Optužnica i Presuda „Tuzlanskoj grupi“ zasnovane na deliktu mišljenja

Optužnica i Presuda „Tuzlanskoj grupi“ zasnovane na deliktu mišljenja

Udruženje za modernu historiju je ovih dana objavilo knjigu „Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća“, autora Kadrije Hodžića. Naš portal će u narednih nekoliko nastavaka objaviti dijelove ove studije.

Optužnica (28. april 1975) i Presuda (30 juni 1975) „tuzlanskoj grupi“ zasnovane su isključivo na institutu delikta mišljenja, u javnosti poznatijeg kao verbalni delikt ili politički delikt. Ovakva vrsta inkriminacije bila je česta u tom vremenu, preuzeta je iz sovjetskog zakonodovstva i prakse i usađena u sam Krivični zakonik SFRJ. Prema članu 133. ovog zakona svako “zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji” kažnjava se zatvorom od jedne do deset godina.U pravnom smislu, zločin za koji su Pašaga Mandžić i akteri „tuzlanske grupe“ prijavljeni da su „učinili riječima“ odnosi se na njihova u privatnim razgovorima izrečena neslaganja sa nekim od službenih stavova ili njihove izrečene pokude i poruge pojedinaca iz najvišeg državnog i lokalnog političkog vrha. Na taj način izražen delikt mišljenja bio je dovoljan da kao državni neprijatelji budu osuđeni na zatvorske kazne.

Zahvaljujući metodi političke eliminacije ljudi, koju je Krivični zakonik SFRJ legalizirao s ugrađenim institutom delikta mišljenja, sutkinja koja je izrekla Presudu „tuzlanskoj grupi“, mnogo godina kasnije, mogla se mirne duše pravdavati faktički ispravno da je presudila po tadašnjem zakonskom osnovu i „po svojoj savjesti“ i sasvim otvoreno izjaviti da je „takvih presuda bilo još.“

Pošto se u istražnim radnjama nije našlo ama baš ništa van delikta mišljenja, Optužnica i Presuda su mogle, dakle, jedino počivati na riječima (pučkim jezikom, dakle, na verbalnom deliktu) a ne na djelu. Za sve optužene, Optužnica se izvodila isključivo iz izjava svjedoka sa druženja na kućnim sijelama, kafanskim sjedeljkama i izletištima, a koje je Služba državne bezbjednosti – Centar Tuzla užurbano uzimala u februaru 1975. godine.Primjerice, u Optužnici, u slučaju Teufika Selimovića izričito stoji da su „sve tačke optužnice izvedene na temelju njegovih privatnih razgovora koje je vodio tokom 1974. i početkom 1975. godine na više mjesta.“ I u slučaju svih ostalih optuženika navodi se da su „dokazi izvedeni na osnovu izjava svjedoka.“ Međutim, iskazi mahom primoranih svjedoka su paušalni a zapisnici o saslušanjima štimovani prema unaprijed zadanim inkriminacijama od strane tužitelja. „Članovi grupe“ su, također, matricama policijskih iznuda koje su proizvodile kod ispitanika osjećaj krivice i straha, usmjeravani na otkrivanje detalja međusobnih privatnih razgovora koje su i sami vodili. Procesuirano je, dakle, mišljenje, mada bi se i sam izraz „mišljenje“, u slučaju ove „grupe“ mogao dovoditi u pitanje jer su ga „članovi grupe“ izražavali u posebnim situacijama opuštenosti i prijateljske intime, u kojima su često neki od njih bili u pripitom stanju.

Iako su članom 4. Zakona okrivičnom postupku Jugoslavije imali obavezu da u istražnom postupku osumnjičenima obrazlože za koja se djela terete u Optužnici, istražitelji to nisu učinili, pa u prvo vrijeme osumnjičeni sa spiska „tuzlanske grupe“ nisu znali za razloge njihovog lišavanja slobode. Osumnjičenima je, usto, bila otežana stručna pomoć branioca u vrijeme istrage, kao i kontaktiranje sa porodicama. Ove povrede pravnog postupka protiv osumnjičenih u aferi „tuzlanska grupa“ navodi dr. Salih Burek u svojoj dopuni žalbe Vrhovnom sudu Sarajevo 15. septembra 1975. godine na Presudu Okružnog suda u Tuzli. U svojoj žalbi Burek, između ostalog, navodi: „istražni postupak je otpočeo, a da mi niko ništa nije rekao o djelu za koji se teretim i osnovama optužbe“, te dodaje i ovo: „uskraćena mi je i stručna pomoć branioca i to za vrijeme istrage, mada sam ja pitanje branioca nametao, tako reći, svakodnevno.“

