od podrške prijatelja, pokroviteljstva iskusnijih saradnika i znatno šire mreže ljudi koji su znali za njega. To opovrgava predodžbu da je do svojih ideja dolazio u potpunoj izolaciji. Naprotiv, na njega su neprestano uticali ljudi iz njegovog okruženja. Također je vodio stalni dijalog sa svojim neistomišljenicima. Volio se suprotstavljati onima koji su smatrali da griješi. Krajem četrdesetih i tokom pedesetih godina čak je predsjedavao „Odborom za polemike” pri Grupi historičara Komunističke partije: doslovno mu je posao bio da se sukobljava sa svojim buržoaskim protivnicima!“, kaže Chanal.
Chanal piše kako Hobsbawm nije samo historičar historije klasa i revolucije, nego su njegovi tekstovi o džezu i kulturi ključni za njegovo razumijevanje modernosti.
Chanal ocjenjuje da je Hobsbawm uzor kako postati istaknuti intelektualac. „Rad na Hobsbawmu me je, vjerujem, učinio i svjesnijim važnosti saradnje. Iako je Hobsbawm gotovo isključivo pisao članke i knjige kao jedini autor, neprestano je sarađivao s kolegama. Pomogao je u pokretanju značajnog historijskog časopisa Past & Present, u čijem je radu učestvovao više od 50 godina, a bio je zaslužan i za niz velikih uredničkih projekata koji su zahtijevali koordinaciju, istrajnost i strpljenje. Sasvim suprotno uobičajenoj slici Hobsbawma kao izuzetno briljantnog usamljenog borca, on je bio intelektualac koji je bio izrazito sklon saradnji.