Central European University Pressa u suradnji s Amsterdam University Pressom je objavio knjigu Nikoline Židek "The Croatian Diaspora in Argentina - From Martyrs to Memory Guardians" (Hrvatska dijaspora u Argentini - od mučenika do čuvara sjećanja). Židek je proučavala argentinske i urugvajske arhive, ali i mnogobrojne dokumente iz jugoslavenske ambasade u Buenos Airesu, te druge arhive u Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji i Srbiji. U intervjuu za Jutarnji list govorila je o svojoj knjizi.

Židek polazi od teze da su Hrvati u Argentinu počeli dolaziti već u 19. stoljeću zbog pošasti bolesti vinove loze koja je dodatno osiromašila jadranske krajeve. No, u Hrvatskoj tu emigraciju u Argentini uglavnom percipiraju isključivo kao političku.

- Radi se o ekonomskoj i političkoj emigraciji, koje se u kolokvijalnom govoru označavaju kao "peronospora" i "dijaspora". Pojmovi "ustaška" ili "neprijateljska" emigracija bili su ponajprije korišteni u jugoslavenskom razdoblju. Argentina nije bila destinacija samo poslijeratne političke emigracije, ali je zbog nje s vremenom postala najpoznatija upravo po tom valu. Velik broj ljudi iselio je još prije Prvog svjetskog rata te između dvaju ratova kao ekonomski emigranti, uglavnom s dalmatinskih otoka i obale. Ti su iseljenici dolazili s putovnicama Austro-Ugarske, Italije ili Kraljevine SHS/Jugoslavije, često bez jasno artikuliranog nacionalnog identiteta, a većinom i s nižom razinom obrazovanja.

Politička emigracija stariju ekonomsku emigraciju često nije smatrala jasno hrvatskom, nego jugoslavenskom. S druge strane, starija emigracija poslijeratne je doseljenike doživljavala kao politički radikalne i zatvorene u vlastite organizacije. Postojao je, dakle, i kulturološki i politički raskol, koji se očitovao u odvojenim institucijama, društvima i društvenom životu. Tek nakon stjecanja neovisnosti dolazi do pokušaja "rekroatizacije" starije emigracije iz Zagreba. U početku politička emigracija takve procese nije prihvaćala, no s vremenom dolazi do postupnog približavanja i svojevrsnog toleriranja.

Na pitanja zašto je podnaslov knjige od "mučenika do čuvara sjećanja", da li se ta emigracija s vremenom postavila kao "izvorni Hrvati" neokaljani "Jugoslavijom i komunizmom" i jesu li oni sebe predstavljali kao hrvatskiji Hrvati od onih u Hrvatskoj u vrijeme "komunizma" Židek odgovara:

- Knjiga se bavi međugeneracijskim prenošenjem sjećanja te prati promjene u narativu unutar hrvatske političke emigracije: od prve generacije koja je došla kao odrasla, preko njihove djece koja su stigla kao mala ili su rođena u Argentini, pa sve do treće i četvrte generacije - unuka i praunuka. Upravo te mlađe generacije postupno preuzimaju ulogu "čuvara sjećanja".

Međutim, to sjećanje su s vremenom selektivno oblikovali i "pročistili" elementi koji ne odgovaraju izgradnji identiteta "pravih Hrvata" - onih koji su, prema tom narativu, morali napustiti domovinu jer su zagovarali neovisnu Hrvatsku. Na taj način razvija se samopercepcija emigracije kao autentičnijeg, "neokaljanog" dijela hrvatskog naroda, nasuprot stanovništvu u socijalističkoj Hrvatskoj.

U kontekstu Hladnog rata dodatno se učvršćuje narativ o sebi kao žrtvama jugokomunizma i domoljubima koji su, budući da su antikomunisti, ujedno i demokratski orijentirani. Takvo samopredstavljanje omogućilo je pozicioniranje emigracije kao čuvara hrvatske nacionalne svijesti, pa i kao "većih Hrvata" od onih koji su živjeli u Jugoslaviji.

Govoreći o arhivi jugoslavenske ambasade te da li je postojao "čovjek" zadužen za ustašku emigraciju i je li bilo doušnika i ubačenih agenata među "ustaše", Židek kaže:

- Ono što posebno upada u oči jest razina informiranosti diplomatskih i obavještajnih struktura o aktivnostima emigracije. Iz arhiva je vidljivo da su raspolagali vrlo detaljnim podacima: adresama, pseudonimima, telefonskim brojevima, kao i informacijama o unutarnjim odnosima među brojnim, međusobno rascjepkanim skupinama. Dobro su poznavali tko je tko unutar političke emigracije te dinamiku njihovih sukoba i suradnji.

