„Devedesete su tako došle pod vlast nacionalnih „ognjištaraca“, podržanih od konzervativne većine s moralnim središtem u crkvi, staroj i najljućoj protivnici emancipacije žena, uz suradnju medija kojih se dobar dio pretvorio u patriotsko-patrijarhalnu ispostavu, a negdje i inkvizitorsku koja ponovo otkriva vještice među ženama, zapravo intelektualkama nesklonima novorestauriranoj vlasti velikih očeva. Taj glas moralne većine otvoreno je poručivao ženama da im je mjesto u kući i da izvan kućnog praga smiju ući samo u rađaonice.“
Vjeran Katunarić, Ženski eros i civlizacija smrti
Na samom početku izlaganja želim naglasiti da ću, pomoću konkretnih primjera i zaključaka, pokušati pokazati kako je žena predstavljana (s akcentom na njeno pozicioniranje u dihotomnoj sferi javno/privatno, te na raspolaganje njenim tijelom kao svojinom zajednice) i kako se predstavljala (s naglaskom na njen doprinos širenju nacionalno-kulturne ideologije), rječju i slikom, od 1989. do 1995. godine, na stranicama bošnjačke vjerske, nacionalno-kulturne, tj. političke štampe – Preporoda, Muslimanskog glasa, Ljiljana – čiju je uređivačku politiku kreirala ideološka grupa koja je u pomenutom periodu, dobrim dijelom, oblikovala bosanskohercegovačku društvenu i idejno-političku paradigmu.
U pogledu povijesnog konteksta, referat obuhvata period demokratizacijskog predraća, od 1989. do 1992. godine, kojeg je obilježilo nastojanje vjerske, nacionalno-kulturne i političke elite na reislamiziranju i nacionaliziranju, kako se tvrdilo, sekularnim paganstvom zahvaćenog kolektiva. Potom, vrijeme rata, 1992-1995. godine, kao period izvanrednog stanja u kojem je otvorena sezona lova na goli život čovjeka i žene. Kroz obredno i utemeljujuće nasilje, u ratu se stvarao novi nacionalistički i konstitutivni poredak u kojem je, predratno, demokratizacijski ushićeno i nesavjesno cvjetanje nacionalne i vjerske isključivosti doživjelo svoju tamnu i destruktivnu katarzu.
U godini 1989, u kojoj su se dogodile istočnoevropske revolucije i time najavile mogućnost kraja komunizma/povijesti i u Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini, u Preporodu, čije su naslovnice i udarne stranice popunjavane informacijama o Pokretu imama i rekonstituciji Islamske zajednice , žene su u dvostranom kutku privatne sfere. Tamo su udobno smještene sred kulturno-civilizacijskog menija (paradajz čorbe, arnautske džigerice, jalandži dolme, sutlije, višnjaba, jabuka u boščicama, lukmire i džadžika) , modnih sugestija poput „Duža suknja pokriva noge – i deblje i mršavije.“, literarne ramazanske agitacije protiv abortusa, propisa ponašanja u braku i zabrinjavajuće zapitanosti poput one naslovljene sa „Da li je potrebno ženu vratiti kući?“. Dakle, Preporodova rubrika Žena i porodica imala je funkciju ukazati na pravila kulturno-civilizacijskog i vjerskog habitusa u okviru privatne sfere u kojoj je žena bila zadužena za biološku, te reprodukciju vjerskog i nacionalnog identiteta.
Izvan te rubrike, tradicionalno odjevene i pokrivene žene pojavljuju se u Preporodu i na fotografijama vjerskih obreda i svečanosti, te kao vid anticipacije idealnog lika žene. U vrlo kratkom tekstu pod naslovom „Djevojka sa dvije škole i dva fakulteta“ , kao nezaobilazan činilac reprezentativnog lika muslimanke, na izmaku 20. st, uključuje se i obrazovanje.
Sredinom 1989. godine, nova redakcija, sa Džemaludinom Latićem na čelu, preuzima Preporod. Odlučno pretvaranje tog medija u ideološki aparat novoizrastajuće političke i društvene elite, tokom 1989. i 1990, bit će ozvaničeno novim vjerskim sloganom u desnom gornjem uglu naslovne strane lista. Kreiranje diskursa o traumatičnoj povijesti kolektiva, sa ciljem njegove viktimizacije i nacionalne homogenizacije, popraćeno je slikama žene, koja kao ranjivi dio zajednice simbolizira njenu patnju. U predizbornoj 1990. Preporodom su dominirali prikazi vjerskih svečanosti, ceremonija, hodočašća, dženaza kojima su se komemorirale muslimanske žrtve Drugog svjetskog rata, te predizbornih skupova. Fahira Fejzić, jedina žena u redakciji, odlučno je učestvovala u gradnji nacionalno-kulturnog diskursa kao osnove za samorazumijevanje kolektivnog identiteta. Komunisti su bili optuženi za nasilnu sekularizaciju žena, zabranu javnog manifestiranja vjerskog identiteta i zabranu vjerskih hodočašća, zbog prešućivanja i neodavanja počasti muslimanskim žrtvama Drugog svjetskog rata, za nepostojanje muslimanske kulture pamćenja u javnom prostoru. Obrasci nacionalne homogenizacije i viktimizacije, u predizbornoj 1990, bili su istovjetni kod sva tri nacionalna kolektiva u Bosni i Hercegovini.
