Đukanovićevu ideju o korekciji republičkih granica podržao je Momir Bulatović

Đukanovićevu ideju o korekciji republičkih granica podržao je Momir Bulatović

Udruženje za modernu historiju ovih dana objavljuje zbornik radova „Ideje o transformaciji Jugoslavije 1990-ih godina“, u kojem pišu Dubravka Stojanović, Božo Repe, Milivoj Bešlin, Husnija Kamberović, Vera Katz, Branimir Janković, Adnan Prekić i Petar Todorov. Naš portal će objaviti dijelove ovog zbornika

Piše: ADNAN PREKIĆ

Snažna diplomatska aktivnost Evropske zajednice u mirnom rješenju jugoslovenske krize rezultirala je potpisivanjem takozvanog Beogradskog sporazuma 2. septembra 1991. godine. Potpisani sporazum trebao je da obezbijedi primirje i raspoređivanje mirovnih trupa u zonama sukoba u Hrvatskoj, a prvi čovjek Evropske zajednice – nizozemski ministar vanjskih poslova Hans van den Bruk narednog dana na ministarskom sastanku zemalja članica EZ-a potvrdio je i održavanje Mirovne konferencije u Jugoslaviji. Ministri EZ-a razmatrali su ideju da se konferencija održi u Londonu, ali je kasnije odlučeno da mjesto i početak pregovora budu u Hagu, u Nizozemskoj, 7. septembra 1991. godine. Na ministarskom sastanku dogovoreno je i da se za prvog čovjeka mirovnog procesa predloži britanski političar i diplomata Lord Peter Carington, bivši generalni sekretar NATO-a (1984–1988) i ministar vanjskih poslova Velike Britanije (1979–1982). Jugoslovenski mediji Karingtona su predstavljali kao jednog od najiskusnijih svjetskih diplomata. Tanjugov dopisnik iz Londona izvještavao je da međunarodna zajednica nije mogla izabrati bolju ličnost za vođenje mirovnih pregovora u Jugoslaviji, koja poznaje situaciju, ima strpljenje, ali i znanje. Kako bi pokazali o kakvom kalibru diplomate se radi, dopisnik iz Londona citira riječi bivšeg državnog sekretara Sjedinjenih Država Alexandera Haiga, koji je Karingtona nazvao “dvolično kopile koga je teško prevariti”, uz podsjećanje da Karington već ima iskustva sa sličnim procesima, jer je bio ključni čovjek mirovnog procesa na Rodeziji (današnji Zimbabve), tokom kojeg je “dugotrajnim pregovorima uspio da slomi otpor bjelačke manjine pod vođstvom Jana Smita”. Označen je kao iskusni diplomata, koga karakterišu osobine upornosti, strpljivosti i neograničene hladnokrvnosti, a oni koji ga poznaju tvrde da je beskrajno objektivan, što je po njihovoj ocjeni najbolja preporuka za rješavanje jugoslovenskog Gordijevog čvora.

Dan uoči početka mirovne konferencije u zvaničnom obraćanju zemlje domaćina istaknuto je da su svi predsjednici jugoslovenskih republika potvrdili dolazak u Hag, a da su poziv dobili i predsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Ante Marković. List Pobjeda prenosi i stavove s ministarskog sastanka održanog uoči Mirovne konferencije u Hagu, na kome je njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher saopštio da će njegova zemlja poštovati zajednički stav EZ-a i da neće samostalno priznati nezavisnost Slovenije i Hrvatske ako se s tim ne saglase Francuska i Velika Britanija. Pozivajući se na neimenovane diplomatske izvore, Pobjeda je tvrdila da je Njemačka bila protiv održavanja Mirovne konferencije jer to navodno otežava njihov plan da priznaju nezavisnost Slovenije i Hrvatske. Objedinjujući više mišljenja iz diplomatskih krugova, list zaključuje da će Mirovna konferencija u Hagu bez sumnje biti posljednji pokušaj da se politička kriza u Jugoslaviji riješi mirnim putem. Na ministarskom sastanku 12 članica EZ-a koji je održan 6. septembra usvojena je i odluka o formiranju Arbitražne komisije, koja je trebala da riješi sva sporna pravna pitanja u jugoslovenskoj krizi. Ministri su poručili da je ova komisija “jedan od ključnih mehanizama evropskog mirovnog napora” za postizanje sveobuhvatnog mirovnog rješenja. Od pet članova komisije tri su bili predstavnici najviših ustavnih instanci Italije (Aldo Korasanti), Francuske (Robert Badinter) i Njemačke (Roman Hercog).

