Niti jedna dosadašnja teorija uzročnosti društvenog života, sociologijska ili filozofijska, nije dovoljno jasno objasnila ono što se zbivalo u povijesti i način na koji su donesene odluke koje su usmjeravale to zbivanje.
Istina, pri odlučivanju i izboru činjenja uticale su ideje i tradicija, osobne i kolektivne vrijednosti, neposredni događaji i političke projekcije. Ali sve te pretpostavke djelovanja nisu bile jednolinijski postavljene jedna prema drugoj, nisu bile u lancu uzročnosti koji bi se mogao egzaktno utvrditi. Uzroci i posljedice su stalno mijenjale mjesto, gubili na snazi, javljali se novi uzroci. Veliki broj socijalno-političkih varijabli onemogućavao je društvenim znanostima utvrditi konstantu u zbivanju. To je po sebi dovodilo u pitanje svaku teoriju zasnovanu na konstantama. Također, to je dovelo u pitanje odnos univerzalija povijesti i kontingencija koje su uvijek varijabilne.
Kako doći do sistema znanja koje objedinjava univerzalije i kontingencije a da se ne zapadne u metafiziku i eshatologiju, za koje su „specifični“ procesi samo tipovi ili ilustracije „zakona“, ili u teleologiju naturalizma za koju su pojedinačni procesi „prirodno“ predodređeni, ono što je u pojavama zakonomjerno.
Radi toga je neophodno izraditi novi model za analizu društvenih odnosa i povijesnih zbivanja. Ne radi se o nekoj filozofskoj teoriji čovjeka i povijesti, ili o odnosu prirode i duha, nego o logičkom modelu koji omogućuje jasniji i sigurniji uvid i spoznaju društvenih odnosa i povijesnih događaja koji ih kreiraju.
Logika koju podrazumijevam nije samostalan organon spoznaje; to je metoda koja objedinjava genezu društvenih odnosa s njihovom spoznajom. Drugim riječima, da bismo znanstveno spoznali povijesne događaje moramo se rukovoditi logikom nastajanja društvenih odnosa i kulturnih modela. Dakle, hermeneutika društvenih znanosti mora se osloniti na genezu društvenih i kulturnih oblika.
Svako društveno stanje i kulturni model možemo objasniti iz socijalnih fenomena koji ih formiraju – na pojedinačnom, posebnom i općem nivou (na nivou personalnih odnosa, posebnih socijalnih organizacija, globalnih društava i država). Socijalni akteri: pojedinci, socijalne grupacije, globalne zajednice - društva, države, međunarodne organizacije, svojom međusobnom djelatnošću formiraju društveno stanje. To stanje se može obuhvatiti i opisati sljedećim fenomenima: intencionalnost, reakcija, refleksija, komunikacija, institucionalizacija, interiorizacija, restrukturacija, inovacija.
Dakle, društveno stanje je funkcija ovih fenomena i njegova forma se može predstaviti jednačinom: DS= f (a, b, c, d, e, f, g, h). Svi ovi fenomeni su socijalne varijable i samo kao cjelina čine konstantu društvenog stanja. Da bi se neko društveno stanje spoznalo treba utvrditi u kakvom odnosu su ovi fenomeni. S obzirom da ima osam fenomena, njihov ukupni odnos je kompliciran jer se radi o složenom računu za koji je teško utvrditi algoritam (svaki fenomen je N na sedmu i odnosi se na svaki drugi koji je isto tako N na sedmu). Međutim, pošto je svako društvo konkretno ono se može opisati s relativnim i konkretnim odnosima među ovim fenomenima. Bitno je promatrati ih kao cjelinu jer njihova konkretna cjelina tek čini konstantu društvenog stanja, odnosno čini ga stabilnim ili nestabilnim sistemom.
Ovakav model omogućuje razumijevanje nastanka svakog društvenog oblika. Također, iz te geneze razumljivo je i povijesno djelovanje, tj. održavanje i restrukturiranje tog oblika, ali i granice tog djelovanja. Tako se dolazi do jasnog odgovora zašto i kada se jedan društveni ili državni oblik uspostavlja, kako se održava ali i kako i zašto propada. Na taj način se isključuju sve naturalističke uzročnosti, psihološke nepodobnosti i zastranjenja, sve dijalektičke iluzije da će se sistem svojom unutarnjom snagom održavati, a to znači i propasti kada pervertira u svoju suprotnost, sve idealno-tipske vrijednosne konstrukcije koje nemaju nikakvu stvarnu vezu sa zbiljom, sve nade u racionalnu argumentaciju konstruktivizma koji je oslonjen na komunikaciju. Po istom modelu po kome nastaje jedan sistem odnosa, po tom modelu se i raspada.