U diskursu, kojeg utemeljuje grupa koja, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, doprinosi mijenjanju idejno-političke paradigme na bosanskohercegovačkom prostoru, žensko tijelo nije samo svojina patrijarhalne porodice, već i nacije čiji reproduktivni temelj, i u biološkom i u kulturnom smislu, predstavlja. Stoga, javnu i diskurzivnu refleksiju političkih i vjerskih centara moći spram porodice kao okvira za reprodukciju nacije, spram tijela žene kao „majke“ nacije i tijela muškarca kao ratnika i branitelja iste, intenzivno prožimaju biopolitička načela. Ta načela koja legitimiraju agresivni upliv politike u sferu privatnog, intimnog kod žene i čovjeka, najeksplicitnije dolaze do izražaja u dramatičnim povijesnim trenucima koji se zloupotrebljavaju za političku legitimaciju nacionalne elite i njihove ideologije. U tom kontekstu, konkretno pred izbore 1990. i popis stanovništva 1991. godine, postaje presudna demografska snaga kolektiva i demokratski konsenzus u izražaju „nacionalne volje“. U Rezoluciji koju je, početkom januara 1991, u medijski eter odaslala muslimanska nacionalno-kulturna inteligencija, pisalo je da je, pored Stranke demokratske akcije i Bosne i Hercegovine, treći izvor/garant političke moći, u datim društveno-političkim okolnostima, brojnost Muslimana, odnosno njihova jednodušnost u prihvatanju i izjašnjavanju o nacionalno-kulturnom i vjerskom identitetu na način kako ga je definirala njihova kulturna inteligencija i vjerska elita. Prema onima koji su heretički iskakali izvan zadatog identitetskog okvira – Jugoslovenima/kama, komunistima/kinjama, ateistima/kinjama, supružnicima u miješanim brakovima – povučena je ona agambenovska biopolitička linija uključujućeg isključenja. U tom smislu je, primjerice, jugoslovenstvo smatrano za ishodište mješovitih brakova preko kojih se, kako su tvrdili nacionalni agitatori pred popis 1991, vršila denacionalizacija i ateizacija dragocjenog nacionalnog potomstva. Upliv (bio)politike u porodicu, u odnos dvoje supružnika, kroz napad na miješane brakove, manifestovao se u tvrdnji da su ateisti, i žene i muškarci, iz miješanih brakova, „po rođenju Muslimani“, na izborima 1990, 600.000 glasova podijelili nenacionalnim, lijevim strankama, dok su, kako se tvrdilo, njihovi supružnici glasali za svoje (nacionalne) stranke. Bitno je napomenuti da su tekstove na koje se pozivam u argumentiranju iznesenih konstatacija pisale žene.
Najteže godine, u razmatranom periodu, su ratne 1992. i 1993, zbog suočavanja sa težinom/vrstom zločina, počinjenih na kraju 20. st. u ime nacije, te zbog suočavanja sa nijemom pasivnošću svijeta. Masovnim silovanjima, i ostavljanjem žrtava na životu i u gravidnom stanju, u nezaštićena tijela koja su se smatrala reproduktivnim temeljem patrijarhalne zajednice, utiskivala se doživotna i neizlječiva trauma. Zbog saznanja o logorima, logorima-bordelima, masovnim silovanjima i ubistvima, te godine su i vrijeme bujanja mržnje, vjerske i nacionalne isključivosti, te kolektivnih kategorizacija u kojima se, na stranicama bošnjačko-muslimanske nacionalno-kulturne, vjerske i političke štampe, izjednačuju Srbi (docnije i Hrvati) i zločinci. U artikuliranju tog ksenofobnog osjećaja i progovora, koji žrtvu vodi u ekstremni nacionalizam, učešća su uzimale žene.