Uvodna sjednica Mirovne konferencije u Hagu održana je 7. septembra 1991. godine, tokom koje se uglavnom raspravljalo o modalitetima rješenja krize, kao i o konkretnim prijedlozima za obustavu sukoba koji su prijetili da eskaliraju u ozbiljan bezbjednosni problem. U duhu načelnog dogovora učesnika usvojena je nova Deklaracija, koju su potpisali predstavnici EZ-a i šest jugoslovenskih republika. Učesnici su se saglasili o neophodnosti “miroljubivog rješenja jugoslovenske krize, utemeljenih na svim obavezama Konferencije, evropske bezbjednosti i saradnje”. Istaknuto je da je “naš zajednički cilj mir za sve u Jugoslaviji i nalaženje trajnog i pravednog rješenja svih njihovih legalnih problema i težnji”; “nikada se neće priznati promjene bilo kojih granica ukoliko to nije učinjeno mirnim putem i na osnovu sporazuma”. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović ostao je dosta uzdržan prvog radnog dana konferencije, ponavljajući ranije saopšten stav da se Crna Gora principijelno zalaže za kompromis i mirno rješenje jugoslovenske krize, ali da u samoj organizaciji konferencije i njenim ciljevima postoje izvjesne nelogičnosti. Bulatović je apostrofirao da Crna Gora neće i ne može prihvatiti politiku svršenog čina, koju je crnogorski predsjednik prepoznavao u odlukama mirovnog procesa, promovišući sopstveno uvjerenje da EZ neće jugoslovenskim narodima silom nametati nikakva rješenja. Ključna zamjerka Bulatovića bio je odnos međunarodne zajednice prema jugoslovenskim republikama, zbog čega je poručio da “je Jugoslavija kao država nastala slobodnom voljom njenih naroda, a ne republika. Republike unutar nje nijesu države. Stoga ni granice između republika nijesu granice u međunarodno-pravnom smislu”.

Radni dio Mirovne konferencije u Hagu započeo je Plenarnom sjednicom 12. septembra, na kojoj je pored ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara učestvovalo i svih šest ministara vanjskih poslova jugoslovenskih republika. Tokom dvodnevne rasprave iza zatvorenih vrata predstavnici jugoslovenskih republika iznosili su svoje prijedloge. Nakon dvodnevnih pregovora novinarima se kratko obratio prvi čovjek mirovnog procesa Lord Karington, koji je saopštio da su analizirani svi pojedinačni prijedlozi i formirane dvije stručne komisije koje bi se bavile rješenjima iz oblasti zaštite ljudskih prava i ustavnih nadležnosti. Karington je najavio put u Jugoslaviju, gdje je planirao susret sa Slobodanom Miloševićem, Franjom Tuđmanom, kao i s Veljkom Kadijevićem, komandantom JNA. Karington je jasno stavio do znanja da trojicu svojih sagovornika vidi kao ključne igrače u rješavanju jugoslovenskog mirovnog pitanja i da će zbog toga “tražiti da se javno i svečano obavežu da će učiniti sve kako bi se obustavila neprijateljstva u zemlji i da u tom smislu utiču na svoje, ili sebi bliske zaraćene tabore”. Karington je u Jugoslaviju stigao 16. septembra i nakon susreta i razgovora s ministrom vanjskih poslova SFRJ Budimirom Lončarom narednog dana otputovao u Igalo, gdje je dogovoren susret s Miloševićem, Tuđmanom i Kadijevićem. Nakon razgovora u vili Galeb Karington je saopštio novinarima da je susret koji je imao još jedan korak u uspostavljanju mira i demokratskog dijaloga za rješenje krize. Kako se prethodni sporazum o prekidu vatre iz Beograda nije poštovao, u Igalu je nanovo dogovoren prekid neprijateljstava. Karington je imao jasnu poruku za sagovornike pozvajući “trojicu lidera, najdirektnije odgovornih za sadašnje tragične ljudske gubitke, da zajedno izađu pred narode Jugoslavije i da svojim političkim i vojnim uticajem garantuju prekid vatre”. Ukazao je i na obavezu automatskog prekida neprijateljstava, razoružanja i povlačenja paravojnih i vojnih formacija.

