U prepunoj sali hotela „Plaža“ u Bosanskom Šamcu je 17. aprila 2026. održana promocija knjige Nikše Nezirovića Bošnjačke trgovačke porodice u Bosanskom Šamcu od sredine 19. do sredine 20. vijeka. Promotori su bili prof. dr. Husnija Kamberović, dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, profesor Ilija Pavlović i sam autor. Promociju je odlično vodila Ankica Sjenčić.
Prenosimo promotivni govor Husnije Kamberovića.
Nikša Nezirović, iako nije formalno historičar po obrazovanju, napisao je toliko knjiga da ga komotno može svrstati među historičare. Njegov fokus istraživanja je historija Bosanskog Šamca o čemu je objavio niz knjigu i priloga. Tu je, prije svega, ova monografija o Bosanskom Šamcu od najranijih vremana do kraja Drugog svjetskog rata, ali bih posebno istaknuo njegove knjige o manjinama (Jevrejima i Talijanima). Prošle godine je objavljena i knjiga o starim srpskim trgovcima u Bosanskom Šamcu, a sada i ova impresivna knjiga o bošnjačkim trgovačkim porodicama.
Ukazao bih na značaj ove knjige smještajući je u širi historiografski okvir. S obzirom da se ona bavi bošnjačkim porodicama, i ja ću se ograničiti na literaturu o tome, ne ulazeći u širu analizu historijata ostalih porodica, premda sam svjestan rizika da zbog toga to ukazivanje izgleda parcijalno.
Dakle, knjiga o bošnjačkim trgovačkim porodicama u Bosanskom Šamcu se pojavljuje kada u našoj historiografiji, ali i društvu općenito, sve više raste interes za historiju porodica, genealogije, ali i lokalnu historiju. Važno je to, pogotovo nakon strašnih događanja tokom 20. stoljeća (Drugi svjetski rat i ratovi 1990-ih), koji su iz temelja promijenili demografsku i socijalnu strukturu Bosne i Hercegovine ali i regiona općenito.
U našoj historiografiji je i ranije postojalo zanimanje za historiju porodica, pri čemu je interes bio više usmjeren na vodeće socijalne slojeve, odnosno političku i socijalnu elitu koja je imala značajniju ulogu u povijesti. Skrećem pažnju na radove naprimjer Behije Zlatar koja je pisala o muslimanskim plemićkim porodicama u osmansko doba i o transformaciji od srednjeg vijeka ka osmanskom dobu. Možda najbolje radove, ipak, dugujemo Hamdiji Kreševljakoviću, koji je kao vrstan historičar u prvoj polovici i sredinom 20. stoljeća napisao niz radova o pojedinim porodicama i ličnostima. Kreševljaković je posebno istraživao historijat zanatlijskih i trgovačkih porodica, najviše u Sarajevu, ali i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Njegovi radovi o esnafima i obrtima i esnafskim porodicama su ostali neprevaziđeni, a njegova knjiga o kapetanima i kapetanijama prepuna je biografija i genealogija pa je i danas gotovo uvijek polazna pozicija za istraživanja.
Tu su, dakako, i neki drugi stariji historičari, ali je možda važnije ukazati na novija istraživanja u koja se savršeno uklapa i ova knjiga Nikše Nezirovića. Mi imamo nekoliko odličnih monografijama koje u dužem historijskom vremenu prate razvoj nekih porodica. Uzmimo primjer porodice Filipović, Čengić, Gradaščević, Rizvanbegović i slično. O njima se i u posljednje vrijeme istražuje, a novija objavljivanja izvora, posebno popisa stanovništva 1851, omogućavaju da se preciznije prati razvoj pojedinih porodica. Podaci iz ovog popisa stanovništva su već objavljeni za kadiluk Bijeljina, potom Gradačac, Rogaticu, Tešanj, Kladanj, Bužim, Visoko i slično. Sve su to podaci koji će nam omogućiti da sigurnije i dublje uđemo u strukturu porodice i pratimo njen razvoj i genealogiju.
Skrenut ću pažnju i na to da sam svjestan s kojim se sve poteškoćama Nezirović suočavao dok je pisao ovu knjigu. I sam sam se suočavao sa velikim poteškoćama dok sam prije dvadeset i više godina intenzivnije istraživao zemljišne posjede bosanskih begovskih porodica i istraživao njihov historijat i pokušavao povezati zamršenu mrežu porodičnih odnosa. Koliko je ta mreža bila zamršena pokazat ću na promjeru porodice Filipović, i to samo užeg dijela te porodice. Akademik Muhamed Filipović je u jednoj svojoj knjizi ovako opisao slučaj svog oca Sulejman-beg Filipovića, koji se tri puta ženio. Iz prva dva braka je imao četiri sina, a treća žena, koja je također bila Filiopovićka, sa sobom je dovela sina i kćerku koje je već imala u svom ranijem braku sa Husein-begom Filipovićem. Iz ovog trećeg braka je Muhamed Filipović, koji je o tome zapisao: „Mi smo bili djeca od tri majke i dva oca. Ja sam bio spona između moje braće i sestara, jedina veza među ljudima koji inače nisu bili u bližem srodstvu. Tako sam ja imao braću, koja nisu bila među sobom braća, imao sam sestre, koje mojoj braći nisu bile sestre“. Zamršena priča, kroz koju je valjalo prolaziti tokom istrfaživanja. I ja sam se tada ograničio na nekih 66 begovskih porodica, a kasnije sam pisao i posebnu monografiju o porodici derventskih Alibegovića. U najnovije vrijeme je Dževad Drino napisao lijepo argumentiranu knjigu o porodici Sulejmanpašić, porijeklom iz Bugojna. Zanimljiva i korisna knjiga koja se dubinski bavi historijatom jedne porodice i njenim transformacijama tokom historije.