Društvo jeste komunikacijska zajednica ali ona mora imati svoju objektivizaciju u institucijama koje su samoodržive. Komunikacija bez institucionalizacije ne znači ništa jer ne donosi nikakav rezultat. Institucije su samoodržive samo ako su preuzele na sebe socijalni kauzalitet, tj. ako iz sebe produciraju svoju strukturu. Dugim riječima, institucije preuzimaju na sebe socijalni subjektivitet, one postaju socijalni subjekti koji „primoravaju“ sve ostale socijalne aktere na djelatnost. Međutim, ovdje se ne radi o prinudi nego o interiorizaciji svih vrijednosti i svrha koje su postavljene u institucijama. Sve one postaju subjektivna supstancija socijalnih aktera koji ih održavaju i restrukturiraju radi sebe i svog opstanka. Kauzalitet im se tako vraća od socijalnih institucija i postaje ponovno njihova subjektivna snaga. – Kauzalitet pulsira.
Kada socijalne institucije izgube svoju unutarnju snagu, kada njihove svrhe radi kojih postoje oslabe, kada njihove vrijednosti izblijede i kada se više ne mogu interiorizirati, tada socijalni akteri gube interes za njih. Tada prestaje održavanje i restrukturacija.
Koji zaključci proizlaze iz ovoga modela?
Prvi zaključak: društveno stanje se ne može odrediti iz jedne konstante kao uzroka jer je to složen sistem kontingencija i općih povijesnih mjesta („zakona“ povijesti). Iz jednog uzročnog odnosa se ne mogu objasniti povijesni događaji. Ova metoda podrazumijeva konstantu samo kao cjelinu svih socijalnih fenomena; odvojeni fenomeni za sebe ne objašnjavaju ništa.
Drugi zaključak: cjelina fenomena kao konstanta je ukupnost odnosa među njima. Društveno stanje je funkcija tih odnosa. Ako se neki fenomen ne očituje u tom stanju, taj nedostatak treba uzeti u pozitivnom smislu, što znači da neko društveno stanje može biti određeno sa samo nekoliko fenomena, da neki izostaju i da je i taj izostanak određujući. Iz ovih relativnih odnosa među njima možemo utvrditi karakter svakog društvenog stanja, od onoga personalnog do globalnog: npr. prijateljstva među ljudima, porodice, društvene organizacije, globalnog društva, države. Kako se ovi fenomeni vežu jedan za drugi da bi društveno stanje bilo njihova funkcija?
Intencionalnost je „sebe usmjerenost na …“. Ovaj pojam je definirao Heidegger i nema potrebe proširivati ga. „Usmjerenost“ je, s jedne strane kognitivna – čime se bave logika i spoznajna teorija, s druge strane praktička - proizvodnja materijalnog života i proizvodnja društvenog života. U ovom drugom značenju, radi se o intencionalnim vrijednosnim idejama koje se odnose na proizvodnju alata i socijalnih institucija. Početno, prirodno stanje za čovjeka je intencionalni odnos intencionalnog aktera i intendiranoga, drugoga u tom odnosu. Intencionalnost je dakle refleksivni odnos koji uključuje reakciju drugoga.
Reakcija intendiranoga omogućuje ili onemogućuje usklađivanja i realizaciju intencija u intencionalnom stanju, ona je uvijek „da“ ili „ne“; neutralnost također znači pristanak ili odbijanje. Reakcija je uvijek na konkretne zahtjeve za važenjem koji se ispostavljaju u intencijama. Iz ovog odnosa slijedi refleksija.
Refleksija je moć mišljenja kojom se razvrstavaju vrijednosne ideje u intencionalnom odnosu (intencionalni – intendirani) prema njihovom porijeklu radi povezivanja i uspostavljanja komunikacije i izbjegavanja nesporazuma (pojedinačnih s pojedinačnim, posebnih s posebnim, univerzalnih s univerzalnim).
