DUGE DEVEDESETE: DECENIJA KOJA SE NIJE ZAVRŠILA - Istoričari su opasni jer su svojim manipulacijama emocijama ubili milione ljudi

DUGE DEVEDESETE: DECENIJA KOJA SE NIJE ZAVRŠILA - Istoričari su opasni jer su svojim manipulacijama emocijama ubili milione ljudi

Piše: DUBRAVKA STOJANOVIĆ

Udruženje za modernu historiju ovih dana objavljuje zbornik radova „Ideje o transformaciji Jugoslavije 1990-ih godina“, u kojem pišu Dubravka Stojanović, Božo Repe, Milivoj Bešlin, Husnija Kamberović, Vera Katz, Branimir Janković, Adnan Prekić i Petar Todorov. Naš portal će objaviti dijelove ovog zbornika

„I dalje živimo u 90-im“. To je rečenica koja se često može čuti u svim državama nastalim slomom Jugoslavije. Njena tačnost bolno je vidljiva već pukim navođenjem imena vodećih političara ili političkih stranaka u tim zemljama. Na vlasti su iste garniture, isti ljudi, iste ideje. Zbog toga pred našim društvima nije samo pitanje kako smo dozvolili ratove 90-ih, ni kako su bili mogući tako monstruozni zločini, već i jedno mnogo teže pitanje – zbog čega uporno biramo da u tome i dalje živimo? Kažem biramo, jer ne samo što se radi o vlastima koje su izabrane na više-manje slobodnim izborima već i što su se društva zaledila u paradigmi 90-ih.
Površna analiza uzroka te „zaleđenosti“ u 90-im pošla bi od famoznih „zarobljenih država“. I ne bi ta analiza bila pogrešna, jer tačno je da je većina država nastalih posle raspada Jugoslavije u nekom trenutku, pre ili kasnije, postala „zarobljena“, „kidnapovana“. To, drugim rečima, znači da je došlo do sprege različitih vrsta elita – političkih, privrednih, finansijskih, policijskih, kriminalnih, pa i intelektualnih ili crkvenih – koje su napravile čvrst savez što sprečava promenu, razvoj, napredovanje države i društva, čime sebi pribavlja višedecenijsku moć. Takve države su nefunkcionalne, one na kraju ne mogu da obave ni osnovne funkcije, da obezbede građanima ni minimum… Uprkos tome, one ne samo što opstaju već nema nikakve pobune. Kako se to može objasniti?
Jedno od opet površnih objašnjenja leži u modelu partijske države. Takva država u srpskoj istoriji ima dug kontinuitet, još od vremena Narodne radikalne stranke i njenog vođe Nikole Pašića. Takva država znači da je, bez obzira na Ustav i prateće zakone, napravljen sistem u kome su interesi vladajuće partije iznad svih ostalih interesa, da je društvo izjednačeno sa državom, a ona s vladajućom partijom. I vođom. Oni gaze institucije, prilagođavaju zakone svojim interesima, procedure menjaju u skladu sa svakom pojedinačnom prilikom. U takvoj državi nema podele vlasti, nema nezavisnih institucija. Život postaje potpuna nesigurnost, koja je rezervoar svake autoritarne vlasti. Tako, postepeno, dolazi do čvrstog vezivanja države i društva, jer partijska, klijentelistička država jeste najdublja korupcija društva. Malo ko ostane izvan tog sistema državnog podmićivanja. I ma koliko da se dobije malo, počinje da se veruje da je i išta bolje nego ništa. Budući da je takva država po pravilu neproduktivna, sredstava je sve manje, preraspodela sve nepravednija i sve zavisnija od pokornosti. Na taj način društvo se vezuje u teško raskidivu vezu sa državom, pa promena izgleda sve manje moguća.
Ali, da li su sve to dovoljna objašnjenja za hipnozu u kojoj žive postjugoslovenska društva? Jer, u krajnjoj liniji, društva žive sve lošije, poraz je gotovo rukom uhvatljiv. Reakcija nema, kao ni snažnih pokušaja da se bilo šta promeni. Ni snage, ni volje. Dakle, postavlja se pitanje da li postoje dublji razlozi za paralizu u kojoj se živi. Da li te razloge treba tražiti u drugim sferama? Istorijskim, antropološkim, sociopsihološkim? Postoji li neki jači lepak koji je mentalno zarobio društva, koji daje trajnost državnim upravama koje tako očigledno uništavaju sve oko sebe. Drugim rečima, zašto društva gledaju svoju propast, a ne vide je?
