Predsjedništvo Crne Gore smatra da je ponuđeni sporazum moguće prihvatiti

Predsjedništvo Crne Gore smatra da je ponuđeni sporazum moguće prihvatiti

Udruženje za modernu historiju ovih dana objavljuje zbornik radova „Ideje o transformaciji Jugoslavije 1990-ih godina“, u kojem pišu Dubravka Stojanović, Božo Repe, Milivoj Bešlin, Husnija Kamberović, Vera Katz, Branimir Janković, Adnan Prekić i Petar Todorov. Naš portal će objaviti dijelove ovog zbornika

Piše: ADNAN PREKIĆ

Uvjereni da su stavove oko prijedloga Mirovnog sporazuma uskladili s Miloševićem, predstavnici crnogorske vlasti dan uoči odlaska u Hag zakazali su vanrednu sjednicu Skupštine Crne Gore (17. oktobra), na kojoj su očekivali podršku za predloženo rješenje mirovne krize u Jugoslaviji. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović poslanicima je predložio šest zaključaka, koji su formalno prihvatali prijedlog Lorda Karingtona o formiranju labave konfederacije nezavisnih država. U predloženim zaključcima isticalo se da “ponuđeni elementi za globalno rješenje jugoslovenske krize sadrže nužne kompromise kojima se uvažava realnost, principi savremenog društva i nude mogućnosti za mir, zaustavljanje neprijateljstava i tragičnih sukoba. U tom smislu Predsjedništvo smatra da ponuđene elemente rješenja treba podržati. Opredijeljenost da prihvati predloženi Mirovni sporazum Bulatović je potvrdio i u naknadnim interpretacijama koje su objavljene u knjizi Pravila ćutanja. U tim interpretacijama objašnjavao je kako je nakon sjednice Predsjedništva Crne Gore predložio Skupštini da podrži predložene zaključke, uvjeravajući poslanike da Mirovni sporazum predložen u Hagu “utvrđuje minimalne pretpostavke za buduću jugoslovensku zajednicu, ostavljajući mogućnost da pojedine republike (prije svega, Srbija i Crna Gora) ostvare povećani stepen međusobne integracije”. Bulatović je tvrdio da ponuđeno rješenje garantuje ravnopravnost jugoslovenskih naroda i da omogućava rješavanje napetosti u BiH koju konstituišu tri naroda, kao i specijalni status za srpski narod u Hrvatskoj. Bulatović je od poslanika tražio da podrže plan i zbog rješavanja statusa Prevlake, jer je, kako je objašnjavao, predloženi tekst omogućavao pregovore koji bi uvažili “nesporne istorijske, geografske i ostale činjenice koje potvrđuju pripadnost Prevlake Boki Kotorskoj i Crnoj Gori”.

Poslanici DPS-a podržali su Bulatovića, ali su u svojim raspravama isticali navodni ultimatum Evropske zajednice, koja je po njihovoj ocjeni Crnu Goru dovela pred svršen čin, tražeći od njih ili da prihvate ili da odbace ponuđeni dokument bez mogućnosti da utiču na njegov sadržaj. Poslanici vladajuće stranke to su okarakterisali kao jednu vrstu razočarenja prema EZ-u, koja po njihovoj ocjeni “prihvata samo svoj metod sile”. U raspravi se čulo da poslanici ispred sebe imaju ultimativan prijedlog koji “moraju da potpišu ili odbace, ali se prijedlog mora potpisati ako ne želimo da crnogorski narod i srpsko stanovništvo u Krajini ne doživi velike nedaće”. Objašnjavali su da se Crnoj Gori prijeti blokadom i sankcijama, zbog čega se ovaj dokument mora potpisati, a taj potpis bio bi “izraz mudrosti, zaštita naših sinova, vojnika”. Najoštriji su bili poslanici prosrpske Narodne stranke, koji su tvrdili da EZ pritiskom da Crna Gora potpiše Mirovni sporazum u Hagu “želi da sačuva glavne tekovine komunizma, protiv kojeg se decenijama borila – avnojevske granice među republikama”.