U procesnim radnjama ispitivanja svjedoka kredibilitet nekih od njih bio je upitan. Pravilo da je „svjedok uvijek svjedok istine“ pretvarao se u svoju suprotnost pa su svjedoci bili isključivo u funkciji Optužbe. Dakle, vodio se proces tipičnog političkog suđenja, koje se svodio na prisilu svjedoka i montiranost optužbi temeljem tako konstruisanih svjedočenja! Neki od svjedoka nisu mogli čak ni prepoznati optuženu osobu protiv koje svjedoče, niti su se mogli sjetiti sadržaja svojih izjava u predistražnom postupku. Neki su, zbog toga, samo izjavljivali da ostaju pri ranije datim pismenim izjavama, a neki su svoje izjave dijelom ili u potpunosti povlačili.

Za potpuno razumijevanje političke prirode čitavog procesa protiv Mandžića i „tuzlanske grupe“, sem činjenice o formiranju optužbe isključivo na temelju iskaza svjedoka, jako bitna je i formalna strana dirigovanosti čitavog procesa. Sagledavamo je kroz dvije činjenice. Prvoj, po kojoj, kako četvrt stoljeća kasnije iznose dr. Salih Burek i Sulejman Konjhodžić: „Komitet Saveza komunista upućuje direktivu advokatskoj komori u Tuzli, odnosno advokatima, da se ne prihvataju odbrane optuženih (o ovome izjavu dao advokat Ibro Hrustemović, čiju je stručnu pomoć branioca Burek zvanično tražio za vrijeme istrage).“ I drugoj, koja otkriva da se po optužene opterečujući iskazi svjedoka za antisamoupravna i nacionalistička djelovanja već nalaze u policijskom izvještaju ministra Mate Andrića, podnijetom na sjednici CK SK BiH od 14. februara 1975. godine, što nedvosmisleno upućuje da su ključni svjedoci bili instruisani o tome kako će svjedočiti, a neki od njih su, naprosto, samo čitali napisane im izjave. Svjedočenja svjedoka u istražnom postupku su davana krajem februara 1975. godine u Službi državne bezbjednosti, Centar Tuzla, dakle, pola mjeseca kasnije od formulacija inkriminisanih radnji optuženih dati na pomenutoj sjednici CK SK BiH. Većina od 37 svjedoka, je bila raspoređena tako da su kompletirali inkriminacije pojedinačnih osuđenika. Jedan manji broj svjedoka ipak nije pristao na namještenja svjedočenja. Časno držanje su ispoljili: profesor Stjepan Ivić, Smail Trbonja, Mara Žilić, Slobodan Vokić, Bišćević Ahmet i Hasan Hantalašević.

Međutim, ako su domaći mediji i sami promovirali verbalni delikt ne samo kao legalni i legitimni pravni institut već i kaosimboličku odbranu ideoloških vrijednosti od usamljenih neistomišljenika, strana štampa je pitanje verbalnog delikta isticala kao nedemokratski čin kršenja ljudskih prava. Otuda bi domaćim političarima inostrani novinari često postavljali pitanja o prirodi i opravdanosti ovakvih presuda. Džemal Bijedić, tadašnji predsjednik SIV-a, se nekoliko mjeseci od presude „tuzlanskoj grupi“ suočio sa ovakvim pitanjem od novinara pariskog „Le-monde“ u februaru 1976. godine na koji je lakonski odgovorio da svi pokušaji napada na samoupravni socijalistički sistem sasvim prirodno „nailazi na energično reagovanje našeg društva u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima.“

Navođene izjave svjedoka. Prisiljenost Mandžića na svjedočenje

S obzirom da su se Optužnica i Presuda isključivo temeljile na izjavama svjedoka, razmatranje načina kako su davane i šta su donosile ove izjave ključni je meritum dokazivanja političke montiranosti suđenja.

Izjave svjedoka bile su nedosljedne i pristrasne, davane su prema navođenju, kako je svojevremeno advokat Danilović označio, „političke policije“ kao „instrumenta progona onih koji misle drugačije,“ a kasnije po istom receptu i suda, odnosno van pravne maksime po kojoj su ”svjedoci oči i uši pravde” (Bentham). Zapravo, težinu krivice političkog optuženika ne određuje pravna odgovornost koju utvrđuje sud nego je određuje stav Partija prema optuženiku.

U slučaju političkog procesa „tuzlanskoj grupi“ izabrani su, po uobičajenom klišeu, bivši saradnici ili istomišljenici optuženika. Plašeći se da i sami ne dođu na listu državnih neprijatelja ukoliko ugroze predmet javnog tužioca, mnogi od svjedoka iz svojih nekadašnjih prijateljskih druženja sa sada inskriminisanim akterima izvlače informacije u svrhu dokazivanja krivnje optuženih i tako se poistovjećuju sa Optužbom.

