Nedavno je objavljena knjiga o industrijskom nasljeđu, u kojoj je jedan rad posvećen i industrijskom nasljeđu u Tuzli. Autorica rada je Tijana Veljković, a mi prenosimo jedan dio na naš portal, uz napomenu da se knjiga u cijelosti može preuzeti ovdje.

Tuzla je jedan od tri grada u Bosni i Hercegovini koji posjeduju nacionalne spomenike industrijske baštine. Ovi spomenici obuhvataju historijski značajne lokalitete i građevine povezane s proizvodnjom soli, koja i danas predstavlja važan ekonomski resurs. Zaštićeni lokaliteti proizvodnje soli u Tuzli, proglašeni nacionalnim spomenicima, obuhvataju tri različite lokacije koje odražavaju jedinstvene tehnološke i historijske aspekte ovog procesa.[1] Međutim, konzervatorski napori bili su selektivni, bez sveobuhvatnog pristupa na gradskom nivou koji bi integrisao ove lokalitete s njihovim urbanim okruženjem.[2] Za razvoj integrisane strategije očuvanja potrebna je rigorozna metodologija dokumentovanja koja uključuje mjerljive parametre kako bi se omogućila sveobuhvatna valorizacija naslijeđa. Takva dokumentacija bi usmjerila napore ka očuvanju ne samo pojedinačnih objekata već i cjelokupnih industrijskih pejzaža. Predloženi holistički pristup nastoji povezati lokalitete proizvodnje soli u Tuzli sa širim industrijskim sistemima koji su se razvijali u njihovom okruženju. Metodologija je nastala kao rezultat sveobuhvatnog istraživanja industrijskog naslijeđa Tuzle u doktorskom radu autora. (Veljković, 2022)

Definiranje problema :

Između 2003. i 2010. godine, Evropska unija i Vijeće Evrope implementirali su zajednički program „Plan integrisane rehabilitacije / Anketa arhitektonskog i arheološkog naslijeđa“ (skraćeno IRPP/SAAH) širom jugoistočne Evrope. Stručni tim iz Bosne i Hercegovine identificirao je glavne slabosti u upravljanju naslijeđem u četiri ključne oblasti koje su sažete u nastavku (European Commission & Council of Europe, 2010, 23-24):

1. Pravna oblast: Nepostojanje zakona o zaštiti naslijeđa na državnom nivou, neadekvatno zakonodavstvo koje reguliše imovinsko-pravne i finansijske odnose, te nedovoljna koordinacija među institucijama.

2. Finansijska oblast: Ograničena sredstva za zaštitu i obnovu ugroženih objekata.

3. Stručna oblast: Nedostatak kvalifikovanih stručnjaka, nevoljnost vjerskih institucija koje posjeduju

objekte da sarađuju, te zastarjela institucionalna struktura.

4. Istraživanje i dokumentacija: Nedovoljna dokumentacija, nedostatak finansijskih sredstava i opreme.

Industrijsko naslijeđe u Bosni i Hercegovini i dalje je nedovoljno zaštićeno s obzirom na to da su samo tri industrijska lokaliteta upisana u registar nacionalnih spomenika, što čini svega 1,95% svih zaštićenih lokaliteta. Ova statistika se temelji na klasifikacijama koje su primijenjene u zemljama koje su razvile baze podataka sa specifičnim ciljem očuvanja industrijskog naslijeđa. (Pličanić, M. & Veljković, T., 2023)

Studija uključuje hronološki pregled industrijskih objekata u Tuzli, predstavljen tabelarno i dopunjen shematskom kartom koja približno prikazuje njihove lokacije. Objekti iz različitih industrijskih sektora označeni su kvadratima u boji: sivi kvadrati predstavljaju zatvorene objekte, dok crni kvadrati označavaju srušene objekte. Kako bi se uspostavila veza između industrijskog razvoja Tuzle i proizvodnje soli, analizirane su četiri prostorne zone (A, B, C i D) na nivou naselja ili industrijskih kompleksa, na osnovu dostupnih kartografskih i arhivskih podataka. Zona C, koja obuhvata historijska naselja Kreka i Solana, istražena je pomoću historijskih mapa, fotografskih zapisa i stručne literature s ciljem identifikacije ključnih objekata značajnih za industrijski razvoj Tuzle.