Napore Evropske zajednice za sveobuhvatnim mirovnim rješenjem u Jugoslaviji podržali su i u Ujedinjenim nacijama, gdje je krajem septembra 1991. godine nakon izlaganja ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara usvojena Rezolucija Savjeta bezbjednosti. U rezoluciji UN-a od 25. septembra 1991. godine izražava se zabrinutost za eskalaciju krize u Jugoslaviji, koja bi mogla predstavljati prijetnju međunarodnom miru i bezbjednosti. U Rezoluciji UN-a “izražava se puna podrška kolektivnim naporima u pravcu mira i dijaloga u Jugoslaviji koji su preduzeti pod okriljem zemalja članica EZ, uz podršku zemalja učesnica Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradnji u skladu sa principima te konferencije”.

Dok traju pokušaji međunarodne zajednice da nađe kompromisno rješenje jugoslovenske krize, crnogorsko državno rukovodstvo afirmiše tezu o neophodnosti promjene administrativnih granica u slučaju raspada Jugoslavije. Iako je promjena republičkih granica suprotna svim stavovima Evropske zajednice, predsjednik Bulatović i premijer Đukanović objašnjavaju da se ne može sporiti pravo određenim nacionalnim zajednicama (Srbima u Hrvatskoj) da ne žele da žive u samostalnoj Hrvatskoj i da u skladu s tim treba razmišljati o potrebi korekcije postojećih republičkih granica. Milo Đukanović objašnjavao je da je stav Crne Gore bio da se federacija očuva, ali da je nakon novih događaja potpuno apsurdno insistirati na takvom rješenju, poručujući da “treba brzo vidjeti ko hoće da živi u zajedničkoj državi, dok sa onima koji to ne žele treba napraviti brakorazvodnu parnicu u Skupštini Jugoslavije”. Đukanović je slične poruke poslao i u emisiji na Televiziji Crne Gore, gdje je učestvovao s predsjednikom Momirom Bulatovićem. Poručio je da je potpuno jasno kako Jugoslavija više ne postoji i da je “jalovo, gubljenje vremena, zadržavanje na takvim razgovorima. Potrebno je prihvatiti činjenično stanje i prihvatiti novu fazu za koju su se neki narodi već opredijelili – izlazak iz jugoslovenske zajednice”. U svojim stavovima Đukanović je afirmisao pravo naroda na samoopredjeljenje, a ne republika u jugoslovenskoj federaciji, sugerišući promjenu republičkih granica. Prema Đukanoviću, neminovnost je bila “korekcija administrativnih granica unutar Jugoslavije i definisanje nove spoljne granice Jugoslovenske države”. Đukanovićevu ideju o korekciji republičkih granica podržao je Momir Bulatović, koji je rekao da ostvarenje bilo kojih ciljeva jedne nacije ne može ići na štetu drugih. Kazao je da se na pravu samoopredjeljenja sukobljavaju dva interesa: onih koji hoće da izađu iz Jugoslavije, ali i onih koji žele da ostanu da žive u Jugoslaviji. Bulatović je pojasnio da se moraju poštovati prava određenih nacionalnih zajednica koje ne žele da žive u novoproglašenim republikama/državama i da, ukoliko nema jedinstvene Jugoslavije, “onda je to neka druga konfederacija, stvaranje nekih novih država, onda se sigurno kao prva tačka dnevnog reda postavlja pitanje razumne korekcije unutrašnjih granica dosadašnjih federalnih jedinica”. Zvanične stavove Crne Gore o rješenju jugoslovenske krize u Skupštini Crne Gore potvrdio je i ministar vanjskih poslova Nikola Samardžić, navodeći da će Crna Gora podržati nepromjenjivost republičkih granica samo u slučaju očuvanja Jugoslavije. Objašnjavao je da zvanična Podgorica podržava pravo na samoopredjeljenje slovenskog i hrvatskog naroda, ali da se takvo pravo mora priznati i Srbima u Hrvatskoj koji žele da ostanu da žive u Jugoslaviji. Zaključio je da ukoliko dođe do dezintegracije Jugoslavije, neminovno će doći i do promjene republičkih granica.