Hrvatska politička emigracija predstavljala je i važan kamen spoticanja u bilateralnim odnosima Argentine i Jugoslavije, zbog čega je bila predmet stalnog interesa i praćenja jugoslavenske ambasade, iako se iz dostupnih izvora ne može uvijek jasno identificirati jedan konkretan "čovjek" zadužen isključivo za tu temu, nego prije širi aparat koji je pratio emigraciju.

Židek tvrdi da nikada nikje postojala mogućnost izručenja Pavelića Jugoslaviji, ali ga je Jugoslavija ipak tražila još od 1951., no Perónova Argentina pronalazila je sve moguće izgovore da to izbjegne ili odbije: da ga ne mogu locirati, da ne priznaju optužbe za političke zločine, da se boje da ne bi imao pošteno suđenje i da bi bio pogubljen, a da argentinski zakon ne predviđa smrtnu kaznu, te konačno da ne postoji bilateralni sporazum o izručenju. Osim toga, sve do svrgavanja Peróna s vlasti, jugoslavensko predstavništvo imalo je status predstavništva, a tek 1956. dobilo je status ambasade.

Nakon neuspjelog atentata na Pavelića 10. travnja 1957. i njegova intervjua La Prensi 12. travnja 1957., gdje je potvrđeno da se nalazi u Argentini, tisak je počeo masovno pisati o Paveliću i režimu NDH, te je krajem travnja izdan nalog za njegovo uhićenje. Zbog odbijanja izručenja po toj osnovi, ali i zato što je sličan slučaj protiv Andrije Artukovića propao u SAD-u, ovoga puta jugoslavenska optužnica protiv Pavelića nije bila za ratne niti političke zločine, nego za obične zločine, temeljeći svoj zahtjev na argentinskom kaznenom zakonu.

Pavelić je unaprijed znao za nalog za uhićenje, pa je pobjegao. Ambasada SFRJ zbog toga je prosvjedovala pred argentinskim institucijama, a ove su pak krivile jugoslavenske vlasti za pogrešno upravljanje slučajem i preveliki publicitet. Međutim, činjenica je da 1957. godine Jugoslavija i Argentina još nisu imale bilateralni sporazum o izručenju.

(---)

U ovom intervjuu Židek je govorila i o odnosu Franje Tuđmana prema argentinskoj emigraciji.

- Stav Franje Tuđmana prema emigraciji postupno se rekonfigurirao od 1960-ih do kraja 1980-ih, a zatim i tijekom 1990-ih. Njegov odnos prema argentinskoj emigraciji posebno je vidljiv kroz pokušaj imenovanja Ive Rojnice prvim veleposlanikom Republike Hrvatske u Argentini te kroz govor prilikom posjeta Argentini u prosincu 1994. godine.

Tom je prilikom Tuđman susret s emigracijom opisao kao "jedan od onih susreta koji nadilaze samu povijest… kada se iseljena i progonjena Hrvatska sastaje s hrvatskim vodstvom, što je znak da konačno imamo slobodnu, neovisnu, suverenu i međunarodno priznatu državu", čime je preuzeo narativ koji je emigracija čuvala desetljećima. U početku nije izravno govorio o NDH i ustašama, nego o "življenju sna o kojem je hrvatski narod sanjao stoljećima… za koji su heroji, intelektualci i hrvatski narod umirali", odnosno o idealu slobodne i neovisne Hrvatske. NDH je izričito spomenuo kao dio tog sna o neovisnoj državi koju su Hrvati izgubili "na kraju Drugog svjetskog rata", tumačeći taj gubitak "nejedinstvom hrvatskog naroda".

Prema Tuđmanu, to je nejedinstvo prevladano 1990-ih ujedinjenjem domovinske i iseljene Hrvatske kao dvaju stupova Republike Hrvatske. U tom je kontekstu zagovarao pomirenje "onih koji su se borili na suprotnim stranama u Drugom svjetskom ratu, vjerujući da se bore za Hrvatsku", čime je pokušao integrirati i političku emigraciju u širi nacionalni projekt.

Židek je govorila i o ulozi argentinska emigracija u "stvaranju" i politiziranju bleiburškog mita:

- Argentinska emigracija svakako je sačuvala sjećanje na Bleiburg u vrijeme kada je ta tema u Jugoslaviji bila tabu. U njihovu narativu Bleiburg postaje svojevrsna "nulta godina" - temeljni događaj na kojem se gradi identitet zajednice kao isključivo žrtve. Upravo se kroz taj okvir postupno oblikuje i politički mit koji naglašava stradanje i progon.

Važnu ulogu u tome imalo je izdavanje knjige "La tragedia de Bleiburg" 1963. godine u Argentini. Riječ je o prvoj knjizi o Bleiburgu objavljenoj na stranom jeziku, španjolskom, uz sažetke na engleskom, njemačkom i francuskom. Nakon nje se u emigrantskom diskursu učvrstio termin "tragedija", koji postaje dominantan način označavanja tog događaja.

