Raif Dizdarević (1926-2026) u svojoj ostavštini je ostavio i vrijedno svjedočenje o porodici Dizdarević. Objavljujemo na našem portalu dijelove u kojima se prisjeća smrti oca i majke.

U aprilu 1943. godine fojnički kraj je zahvatila epidemija tifusa. Ubrzo je došla i u našu kuću. Razboljela se mati. Bila je već iscrpljena: teškim ratnim godinama, brigom za braćom u partizanima, a posebno saznanjem da Zije više nema. Sve je to ona nosila onako kako je nosila sve, tiho; ali se nosilo, i trošilo ju je. U prvim danima njene bolesti izgledalo je kao da je neka gripa. Ubrzo se ispostavilo da nije gripa, nego tifus. Bolest se jako brzo razvijala, stanje se naglo pogoršavalo, brže nego što smo mi stizali razumjeti šta se događa. Pala je u postelju; iz dana u dan bila je sve lošije; počela se gubiti, i pala je u komu. Svi pokušaji liječenja nisu donijeli ama nikakav pomak nabolje. Nakon možda desetak dana, kad je već bila u agoniji, ona je jedne noći u tom stanju pokušala da ustane iz postelje, i pala je; udarila se glavom u rub sećije. Tu, negdje kod desnog oka, imala je od tog udarca poveliku modricu. Kuća je sve to gledala i ćutala; šta se tu imalo reći. Uz nju su najviše bili otac i tetka Ajiša.

A onda, jednog dana, a bio je to, u stvari, posljednji dan njenog života, ona se najednom osvijestila. Bila je potpuno pri svijesti. Razgovarala je s ocem, razgovarala je s tetkom Ajišom; nešto je malo uzela da popije i pojede. Znam da su je podigli iz postelje, odveli do prozora, da može gledati kroz prozor. Šta je gledala i šta je vidjela, njeno je; pred kućom je bilo polje, i bio je maj. Potpuno je živnula, iako se vidjelo koliko ju je bolest istopila. I sve nas je zahvatila nada: da počinje poboljšanje, da je prošlo najgore, da će se nastaviti. Vjerovali smo u neki postepen oporavak, i nekako smo se s tim osjećanjem uveče razišli i otišli na spavanje. Prvi put poslije toliko dana leglo se s nekom nadom.

Međutim, bilo je to varljivo poboljšanje. Kasno uveče mati se počela ponovo osjećati slabije, i u zoru je preminula. Uz nju su bili otac i tetka Ajiša. Posljednje riječi uputila je tetki Ajiši. Rekla je:

– Pazi mi djecu.

Sve su nas probudili. Prosto je nemoguće opisati ono stanje nevjerice da je više nema; tim više što je juče bila bolje i što se vratila nada. Otac je bio skamenjen; kad sam ga vidio, skrivao je suzne oči. Takvog ga nismo vidjeli nikad, ni tokom onih događaja o kojima sam ranije pričao. Bilo je to 8. maja 1943. godine. Osmi maj; taj datum u našoj kući od tada stoji zasebno, kao što u svakoj kući stoje takvi datumi.

Majka je tog dana i sahranjena. Žene su je pripremile za sahranu po vjerskim običajima. A kad su to završile, nama djeci je omogućeno da jedno po jedno uđemo tamo gdje je mati ležala, umotana u ćefine, s nepokrivenom šakom desne ruke i s vatom između dva prsta. Rečeno nam je da je možemo na tom mjestu poljubiti u ruku, i tako se od nje oprostiti. To smo i učinili; jedno po jedno, redom. Koliko nas je tada bilo u kući, toliko nas je prošlo kroz tu sobu. Ta scena oproštaja od majke duboko se urezala u sjećanje. I sad, kad ovo pričam, pred očima mi je ta tužna slika: šaka, i vata među prstima, i mi kako ulazimo jedno za drugim.