Po svjedočenju Bulatovića, tokom trajanja sjednice Skupštine Crne Gore kasno uveče 17. oktobra on je dobio poziv od Slobodana Miloševića, koji mu je saopštio da će odustati od podrške ponuđenog mirovnog plana i da će na Plenarnoj sjednici u Hagu odbiti plan Karingtona uz savjet da i sam Bulatović odbije prijedlog Mirovnog sporazuma. Bulatović je od Miloševića tražio dodatna objašnjenja, ali je za njih ostao uskraćen, jer je Milošević navodno rekao da zbog bezbjednosti komunikacije o tome ne može da razgovara telefonom. Bulatović je naknadno tvrdio kako je u tom razgovoru poručio Miloševiću da ne može odustati od prijedloga koji je već definisao i predložio Skupštini Crne Gore, ali da će poslanike DPS-a upoznati sa stavovima Miloševića i da će njima ostaviti da u skladu s novim okolnostima donesu konačnu odluku. Promjena prvobitnog plana dovela je do određenih podjela u klubu najjače parlamentarne stranke (DPS) u Crnoj Gori. Bulatović je predložio da Skupština Crne Gore odloži izjašnjavanje o prvobitnom prijedlogu, a da će on lično kao predsjednik Crne Gore prihvatiti ponuđeni prijedlog Mirovnog sporazuma, nakon čega će Skupština Crne Gore imati priliku da sudi o njegovoj odluci. Bulatović je u obraćanju poslanicima crnogorskog Parlamenta poručio da oni ne trebaju da traže neprijatelja u liku Evropske zajednice i da je potrebno veće razumijevanje u doživljaju namjera međunarodne zajednice. Bulatović je poslanicima predložio “da se Skupština ne izjašnjava o ponuđenom prijedlogu, već da teret odgovornosti koji pripada Predsjedništvu Crne Gore i Vladi Crne Gore, ponesemo mi, bez toga da tražimo neposredno i eksplicitno izjašnjenje Skupštine. Mi smo danas mogli da osjetimo duh, atmosferu, zaključke i prijedloge, i mi ćemo vama i cijelom crnogorskom narodu morati da položimo račune za ono što ćemo sjutra uraditi u Hagu.” Crnogorski poslanici stali su iza ovakvog obrazloženja Bulatovića i podržali ga u namjeri da samostalno, na samoj sjednici Mirovne konferencije, donese odluku o stavu Crne Gore.

Odbijanje Bulatovića da sprovede ono što mu je prethodne noći sugerisao Milošević, odnosno da ubijedi poslanike crnogorske Skupštine da odbace predloženi mirovni plan, dovelo ga je do otvorenog sukoba s Miloševićem. Bulatović se u to uvjerio već narednog dana, kada je službenim avionom Vlade Crne Gore krenuo u Beograd, gdje je po ranijem dogovoru trebao da zajedno sa delegacijom Srbije otputuje u Hag. Svoje iskustvo i pokušaj Miloševića da izoluje predsjednika Crne Gore Bulatović je detaljno opisao u knjizi Pravila ćutanja. Bulatović navodi da su crnogorsku delegaciju na Aerodromu Batajnica sačekali Branislav Jović i Branko Kostić i da su svi zajedno čekali Miloševića, kako bi istim avionom krenuli za Hag. Bulatović je očekivao susret s Miloševićem kako bi razjasnio detalje telefonskog razgovora od prethodne noći, u kome je Milošević predložio odbijanje ponuđenog plana. Ispostaviće se da u avionu srpske delegacije nije bilo mjesta za Bulatovića, a novo iznenađenje nastalo je onoga trenutka kada je pilot aviona koji je prevozio Bulatovića umjesto u Holandiju sletio u Prag, pod izgovorom gubitka goriva. Bulatović je tvrdio kako je to bio već pripremljen plan Miloševića s ciljem da crnogorska delegacija zakasni na početak Plenarne sjednice. Ministar vanjskih poslova Crne Gore Nikola Samardžić, koji je bio dio crnogorske delegacije što je učestvovala na mirovnoj konferenciji, naknadno je tvrdio da se Bulatović na putu ka Nizozemskoj “još uvijek kolebao, i da je imao strah od toga kako će Milošević reagovati, ali da je srcem bio siguran da je plan Karingtona jedini izlaz iz situacije”.