Skrenuo bih pažnju i na istraživanja koja je o hercegovačkim porodicama provodio Hivzija Hasandedić. Njegove knjige o hercegovačkim porodicama i hercegovačkoj kulturnoj baštini, uimaju ogromnu vrijednost. Dio o porodicama je prikupljen i objavljen u knjizi Genealoška istraživanja (Porijeklo i status, istaknuti pojedinci nekih muslimansmih porodica u Hercegovini). Nešto drugačiji pristup od Hasandedićevog, koji se isključivo oslanjao na historijske dokumente, imala je Mevlida Serdarević koja je objavila niz knjiga o hercegovačkim porodicamam, ali analizirajući priče i legende o tim porodicama.
U ovaj širi krug interesa za historiju porodica pripada i ova Nezirovićeva knjiga. Ali, ona ima još jednu dimenziju – bavljenje lokalnom historijom. I ovo polje istraživanja postaje sve atraktivnije. Sve je više knjiga koje u dužem povijesnom razdoblju prate transformacije pojedinih lokalnih zajednica. Drugačije je to od onoga što smo imali poslije 1945, kada je nastajalo niz monografijama ne samo o pojedinim gradskim nego i o seoskim zajednicama. Tada je, naime, fokus bio na NOB i radničkom pokretu, a ranije razdoblja su u tim monografijama objavljivana najčešće kao neke uvodne studije. Bila su to, ipak, izuzetno vrijedna istraživanja, ali danas smo ipak značajnije napredovali i sve više imamo knjiga koje se studioznije bave i razdobljima prije sredine 20. stoljeća. Uzmimo samo kao primjer Gračanicu, o čijoj historiji je nastalo u posljednje vrijeme niz vrijednih radova, što kao knjige što kao nučni radovi u časopisima. Ili čak primjer Gradačca, o čemu je Esad Sarajlić pisao nekoliko knjiga. Ili knjige o Bužimu, pa Dubici, Brčkom, Srebreniku, Orašju – o čemu vrijedne radove donosi mlađi historičar Marko Matolić. I tako dalje.
Gdje je, dakle, ova Nezitovićeva knjiga u ovom širem okvira literature o historiji porodica i lokalnih zajednica?
Njena vrijednost je što objedinjava ova dva polja istraživanja. Ona dakle, govori o porodicama ali u kontekstu lokalne, odnosno regionalne historije. Ovo je knjiga o historiji Bosanskog Šamca, nastanku i razvoju jednog grada. Ranije smo imali neke pokušaje pisanja pojedinih dionica historije Bosanskog Šamca. Možda je ovdje važno spomenuti kako je 1950-ih Šaban Hodžić objavio važan rad o migracijama muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu sredinom 19. stoljeća, a kasnije je i Galib Šljivo u svojim knjigama tome dao vrijedan doprinos. Prije 14 godina, dakle 2012, imali smo i jedan skup održan ovdje u Bosanskom Šamcu koji se bavio pitanjima naseljavanja muhadžira iz Srbije u Bosnu. Taj je skup rezultirao solidnim zbornikom, u kojem su svoje priloge objavili vrijedni historičari, među kojima neki više nisu živi, poput profesora Galiba Šljive. Tu su naravno i druge knjige, na primjer Esada Tihića o Bosanskom Šamcu u Drugom svjetskom ratu, pa na kraju i knjiga Nikše Nezirovića o historiji Bosanskog Šamca.
Šta sadrži ova knjiga o kojoj večeras govorimo?
Riječ je impozantnoj knjizi u kojoj se predstavlja historijat 64 porodice koje su živjele u Bosanskom Šamcu od osnivanja grada u drugom polovici 19. stoljeća doseljavanjem muslimana iz Srbije (Užice, Šabac, Sokol - srednjovjekovni grad jugoistočna od Krupnja), do najnovijih vremena. Autor je uložio ogroman napor u prikupljanju materijala, pregledao je literaturu, novine, razne izvore, uzimao u obzir sjećanja pojedinaca i napravio rukopis koji će imati jako veliku važnost u našem društvu. Dodatnu vrijednost ovoj knjizi daje činjenica što mnoge ove porodice odavno više ne žive u Bosanskom Šamcu, pa ova knjiga, uz pojedine još uvijek preostale materijalne ostatke, ostaje gotovo jedino svjedočanstvo o njihovom postojanju na ovom prostoru.