Na sahrani se okupilo dosta svijeta; došlo je mnogo ljudi iz Fojnice. Došlo je i jako puno žena, koje su se okupile u dedinoj kući, jer žene ne pristupaju sahrani. U dedinoj kući, dakle, žene i tišina; u polju, muškarci i dženaza; tako se to kod nas dijelilo. Otac je s velikim naporom, ali dostojanstveno, izdržao i pripreme i samu sahranu. Ali je to jutro, pred tetkom Ajišom i dajdžom Mehom, a ja sam bio prisutan u sobi, glasno ponovio nekoliko puta:

– Ja ne mogu i neću preboliti Selimu.

To nije bilo naricanje; naš otac nije bio čovjek od naricanja. To je bilo rečeno onako kako se kaže ono što čovjek zna.

U tim danima, poslije majčinog odlaska iz života, najednom se pojavio Rešad. Rekao sam u ranijem dijelu kazivanja da je bio ilegalno ubačen po zadatku u Sarajevo, još u septembru 1942. godine. Kad se pojavio, nismo znali dolazi li pravo iz Sarajeva, gdje je sve to vrijeme bio na zadatku, ili se po izvršenom zadatku bio vratio u jedinicu pa je ponovo negdje poslan; tek, uspio je da se prebaci do nas. Ja se tačno, po danima, ne sjećam kad je došao; siguran sam da nije bio na sahrani majke, i da oca više nije zatekao zdravog. Nekoliko dana kasnije počeo loše osjećati, bolest se veoma brzo razvijala: i njega je oborio tifus.

Našli smo se u nedoumici. Rešad se do nas prebacio ilegalno; bilo je pitanje šta uraditi, kako ga skloniti, kako sakriti čovjeka bolesnog od tifusa. U to vrijeme je, kako se na našem malom području razvijala epidemija, u zgradi jedne osnovne škole dolje pod Oglavkom bio je uspostavljen stacionar za oboljele od tifusa. Vodio ga je jedan ljekar, Jevrej, koji je bio ostavljen kad su sve Jevreje pokupili i otjerali u logore, da ga koriste za takve slučajeve; jer ko liječi od zaraze, normalno je da joj i sam može podleći. Obratili smo se dajdžama i jednom ili dvojici očevih prijatelja u Fojnici za pomoć da Rešada negdje sklonimo, a da se liječi. Oni su se pobrinuli i dogovorili s tim ljekarom da ga pod lažnim imenom primi u stacionar. I on je to učinio. Ni imena tom ljekaru ne znam ali znam šta je uradio i za koga. Čovjek kome su njegove otjerali u logore liječio je i sakrivao naše. To neka stoji zapisano.

Nekoliko dana poslije majčine smrti, pošto smo Rešada smjestili u stacionar, našli smo se u kući, u sobi, sami otac i ja. Otac je klanjao. Ustao sam da izađem dok on klanja, a on mi dade znak da pričekam. Kad je završio, pitao me kuda sam to pošao; kad sam mu rekao da idem nešto uraditi, rekao mi je:

“Ostani da malo popričamo.“

I počeo je, za mene potpuno neočekivano, sljedećim riječima; taj dio onoga što mi je rekao pamtim:

– Raife, ja ću se razboljeti i neću preživjeti. Brinite se o sestrama i o Faiku, i u svakoj nevolji u kojoj se nađete obraćajte se za savjet tetki Ajiši.

Kad je to rekao, ja sam prosto zanijemio. Nisam znao šta da kažem: ni "nemoj, oče", ni "uradiću tako". Ništa. On je nastavio govoriti; ja više ne pamtim šta je sve još rekao, sjećam se samo da je nekoliko puta spomenuo majku. Tako je to bilo: čovjek je klanjao, pa je sjeo, pa je mirno rasporedio svoju smrt i našu brigu, kao što je cijeli vijek raspoređivao sve u toj kući. A dijete pored njega nije umjelo progovoriti.

Poslije sam, kroz život, mnogo puta vraćao taj razgovor i tražio šta sam onda mogao reći; nisam našao ništa što bi bilo bolje od one šutnje.

On je već sutradan počeo da se loše osjeća. Za par dana je pao u postelju; bolest je rapidno napredovala, i nakon nekoliko dana otac je pao u komu. Potpuno je izgubio svijest; nikakva komunikacija s njim više nije bila moguća. Postavilo se pitanje šta sad: u kući ga ne možemo ostaviti, nema se ko brinuti. Jedini izlaz je bio da i njega pokušamo smjestiti u onaj stacionar. Dajdže i očevi prijatelji u Fojnici su se dogovorili s ljekarom i pobrinuli se da on oca primi.

