Udruženje za modernu historiju ovih dana objavljuje zbornik radova „Ideje o transformaciji Jugoslavije 1990-ih godina“, u kojem pišu Dubravka Stojanović, Božo Repe, Milivoj Bešlin, Husnija Kamberović, Vera Katz, Branimir Janković, Adnan Prekić i Petar Todorov. Naš portal će objaviti dijelove ovog zbornika
Još dugo će se voditi naučne diskusije o stavovima političkih elita u Bosni i Hercegovini o Jugoslaviji krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Iako se čini da je tek postkomunistička elita promijenila svoj odnos prema Jugoslaviji, detaljnija analiza pokazala bi da je i unutar posljednjeg komunističkog rukovodstva bila primjetna razlika u odnosu prema Jugoslaviji, posebno Jugoslaviji i jugoslavenstvu kakvo je promoviralo srpsko rukovodstvo Slobodana Miloševića. Prepirke između republičkih elita tokom 1980-ih, koje su bile vidljive i poprimale sve oštrije dimenzije, dovele su rukovodstvo u Bosni i Hercegovini u poziciju da mora jasnije definirati svoj odnos ne samo prema ključnim tačkama konflika nego i prema Jugoslaviji kao cjelini, koja je sve brže tonula u propast. Čak ni osvajanje zlatne medalje na Košarkaškom evropskom prvenstvu 1989. nije moglo zaustaviti taj strmoglavi pad Jugoslavije.
„Naša trajna orijentacija je jedinstvena Jugoslavija“
Ipak, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih bosanskohercegovačko komunističko rukovodstvo bilo je projugoslavensko i stalno je naglašavalo kako se neće svrstavati ni uz jednu frakciju, koje su već bile oformljene unutar Saveza komunista (reformistička, titoistička i srpska, koja je bila mješavina unitarnog jugoslavenstva i velikosrpstva). Tokom 1989. organizirano je nekoliko razgovora tada još uvijek komunističkih republičkih elita u kojima se pokušavalo naći rješenje jugoslavenske krize. „Rukovodstvo BiH, predugo okupirano samo sobom, raznim slučajevima i pravdanjima pred drugim“, teško se uspijevalo „izdići iznad stihije“ i zbog toga je imalo slabu pregovaračku startnu poziciju. U razgovorima s rukovodstvom Srbije koncem juna 1989. izrazilo je „spremnost za zajedničku odbranu avnojske Jugoslavije“. U ovim razgovorima, koje su predvodili Obrad Piljak, predsjednik Predsjedništva BiH, i Slobodan Milošević, predsjednik Predsjedništva Srbije, naglašeno je kako je nužno zaustaviti „dezintegracione procese u Jugoslaviji“, a pretpostavka za to je, prema ocjenama dvaju rukovodstava, „rješavanje ekonomske krize i uspostavljanje socijalističkog demokratskog jedinstva na osnovama nacionalne ravnopravnosti i uz puno poštovanje nacionalnih posebnosti“, što bi otvorilo prostor za šire društvene reforme. Mada su ovo bila opća mjesta pozivanja na reforme, jasno je da su tada dva rukovodstva iskazivala svoju opredijeljenost za očuvanje Jugoslavije, ali nije sasvim jasno da li su pod tim pojmom podrazumijevali isti sadržaj. Insistirali su na „prevazilaženju podjela i jačanju jedinstva unutar zemlje“, mada nije bilo sasvim jasno šta to jedinstvo znači. Oba rukovodstva su se, međutim, saglasila da je potrebno donijeti novi jugoslavenski Ustav, a „novim ustavnim rješenjima treba da se obezbijedi da Federacija efikasno vrši funkcije na jedinstvenom jugoslovenskom tržištu, u spoljnoj i unutrašnjoj politici i odbrani zemlje“. Također je „zajednički izražena spremnost da se odbrani i sačuva avnojska Jugoslavija – Titova koncepcija jugoslovenske socijalističke federativne zajednice, njena nezavisnost, suverenitet i teritorijalna nedjeljivost“ uz „uvažavanje svih specifičnih interesa u Jugoslaviji kao višenacionalnoj zajednici“.
Posebno je bosanskohercegovačko rukovodstvo nastojalo naglasiti protivljenje nacionalnom okupljanju, a posebno organiziranju tzv. matičnih naroda izvan svojih „matičnih republika“. Bosanskohercegovačko rukovodstvo je naglasilo kako je nacionalno institucionaliziranje izravno usmjereno protiv Bosne i Hercegovine, jer „pripadnici svih naroda i narodnosti u BiH žive i rade kroz zajedničke institucije kulture i kulturnu baštinu (...) Svaki drugi pristup, koji ne vodi računa o istorijskoj situaciji u ovim prostorima u kojima su ravnopravni i zbratimljeni narodi i narodnosti u zajedničkom životu, znači razgradnju ne samo ove republike nego i Jugoslavije. Na tome smo se sukobili s koncepcijom 'mladih Muslimana', maspoka, kao i sa stavovima o tzv. asimetričnoj federaciji“. Srbijansko rukovodstvo u ovom razgovoru saglasilo se s bosanskohercegovačkim stavovima, uz naglašavanje važnosti očuvanja Jugoslavije. „Sve ono što razbija Jugoslaviju protiv je vitalnog interesa srpskog naroda (...) Samo uz postojanje Jugoslavije Srbi mogu živjeti u zajedničkoj državi. Vitalni interes i srpskog naroda je opstanak, integritet i federativno uređenje Jugoslavije. Svakome bi moralo da bude jasno da je protiv interesa srpskog naroda razbijanje i konfrontacija na nacionalnoj osnovi u BiH, jer je to protiv interesa Jugoslavije i njenog opstanka“. Milošević je naglasio kako Srbija „nema nikad u vidu drugu nego avnojsku Jugoslaviju“.