Možda u razumevanju uzroka ovog stanja može najviše da pomogne upravo istorija? Kao istorija bolesti. Postavlja se pitanje kada počinje taj sunovrat, da li ta hronologija propasti može da pomogne da se vide i uzroci i ritam toga pada. Ako tako postavimo pitanja, neće biti mnogo dilema. Ta propast počinje s pojavom nacionalizma na javnoj sceni Jugoslavije, dakle, početkom 80-ih. To, naravno, ne znači da ga nije bilo i u prethodnim decenijama, da ga nije bilo i u vrhovima Partije, ali na veliku scenu stupio je ubrzo posle Titove smrti, deset godina pre početka oružanih sukoba. A ako hronologiju tako postavimo, onda to znači da su društva zarobljena već četrdeset godina, što omogućava dublje zaključke o tome zašto je ta kolektivna omađijanost toliko snažna. Tako dobijamo taj ključni sastojak kojim interesne zajednice drže ova društva u okamenjenom stanju. Drugim rečima – nacionalizam nije cilj, on je sredstvo. On je sredstvo koje omogućava gotovo neograničenu vladavinu… Nacionalizam je prestao da bude ideologija, on je postao sistem.
Ako bismo pratili hronologiju rađanja tog sistema u Srbiji, počeli bismo sa 1981. godinom i eksplozijom nezadovoljstva na Kosovu s jasno postavljenim zahtevom za izdvajanje te autonomne pokrajine iz Republike Srbije i za stvaranje sopstvene republike. Taj nacionalistički zahtev omogućio je da srpski nacionalizam, koji se do tada nalazio po slavama i salonima, eksplodira u lice javnosti. Prva ga je nedvosmisleno formulisala Srpska pravoslavna crkva, koja će do danas biti jedan od njegovih ključnih nosilaca i garanta sistema. Već je 1982. godine 21 visoki sveštenik prvi put javno izneo zahtev da je potrebno da dođe do promene ustavnog položaja Srbije u Jugoslovenskoj federaciji kroz postavljanje pitanja zbog čega samo Srbija ima autonomne pokrajine, što će već samo po sebi uneti teoriju zavere u diskurs, kao i samoviktimizirajući narativ. Time je započela prva faza, faza ideološke pripreme razbijanja Jugoslavije i ratova koji će zbog toga izbiti. Ta faza trajala je do dolaska Slobodana Miloševića na vlast 1987. godine.
Ta prva faza bila je ideološka, a budući ratovi su dubinski fundirani u načinu na koji se video i tumačio svet. Napravljen je čitav sistem mišljenja i splet emocija koje su stvorile vezivno tkivo koje omogućava takvu istrajnost ovih sistema do danas. Ono što je za istoričare važno jeste to da je taj sistem mišljenja i emocija napravljen upravo upotrebom i zloupotrebom prošlosti, jer je istorija nacije ono što najlakše i najbrže formira potrebne kolektivne emocije, to je alatka koja može najuspešnije da homogenizuje zajednicu, da stvori strah ili hrabrost, već po potrebi. Zbog toga je ideološka istorija osamdesetih izuzetno važna za istraživanja, jer pokazuje tu zlokobnu ulogu koju istorija kao disciplina može da odigra. To pokazuje da su u pravu oni koji kažu da su fizičari opasni jer su atomskom bombom ubili stotine hiljada ljudi u jednom trenutku, ali da su istoričari opasniji jer su svojim manipulacijama emocijama ubili milione.
Takođe je važno istraživati koji su to agenti, nosioci sećanja, koji su učestvovali u dramatičnoj promeni narativa. Za istoričare je korisno saznanje da je promena krenula izvan istoriografije, u književnosti i u pozorištu. Ona se pojavila kao otkrovenje, kao konačno saznanje „prave istine“ o prošlosti, čime su velikom brzinom bili izbrisani rezultati socijalističke istoriografije. To je velika lekcija koja pokazuje da je postojanje samo jedne zvanične „istine“ najbolji put ka njenom brzom rušenju, jer i malo jači nalet nekog drugog tumačenja može lako da odnese rezultate višedecenijskog narativa koji je doživljen kao „propisan“. To je pouka i o načinu na koji se istorija predaje i uči, jer ako je ona odvojena od kritičkog mišljenja i sagledavanja, ona se razume isključivo kao nametnuta i lako odbacuje na prvom izazovu. Zato ona mora biti inkluzivna, multiperspektivna, otvorena za stalnu debatu. Ona nije bila takva u socijalističkom razdoblju. Postojao je zvanični narativ, čime su bila otvorena vrata za provalu istorije, za taj big boom iz kojeg će nastati novi svet nacionalnih opsesija i začaranosti. „Nova istorija“ kuljala je odasvud. I to