Refleksijom se izbjegavaju zabune koje mogu proizaći iz pogrešnog vezivanja intencionalnih zahtjeva, npr. vezivanje pojedinačnih zahtjeva s općim, ili posebnih s općim ili pojedinačnim, itd. Uvijek je važno znati porijeklo intencionalnih zahtijeva, tj. njihovo rodno mjesto jer socijalni akteri mogu ispostavljati zahtjeve različitog obima koji se ne mogu svesti pod jedan pojam. Također, refleksijom se razdvajaju intencionalni zahtjevi po kvalitetu, tj. po intenzitetu. Intencije nemaju isti intenzitet kod svih socijalnih aktera jer nisu svi jednako opredijeljeni za svoje vrijednosne ideje koje ispostavljaju. U konkretnim povijesnim situacijama neki će istrajavati do kraja na svojim zahtjevima, neki će odustati i prigrliti podređeni položaj iz različitih razloga (Hegel je precizno opisao odnos gospodarske i sluganske svijesti i način kako se ona prevladava). Intencije se presijecaju međusobno i daju sliku koja se ne može opisati linearno i pravolinijski, nego sferno kao sinusoida koja ih povezuje – socijalni akteri pulsiraju jedan prema drugome i tako se održavaju a ne izguruju jedan drugoga na pravoj crti koja ih povezuje.
Komunikacija je racionalno uspoređivanje vrijednosnih ideja radi njihove institucionalizacije, vodeći računa o njihovom porijeklu. Komunikacija neće uspjeti ako se ne vodi računa o refleksiji koja je razdvojila ideje po porijeklu, po obimu i intenzitetu - osobne od posebnih i općih, posebne od osobnih i općih, opće od osobnih i posebnih.
Institucionalizacija je objektivizacija intencija koje su uvijek subjektivno zastupljene ali ne moraju biti osobne. Radi se o prenošenju kauzaliteta izvan sebe, na nešto objektivno postojeće. – Čovjek je biće koje proizvodi institucije i preko njih održava svoj subjektivni i istovremeno društveni život. U institucijama subjektivne vrijednosne ideje dobivaju objektivno važenje i snagu i preuzimaju na sebe socijalni kauzalitet od socijalnih aktera. Institucije postaju socijalni akteri koji refleksivno (povratno) djeluju na pojedince. Ovaj refleksivni odnos nije moguć bez ineriorizacije.
Interiorizacija je subjektivna identifikacija s institucijama, vraćanje kauzaliteta u subjektivnost – institucionalne vrijednosti postaju subjektivne supstancije koje pokreću socijalne aktere na djelatnost. Interiorizacija isključuje prisilu objektivno postojećeg socijalnog stanja na pojedince. Socijalni akteri slobodnom voljom održavaju svoje institucije.
Restrukturacija je održavanje institucija subjektivnom djelatnošću; neprestano proizvođenje vrijednosnih ideja i na subjektivnom i na objektivnom planu. Važno je napomenuti da se vrijednosne ideje postavljene u institucije i ponovno subjektivirane preko interiorizacije vremenom „troše“. Uvijek u socijalnom stanju, ma koliko bilo stabilno institucionalizirano, vrijednosne ideje blijede, gube kauzalnu snagu i traže prestrukturiranje. Institucije same troše svoje vrijednosne ideje kada se zatvaraju u sebe u borbi za samoodržanje ili kada ih neki socijalni akter podređuje sebi. – Tada se pretvaraju u svoju suprotnost. U takvom stanju ni jedno socijalno stanje se ne može restrukturirati.
Inovacija se javlja u ovakvom stanju potrošenih institucionalnih vrijednosti. Tada se postavljaju zahtjevi za novim intencionalnim vrijednostima. Do sada su u sociologijskim i filozofijskim teorijama poznati „inovacijski“ modeli bili reforma ili revolucija. Međutim, oni nikada nisu mogli do kraja iznijeti zahtjeve koji su pred njih postavljani: ili su obnavljali stari model ili nametnuli potpuno novi model bez potrebnih socijalnih fenomena. I u jednom i u drugom slučaju socijalno stanje je formirano silom. Čak i najplemenitije ideje su se pretvarale u „euforije zla“.
Moguće rješenje je treći inovacijski model: djelovanje s marginaliziranim vrijednosnim idejama. U procesu refleksije i komunikacije neke pojedinačne ili posebne vrijednosne ideje se pomjeraju na marginu da bi se ostvarila pozitivna komunikacija i da bi se postigla institucionalizacija intencija. To mogu biti pojedinačne, posebne ili univerzalne vrijednosne ideje koje se pomjeraju na marginu, a koje u situacijama kada su institucije ispražnjene dolaze u prvi plan. Margina nije marginalna, nije doxa niti samo zbir otpadaka bez smisla. Na marginu je potisnuto ono subjektivno ili kolektivno značajno koje se nije moglo objektivirati i institucionalizirati. Ono nije nestalo, naprotiv ono se čuva makar se potiskuje u sjećanje ili tradiciju. U socijalnom stanju ispražnjenog smisla to se ponovno vraća kao intencionalna vrijednosna ideja. Socijalna znanost to treba imati u vidu, ali bez vrednovanja jer s margine mogu doći i pozitivne i negativne vrijednosti.
