U Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj je 19. decembra 2025. promovirana knjiga Muhidina Džanke Izvori, putevi i rukavci literarne bosnistike (Studije, ogledi, prikazi, recnzije). Knjigu je objavio Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj kao svoju 205 knjigu po redu (118. u seriji Biblioteka „Gradina“).
O knjizi su govoriti Nerzuk Ćurak, Husnija Kamberović i Nehrudin Rehibić, te sâm autor Muhidin Džanko. Promociju je moderirao Amir Brka.
U knjizi se raspravlja o pojmu Bosnistika, razvoju bosnističkih istraživanja, „izvorima, putevima i rukavcima“ pri čemu postaje sasvim jasno da ova knjiga ima izuzetno mjesto u tom procesu sazrijevanja bosnistike. Knjiga sadrži beskrajno puno informacija o bošnjačkoj književnosti u srpsko-hrvatskoj literarnoj historiografiji,a li su tu su i odlični uvidi u bošnjačku literarnu historiografiju. Susrećemo se sa imenima koja su se baviuli tim fenomenom (Skender Kulenović, Enver Čolaković, Mak Dizdar, Midhat Begić, Muhsin Rizvić, Enes Duraković, Alija Isaković, Enver Kazaz, Vedad Spahić, Sanjin Kodrić, Nehrudin Rebihić i drugi). U knjizi su neki radovi objavljeni prvi put, iako su napisani dosta davno. Takav je slučaj, na primjer, sa tekstom o Ivi Andriću, koji je nastao sada već davne 1999. godine. I tu opet imamo vrijedne napomene zašto tekst nije objavljen ranije.
Ukazujemo na dio knjige u kojem Džanko raspravlja o Ismail-agi Čengiću. Podsjećam da je 2017. Džanko o tome priredio jednu odličnu knjigu sa odlučnim uvoda. „Teško je pronaći povijesnu ličnost kojoj je učinjeno toliko nepravdi posredstvom nekog književnog djela“, piše Džanko, misleći na povijesnu stvarnost i povijesnu ličnost Ismail-age Čengića, i njegovu fiktivnu (književnu) pojavu obrađenu i Mažuranićevom epu „Smrt Smail-age Čengića“. Tu Džanko raspravlja o te dvije istine – faktivna, književna, i stvarna, povijesna, i onda to smješta u bosnistički diskurs. Kakva je percepcija Mažuranićevog epa i književnosti uopće o Smail-agi Čengiću?. Džanko analizira povijesne studije o tome, od onih koje piše Stevan Delić, pa Safvet-beg Bašagić i Hamdija Kreševljaković, sve do Ahmeda Aličića. Džanko se, dakle, pojavljuje ne samo kao književni historičar nego gotovo kao profesionalni historičar, ali lepršavost pisanja njegove rasprave čini zanimljivim, za razliku od historiografskih rasprava, koje znaju često biti dosadne.