je važna lekcija za istoričare, jer novu paradigmu nisu doneli oni, ona nije bila zasnovana na novim naučnim istraživanjima. Naprotiv, ona je kuljala iz pozorišta, iz književnosti, sa tribina, iz bulevarske štampe. To je sve krenulo već 1982. godine s romanom Nož Vuka Draškovića i s pozorišnom predstavom Golubnjača, po drami Jovana Radulovića, čime je bila pokrenuta promena odnosa prema Drugom svetskom ratu. Ta književna dela revidirala su odnos prema četnicima i pokrenula su samoviktimizirajući narativ o srpskim žrtvama u NDH. Zatim je došla predstava Kolubarska bitka, zasnovana na romanu Vreme smrti Dobrice Ćosića, koja je revidirala odnos prema Prvom svetskom ratu. Do tada neupitno pobednički narativ sada se pretvorio u gubitnički, jer je rezultat srpskih žrtava bilo stvaranje Jugoslavije, koja je sve više proglašavana fatalnom greškom. Svi ti promenjeni odnosi skupljeni su 1985. godine u Knjigu o Milutinu, zbirku novih istorijskih istina, kojima je promenjen narativ o oba svetska rata, ali pre svega o Jugoslaviji, kao „tamnici srpskog naroda“. Ta knjiga dostigla je za godinu dana 17 izdanja, prodata je u više od pola miliona primeraka. Bio je to dajdžest paraistorijskog tumačenja prošlosti koje je postalo osnova za rat koji se dogodio samo šest godina kasnije. Sve figure bile su već postavljene – srpski narod kao nacija žrtva svih okolnih naroda, kult smrti, martirstvo, herojstvo. Samoviktimizacija se u istraživanjima sećanja pokazala kao znatno ubojitije sredstvo od slavljenja pobeda. Uzdizanje poraza i žrtava važnije je za sećanje, ono homogenizuje naciju oko patnje, jača strah, stvara psihološku osnovu za revanšizam. Jačani su stereotipi da su Srbi pobedili u svim ratovima, a izgubili u svakom miru. Da su svim okolnim narodima dobro činili, dok su im oni zabadali nož u leđa. Stvorena je paranoidna slika prošlosti koja je bila poziv na mobilizaciju, poziv da budućnost bude drugačija.
Od te iste 1985. godine u propagandu se uključila i štampa. Najbrža je bila crkvena, zatim ona vezana za književne krugove, kao što su bile Književne novine i Književna reč, zatim tadašnja žuta štampa, kao što su Duga i Intervju. Širile su se ideje o diskriminaciji srpskog naroda u Jugoslaviji, o kontinuitetu zločina susednih naroda nad Srbima, o okruženošću srbofobijom, čime se uvećavao prostor za iracionalnost u kojoj svako buduće nasilje počinje da se razume kao preventivno, odbrambeno i legitimno. Takva toksična ideologija bila je zasnovana na netačnim tumačenjima prošlosti koja su podsticala svest o samodovoljnosti, o nekoj vrsti sonderwega, osećaja superiornosti.
Takav narativ vrlo brzo počele su da prihvataju ključne nacionalne institucije, od Srpske pravoslavne crkve, koja ga je i inicirala, preko Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruženja književnika, univerzitetskih profesora, ključnih medija, na prvom mestu Politika, sve do navijača Crvene zvezde. U takvim okolnostima SANU je te iste 1985. godine donela odluku o formiranju komisije koja će izraditi Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, koji je trebalo da bude analiza jugoslovenske krize. Bez obzira na to što se i danas ta institucija poziva na to da dokument nije bio završen i da je čudnim putevima „iscureo“ u štampu, članovi te komisije i brojni drugi članovi te institucije u svojim su izjavama u javnosti mnogo puta ponovili te ključne stavove. Postepeno je u javnosti formiran program čiji je cilj, kao što se u Memorandumu kaže, „uspostavljanje potpunog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda bez obzira u kojoj republici živeo“, što je objašnjeno kao njegovo „istorijsko i demokratsko pravo“.

Projekat „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije“ je finansirala Fondacija Heinrich Böll, ali stavovi i mišljenja iznesena u ovoj publikaciji predstavljaju isključivo stavove i mišljenja temeljena na istraživanjima autorica i autora te ne predstavljaju nužno stavove Fondacije Heinrich Böll.

01.12.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.