Rodoljub Čolaković je u svojim Zapisima iz oslobodilačkog rata ostavio puno tragova o vlastitom viđenju odnosa partizana i četnika. Iako su ti njegovi Zapisi izazivali različite interpretacije, a i reakcije i polemike, na ovom mjestu skrećemo pažnju ne nekoliko primjera njegovog opisa odnosa između četnika i partizana u istočnoj Bosni. Više zbog toga što danas preovlađuje narativ da se o toj partizansko-četničkoj saradnji nije uopće ništa moglo pričati u doba socijalizma. Čolakovićevi Zapisi, međutim, svjedoče da se o tome itekako pisalo, samo što je i Čolaković pravio jasnu razliku između pojedinih lokalnih četničkih komandanata i partizana, od odnosa rukovodstva dva pokreta na višoj razini.

Jedan primjer koji Čolaković navodi odnosi se na Relju Vaskovića, komandanta četničke Žeravičke četa kod Han Pijeska. Čolaković ga spominje kao seljaka koji komanduje jednim „bataljonom“ sastavljenim od stotinjak četnika koji krajem 1941. i početkom 1942. krstare od Han Pijeska prema Kladnju. Čolaković navodi da su ti Vaskovićevi četnici bili lojalni prema partizanima. „Istina, on neće u partrizane, ali neće ni protiv nas. Njihov komandant često šalje kurire u Šekoviće, traži da mu se šalju radio-vijesti, što naši i čine“, piše Čolaković.

Čolaković ove Vaskovićeve četnike smješta u grupu četnika koji su ostali izvan izravnog uticaja Draže Mihailovića. Te četničke grupe „neće da se bore protiv partizana, iako neće da se bore protiv okupatora. Komandiri svake od tih grupa vodili su svoju politiku, koja se svodila uglavnom na sljedeće: držati pod svojom komandom svoje selo ili niz sela i „štititi svoju teritoriju“ i „svoj narod“ od ustaša, koje se više nisu ni zalijetale u sela, nego su čuvale komunikacije njemačkog okupatora. Ti komandiri nisu se brinuli šta se događa van „njihove teritorije“, njih se nije ticalo ko je tamo: Nijemci, ustaše, četnici ili partizani. Za njih je bilo glavno da njih niko ne uznemirava, da je u njihovom selu mirno, da niko ne dovede u pitanje njihova imanja i živote.

Oko Šekovića bilo je nekoliko takvih grupa: Janka Bašića u Papraći, Rajka Bobara na Cikotama, Cvijana Tomića i Rade Koraća na Bijelom Polju, Relje Vaskovića i Boška Nerića na Malom polju. Nijedna od tih grupa nije hjtela da nas napada, a mi smo ih tada puštali na miru, jer nismo imali dovoljno snage da ih rasturimo ili razoružamo. Osim toga, nama u to doba nije izgledalo pametno da u toj po nas teškoj situaciji pravimo svoje aktivne neprijatelje od tih grupa, koje su zbog politike „spasavanja svojih glava“ bile i prema nama neutralne“. U tom kontekstu on spominje četnike Relje Vaskovića, koji su čak bili vodiči partizanima prilikom partizanskih napada na mjesto Pogledi kod Han Pijeska, „a sam Relja učestvovao je u borbi i bio lakše ranjen. Liječili smo ga u našoj bolnici kod lovničkog manastira. Njegovi kuriri redovno su dolazili u Šekoviće i uzimali od nas radio-vijesti.“

Čolaković pominje Relju Vaskoviće još na nekoliko mjesta. Sredinom 1943., nakon Titovog boravka u Plahovićima kod Kladnja, i nakon jedno sastanka Vrhovnog štaba na Ponjerki, engleski avioni su oko sela Drapnića izbacili padobranima neku pomoć partizanima u odjeći, obući, sanitetskom materijalu. Spremajući se krenuti dalje i preći prugu Olovo-Han Pijesak, „naišao je Relja Vasković, komandant Žeravičkog četničkog bataljona. Bio je obučen u englesku uniformu, u rukama nosi englesku mašinku – sve mu je to poklonio drug Tito od prve engleske pošiljke. Relja je sa svojim četnicima pomagao našim jedinicama prilikom napada na Kladanj – oni su kao poznavaoci terena, bili vodiči naših kolona.“

Čolaković je odveo Relju Vaskovića kod Tita, „koji mu je zahvalio na učinjenoj usluzi i rekao mu da i dalje bratski sarađuje sa partizanima – ako već neće ili ne može da pređe u naše redove.

-       Ja sam sav na vašoj strani, jer znam da se vi borite za pravdu i slobodu i nikad neću učiniti ništa što bi vama štetilo, rekao je Relja.

-       Dobro, odgovorio je Tito smiješeći se i rukujući se s njim na rastanku.

-       Bogati, Relja, znaš li s kim si razgovarao?

-       Domišljam se, odgovorio je i lukavo se osmjehnuo“, bilježi Čolaković

U bilješci je Čolaković objasnio da je Relja Vasković bio seljak iz Žeravice, koji je komandovao žeravičkim četnicima, koji su bili u dobrim odnosima sa partizanima i nije nikada prešao na stranu okupatora. „On je zbog toga ubijen od četnika u proljeće 1944. godine. Uhvatili su ga na prevaru i osudili na smrt. Onda su s njim napravili ovakvu „šalu“. Poveli su ga na strijeljanje iz kuće u kojoj je bio štab Rade Tuševljakovića, koji ga je osudio na smrt. Četnici koji su ga vodili rekli su: „Relja, bolan, đe bi mi tebe ko brata Srbina strijeljali, nego kad se mi prikučimo šumi, ti bježi, a mi ćemo onako za tobom zapucati“. I zbilja, kad su se približili šumi, oni su mu rekli da bježi. Relja je potrčao, ali je u šumi bila četnička zasjeda, koja ga je dočekala plotunom i ubila“.

Prema infromacijama upisanim u Regionalni rodoslov, Relja Vasković je bio sin Todora Vaskovića i Stoje rođene Pandurević. Bio je oženjen s Jokom Bjelaković, a ubijen je 27. maja 1944. godine.

To što su postojali neki četnički komandanti ili grupe koje se nisu suprotstavjale partizanima nego su ostajala zatvorene samo u svoja sela, ne znači da četnici kao pokret imaju ikakve veze sa antifašističkim pokretom, kao i neke druge jedinice koje su ostajale vezane za svoja sela i samo „branile svoj narod“.