Institut za historiju, demografiju i antropologiju BANU je objavio knjigu Sabihe Ćorović Gokčen Moj život s Ataturkom (prijevod sa turskog Enes Turbić). Riječ je o memoarima Ataturkove pokćerke, koje je zabilježio Oktay Verel. Knjiga je važna jer iz prve ruke svjedoči o prvim godinama Turske Republike, modernizaciji države i posebno ukazuje na ulogu žene u tom procesu. Osim toga, memoari omogućavaju i da se bolje razumije sam Ataturk, njgova životna filozofija, njegov karakter i nasljeđe.

U briljantnom tekstu akademika Šerba Rastodera, urednika ovog izdanja, predstavljena je ličnost Sabihe Gokčen i ukazano na glavne teme ove knjige. Takjo saznajemo da je Sabiha rođena u Bursi 1913, njezin otac, Izet-beg Ćorović je, prema nekim mišlčjenjima, kao muhadžir iz sela Lozna kod Bijelog Polja, stigao najprije u Edirne, a odatle je stigao u Bursu. I Sabihina majka, Hajrija Čulum, porijeklom je muhadžirka (vjerovatno iz Kosovske Mitrovice). Rastoder je, slijedeći Sabihina sjećanja, ali i koristeći drugu literaturu, predsatavio Sabihin porodični život, ukazao na porodične veze, njezine ambicije, školovanje sve do vojnog pilota. Sabiha Gokčen je 28 godina letjela širom svijeta, sa preko 8000 sati leta, od čega je 32 sata u borbenim akcijama.

Žena pilot u borbenim akcijama? Tačno, i to je upravo pokazatelj kakva je uloga turske žene u Ataturkovo modernizacijsko doba. Ali, ova knjiga, ukazuje akademik Rastoder, osim pitanja afirmacije turske žene, pokazuje i kakve je vizije imao Ataturk u oblasti građenja turskog nacionalnog identiteta, odnosa prema vjeri, šta su bili njegovi poroci i slično.

Knjiga, dakle, s jedne strane nudi unutrašnji pogled na vojnu i političku historiju Turske, ali i mikroanalizu društvenih i rodnih identitetskih transformacija, te je važna dopuna sagladavanju Ataturkovog liderstva i ličnosti. Rstoder posebno ukazuje kako ova knjiga svjedoči o modernizacijskim vizijama Ataturka. „Na putu izgradnji demokratije stajalo je arhaično i institucionalno neopremljeno društvo koje je i dalje robovalo starim doktrinama vladavine sultanata, što je zahtijevalo oštre rezove u razaranju takvih dogmi, koje su tursko društvo stavljale pred nove izazove. Počev od potrebe izgradnje nacionalnog, umjesto dominantno vjerskog identiteta turskog društva. Jedna od takvih pitanja je bilo pitanje jezika. (...) Sekularizam, kao obrazac moderne države u Ataturkovoj filozofiji, je provocirao i pitanje njegovih vjerskih uvjerenja, te njegov odnos prema džamijama, kao institucijama vjere. Sabiha odbacuje bilo kakve primjese animoziteta Ataturka prema vjeri, naglašavajući njegovu netrpeljivost prema neznanju. Primjedbe da njegov neuredan život, pripisivan tokom brojnih noćnjih sjedeljki, pravda činjenicom da je to bila samo forma Ataturkovog rada, tako što su te sjedeljke pretvarane u radne sastanke, na kojima je on po pravilu prisustvovao. Rušenje jedne džamije pravda pogrešnim razumijevanjem jedne Ataturkove primjedbe, dok navodna pijanstva Ataturka objašnjava opisom sekvenci u kojoj on puca u čašu koju su na glavu stavili neki od njemu najdražih “.

Svakako da prema knjizi treba imati krotički odnos, pogotovo kada je u pitanju opis Ataturkove ličnosti, jer ga piše osoba koja je bila vrlo bliska i krajnje odana Ataturku i zbog toga ima pravo i na građenje idealizirane slike ličnosti o kojoj piše. Na ovo upozorava profesor Abidin Temizer sa Univerziteta Burdur u Turskoj u svom uvodnom tekstu također objavljenom u ovoj knjizi. „Iako djelo Život sa Ataturkom nije direktan arhivski dokument, ono ima visoku vrijednost kao historijski podatak zasnovan na ličnom svjedočenju. U historiografiji djeluje kao izvor koji, uz zvanične zapise i njihov objektivni jezik, dodaje emotivnu atmosferu perioda i dopunjava službenu istorijsku naraciju. Knjiga integriše lična iskustva u tok historijskog događaja, pružajući originalan narativ pogodan za pristupe mikrohistoriji i kulturnoj historiji“, zapisao je profesor Temizer.

U ovom knjizi Sabiha opisuje i svoju balkansku turneju, na kojoj je 1938. godine. Posjetila je Solun i obišle kuću u kojoj se Ataturk rodio, bila je u Bugarskoj, Ruminiji, ali je za nas možda najvažniji dio njenog sjećanja na posjetu Jugoslaviji, gdje ju je primio načelnik Generalštaba Jugoslavenske vojske. „Dobrodošla turska kćeri ....Dobrodošla u našu zemlju Jugoslaviju, leteći kao ptica nebom. ... Kao prva žena pilot koja se usudila na ovakvu turneju po Balkanu, a uz to i vojni pilot, imaš razloga da budeš ponosna... To nije samo tvoj ponos, nije ponos samo Turaka, već cijelog Balkana, cijelog svijeta. Na taj način daješ nam i najveće nada za budućnost avijacije. Turci su kroz historiju narod s kojima osjećamo bliskost, kojeg volimo i poštujemo. S velikim divljenjem i radošću pratimo njihovu ratničku hrabrost kao i napredak i razvoj u savremenom životu...“ izjavio je jugoslavenski general.

Podsjećamo, Sabiha Gokčen je umrla na svoj 88 rođendan, 22. marta 2001, a drugi po veličini  međunarodni aerodrom u Istanbulu nazvan je njenim imenom Sabiha Gökçen International Airport.