Knjigu bismo mogli podijeliti u dva dijela. U prvom dijelu autor je pokazao proces nastajanja Bosanskog Šamca u 19. stoljeću kao naselja koje se doseljavanjem protjeranih muslimana u Srbije izgrađivalo desetak godina kao Gornja Azizija (Donja Azizija je kasnije Orašje). Pominje tu i graditelje, spominje francuske inženjere, tu je i rasprava o francuskom inženjeru Žan Darku (Jeanne Dʼark), pa onda pojmovima Žandrak, Žendrag i sl (o čemu je na nešto drugačiji način pisao o Marko Matolić u knjizi Okolica Žendraga u 18. stoljeću). Ali, nisu to ključne stvari u ovoj knjizi.
Ključna je diskusija o porodicama koje se ovdje doseljavaju, razvijaju, privredno jačaju. Nezirović prati doseljavanje ne samo porodica iz Srbije nego i ovih iz drugih okolnih krajeva (Gradačac, Modriča, Brčko i drugi) pokazujući kako se izdvajaju pojedine porodice po svojoj važnosti i uticaju. On prati njihov historijat tokom vremena, nakon odlaska Osmanske i kasnije nakon odlaska Habsburške monarhije i uspostave jugoslavenske države 1918. godine. Knjiga prati razvoj privrednog, društvenog, kulturnog i sportskog života u Bosanskom Šamcu do početka Drugog svjetskog rata, uz manji dodatak o događanjima u Šamcu tokom Drugog svjetskog rata. Imamo priliku upoznati se sa radom raznih društava (Gajret, Narodna uzdanica, Preporod, Merhmet, razne kiraethane, sokolska i sportska društva, humanitarne aktivnosti). U rukopisu se prate političke promjene, ali i običaji, nošnje, pjesme, gastronomija, donose se razne zanimljivosti, zbog čega ova knjigu nema samo historijsku, nego i antropološku važnost za naše društvo.
Drugi dio knjige govori o 64 bošnjačke porodice u Bosanskom Šamcu koje su se najvećim dijelom bavile trgovinom, ali autor prati i njihovu transformaciju tokom vremena. On za svaku porodicu prati proces doseljavanja u Šamac i dalji razvoj. Pri tome ne samo da donosi niz novih informacija nego i u brojnim slučajevima korigira neke zabluda dosadašnje literature. Tako vidimo i kako se pojedine porodice vremeno transformiraju u vlasnike ugostiteljskih objekata, pekara, pojedine porodice se počinju baviti zanatstvom (automehaničari), neke i dalje ostaju dominantno zemljoposjedničke porodice sa pojedinim trgovačkim radnjama na prostoru Bosanskog Šamca i slično. Neke od tih porodica (zapravo bismo mogli zaključiti da je u pitanju većina) više ne žive u Šamcu, nego su na različite načina napustile ovaj kraj (neki u mirnim migracijama, a neke nasilnim). Neke porodice su se vremenom sve više bogatile, a neke sve više siromašile. Autor abecednim redom pokazuje koje su to ključne porodice (od Abasbegovića do Zurapovića) predstavljajući ključne aktere u privrednom, političkom, društvenom ili sportskom životu. Vidimo kako se uspostavljaju porodične mreže, kako se ogranci pojedinih porodica iz susjednih krajeva (Gradačac, Modriča, Brčko) doseljavaju u Šamac i počinju trgovati ili samo otvaraju svoje dućane u Šamcu. Tu se susrećemo i sa nekim nadaleko poznatim i bogatim porodicama, poput Gradaščevića, ali i s manje poznatim porodicama koje su se počele bogatiti nakon doseljavanja u Šamac. Autor se upustio u raščišćavanje ove zamršene mreže porodičnih odnosa, jer je bilo ponekad skoro nemoguće pratiti tu kompliciranu mrežu. Zato je koristio ogroman broj izvora, a kada ne bi mogao uspostaviti preciznu vezu zadovoljavao se prenošenjem samo kratkih, ali pouzdanih informacija iz novina o pojedinim pripadnicima neke porodice. U nekim slučajevima se morao zadovoljiti samo sjećanjem na postojanje nekih porodica ili nekih pojedinaca iz porodica, s obzirom na velike demografske promjene koje su se odvijale posljednjih stotinjak godina.
Ova knjiga, dakle, nudi beskrajno puno informacija o bošnjačkim tragovačkim porodicama koje su imale važnu ulogu u historiji Bosanskog Šamca. Susrećemo se i sa pojedincima koji su sve do najnovijeg vremena igrali važnu historijsku ulogu (neki su političlari – poput Alije Izetbegovića ili Sulejmana Tihića, neki su bili ugledni ljekari, stomatolozi i slično). Rukopis svjedoči o bogatoj historiji ovoga kraja, koja je tokom vremena gotovo u cijelosti bila zanemarena.
Nakon ove knjige historija Bosanskog Šamca postaje potpunija, a ogroman autorov trud će sigurno naići na razumijevanje čitalačke publike.
Kratak video sa promocija možete pogledati ovdje. Video je preuzet sa FB.
(Izlaganje na promociji, Bosanski Šamac, 17.4.2026.)