Kulturne vrijednosti industrijskog naslijeđa u Tuzli

Raznolike vrijednosti industrijskog naslijeđa Tuzle mogu se spasiti od propadanja kroz integrisano očuvanje radničkih kolonija i pripadajućih objekata. U tu svrhu, estetske, historijske, tehnološke, socio-kulturne, funkcionalne, ekonomske i vrijednosti autentičnosti industrijskih struktura Tuzle i njihovih okolnih naselja procijenjene su pomoću standardizovanih obrazaca.

Sedam osnovnih kriterija vrednovanja, koji reflektuju elemente industrijskog naslijeđa Tuzle, postavljeno je kao osnovica za evaluaciju industrijskih sistema:

1. Estetska vrijednost: Pruža osjetilnu stimulaciju kao pojedinačna građevina, grupa građevina ili pejzaž, zbog mjerila, kompozicije ili arhitektonskog izraza.

2. Historijska vrijednost: može pružiti informacije o prošlim socio-političkim i ekonomskim strukturama povezanim s različitim ideologijama Tehnološka vrijednost: sadrži originalne mašine i opremu, koje mogu pružiti uvid u proizvodne procese kao dio jedne industrijske lokacije, industrijskog sistema ili mreže.

4. Socio-kulturna vrijednost: vrijednost za trenutni kontekst populacije, naselja, na lokalnom ili nacionalnom nivou.

5. Autentičnost: očuvani su originalni dizajn, građevinski materijali ili prostorni odnosi.

6. Funkcionalna vrijednost: nastavlja se koristiti za svoju izvornu svrhu.

7. Ekonomska vrijednost: Posjeduje tržišnu vrijednost.

Numerička procjena, prema ovim kriterijima, omogućava sveobuhvatno razumijevanje industrijskog naslijeđa i povezanih objekata u okviru svakog naselja. Tamo gdje su proizvodni objekti srušeni, povezane strukture procjenjuju se na osnovu njihovog značaja u kontekstu naselja.

Industrijski karakter naselja sugeriše se tamo gdje su različite vrijednosti naslijeđa snažno izražene. Primjer evaluacije vrijednosti industrijskog sistema proizvodnje soli5 prikazan je u dodatku ovog članka.

Detekcija rizika i potencijala industrijskog naslijeđa Tuzle

Fabrika soli Solana u Tuzli, kao ključni akter u distribuciji soli na domaćem i međunarodnom tržištu, predstavlja simbol duge tradicije proizvodnje soli u ovom gradu. Brend Solana nudi značajan potencijal za promociju historijskih lokaliteta proizvodnje soli, kroz investicije u multimedijalne alate i publikacije, te za privlačenje investicija. Uprkos postojećoj zakonskoj zaštiti, napori za očuvanje nacionalnih spomenika suočavaju se s brojnim preprekama. Fabrika Solana ograničava pristup određenim historijskim strukturama iz sigurnosnih i operativnih razloga, a njeni kulturni resursi nisu iskorišteni u svom punom kapacitetu. Dodatni izazov predstavljaju nedostatak javno-privatne saradnje, oslanjanje na državni budžet i ograničena podrška uprave Solane. U cilju očuvanja industrijskog naslijeđa Tuzle, studija predlaže uspostavljanje zaštitne zone oko dokumentovanih struktura. Ova zona bi uključivala društvenu infrastrukturu kako bi se omogućili integracija i očuvanje industrijskog naslijeđa u njegovom punom obimu.

Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona ima ključnu ulogu u regulaciji promjena unutar zaštićenih područja, no nedostatak specijaliziranog osoblja za arhitektonsko naslijeđe čini očuvanje ovih lokaliteta složenijim. Primjenom predložene metode dokumentiranja i evaluacije industrijskog naslijeđa moguće je ostvarivanje plodonosnije saradnje između kantonalnih i gradskih institucija.

Industrija soli u Tuzli, najstariji industrijska grana grada, povezana je s industrijom uglja koja se razvila u naselju Kreka. Resursi uglja i soli potaknuli su izgradnju velikih hemijskih i energetskih postrojenja u Husinu sredinom 20. stoljeća, stvarajući samoodrživu industrijsku mrežu i promovišući obrazovanje u oblastima poput rudarstva, hemije i inženjerstva. Obrazovne institucije i istraživački centri koji su osnovani u socijalističkom periodu za potrebe razvoja industrije, pružaju mogućnost za integraciju programa očuvanja kroz edukativne aktivnosti, čime se doprinosi ostvarivanju saradnje s lokalnom zajednicom i osposobljavanju mladih za zaštitu industrijskog naslijeđa.

Za finansiranje i dugoročnu održivost očuvanja, preporučuju se porezne olakšice, bespovratni zajmovi, javnoprivatna partnerstva i saradnja s regionalnim institucijama.