Ja sam ga pratio. Prevozili smo ga zaprežnim kolima do stacionara; to je negdje četiri-pet kilometara od naše kuće. Kola idu polako, otac leži, ja uz njega; cijeli taj put pamtim, iako se na njemu ništa nije dogodilo. Bio sam prisutan i kad je smješten: u jednom razredu, u jednom ćošku; a na drugom kraju te iste prostorije ležao je Rešad. Njih dvojica, otac i sin, u istom razredu, u isto vrijeme; jedan ne zna za drugoga. Rešad pod tuđim imenom, otac pod svojim, i između njih dužina jedne školske sobe.

Ja sam odlazio svaki dan, ponekad i po dva puta, do stacionara: da vidim kako je, da pitam mogu li šta donijeti. Ništa se, naravno, nije moglo donositi, niti je on uopšte bio u stanju išta uzimati. Da li je dobijao neke lijekove, ne znam, vjerujem koliko i svi ti koji su tamo ležali. Svi su bili u teškom stanju, bolesnici od tifusa.

Nakon nekoliko dana, ne sjećam se tačno koliko, možda je maksimalno bilo desetak, jednog dana kad sam došao u stacionar da vidim kako je otac, saopšteno mi je da je tog dana preminuo. Bio je to 30. maj 1943. godine.

Prevezli smo ga zaprežnim kolima u Polje, istim onakvim kojima sam ga i dovezao. Tu su obavljene pripreme za sahranu, na kojoj je bilo zaista mnogo ljudi: puno iz Fojnice, njegovih kolega, prijatelja, poštovalaca i njega i porodice. Imali smo brojnu rodbinu, sve se to okupilo. Najviše su u svim tim pripremama i tokom same sahrane pomogli dajdža Meho i dajdža Taib, i tetak Sikirić. Dvije sahrane u dvadeset i dva dana, iz iste kuće.

Tako smo mi, u dvadeset i dva dana, ostali i bez majke i bez oca; s jednim osjećanjem potpune izgubljenosti: šta ćemo i kako ćemo bez njih. A zaista su rano otišli iz života: mati je imala četrdeset i devet godina, bila ušla u pedesetu; otac je imao pedeset i jednu. Pokosila ih je smrt, mlade; tako barem izgleda iz ove moje današnje perspektive. Ja sam, evo, odavno prešao i njene i njegove godine; tek se sad vidi koliko im je malo bilo dato. Šta su sve doživjeli i učinili u tim kratkim životima; šta su, ostavljajući nas, ostavili iza sebe. To pitanje sebi postavljam i danas, i na njega je odgovor cijela ova knjiga.

Čitavo vrijeme bolesti, i majčine, i Rešadove, i očeve, postojao je strah da i nas djecu ne zahvati tifus. Kad se mati razboljela, mene je jedan komšija Ostružanin, koji je svakog dana prolazio pored naše kuće idući na svoje njive, zaustavio; stao je, vidi me, prišao i pita: je li to i kod vas neko bolestan? Ja kažem: jest, mati se razboljela. On me pita: imaš li ti bijelog luka, i uzimaš li ga? Rekao sam da ne uzimam i da nemam. Sutradan je donio pregršt bijelog luka i rekao:

– Mali, uzimaj stalno bijeli luk, i ujutru i uveče.

Ja sam taj bijeli luk stvarno dijelio s Fajkom, s Hasanom i sa sestrama. Je li nas to sačuvalo da nas epidemija ne obori, ne znam; sigurno je pomoglo, jer niko od nas djece nije podlegao tifusu. Eto, i to neka stoji u ovom kazivanju: usred onih dana, jedan čovjek koji nam nije bio ništa donio je djeci pregršt bijelog luka. Takve se stvari ne zaboravljaju. Ime tog komšije poslije tolikih godina ne smijem pouzdano izgovoriti, i žao mi je: njegov luk pamtim bolje nego njegovo ime.