Već krajem septembra 1991. godine britanska štampa objavila je prve detalje mirovnog plana Lorda Karingtona. Londonski mediji, pozivajući se na informacije iz Karingtonovog okruženja, prenijeli su da je iza zatvorenih vrata došlo do usaglašavanja i približavanja stavova. Tvrdilo se da je u međunarodnoj zajednici preovladalo uvjerenje da je potrebno očuvati određeni model jugoslovenske zajednice, ali na potpuno novim osnovama. Po tim izvorima prijedlog Karingtona predviđao je formiranje jugoslovenske ekonomske zajednice koju bi činilo šest republika koje bi formalno imale potpunu suverenost, uz mogućnost dogovora oko zajedničke vanjske politike i bezbjednosti. Ta tumačenja sugerisala su da je Karington upozorio Sloveniju i Hrvatsku da ne prave ishitrene poteze, bez obzira što je 7. oktobra isticalo važenje Brionskog sporazuma, koji je predviđao da se Slovenija i Hrvatska uzdrže od jednostranog proglašenja nezavisnosti. Karington je navodno bio pripremio i nacrt Ustava nove jugoslovenske zajednice, koji će biti upućen na razmatranje republikama članicama. O učešću Crne Gore u ovim pregovorima iza zatvorenih vrata govorio je ministar vanjskih poslova Nikola Samardžić, koji je na vanrednoj sjednici Predsjedništva i Vlade Crne Gore saopštio da je Crna Gora u prethodnim pregovorima zauzela dosta fleksibilan stav kako bi se što prije došlo do održivog i mirnog rješenja jugoslovenske krize, upozoravajući na aktivnosti hrvatskog MUP-a, koje po njegovim riječima napadaju Crnu Goru.

Nova runda pregovora održana je 4. oktobra 1991. godine, kada su Lord Karington i predsjednik Savjeta ministara EZ-a Van den Bruk iza zatvorenih vrata u Hagu razgovarali sa tri ključna čovjeka za rješenje jugoslovenske krize: Slobodanom Miloševićem, Franjom Tuđmanom i Veljkom Kadijevićem. Nakon razgovora na zajedničkoj konferenciji za medije saopštili su da su blizu kompromisa koji bi podrazumijevao: “labavi savez republika ili asocijaciju nezavisnih država”. Predloženi koncept uvažavao je tri principa: “postizanje sveobuhvatnog sporazuma; priznavanje prava svima uz mogućnost specijalnog statusa za pojedine oblasti; odustajanje od jednostranih mijenjanja unutrašnjih granica”. Nakon još dviju plenarnih sjednica Mirovne konferencije održane 10. i 14. oktobra dogovoreno je održavanje novog samita, koji bi u Hagu okupio sve predsjednike jugoslovenskih republika. U međuvremenu Lord Karington je pripremio Nacrt okvirnog sporazuma, koji je 16. oktobra prihvatio Politički komitet Evropske zajednice, a koji je odmah proslijeđen i svim republičkim rukovodstvima. Predloženi plan Lorda Karingtona što je dobio podršku Političkog komiteta EZ-a sadržavao je četiri poglavlja koja su omogućavala rješenje krize: Opšti uslovi; Ljudska prava i prava etničkih i nacionalnih grupa; Ostala područja saradnje; Institucije. Najvažnija rješenja nalazila su se u prvom dijelu sporazuma, koji je predviđao: uspostavljanje suverenih i nezavisnih republika sa međunarodnim suverenitetom za one republike koje to žele; slobodna asocijacija republika sa međunarodnim subjektivitetom kako je predviđeno Sporazumom; sveobuhvatni sporazum koji uključuje uspostavljanje mehanizama za zaštitu prava čovjeka i specijalnog statusa za pojedine grupe i oblasti; priznavanje nezavisnosti republika u njihovim postojećim granicama, osim ukoliko se ne postigne neki drugačiji sporazum. U posebnom poglavlju o zaštiti ljudskih prava detaljno su razrađeni svi mehanizmi zaštite nacionalnih i etničkih grupa, a u dijelu koji se odnosi na saradnju definisani su modeli ekonomske saradnje između republika/država i ostavljena mogućnost saradnje u spoljnoj politici i bezbjednosti.