Žene su 1990-1995. godine, svojim istupima u analiziranim medijima, istupima koji su bili mogući jer su se kretali u konceptualnim i strukturalnim okvirima muškog i utemeljujućeg nacionalno-kulturnog narativa, dale doprinos političkoj pobjedi novoizrastajuće muslimanske muške političke elite, etabliranju, promoviranju i legitimiranju njihovih idejno-političkih uvjerenja, isključivosti, anticipacija, te njihove projicirane i anticipirane slike „idealne muslimanske“ žene. Na stranicama analiziranih medijskih tribina, shvatanje da tijelo žene, kao i njen reproduktivni potencijal i potomstvo, pripadaju naciji/državi možemo pronaći u više tekstova koje, s jedne strane, odlikuje eksplicitno podrazumijevanje naprijed rečenog (od strane političkih, nacionalnih, vjerskih, muških struktura moći) i spremno ili sudbinski pomirujuće prihvatanje istog (od strane žena) koje je tako viteški/muški, čak i kad je tekst pisala žena, romantizirano unutar ovih medija.
Npr., u posljednjoj godini rata, 1995, u Ljiljanu se objavljuju i tekstovi poput „Dala sam Bosni sedam sinova“ (sa zaglavljem To što se Bosna odbranila treba zahvaliti i majkama koje su u borbu slale svoje sinove), „Emina majka i njenih devet sinova“ (u zaglavlju Emina Škoro otišla je na hadž: Allahu džellešanuhu uputit će dovu za svoj narod, svoju zemlju i svoje sinove).
U diskurzivnoj i slikovnoj prezentaciji Halime Vapur „žene zadjenutih dimija, s naramkom drva u ruci“/„Halima je najsiromašnija žena u selu i nikome nije jasno od čega živi.“ prisutna je patetična romantizacija siromaštva, ruralnog, tradicionalnog krajolika i žene u njemu kao heroine patrijarhata, vjere i nacije, a kao naknada za tragičnu činjenicu da je majka rodila i odgojila sedam sinova koje je pomireno predala na oltar muške civilizacije smrti.
Navedeno, Zehra Alispahić, autorica članka, konstatuje idućim riječima:
„Njih sedmericu majka vodi kroz život. Dvadeset i jednu godinu, od kada im je umro otac, Halima se brinula o njima sama. Hranila ih, školovala, učila čestitosti i poštenju i – aprila 1992. godine – jednog po jednog ispratila na visočko ratište.“
Naspram majke Halime, u Ljiljanu iz ratne, duboko mračne i tegobne 1993, s onu stranu obrednog oltara, stoje tadašnji naibu reis dr. Mustafa Cerić i novinar Nedžad Latić čiji razgovor, o onovremeni i budućim muslimanskim golim životima, na idući način teče:
„Nedžad Latić: Da posljednje pitanje postavimo o najčasnijem sloju naše zajednice: bosanskim majkama. Jaser Arafat se obratio Palestinkama da rađaju šestero djece, troje sebi, troje Palestini. Šta preporučujete bosanskim majkama?
Naibu reis: Preporučujem svim bosanskim Muslimanima, od Mašrika do Magriba, ma gdje danas bili, da se ne pokolebaju u ljubavi za Bosnu i svoje majke. Da se vrate. Obećavam da ćemo izdati fetvu da svaka muslimanka rodi petero djece.
Nedzad Latić: Troje sebi, dvoje Bosni....
Naibu reis: Da. To bi bio odgovor najvećem krvniku Bosanskih Muslimana, koji je rekao da se ne boji muslimanske atomske bombe jer je nejma, već da se boji demografske bombe. Koju oni žele neutralizirati – za dobro Evrope.“
U navedenom se razotkriva dvosmislenost naroda, te kontroverzne floskule moderne, na koju upućuje i Agamben u svom Homo saceru. Postoji, naime, narod i narod, ovaj drugi, kojem su pripadali Halima i njenih sedam sinova, tek kao „fragmentarno mnoštvo potrebnih i isključenih tijela“.
Da zaključim.
Ni u ratu, ni u društvenoj, ekonomskoj, političkoj džungli postratne neoliberalne tranzicije, tijela naroda i tijela elite nisu imala i nemaju istu vrijednost na bosanskom životnom tržištu. U tom smislu, i kontekstu posvemašnje dogmatizacije vjerskog i nacionalno-kulturnog diskursa, jaz se sve više produbljuje. Na traumama, duboko utisnutim u tijela žrtava rata/zločina, grade se akademske, filmske, političke i ine priče/karijere. Dotle, dobar dio žrtava/žena/naroda živi na margini društva i života, u skromnim podstanarskim sobama, u starosti, usamljenosti, nezaposlenosti, disfunkcionalnim porodicama čiju traumu niko ozbiljno i posvećeno ne liječi. Na zgarištu povijesne tragedije s kraja 20.st. narod nije postao „svoj“ već ostao talac legitimacija i anticipacija političkih i društvenih struktura moći.
(Ovaj tekst je izložen 19.10.2020. na konferencija Genocid nad Bošnjacima, Srebrenica 1995-2020 – uzroci, razmjere i posljedice)
Članak se može čitati i u PDF sa svim napomenama Ovdje