Organizatori konferencije sačekali su dolazak Bulatovića, a konferencija je počela sa nekoliko sati zakašnjenja. Svi učesnici bili su iznenađeni kada je Milošević počeo da problematizuje neka pitanja mirovnog plana koja su već ranije bila dogovorena. To je iznenadilo i samog Karingtona, koji je tražio od Miloševića pojašnjenje, podsjećajući ga na sastanak od 4. oktobra, na kome je zajedno s Franjom Tuđmanom i uz prisustvo prvog čovjeka EZ-a Van den Bruka prihvatio koncept asocijacija suverenih republika bivše Jugoslavije. Milošević je bio eksplicitan da takvo rješenje odbija, zbog čega je Karington od ostalih predsjednika republika tražio eksplicitno izjašnjenje o ponuđenom mirovnom planu. U svom izjašnjenju Bulatović je kazao: “Ponuđeni sporazum za globalno rješenje sadrži nužne kompromise kojima se uvažava realnost, principi savremenog društva i nude mogućnosti za mir, za zaustavljanje neprijateljstava i tragičnih sukoba. U tom smislu, Predsjedništvo Crne Gore smatra da je ponuđeni sporazum moguće prihvatiti, a na osnovu toga ja lično, izržavam spremnost da prihvatim tačke 1.1. i 1.2. sporazuma”. Po svjedočenju Bulatovića, on je Mirovni sporazum prihvatio nakon što su to učinili Tuđman i Gligorov, da bi nakon njega to odmah učinili i Izetbegović i Kučan. Protiv je bio jedino Milošević i Branko Kostić, koji je predstavljao Predsjedništvo SFRJ, ali kako taj organ nije imao legitimitet, njegovo izjašnjenje prekinuo je sam Karington i zakazao novu sjednicu Mirovne konferencije za 25. oktobar 1991. godine. Po naknadnom svjedočenju Nikole Samardžića, ministra vanjskih poslova Crne Gore i člana delegacije u Hagu, Bulatovićevo prihvatanje sporazuma izazvalo je oštru reakciju Miloševića, koji je ustao sa svog mjesta, prešao preko cijele sale u kojoj se održavala sjednica i prijetećim tonom obratio se članovima crnogorske delegacije: “daću ja vama nezavisnu i suverenu Crnu Goru; daću ja vama”.

Bulatovićevo prihvatanje Mirovnog sporazuma i pristanak da se obnovi međunarodna nezavisnost Crne Gore i redefiniše njen državno-pravni status naišao je na oštre osude beogradske i dijela javnosti u Crnoj Gori. Svi oni napadali su Bulatovića, optužujući ga za navodnu izdaju nacionalnih interesa. Jedan od lidera crnogorske opozicije Novak Kilibarda, predstavnik prosrpske desničarske Narodne stranke, optužio je Bulatovića za izdaju Srbije, nazivajući predsjednika Crne Gore „Momir Haški“. Tvrdio je da je Bulatović potpisao „kapitulaciju pred neprijateljima“, tražeći poništenje njegove podrške mirovnom planu Lorda Karingtona, čime bi se, po njegovim riječima, “skinula ljaga sa Crne Gore i Crnogoraca”. U danima nakon Mirovne konferencije u Hagu u srpskim medijima organizovana je oštra kampanja protiv Bulatovića, u kojoj su pored političkih partija i pojedinaca učestvovala različita udruženja i grupe. Svi oni su imali jedinstven stav koji je podrazumijevao podršku Slobodanu Miloševiću i Branku Kostiću, uz oštre osude Bulatovića, koga su optuživali da je okrenuo leđa srpskom narodu, da je kapitulirao pod nasrtajem neprijatelja, pristao na ponižavajući diktat kojim se ukida Jugoslavija. Ponašanje Bulatovića ocijenili su kao sramotno, navodeći da se njegovim potpisom ukida JNA, a Crna Gora stavlja na stranu jednog fašističkog režima. Istovremeno, političke stranke i pojedinci koji su još početkom 90-ih zagovarali koncept samostalne crnogorske države podržali su Bulatovića i njegov nastup, tvrdeći da je prihvatanje predloženog Mirovnog sporazuma i njegova rješenja jedini način za rješavanje jugoslovenske krize.