Aplikacija ovoga modela na dezintegraciju Jugoslavije i postratnih društava
Jugoslavija, ona druga, socijalistička, koja je imala direktan utjecaj na formiranje novog društvenog stanja na njenim prostorima, bila je institucija zasnovana na zajedničkim vrijednosnim idejama (bratstvo, jedinstvo, solidarnost, socijalna pravda, povjerenje, neutralnost u podijeljenom svijetu, itd.).
Može li se fenomenima refleksivne teorije objasniti raspad njenog stabilnog socijalnog stanja? Da li se taj povijesni događaj desio slučajno iz nekih kontingentnih stanja ili je imao svoju „zakonitost“?
Prethodno treba utvrditi činjenice i onda ih smisleno povezati. Zbir činjenica po sebi ne daje nikakvu pravilnost u događanju; davanje smisla činjenicama temeljem „poželjnih strategija“ ili ideologija također ne daje objektivnu spoznaju. U pulsacijskom modelu socijalnih fenomena moguće je objektivno objasniti ono što se zbivalo.
1. Jugoslavenska zajednica nije mogla restrukturirati svoj sistema, ni društveni ni državni – nestao je fenomen interiorizacije, tj. identifikacije. Država i društvo postali su samo formalni okviri, ljušture bez smisla koji je u njih bio stavljen kada su se formirali. Tako su izgubili unutarnju moć održavanje i resrukturacije.
2. Komunikacija njenih socijalnih aktera se odvija bez institucionalizacije. Ona je postojala ali se nije mogla objektivirati. Pokušaj restrukturacije kroz formu konfederacije, simetrične ili asimetrične, nije uspio jer nije bio zasnovan na refleksiji zahtjeva za važenjem koji su ispostavljani u intencijama. Nije se uvažavala reakcija svih socijalnih aktera koji su sudjelovali u komunikaciji. Zahtjevi za važenjem su bili zasnovani na posebnim, čak parcijalnim vrijednosnim idejama a ne na općim. Nije se vodilo računa o nužnom razgraničenju među njima, naprotiv, posebni i parcijalni interesi su nametani kao opći. To je dovelo do parcijaliziranja socijalnih aktera u kome su prevladale posebne vrijednosne ideje. Ove ideje su uzete sa margina kao „inovativne“. Zaliha marginaliziranih vrijednosnih ideja je bila velika jer ih je ideologizirani komunističko-socijalistički sistem potiskivao i zanemarivao. Nažalost, kada je došlo vrijeme njihove afirmacije socijalni akteri nisu imali inovativne kriterije pri odabiru, nisu uzeli univerzalne i emancipirajuće nego popularne, one koje su mogle najlakše i najbrže popuniti prazni prostor postojećih institucija. Prevladale su vrijednosne ideje s posebnim značajem i s velikom mogućnošću interiorizacije. Inače, kako objasniti da je radnička klasa na presudnim izborima 1990. godine odbacila svoju državu, sa radničkim institucijama i velikim radničkim pravima radi apstraktnih vjersko-nacionalističkih vrijednosti. Radničko stanovništvo Jugoslavije izglasala je secesiju, posebnosti sa zasebnim vrijednostima u kojima su nestale njihove univerzalne radničke vrijednosti. Njihovo opredjeljenje za zasebnu državnu instituciju, ma koliko bilo opravdano i iznuđeno, trajno je onemogućilo formiranje zaštitnih socijalnih i demokratskih institucija. Radnička klasa se sama bacili na povijesnu ledinu bez zaštite. Političke organizacije sa inovativnim idejama, kao novi socijalni akteri, nisu uzeti u komunikaciju ravnopravno s elitama koje su nametnule svoje vrijednosti, s kojima se većina identificirala (interiorizirala). One su postale samo „stoka sitnog zuba“ .
3. Socijalno stanje je određeno sa samo tri fenomena, s intencijama i njihovom institucionalizacijom i restrukturacijom. Ostali pulsacijski fenomeni su izostali: reakcija, refleksija, komunikacija, interiorizacija, inovacija. To je omogućilo da nove elite sa svojim vrijednosnim idejama formiraju društvene i državne sisteme po kroju svojih partikularizama, nedemokratski i autokratski. Trideset i pet godina radnička klasa traži svoja izgubljena prava i svoju državu koju nikada neće naći. Nije moguće popuniti forme koje je povijest već jednom ispraznila.