U nekoliko zapisnika o saslušanju svjedoka nalaze se čak istovjetno napisane rečenice, poput sljedeće: „osjetio sam kod njega (optuženog tog i tog – K.H.) i jednu dozu nacionalizma...“ Isljednici SDB iz svjedoka izvlače svjedočenja koja se u tom vremenu, kako smo vidjeli u prethodnom tekstu, podvode pod delikte mišljenja optuženih. S razlogom se, dakle, može pretpostaviti da su korištene nedozvoljene metode pritisaka na svjedoke i da je stanovit broj zapisnika o saslušanju svjedoka mogao biti falsificiran.

Strahu od političke odmazde zbog „nesaradnje“ sa isljednicima podlegao je i Abdulah Sarajlić, aktivni pukovnik JNA, historičar NOP-a i pisac (autor u to vrijeme poznatog romana „Neobični dani“). Sarajlić se direktno stavio na stranu Optužbe:

„I kao građanin i kao komunist ja moram objektivno da kažem da nisam bio mnogo iznenađen njihovim istupima, ali ipak, oštrina njihovih istupa, objektivno rečeno, prešla je dozvoljenu granicu i mogi slobodno da kažem da sam ih lično doživio kao osobe koje harangiraju i bez ikakve mjere kritikuju kako sadašnju našu društvenu stavrnost, tako i one dođaje koje su se odigrali u toku rata“.

Eklatantan primjer ovakve „saradnje“ svjedoka sa isljednicima je i izjava liječnika dr. Nedžatije Kurta. Ugledan Tuzlak, sin Muhameda Šefketa Kurta, tuzlanskog muftije antifašiste koji je svojevremeno spriječio ustaške zločine nad Srbima, dr. Kurt je bio tih i povučen čovjek, preplašen na smrt od „političke policije.“ Porodica Kurt je bila u porodičnom prijateljstvu sa Burekovim, povremeno bi se sastajali sa Pašagom Mandžićem kad bi ovaj dolazio iz Sarajeva, pa je Kurt strahovao da ne bude svrstan u „grupu.“ Uz to, osjećao se politički inferiornim jer nije bio član SKJ, pa je s naporom izvlačio „detalje“ za inkriminaciju Pašage Mandžića, Teufika Selimovića i Saliha Bureka, za koje slijedom očekivanja isljednika metafizički „osjeća“ da kuju zavjere protiv vladajuće političke elite:

„Kad sad razmišljam o mnogo čemu što jevezano kako sam to ranije rekao „lapandanje“ Bureka, Pašage i Selimović Teufika, stičem dojam da to nisu bezazleni razgovori, i da to nije samo „lapandanje.“ Osjećam da su se stalno stvarali uslovi za češća sijela. U tom smislu govore i Pašagini izgovori ponekad da je došao u Tuzlu radi ljekarskih pregleda, jer što bi on posebno dolazio u Tuzlu da se liječi kada ljekara istih kvaliteta ima i u Sarajevu, pa razmišljam da su njegovi ljekarski pregledi u Tuzli samo paravan za druge rabote. Iz hotela „Bristol“ ... jednom me pozvao Pašaga da ga pregledam. Ja sam došao oko 21 sat, ali me on na vratima hotelske sobe dočekao i rekao: Nemoj sada, imam na razgovoru jednog druga. (...) Osjećam da Pašaga i Burek gaje neko nepovjerenje prema političkom rukovodstvu.... Sjećam se da sam za Novu 1974. godinu, kada je Mandžić dogovorio liječenje u Tuzli, dogovorio da sa Burekom čekamo zajedno novu godinu. Međutim, dr Burek i njegova supruga su u bolnici čekali novu godinu sa Pašagom Mandžićem. Ovo vam govorim zato što osjećam da je tu bilo nešto organizovanije što ja nisam smjeo znati.“

Kasnija izjava optuženika Halida Čokića govori o posljedicama za svjedoke koji su odbili teretiti optuženike:

„Smail Trbonja, tadašnji direktor Fabrike soli, bio je prema nama izuzetno korektan i pošten svjedok. Isto je i jednim profesorom, čijeg se imena ne sjećam (u pitanju je profesor Stjepan Ivić - K.H.). Međutim, Trbonja je takvo svjedočenje, koje nije išlo na ruku tužiocima, brzo platio. Odmah je otjeran u penziju, iako je bio u najzrelijim godinama za jednog privrednog rukovodioca. Ostali svjedoci su se mahom ponijeli kukavički. Ali valja reći, da su pred sud izlazili bljeđi i više preplašeni nego mi, koje su čekale dugogodišnje kazne zatvora.“