Ovaj razgovor delagacija Bosne i Hercegovine i Srbije odvijao se u atmosferi širih diskusija o ustavnim promjenama. U Sloveniji je Parlament 25. juna usvojio Ustavni zakon za provođenje Temeljne ustavne povelje o samostalnosti i nezavisnosti Slovenije. U Srbiji je, međutim, preovladavao stav, koji je iskazan kroz prijedlog radne grupe za promjenu političkog sistema Jugoslavije, o obnovi Jugoslavije kao „moderne i efikasne socijalističke federacije, sa društvenom imovinom kao dominantnim oblikom vlasništva“. Tada su i bosanskohercegovački komunisti bili skloni takvoj Jugoslaviji. Nijaz Duraković, predsjednik Predsjednštva CK SKBiH sredinom jula 1989. u razgovoru s novinarima poručio je kako „nema kompromisa sa djeliteljima Jugoslavije“, da bi u Bosanskoj Dubici, na proslavi Dana ustanka, naglasio kako Jugoslavija nije „ni trenutna, ni privremena zajednica“, nego „izraz trajnih historijskih interesa njenih naroda i narodnosti, ona je uslov opstanka i slobodnog socijalističkog razvoja njenih radnih ljudi i građana, njenih naroda i narodnosti“.
U razgovorima delagacija Bosne i Hercegovine i Hrvatske opet je naglašen stav o potrebi očuvanja „samo avnojske Jugoslavije“, a i ovdje se moglo vidjeti da Hrvatska i Bosna i Hercegovina odbacuju politiku nacionalne homogenizacije, koja se godinama prije toga promovirala u Srbiji. „Zajednička je ocjena da je jedini okvir opstanka svih federalnih jedinica avnojska Jugoslavija i u okviru nje puna ravnopravnost svih naroda i narodnosti“. Predsjednik Predsjedništva BiH Obrad Piljak je „izrazio zabrinutost za političku situaciju u zemlji, a pogotovo zbog nesuglasica između republika, koje poprimaju ozbiljne razmjere u posljednje vrijeme“. Zlatan Karavdić, predsjednik Skupštine BiH, iznio je mišljenje „da izlaska iz krize nema bez većeg stepena jedinstva u zemlji“. Karavdić je odbacio neke tvrdnje koje su se mogle čuti u Hrvatskoj o tome kako je Bosna i Hercegovina „neopredijeljena u sukobima na jugoslovenskoj političkoj sceni“. Predsjednik Predsjedništva Hrvatske Ivo Latin konstatirao je kako se i hrvatsko rukovodstvo suočava s istim optužbama o šutnji. „Nije tačno da šutimo, da nemamo viziju“, kazao je Latin, „a znamo vrlo dobro šta nećemo. Nije mali broj onih u Hrvatskoj koji bi da navučemo rukavice i na svaki gard uzvratimo. Učinićemo sve da radom, strpljivošću, mudrošću, prevazilazimo probleme, a ne da ratujemo i uzvraćamo niske udarce“. Latin je time objasnio ponašanje hrvatskih vlasti prema događanjima u Kninu u vezi s obilježavanjem godišnjice Kosovske bitke. Bosanskohercegovačka delegacija posebno je istaknula protivljenje bilo kakvom „patronatu matice nacije prema narodima koji žive u BiH“, a Ivo Latin podržao je stav da se jugoslavenska kriza ne može riješiti na razini srpsko-hrvatskoga dogovora. „Ova zemlja može živjeti samo budemo li svi zajedno razumijevali šta nosi boljitak i uz punu ravnopravnost svih“.
Tako je bosanskohercegovačko komunističko rukovodstvo ostalo i dalje na projugoslavenskim stavima, ali je već postajalo sve jasnije kako je Miloševićeva politika, iako formalno projugoslavenska, sve brže rušila mostove među jugoslavenskim narodima i republikama. Krajem 1989, kako je to pokazala sjednica Centralnog komiteta SKBiH u novembru 1989, stanovište Bosne i Hercegovine bilo je da se ova republika „nikada neće svrstati uz bilo koji nacionalni program, uz bilo koju vrstu podjela u zemlji, niti uz bilo kojeg lidera koji je nosilac tih programa i tih podjela“, nego će voditi politiku „principijelnog određivanja o svim ključnim pitanjima jugoslovenske stvarnosti, ne kalkulišući time s čijim će se programima u datom stanju poklapati. Naša trajna orijentacija je jedinstvena Jugoslavija i jedinstven Savez komunista Jugoslavije kao određujući kriterijum promocije sopstvenih interesa, sinteza i jedinstva za koje se zalažemo. Bosna i Hercegovina je ravnopravna državna zajednica svih naroda i narodnosti koji u njoj žive, i samo takva može opstati u federativnoj Jugoslaviji“. Bosanskohercegovački komunisti tada su se oslanjali na pojedine ankete koje su pokazivale da oko 70% stanovnika Bosne i Hercegovne podržava centralizaciju države i jačanje jugoslavenskih državnih institucija.
No, stvari će tokom 1990. krenuti u sasvim drugom pravcu. Komunisti će izgubiti izbore, a postkomunističke nacionalističke elite u BiH imat će dijametralno suprotstavljene stavove prema Jugoslaviji kao državi.
Projekat „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije“ je finansirala Fondacija Heinrich Böll, ali stavovi i mišljenja iznesena u ovoj publikaciji predstavljaju isključivo stavove i mišljenja temeljena na istraživanjima autorica i autora te ne predstavljaju nužno stavove Fondacije Heinrich Böll.