Crnogorski predsjednik pokušavao je da se odbrani od napada tvrdeći da svojim postupanjem ni jednog trenutka nije izdao interese Srbije. Objašnjavao je da je crnogorska delegacija imala niz primjedbi na ponuđeni tekst sporazuma, ali da su podržali predloženi tekst kao “pokušaj kompromisa koji je sadržan u prijedlogu”. Pojasnio je da je na temelju rasprave u Skupštini Crne Gore lično prihvatio prve dvije tačke sporazuma, koje su predviđale uspostavljanje nezavisnih republika/država, jer je to, po njegovim riječima, bila “ulaznica za svaku dalju raspravu na konferenciji”. Tvrdio je da je u Hagu „na bazi procjene naše Skupštine“ prihvatio načelne stavove o uspostavljanju mira u Jugoslaviji i da “predstavnik Srbije, predsjednik republike Slobodan Milošević nije definitivno iznio svoj stav i nije definitivno odbio taj papir, već su njegova zalaganja bila isključivo u smislu davanja nekih povećanih garancija i obrazloženja”. U zaštitu Bulatovića stao je predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović, koji je u intervjuu za podgoričku Pobjedu zastupao pravo Bulatovića da zastupa interese Crne Gore. Komentarišući tezu da je Crna Gora u Hagu “izdala srpski interes”, Đukanović je poručio da su te priče bez osnova i da ima utisak “da bi jedan dio javnosti državnom rukovodstvu Crne Gore uskratio pravo na sopstvenu pamet”. Zaključio je da nema ništa sporno u činjenici da je predsjednik Crne Gore glasao suprotno od predsjednika Srbije i da “dok mi budemo činili vlast u Crnoj Gori mislićemo svojom glavom, a prevashodni interes koji nas bude vodio biće interes Crne Gore i njenih građana”.

Po naknadnom svjedočenju Nikole Samardžića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Crne Gore, Momir Bulatović odmah nakon povratka iz Haga bio je pod snažnim pritiskom Beograda. Samardžić tvrdi da su već narednog dana u Crnu Goru stigli Branko Kostić i Borislav Jović, koji su se sreli s vrhom crnogorske vlasti, tražeći od njih da revidiraju stavove saopštene na Mirovnoj konferenciji u Hagu, a da je Bulatović “bio primoran da podigne desnu ruku i da pred svima kaže da je pogriješio”. Po tim tumačenjima, Jović je direktno zaprijetio Bulatoviću i poručio mu: “mi dovodimo druge ljude, ako ti nećeš da promijeniš mišljenje”. Samardžić je kazao i da mu je sam Bulatović saopštio kako je bio primoran da promijeni svoj prvobitni stav. Tokom tog susreta dogovoreno je da se Crna Gora ogradi od podrške planu Lorda Karingtona i da se preorijentiše na takozvanu Beogradsku inicijativu , koja je bila u opticaju još ranije. I po samim javnim nastupima Bulatovića bilo je jasno da je revidirao sopstvene stavove u odnosu na ono što je prihvatio na Mirovnoj konferenciji u Hagu. U intervjuu koji je 28. oktobra dao Večernjim novostima objašnjavao je da nema razlika između Crne Gore i Srbije, njega i Slobodana Miloševića i da je “čitav tok crnogorskog i srpskog angažovanja gotovo potpuno na istim strateškim i političkim linijama”. Poručio je da “istorija ne daje za pravo ni jednom rukovodstvu Crne Gore da iznevjeri srpstvo i Srbiju”. Pokušavao je relativizovati svoju podršku tekstu Mirovnog sporazuma, tvrdeći da “Haški dokument niko nije odbio, i radi se samo o različitim formulacijama i interpretacijama”.