Pojam "genocid" u hrvatskoj dijaspori u Argentini počinje se koristiti ponajviše tijekom 1980-ih. Na to su utjecali snažna armenska zajednica, koja je promovirala termin u vlastitom povijesnom kontekstu, te argentinski politički diskurs koji je tim pojmom opisivao zločine vojne diktature i prisilne nestanke. U takvom okruženju hrvatska emigracija preuzima isti koncept i primjenjuje ga na Bleiburg, dodatno naglašavajući narativ kolektivnog stradanja.

O tome da li je bilo pokušaja redefinicije NDH u emigraciji i na koji način te je li Pavelić na bilo koji način dovodio u pitanje svoju politiku, Židek odgovara:

- U emigraciji je djelovalo više političkih organizacija - od Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (kasnije podijeljenog na heferovce i vrančićevce) do Hrvatske republikanske zajednice, Hrvatskog narodnog odbora, Hrvatskog narodnog otpora i drugih. Razlike među njima bile su ideološke, generacijske i osobne, ali većina je dijelila cilj stvaranja slobodne i suverene hrvatske države. Tek osnivanjem Hrvatskog narodnog vijeća 1974. dolazi do pokušaja zajedničke strategije.

Unutar emigracije postojale su različite interpretacije NDH - od naglašavanja kontinuiteta borbe za državnost do distanciranja od njezina političkog sustava. Raspravljalo se i o metodama djelovanja: dio organizacija zagovarao je politički rad, dok su radikalnije skupine prihvaćale i nasilne metode. Istodobno se vodila rasprava o odnosu prema domovini, pri čemu HNV postupno formulira ideju emigracije kao mosta između iseljene i domovinske Hrvatske.

Slučaj Dinka Šakića bio je snažan udarac narativu dijela emigracije o "čistoj" borbi i Jasenovcu kao jugoslavenskoj propagandi, osobito jer je izručen i osuđen u Hrvatskoj za vrijeme franje Tuđmana

Većina organizacija zagovarala je buduću demokratsku, ustavnu republiku, a ne obnovu NDH u izvornom obliku. NDH se sve više interpretirala kao povijesni izraz težnje za državnom samostalnošću, dok su konkretna rješenja zamjenjivana konceptima nacionalnog jedinstva i demokracije. Sam Pavelić pritom nije bitno dovodio u pitanje vlastitu politiku; reinterpretacije su uglavnom dolazile iz drugih organizacija i mlađih generacija emigracije.

Govoreći o tome kako se Pavelić osjećao u Argentini i je li se bojao izručenja, izdaje ili da ga netko ne ubije, Židek tvrdi kako „dostupni podaci pokazuju određenu ambivalentnost njegove situacije. S jedne strane, u Argentini se kretao relativno slobodno i održavao kontakte unutar emigracije, što upućuje na osjećaj određene sigurnosti i političke zaštite. S druge strane, imao je vlastito osiguranje i čuvare, što pokazuje da je ipak postojao oprez i svijest o mogućim prijetnjama, bilo od izručenja, infiltracije ili atentata. Neupitna je činjenica da je na njega izvršen atentat 1957. godine, u kojem je teško ranjen. Taj događaj potvrđuje da su prijetnje bile stvarne i da je, unatoč relativnoj slobodi kretanja, živio u okolnostima koje su zahtijevale stalne sigurnosne mjere.

Govoreći o Didi Kvaternik, koji je u svojih memoratima napisao da je Pavelić bio kvisling te da su "u ime hrvatstva odbacili naše moralne, vjerske, pravne, političke i kulturne tradicije", Židak kaže kako su se „njih dvojica razišli još 1943. godine. Prema Kvaternikovu sinu, tek su se jednom slučajno susreli u Buenos Airesu, kada je Kvaternik ušao u podzemnu željeznicu, ugledao Pavelića i odmah izašao.

Kvaternik nije bio jedini koji se u emigraciji distancirao od Pavelića. Razilaženja su postojala i među drugim istaknutim pripadnicima emigracije, a ta neslaganja dodatno su pridonijela njihovoj fragmentaciji i stvaranju različitih političkih organizacija.

(...)

Nikolina Židek je profesorica na IE University Madrid, School of Politics, Economics, and Global Affairs, te docentica na Sveučilištu Carlos III u Madridu, proučava "delikatni" dio suvremene hrvatske povijesti - hrvatsku poslijeratnu političku emigraciju, pogotovo onu u Argentini, gdje se sklonio vrh ustaškog pokreta, pa i sam njezin vođa (poglavnik) Ante Pavelić, koji se tzv. štakorskim kanalima ("ratlines") uspio domoći "gostoprimstva" tamošnjeg populističkog režima Juana Dominga Peróna.

Cjelovit intervju čitajte u Jutarnjem listu, kao i na FB Hrvatska povijest.