„Mir ne može biti ostvaren moljakanjem. To je pravo koje se treba ostvariti. Mir se ne daje kao dar. I ja nisam vrsta čovjeka koji će otići u Izrael i moliti za mir. Mir mora biti sveobuhvatno uspostavljen. Da svi dobiju od mira i da se svi njime okoriste. Mir je nešto što se gradi. Za njegovu izgradnju potrebno je učešće šire međunarodne zajednice, da bi taj mir bio stvaran, stabilan, izvediv i zajednički.“

Hafez el-Asad, iz intervjua 1991. godine

 

Još od okončanja Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija je postepeno gradila svoju vanjsku politiku spram prostora Bliskog istoka i država koje se na njemu nalaze. Ti odnosi bili su uveliko određeni, prije svega, hladnoratovskim kontekstom i položajem Jugoslavije u odnosu na dva suprotstavljena bloka, ali su istovremeno bili i izrazito samostalni i okrenuti jugoslavenskom kursu Nesvrstanosti što je Jugoslaviju znatno zbližilo sa arapskim državama poput Egipta, Libije, Iraka i Sirije. Jugoslavija se još od Suecke krize 1956/1957. godine orijentisala kao partner i saveznik Egipta u borbi, prije svega, protiv kolonijalnih sila Britanije i Francuske, a potom je ovo savezništvo doseglo svoj vrhunac u toku Šestodnevnog rata 1967. godine kada je Jugoslavija diplomatski i vojno-tehnički potpuno stala na stranu Egipta, Sirije i Jordana u sukobu sa Izraelom. U toku Oktobarskog rata 1973. godine, Jugoslavija je još jednom podržala arapske zemlje u sukobu sa Izraelom na čiju su stranu stale Sjedinjene Američke Države. Jugoslavenski prostor je u toku ovog sukoba bio korišten kao zračni most za pomoć Egiptu koji je Sovjetski Savez preko Balkana i Mediterana uspostavio prema ovoj arapskoj državi, što je izazvalo snažne američke reakcije. Ovaj kratkotrajni sukob u kojem je Egipat, na čelu sa predsjednikom Anvarom el-Sadatom, ostvario značajan diplomatski uspjeh, a Sirija, ipak, pretrpjela znatne ljudske i materijalno-tehničke gubitke, ali zadržala važnu ulogu u zastupanju palestinskog pitanja, brzo je okončan, ali to nije značilo kraj problema na Bliskom istoku. Bliskoistočna kriza zahvatila je nova žarišta sa svim starim akterima. U tim okolnostima Sirija (Sirijska Arapska Republika) nastojala je prije svega osigurati svoje teritorije okupirane od strane Izraela, te usmjeriti pažnju na sve aktivniji građanski rat u Libanu u koji su se nastojale uključiti i velike sile, ali i Izrael. Nastojanja da osigura svoje interese i pronađe političko rješenje, dovela su sirijskog predsjednika Hafeza el-Asada u posjetu Jugoslaviji u augustu 1974. godine.

Sirija se 1974. godine našla u veoma komplikovanoj političkoj situaciji, kako na vanjskom, tako i unutrašnjem planu. Ova arapska država doživjela je najteže ljudske i tehničke gubitke u Oktobarskom ratu, a nakon uspješnih pregovora između Egipta i Izraela, Sirija se našla sama suočena sa snažnim američkim i izraelskim pritiskom. Unutar zemlje, podržani od strane Zapadnog bloka javljali su se sve češće islamistički pokreti koji su prijetili stabilnosti vlasti i države, a uz to se ova arapska država suočavala sa novim prijetnjama od invazije, vojnom okupacijom koja je već bila priustna na Golanskoj visoravni, a dva joj je puta već bilo zaprijećeno nuklearnim uništenjem – 1970. godine od strane Sjedinjenih Američkih Država i 1973. godine od strane Izraela. Uprkos tome Sirija je imala snažnog saveznika u Sovjetskom Savezu, te je veoma brzo po okončanju Oktobarskog rata uspjela obnoviti svoju vojsku, a predsjednik Asad i njegov kabinet radili su i na jačanju odnosa sa svim Nesvrstanim zemljama.

U takvim okolnostima predsjednik Sirijske Arapske Republike Hafez el-Asad dobio je poziv od predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita da posjeti Jugoslaviju u julu 1974. godine. Bilo je planirano da se ova zvanična prijateljska posjeta Jugoslaviji desi od 20. do 22.. jula 1974. godine. Međutim, upravo tih dana na Kipru je izvršen vojni udar u kojem je ubijen predsjednik kipra Makarios. Ovaj događaj i ono što je uslijedilo snažno je odjeknuo u svjetskoj javnosti, a posebno na prostoru Bliskog istoka, te je zbog komplikacija koje su na tom prostoru uslijedile Asadova posjeta Jugoslaviji bila odgođena. Jugoslavenske vlasti također su bile jako uključene u sva dešavanja, jer je Kipar bio još jedna od država članica nesvrstanih pa je i jugoslavenska štampa veoma oprezno pratila cijelu situaciju. 

