Nedavno preminuli Christian Schwarz-Schilling, ostao je upamćen i po tome što je kao visoki predstavnik u BiH donio Zakon o Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. Bio je jedna od njegovih posljednjih zvaničnih radnji na poziciji visokog predstavnika 2007. godine.

O tome je pisao u svojim sjećanjima objavljenim pod naslovom Prokockani mir u Bosni (str. 376-394), ali mi ovdje upućujemo na jedan intervju koji je s njim uradila Marion Kraske, a koji je Heinrich Böll Stiftung Sarajevo objavila 2020. u publikaciji Srebrenica. 25 godine poslije.

„Mezarje kod Srebrenice nalazi se u Republici Srpskoj, pa klevete i poticanje na mržnju prema žrtvama ni u tom trenutku nisu prestajali, tako da mi je bilo jasno da moram postići sve što je u ljudskoj moći za mir mrtvih i njihovih ožalošćenih članova porodice.

Bilo mi je važno da se žrtvama vrati dostojanstvo i da se to mora obezbijediti i za buduće generacije koje odaju počast žrtvama. Tada sam formirao specijalni tim u OHR-u, čiji je zadatak bio da se pozabavi situacijom u Srebrenici. Bilo je naročito važno da se stvori pravni osnov za ovo mjesto žalovanja. Ideja je bila da se postojeća fondacija Memorijalni centar Potočari, zajedno s Mezarjem Srebrenica-Potočari za žrtve genocida, prenese iz nadležnosti Republike Srpske u nadležnost države Bosne i Hercegovine. Finansije za održavanje mezarja trebalo je da dolaze iz budžeta Bosne i Hercegovine. Zatim sam primjenom Bonskih ovlasti koje su mi stajale na raspolaganju 25. juna 2007. godine proglasio Zakon o Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari, čime je određena “zaštita mezarja za žrtve genocida iz 1995. godine“. Time sam i članovima porodica žrtava želio da uklonim sumnje i nesigurnost, te da osiguram dugoročni status Memorijalnog centra za budućnost.

Međutim, moram kazati i to da sam, zapravo, želio učiniti mnogo više za Srebrenicu. Volio bih da sam od Srebrenice mogao napraviti distrikt nezavisan od Republike Srpske, kako je to učinjeno u slučaju Brčkog. No, to bi značilo izmjenu Ustava, što sa svojim mandatom nisam mogao provesti. Ne bih dobio ni podršku zemalja Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC). Mandat OHR-a se, u prvom redu, sastojao u jačanja principa odgovornosti domaćih organa (ownership), a tu se jedva postavljalo pitanje provođenja Bonskih ovlasti. Ustavna reforma je, dakle, morala poteći od domaćih aktera (ownership), I mi kao međunarodna zajednica se nismo smjeli miješati. Naravno, bilo je jasno da Republika Srpska nikada ne bi učestvovala u takvim izmjenama Ustava, tako da ta opcija svakako nije imala nikakvu šansu. Stoga smo tražili rješenje kojim će Memorijalni centar Srebrenica-Potočari postati nezavisan od Republike Srpske, a istovremeno se neće kršiti postojeći ustav.

Zatim sam za ovaj zakon dobio gotovo jednoglasnu podršku od Upravnog odbora, uz izuzetak Rusije, koja podupire RS. Tada sam u svojoj funkciji u OHR-u prihvatio odgovornost za Srebrenicu i zbog toga sam želio osigurati taj preokret, barem što se tiče dostojanstva i poštovanja mrtvih, kako u kasnijim vremenima ratoborna shvatanja fašista ne bi stekla premoć I nad mrtvima. To je na odgovarajući način legalnim sredstvima Bonskih ovlasti zajamčeno i postignuto zakonodavstvom.

Unatoč preprekama s kojima sam se tada morao suočiti, osvrćući se na sve, veoma mi je drago što sam pravnim instrumentima koji su mi tada stajali na raspolaganju osigurao mir mrtvima.“