Također, ključni su ulaganje u obuku stručnjaka iz konzervatorske struke, razvoj inovativnih urbanističkih i arhitektonskih modela po uzoru na postojeću urbanu matricu te ostvarivanje saradnje industrijskih pogona s obrazovnim institucijama i državnim tijelima odgovornim za očuvanje kulturno-historijskog naslijeđa.

Kompleks Panonskog jezera, izgrađen u svrhu rehabilitacije eksploatacijskog polja slanih naslaga u historijskom centru grada, danas služi kao turistička atrakcija koja privlači hiljade posjetitelja tokom ljeta. (Općina Tuzla, 2012, 10) Međutim, ovaj lokalitet ne posjeduje moderne interpretativne elemente koji bi omogućili edukaciju posjetilaca o industrijskoj historiji Tuzle, čime se propušta prilika za obogaćivanje posjetiteljskog iskustva kroz interaktivne i senzorne prikaze. Dodatno, zbog prirodnog potencijala soli, turistički programi mogu doprinositi promociji industrijskog naslijeđa i privlačenju investicija.

Zaključak

Industrijsko naslijeđe Tuzle čine međusobno historijski i tehnološki povezani industrijski sistemi koji zahtijevaju integrisan pristup očuvanju za adekvatnu interpretaciju. Potrebno je integrisati sveobuhvatnu metodologiju dokumentovanja koja bi omogućila povezivanje pojedinačnihspomenika s njihovim širim urbanim i industrijskim okruženjem, te izradu regulacijskih planova u skladu sa savremenim principima očuvanja graditeljskog naslijeđa.

Integrisano očuvanje, koje uključuje širok spektar aktera i koristi naslijeđe kao ekonomski i obrazovni resurs, postavlja temelje za održivi razvoj. Proširenje definicije kulturnog pejzaža omogućava da industrijski lokaliteti, često povezani sa zajednicama koje su ih oblikovale, postanu ključni elementi u formiranju regulacionih planova. Ovaj pristup omogućava stvaranje dinamičnih i inkluzivnih narativa koji doprinose očuvanju memorije mjesta i industrijskog karaktera naselja.

Razmatranje industrijskog razvoja Tuzle kroz prizmu društveno-političkog i ekonomskog konteksta u četiri ključna historijska perioda doprinosi razumijevanju konteksta postojećeg društva i jačanju identiteta zajednice.

Tematski pristup istraživanju industrijskih sektora, od proizvodnje soli do rudarske i hemijske industrije, odnosi se na njihovu međuzavisnost i utjecaj na urbane prostore i infrastrukturu.

Zahvaljujući ovom istraživačkom pristupu, Tuzla se pojavljuje kao primjer integracije industrijskog naslijeđa s urbanim razvojem, s potencijalom za očuvanje kulturnih i historijskih vrijednosti kroz obrazovne aktivnosti i turizam.

Izazovi u zaštiti, poput ograničenog pristupa industrijskim lokalitetima i nedostatka specijaliziranog osoblja, nastoji se prevazići saradnjom postojećih kapaciteta grada.

Zaključak istraživanja ukazuje na važnost uspostavljanja zaštitnih zona, kao i potrebe za saradnjom državnih institucija na gradskom i kantonalnom nivou s obrazovnim institucijama, kako bi se osigurala dugoročna održivost i valorizacija industrijskog naslijeđa Tuzle.


[1] Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je 2007. godine osmanski bunar soli, pumpnu stanicu s okolnim kulturnim pejzažem te staru solanu s dvije radionice i muzejom u Solani Tuzla nacionalnim spomenicima. (izvor: https://shorturl.at/jFB EX )

[2] Konzervirani bunar koji datira iz osmanskog perioda lociran je u historijskom centru te predstavlja važnu komponentu za reprezentativnost grada. Pored kriterija starosti i lokacije, finansijska ulaganja nisu znatno opteretila državni budžet kao što bi zahvati na ostalim proglašenim spomenicima. Od pumpne stanice, smještene izvan užurbanog gradskog centra, preostala je samo podna ploča obrubljena bazom zidane konstrukcije, s neprepoznatljivim ostacima drvenog rezervoara. Ovdje je, ipak, primjetan selektivan pristup gradskih tijela pri planiranju konzervatorskih intervencija, budući da je u neposrednoj blizini izgrađen turističko-rekreativni kompleks slanih jezera na zemljištu bivše zone eksploatacije soli.