4. Jačanje intencionalnosti bez reakcije i komunikacije, preko neracionaliziranih i neargumentiranih oblika moći i institucionalizacija tih moći, formiralo je novo društveno stanje. Ono se ne može promijeniti sve dok se njegove „vrijednosti“ ponovo ne isprazne, dok njegove moći ne izgube snag i ne javi se potreba za ponovnom inovacijom. To može dugo trajati jer su institucije preuzele na sebe socijalni kauzalitet, one su postale socijalni subjekti koji djeluju prema pojedincima i organizacijama – one same sebe restrukturiraju.
5. Cjelokupno socijalno stanje je depersonalizirano, građani kao socijalni akteri izgubili su svoj subjektivitet. Vrijednosne ideje parcijalnog i posebnog značaja se institucionaliziraju u nove državne projekte i tako postaju opće i strateške. Svaki otpor prema njima je osnova za teror jer je unaprijed kvalificiran kao antidržavni (a država je nacija) i protiv „povijesnih interesa“.
6. Taj proces se razvija dalje kada se pojedinačne vrijednosne ideje institucionaliziraju kao opće – pojedinci svoje osobenosti (frustracije, komplekse, mržnju, paranoje, ludosti) institucionaliziraju kao opće vrijednosti i pretvaraju u državne projekte (fašizam, nacizam, boljševizam, autoritarizam, nacionalizam, birokratizam, elitizam, teokratizam i sl.). Ako se ne uzme u obzir odnos pulsirajućih fenomena u takvom društvenom stanju i ono se tumači nekim konstantnim povijesnim zakonitostima, onda ostaje neobjašnjivo kako su mnogi potpuno ludi carevi i kraljevi, mnogi „državnici“ i vjerski velikodostojnici kreirali povijest, i kako je kreiraju u modernoj historiji. Naslijeđeni zakon po kome su se tumačili povijesni događaji, a koji svijest ljudi tumači isključivo iz društvene svijesti, više nije valjan za znanstvenu spoznaju. Čak je i danas očevidno da svijest pojedinaca koja se institucionalizirala u državne politike određuje društvenu svijest i tokove moderne povijesti. Kontingencije su nadvladale zamišljene konstante povijesti.
Kako u ovakvim socijalnim stanjima integrirati postratna društva?
Odgovor je moguć opet primjenom pulsacijskog modela socijalnih fenomena koji određuju socijalno stanje. Pošto je to stanje stabilno samo ako postoji cjelina tih fenomena i njihova međusobna ujednačenost po intenzitetu (samo tako su oni socijalna konstanta), pitanje se svodi na to kako ih uspostaviti. Socijalno stanje je destruirano, njegovi elementi su u suprotnostima, zastupljeni su samo neki od fenomena koji su neophodni. Obnova društva dakle nije moguća restrukturiranjem postojećeg stanja i održavanjem važećih vrijednosnih ideja. Mora se izaći iz tog okvira. Nove vrijednosne ideje i inovacije se moraju tražiti opet na margini, na onome što je izvan a što bi se moglo univerzalizirati. To izvan se ne može naći ni u sjećanju, ni u prevladanim kulturnim i kolektivnim „domaćim“ vrijednostima. Sve one su potrošene i takva traganja su uzaludna, samo mogu dugo trajati i iscrpljivati. Treba afirmirati vrijednosne ideje koje može interiorizirati većina, koje su univerzalne a ne partikularne ili posebne. Na takvim vrijednostima objedinile su se zemlje EU koje inače imaju svoje partikularne, posebne i opće vrijednosti. Međutim, to nije smetalo da prihvate kao temelj interiorizacije i međusobne integracije opće i univerzalne ljudske vrijednosti. Sve su one morale svoje posebnosti staviti na marginu. Nisu ih izbrisale, one su još identifikacijske za njih pojedinačno ali nisu za druge. Niti jedan narod u EU zemljama nije se odrekao svoje narodnosti, svoje kulture, svoga jezika, svoje religije, svoje nacije, ali su svi izvan ovih partikularizama našli identifikaciju sa zajedničkim vrijednostima. Ljudska prava, jednakost građana i naroda, sloboda mišljenja i djelovanja, demokracija, zaštita prirode, dobar život i sl. su vrijednosne ideje koje ne samo oblikuju njihova društvena stanja nego pokreću sve ljude na djelovanje. To je univerzalno primjenljiv model.
Ukoliko želimo integrirati naša društva i države i ukoliko želimo da ih građani interioriziraju i restrukturiraju, onda trebamo prihvatiti takve vrijednosne ideje.
(Izlaganje na: History fest, Integracija i dezintegracija u postratnim društvima, Sarajevo, 2.juna 2026.)