Već nakon prvog Nacrta sporazuma, koji se pojavio poslije sastanka 10. oktobra, zakazane su konsultacije između crnogorske i srpske delegacije. Do susreta je došlo 14. oktobra, kada su Momir Bulatović, Branko Kostić i Milo Đukanović o predloženom planu razgovarali sa Slobodanom Miloševićem i Borislavom Jovićem. I pored činjenice da su se u svim prethodnim javnim nastupima zalagali za koncept promjene republičkih granica u slučaju disolucije Jugoslavije, crnogorska delegacija nakon sastanka sa Miloševićem očigledno je promijenila mišljenje i prihvatila predloženi koncept asocijacije nezavisnih republika/država. U naknadnim interpretacijama članovi crnogorske delegacije Momir Bulatović i Milo Đukanović objašnjavali su da je načelni dogovor s delegacijom Srbije bio da se sporazum prihvati. Milo Đukanović je u jednom intervjuu iz 1999. godine saopštio da je duh sastanka bio da se prihvati plan britanskog diplomate i da je rukovodstvo Srbije “formulisalo takav stav da će prihvatiti ponuđeni model za razrješenje jugoslovenske krize na Haškoj konferenciji”. S druge strane, Borisav Jović, prvi saradnik Slobodana Miloševića, u svojim memoarima tvrdio je da je srpska delegacija na tom sastanku bila jasna u stavu kako je plan Karingtona neprihvatljiv i kako su bili iznenađeni kada su naknadno od crnogorskog člana Predsjedništva SFRJ Branka Kostića čuli informaciju da će Crna Gora prihvatiti predloženi Mirovni sporazum. Ipak, zvanično saopštenje sa tog sastanka demantuje Jovića i ukazuje da su državna rukovodstva Crne Gore i Srbije postigla dogovor oko prijedloga Mirovnog sporazuma. U zajedničkom saopštenju nakon sastanka navodi se da su međunarodne okolnosti dosta nepovoljne za dalji nastavak sukoba i „da se na principima koji su usvojeni na početku Haške konferencije o Jugoslaviji može postići političko rešenje krize, pod uslovom da se tih principa svi podjednako pridržavaju i da se oni primenjuju ravnopravno“. Već narednog dana (15. oktobar) održana je sjednica Glavnog odbora Demokratske partije socijalista (DPS) , na kojoj je takođe podržana ideja o prihvatanju Mirovnog sporazuma iz Haga, za koji se u tom trenutku vjerovalo kako je rezultat usaglašenih stavova rukovodstava Crne Gore i Srbije.

Projekat „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije“ je finansirala Fondacija Heinrich Böll, ali stavovi i mišljenja iznesena u ovoj publikaciji predstavljaju isključivo stavove i mišljenja temeljena na istraživanjima autorica i autora te ne predstavljaju nužno stavove Fondacije Heinrich Böll.

21.12.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.