Da je zvanična Crna Gora odustala od podrške mirovnom planu predloženom na Mirovnoj konferenciji u Hagu, bilo je jasno već 24. oktobra, kada je Skupština Crne Gore nastavila zasjedanje koje je prekinuto uoči odlaska Bulatovića i crnogorske delegacije u Hag. Već u uvodnom izlaganju Milutina Ojdanića, predsjednika Poslaničkog kluba DPS-a, bilo je jasno da se Crna Gora i njeno rukovodstvo ponovo vraćaju pod kontrolu Miloševića i Beograda. Ojdanić je kratko prokomentarisao učešće crnogorske delegacije u Hagu, nastavljajući da se bez obzira na nastavak tog mirovnog procesa “moraju uvažiti želje i interesi onih naroda koji su protiv jednostranog ukidanja Jugoslavije”. Založio se da o statusu buduće državne organizacije odlučuju građani, poručujući da je zvaničan stav vladajućeg DPS-a da se podrži projekat Beogradske inicijative jer on “stvara pretpostavke za neposredno izjašnjavanje građana i da je neophodno stvoriti pretpostavke za precizniju ustavno-pravnu razradu navedenog dokumenta”. U zaključcima Skupštine Crne Gore od 25. oktobra dodatno se osnažuje podrška Beogradskoj inicijativi, a konačan dogovor o tome potvrđen je na sastanku organizovanom u Beogradu 28. oktobra 1991. godine, kome su pored Miloševića i Jovića prisustvovali: Momir Bulatović, Milo Đukanović, Risto Vukčević (predsjednik Skupštine Crne Gore) i Branko Kostić. Borislav Jović objašnjavao je da bez Crne Gore nema ni plana Srbije o očuvanju Jugoslavije i da takav koncept može postojati samo dok Srbija i Crna Gora blisko sarađuju. Jović je bio siguran da je u tom trenutku nemoguće stvoriti neku novu političku platformu koja bi garantovala ostvarenje njihovih planova, pa je bilo “lakše njih srušiti (crnogorsko rukovodstvo, prim. A.P.) nego izgraditi novu valjanu političku platformu za dalju samostalnu akciju”.

U narednim danima dogovoren je i model za “miniranje” mirovnih pregovora u Hagu i urušavanje Karingtonovog koncepta rješavanja jugoslovenske krize. Milošević je uvjerio Bulatovića da Karingtonu proslijedi tekst amandmana kojima bi Crna Gora problematizovala prethodno datu saglasnost na mirovni plan. Predloženi amandmani, koje je po svjedočenju Borislava Jovića spremio sam Milošević, predviđali su očuvanje neke forme Jugoslavije, a sve je koncipirano kroz model da one republike i narodi koji žele da napuste Jugoslaviju to mogu da urade, ali da to pravo pripada i onima koji žele opstanak Jugoslavije. Učesnicima Mirovne konferencije Momir Bulatović je 30. oktobra 1991. godine u ime Crne Gore dostavio amandman na prvobitni tekst sporazuma u kome je tražio da se u sporazum unese odredba po kojoj bi “pored opcije za stvaranje nezavisnih republika i njihove slobodne asocijacije, uključila i mogućnost opstanka zajedničke države za one narode i republike koje to žele”. Ovim prijedlogom Bulatović je obesmislio koncept koji je podržao 18. oktobra, jer je predloženo rješenje otvaralo prostor za korekciju republičkih granica i ostavljalo mogućnost da se teritorije na kojima su živjeli Srbi u Hrvatskoj priključe novoformiranoj jugoslovenskoj zajednici, što je bilo u suprotnosti sa svim prethodno usvojenim deklaracijama Evropske zajednice, koje su izričito zabranjivale svaku mogućnost promjene republičkih granica. Ograđivanjem od prvobitne podrške mirovnom planu Lorda Karingtona Bulatović je zaključio svaku mogućnost postizanja svobuhvatnog Mirovnog sporazuma. Posljednji pokušaj Karingtona da nađe održivo rješenje za jugoslovensku mirovnu krizu bio je njegov inovirani prijedlog koji je predviđao saradnju i formiranje carinske unije između „suverenih i nezavisnih republika“, koja bi bila osnova za uspostavljanje snažnije ekonomske integracije. Zadržan je i koncept o specijalnom statusu pojedinih nacionalnih i etničkih grupa, njihovo pravo na autonomiju, a kao poseban ustupak Srbiji predviđeno je brisanje odredbe po kojoj je Srbija bila obavezna da autonomnim pokrajinama Kosovu i Vojvodini vrati ustavni status koji je važio do 1. januara 1990. godine. Ni ovi ustupci nijesu bili dovoljni Srbiji, koja je već narednog dana na sjednici Skupštine Srbije odbila predložene dopune Mirovnog sporazuma, konstatujući da su predložena rješenja “presedan u međunarodnom pravu”.