Postepenim smirivanjem tenzija na Bliskom istoku nakon izbijanja Kiparske krize, odlučeno je da sirijski predsjednik i njegova supruga posjete Jugoslaviju polovinom augusta 1974. godine. Tako je Hafez el-Asad stigao u Jugoslaviju 14. augusta. On je sa suprugom i članovima pratnje stigao na Brione jahtom „Podgorka“ u 18 sati. Specijalni avion predsjednika Asada sletio je prije toga u 17:15 sati na pulski aerodrom, svečano ukrašen jugoslavenskim i sirijskim zastavama. Njega i njegovu državnu delegaciju je na Brionima dočekao predsjednik Tito. Prema pisanju sarajevskog Oslobođenja, predsjednik Tito je dočekao sirijskog predsjednika na malom brionskom gatu, te su se njih dvojica pozdravili veoma srdačno. Isto večer oni su imali prve zvanične razgovore. Tom su prilikom razmijenjena mišljenja o međunarodnoj situaciji, a posebna je zabrinutost s obje strane izražena oko pitanja Kipra. Večeri koja je organizovana 14. augusta prisustvovale su i supruge dva državnika. Međutim, ni pitanje odnosa Sirije i Izraela nije bilo isključeno iz tih razgovora.

Tokom svojih razgovora Tito i Hafez najveću pažnju posvetili su krizi na Bliskom istoku. Obojica su izrazila zabrinutost zbog izraelskog odbijanja da u potpunosti sprovede Rezoluciju 338 Savjeta bezbjednosti UN-a i zbog odlaganja Ženevske konferencije o Bliskom istoku. Asad je posebno kritikovao američku politiku rješavanja krize „korak po korak“, smatrajući da parcijalni sporazumi mogu potisnuti palestinsko pitanje i odložiti trajno rješenje. Tito se uglavnom složio sa takvim stavom, ističući značaj arapskog jedinstva i aktivnije uloge nesvrstanih zemalja. Dvojica lidera zalagali su se za obnovu Ženevske konferencije, uključivanje svih zainteresovanih strana, uključujući palestinski PLO, te rješavanje krize u okviru Ujedinjenih nacija. U zajedničkom saopštenju osudili su izraelsku politiku i upozorili da stanje „ni rat, ni mir“ ne može predstavljati trajno rješenje. Istovremeno su istakli pravo arapskih država da koriste sva raspoloživa sredstva za oslobađanje svojih okupiranih teritorija. Dva predsjednika povukla su i pitanje ekonomske ravnopravnosti u svijetu i naglasili koliko je važno raditi na njoj, te su posebno naglasili svoje dalje težnje na razvoju Pokreta nesvrstanih. Dogovoren je i rad na daljem razvoju političkih i ekonomskih odnosa dvije zemlje te je pri tome potpisan niz sporazuma. Asad je tom prilikom uputio i posebnu poruku Titu. U ispraćajnoj zdravici on je poručio da su njegove „težnje iste: mir, pravda, ljubav i saradnja“, dok je Tito na to uzvratio time da je „potrebna još veća aktivnost nesvrstanih zemalja“.

Asadova posjeta Jugoslaviji okončana je 16. augusta 1974. godine. U posljednjem dijelu posjete predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Džemal Bijedić i sirijski ministar Mahmud Ajubi potpisali su više sporazuma o privrednoj i kulturnoj saradnji između dvije zemlje, te su najavljene nove međudržavne posjete i intenziviranje njihove saradnje. Dokumenti koji su tom prilikom potpisani uklučivali su: novi trgovinski sporazum, sporazum o saradnji u oblasti informisanja, sporazum o kulturnoj saradnji i protokol o dugoročnoj ekonomskoj saradnji. Hafez el-Asad napustio je Jugoslaviju 16. augusta u 12:15 sati odakle ga je uz ovacije ispratilo mnoštvo stanovnika Pule.

Razvoj odnosa između SFRJ i Sirijske Arapske Republike nastavio se i u narednom periodu, te je imao i nekoliko zanimljivih epizoda. Tako se na primjer 28. juna 1976. godine, tokom susreta Josipa Broza i Leonida Brežnjeva na marginama priprema za Konferenciju komunističkih i radničkih partija Evrope desila jedna smiješna situacija. Razgovor je bio velikim dijelom posvećen Bliskom istoku, a posebno odnosima Egipta i Sirije, te ulozi SAD-a i Henrija Kisindžera na tom prostoru. U jednom trenutku razgovora o situaciji u Libanu, te sirijskoj vojnoj intervenciji u ovoj zemlji, Brežnjev je očigledno u šaljivom tonu rekao Titu da je čuo kako se on „zaljubio“ u sirijskog predsjednika. Time je aludirao na vrlo bliske političke odnose koje je Tito imao s Asadom i na činjenicu da je Jugoslavija snažno podržavala sirijske i arapske pozicije. Tito se nije upustio u ovu šalu nego je ozbiljno odgovorio da Jugoslavija ima dobre odnose sa Sirijom, ali je istakao i da je Asad pogriješio sa intervencijom u Libanu. Iste 1976. godine, Tito i Asad su se sreli još jedanput.

Nekoliko godina kasnije, Hafez el-Asad je lično prisustvovao Titovoj sahrani u Beogradu 8. maja 1980. godine kao predsjednik Sirijske Arapske Republike i predvodio sirijsku državnu delegaciju. Uz njega je bio i Abdul Halim Khaddam, tadašnji ministar vanjskih poslova i potpredsjednik vlade Sirije.