Izdavačka kuća Clio i Fakultet dramskih umetnosti iz Beograda su objavili knjigu Ognjena Obradovića Svedoci poslednjih dana. Predstave suočavanja u Jugoslovenskom dramskom pozorištu (1991–1999).
Knjiga odgovara na pitanje šta radi pozorište kada se svijet raspada? Ćuti, sklanja pogled – ili postaje mjesto svedočenja?
Studija Svedoci poslednjih dana Ognjena Obradovića vraća nas u deceniju u kojoj je istorija surovo ušla u svakodnevicu, a scena postala prostor na kome se mislilo, pamtilo i opiralo. U središtu ove knjige je Jugoslovensko dramsko pozorište – institucija čije je ime ostalo da živi kao utvara jedne države i kao pitanje upućeno sadašnjosti.
Prateći predstave nastale između 1991. i 1999. godine, autor otkriva repertoarski tok koji nije pristajao na poricanje stvarnosti. Klasični tekstovi i savremena drama postaju ovdje načini govora o nasilju, gubitku i traumi, ali i o mogućnosti da umjetnost sačuva etičku i političku odgovornost. Pozorište se ne posmatra samo kao umjetnost, nego kao mjesto susreta vremena, prostora i zajednice – kao hronotop u kome se prepoznaje duh epohe.
Ova knjiga nije samo teatrološka analiza jedne scene i jedne decenije. Ona je zapis o generacijskom suočavanju, o nasljeđu koje nas oblikuje i o vjeri da umjetnost može da osvijetli i najtamnije istorijske trenutke. Svedoci poslednjih dana govore o prošlosti – ali prije svega o našem danas.
U uvodu knjige autor piše da ga je istraživanje repertoara beogradskih pozorišta dovelo do saznanja da je u jednom ovdašnjem pozorištu tokom devedesetih godina postojao repertoarski tok suočavanja sa društvenom stvarnošću, to jest niz ostvarenja koja nisu bila izolovani slučajevi već dio repertoarske politike. „Reč je o Jugoslovenskom dramskom pozorištu, koje je tokom devedesetih godina izvelo sledeće predstave: Pozorišne iluzije Pjera Korneja (Pierre Corneille) u režiji Slobodana Unkovskog (1991), Troil i Kresida Vilijama Šekspira (William Shakespeare) u režiji Dejana Mijača (1994), Poslednji dani čovečanstva Karla Krausa / Nenada Prokića u režiji Gorčina Stojanovića (1994), Bure baruta Dejana Dukovskog u režiji Slobodana Unkovskog (1995), U potpalublju Vladimira Arsenijevića / Damira Vijuka u režiji Nikite Milivojevića (1996) i Beogradska trilogija Biljane Srbljanović u režiji Gorana Markovića (1997). Pažnju na ovo pozorište skreće i jedan istrajan duh prošlosti, i dalje prisutan u njegovom nazivu, činjenica da je reč o Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Ova institucija kulture osnovana je nakon Drugog svetskog rata kao pozorišna „izvedba“ mita o bratstvu i jedinstvu, okupivši glumce i glumice iz svih delova nekadašnje zemlje. Međutim, vremenski period koji je ovde u fokusu interesovanja počivao je na suprotnim vrednostima od onih koje su bile ugrađene u temelje i naziv pozorišta, te sam želeo da ispitam kako se baš Jugoslovensko dramsko pozorište u periodu cepanja svega jugoslovenskog, opiralo ili prilagođavalo zahtevima stvarnosti.“
Knjiga se može nabaviti u internet prodavnici izdavača Clio.