Neuspjehom pregovora uništena je posljednja šansa za postizanje svobuhvatnog mirovnog rješenja jugoslovenske krize, u kome je crnogorsko državno rukovodstvo imalo jednu od ključnih uloga. Iako su i prije Mirovne konferencije u Hagu predstavnici Crne Gore afirmisali princip o “samoopredjeljenju naroda”, koji je otvarao prostor za korekciju republičkih granica, oni su u jednom trenutku pristali na kompromisno rješenje o asocijaciji suverenih republika bivše Jugoslavije. Svi raspoloživi izvori ukazuju da je Milošević početkom oktobra 1991. godine bio spreman da prihvati Karingtonov plan, o čemu svjedoči i zajedničko saopštenje nakon sastanka za zvaničnicima EZ-a 4. oktobra, ali i sama svjedočenja učesnika crnogorske delegacije koji su se sreli s Miloševićem i Jovićem 14. oktobra u Beogradu. U naknadnim interpretacijama tadašnji predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović saopštio je da je Milošević odustao od prvobitnog plana podrške Mirovnom sporazumu nakon što je noć uoči konferencije razgovarao s rukovodstvom Srba u Hrvatskoj. Momir Bulatović, tadašnji predsjednik Crne Gore, Miloševićevo odbijanje plana tumači strahom od Kadijevića i vrha JNA, koje je, po njegovoj ocjeni, bilo spremno da izvrši državni udar i smjenu Miloševića. S druge strane, Borisav Jović je u svojim memoarima objašnjavao kako Milošević nikada nije imao ideju da podrži Mirovni plan Karingtona i kako su u državnom vrhu Srbije bili iznenađeni kada su čuli da će zvanična Crna Gora podržati predloženi sporazum, te kako su informaciju o tome prvi put čuli 16. oktobra od Branka Kostića. Takođe, u kontekstualizaciji cijele priče ne treba zaboraviti i uticaj sa strane, prije svega Evropske zajednice, koja je sve vrijeme pregovora prijetila nekom vrstom sankcija i izolacije onih republika koje ne prihvate predloženi Mirovni sporazum. U ovaj dio treba uključiti i intenzivnu diplomatsku aktivnost crnogorskih zvaničnika, prevashodno predsjednika Vlade Mila Đukanovića, koji je imao više zvaničnih posjeta (Austrija, Italija) tokom kojih je dobio i konkretna obećanja o ekonomskoj podršci Crnoj Gori.

Bez obzira na razloge i okolnosti koji su motivisali Miloševića da odbije Mirovni plan Lorda Karingtona, događaji oko Mirovne konferencije u Hagu otvorili su prve pukotine u odnosima između Srbije i Crne Gore nakon AB-revolucije 1989. godine. Prvi put je došlo do sukoba između dvaju rukovodstava, a sukob na Mirovnoj konferenciji potvrdio je i odnos zvaničnog Beograda koji je imao prema crnogorskom državnom rukovodstvu. Predstavnici zvanične Srbije tokom ovih događaja Bulatoviću i crnogorskom rukovodstvu poslali su jasne poruke da će biti smijenjeni i zamijenjeni ukoliko ne prihvate da djeluju onako kako im se kaže. S druge strane, ovaj sukob otvorio je i prve ideje o crnogorskoj samostalnosti i potrebi vođenja samostalne politike Crne Gore. Ispostaviće se da će samo nekoliko godina kasnije doći i do otvorenog sukoba između dvaju rukovodstava, a nema sumnje da su događaji oko Mirovne konferencije u Hagu u značajnoj mjeri generisali tu vrstu političkog otpora.

Projekat „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije“ je finansirala Fondacija Heinrich Böll, ali stavovi i mišljenja iznesena u ovoj publikaciji predstavljaju isključivo stavove i mišljenja temeljena na istraživanjima autorica i autora te ne predstavljaju nužno stavove Fondacije Heinrich Böll.

22.12.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.