Manchester University Press je objavio knjigu Josepha Hellera The United States, the Soviet Union and the Arab– Israeli conflict, 1948– 67. Superpower rivalry.

U knjizi se pokušava odgovoriti na četiri ključna pitanja, koja se nalaze pred historičarem hladnog rata i arapsko-izraelskog sukoba: 1) Da li su Izrael i SAD imali "poseban odnos"? 2) Da li su sovjetsko-izraelski odnosi bili osuđeni na propast od 1948. godine? 3) Da li je arapsko-izraelski sukob bio nerješiv zbog hladnog rata ili uprkos njemu? 4) Da li je detant između supersila bio ključ za rješavanje arapsko-izraelskog sukoba?

Izrael nije uspio dobiti sigurnosnu garanciju od SAD-a jer bi se arapske države, ako bi mu bio dodijeljen status saveznika, okrenule Sovjetima. Umjesto sigurnosne garancije, Kennedy je koristio nejasan termin "poseban odnos", koji nije politički ni vojno obavezivao Ameriku. Odnosi sa SSSR-om u početku su izgledali obećavajuće, ali cionistička ideologija jevrejske države učinila je neizbježnim pogoršanje odnosa s Izraelom, budući da je Kremlj odbacio ideju da su sovjetski Jevreji po definiciji dio jevrejske nacije i stoga kandidati za emigraciju u Izrael.

Što se tiče Arapa, oni su bili uporni u tome da se palestinske izbjeglice vrate masovno, što je značilo uništenje Izraela. Nijedan kompromis koji su predložile SAD nije bio prihvatljiv Arapima, koje je SSSR uvijek podržavao. Sovjeti su zahtijevali detant koji bi obuhvatio ne samo arapske države i Izrael, već i Tursku i Iran.

Komunistička ideologija negirala je legitimnost cionizma, što nije dobro slutilo na dugoročne sovjetsko-izraelske odnose. Čak i u kratkoročnim politikama, odnosi su bili osuđeni na eksploziju zbog izraelskog pritiska za jevrejsku emigraciju. Po Staljinovom naređenju, sovjetsko-jevrejski pisac Ilja Erenburg odbacio je postojanje jevrejske nacije. Sovjetska realpolitika davala je veći kredibilitet strateškim resursima arapskog svijeta. Izraelska politika "neidentifikacije" neutralnosti imala je vrlo malo veze sa sovjetskom bliskoistočnom politikom. Prekretnica je bio Korejski rat, u kojem se Izrael poistovjetio s američkom politikom vojne intervencije. Odnosi su eksplodirali 1953. godine nakon što su izraelski ekstremisti digli u zrak sovjetsku ambasadu, a Kremlj prekinuo odnose. Štaviše, američku ekonomsku pomoć Izraelu 1949. godine Moskva je protumačila kao dokaz zapadne orijentacije Izraela.

S druge strane, stav Amerike prema Izraelu se mijenjao i prolatio od protivljenja do de jure priznanja izraelskih vojnih sposobnosti za Zapad tokom Korejskog rata. Dok je 1948. godine državni sekretar, general Marshall, upozoravao na trajni sukob s Arapima, Truman ga je de facto priznao. Međutim, State Department je nastavio tretirati Izrael kao teret. Henry Byroade je tvrdio da Izrael ne bi trebao biti domovina jevrejskog naroda. Izrael je ostavljen izvan strateških zapadnih saveza jer se pretpostavljalo da bi njegovo članstvo moglo gurnuti Arape prema Sovjetskom Savezu. Ideja da je Trumanova administracija bila pro-izraelska je mit. Iako je sam Truman bio simpatizer, State Department i Pentagon nisu smatrali Izrael prednošću.

Poslije 1953. dolazi do pogoršanja sovjetsko-izraelskih odnosa. Prvi sovjetski veto pokazao je da šta god Izrael učinio da poboljša odnose, slika Izraela u Kremlju je fiksirana kao dio zapadnog bloka. Vrhunac pogoršanja odnosa bio je češko-egipatski sporazum, koji je prevagnuo vojnu ravnotežu u korist Arapa. Izraelska vlada, na čelu s Mošeom Šaretom, shvatila je njegove zlokobne strateške implikacije. Sam Šaret nije uspio shvatiti da uvjeri zapadne državnike da nadoknade štetu Izraelu. Egipatski predsjednik Naser dobio je ključnu sovjetsku vojnu i ekonomsku pomoć, dok je Izrael pretrpio ozbiljan strateški i diplomatski poraz. Jedina opcija za Izrael bila je da se pridruži anglo-francuskoj "akciji" protiv Egipta. Nedostatak američke podrške i pridruživanje Britaniji i Francuskoj u napadu na Egipat, izložili su Izrael opasnosti od sovjetske ofanzive. Hruščovljevu prijetnju bombardiranjem Izraela Izrael je shvatio ozbiljno, posebno s obzirom na sovjetsku podršku Arapima u njihovom sukobu s Izraelom.

Izrael se sada našao zarobljen između Istoka i Zapada. Istok je otvoreno i u potpunosti podržavao Arape, dok je Zapad stajao po strani, osim Francuske koja je Izraelu isporučivala minimum potrebnog oružja. Međutim, Izrael je znao da mu je potrebna sigurnosna garancija od najmoćnije zapadne sile. Pa ipak, nova administracija u Americi, na čelu s predsjednikom Eisenhowerom, nije bila naklonjena Izraelu. Novi državni sekretar, John Foster Dulles, želio je izgraditi regionalni savez zasnovan na Turskoj i arapskim državama. Iako je otkrio da većina arapskih država nije voljna pridružiti se zapadnom savezu, bio je daleko od toga da se složi s izraelskom potrebom za odvraćanjem. Zajedno s Britancima planirao je smanjiti izraelsku teritoriju i uvjeriti je da prihvati dio palestinskih izbjeglica (plan Alfa). Češko-egipatski sporazum o naoružanju nije promijenio američku politiku u korist Izraela.

Posljedično, Bliski istok je ostao ničija zemlja između sfera utjecaja supersila, što je neumoljivo utrlo put ratovima 1956. i 1967. godine.

Sadržaj knjige pogledajte na ovom linku.