Važno je napomenuti da se u istražnom postupku određivanja svjedoka za svjedočenje dešava krupan obrat, neviđen u dotadašnjoj praksi sličnih montiranih političkih procesa. Od glavne mete političkog napada kada je policijskom istragom Mate Andrića označen „vođom neprijateljske grupe iz Tuzle“, a nakon što politički vrh procjenjuje da Mandžić, ipak, ne može biti sudski procesuiran, Mandžić je prinudno preobraćen u glavnog svjedoka protiv članova „tuzlanske grupe.“ Prinuđen je da razgovore, označene kao antisocijalističke i antisamoupravne, koje je vodio sa ostalim optuženicima u potpunosti njima pripiše i tako ih - naročito Teufika Selimovića Buđonija, Saliha Bureka i Halida Čokića - direktno optuži za „neprijateljsku aktivnost.“ Štaviše, Mandžić je u ulozi svjedoka na suđenju čitao tekst koji mu je očigledno već bio pripremljen.

Neposredno svjedočenje o Mandžićevom istupu na suđenju, četvrt stoljeća kasnije, daju Salih Burek i Halid Čokić. U izjavi „Slobodnoj Bosni“, Burek tvrdi da je na suđenju Mandžić bio „blijeda slika nekadašnjeg čovjeka“ koji s mukom čita napisano svjedočenje: „To nisu bile njegove već tuđe riječi. Osim toga, na suđenju se govori iz glave, odgovara se na pitanja, a Pašaga je samo pročitao ono što mu je neko drugi izdiktirao.“ Da Burek i Čokić razumiju u kakvim je mukama iznuđeno Mandžićevo svjedočenje na suđenju, obrazlaže Halid Čokić:

„Mi mu zbog toga ne zamjeramo, jer znamo kakvim je torturama bio izložen. Staljinističkim metodama bio je prinuđen da potpiše pokajničko pismo, spozna svoje, navodne greške, optuži nas. Sve to ga je slomilo i nekoliko dana nakon toga je umro.“

Izjave svjedoka o inkriminaciji Pašage Mandžića

U toku predistražnog postupka dok se Pašaga Mandžić još vodio kao vođa "grupe" isljednici Službe državne bezbjednosti su od svjedoka, kao i od njegovih najbližih drugova iz sastava konstruirane „tuzlanske grupe“„izvlačili“ dokaze o njegovoj neprijateljskoj djelatnosti, naročito za nacionalističke stavove. Podvrgnuti saslušanju istražnih organa, što je dozvoljavao tadašnji Zakon o krivičnom postupku, svjedoci su se prisjećali najsitnijih detalja iz razgovora koje su vodili, ili im bili prisutni, u susretima sa Mandžićem. Čak štaviše, neki od svjedoka su sami izvodili zaključke o tome šta je Mandžić u prilikama u kojima je uvijek dominirao u komunikacijama sa drugima, htio ili mislio da kaže. Tako su se, zapravo, svjedoci, kako to i biva u političkim suđenjima, isključivo stavljali u funkciju Optužbe. Indikativno je, npr., da se Teufik Selimović Buđoni u dopuni svoje prve izjave „prisjetio“ Pašaginog muslimanskog osjećaja, koji drugi prisutni (Asim Gruhonjić i Salih Burek) u ovim razgovorima kasnije nisu mogli da potvrde:

„Napominjem i to da ono što sam izjavio na zapisnik od 25.2. (1975. – K.H.) o Pašaginoj izjavi koju je 1969. godine dao u prisustvu Asima Gruhonjića u Komitetu da sve što više stari sve više se osjeća Muslimanom, napominjem, dakle, da sam tu izjavu njegovu čuo 1969. godine prvi puta, ali Pašaga je to uvijek potencirao pa i na pomenutom sijelu kod Saliha Bureka dana 12. maja 1974. godine.“

Koliko su iskonstruisane i nadasve apsurdne tvrdnje o nacionalizmu Pašage Mandžića pokazuje primjer svjedoka, profesorice Marije Trifković iz Tuzle i dr. Nedžatije Kurta. Marija je kako sama kaže „otkrila“ Mandžićev nacionalizam pri jednom zajedničkom izletu porodica Burek i Trifković sa Pašagom Mandžićem u Gradačcu, na kojem se Pašaga, dok su pili kafu na Kuli, obratio konobaru, po prisjećanju Trifkovićke, „dosta grubim riječima:„Zašto se kafa ovdje služi u šoljicama, a ne u fildžanima“, a u nastavku ona iznosi i potencijalnu tvrdnju: „čini mi se da je izjavio da ovo nije Evropa.“ Nacionalizam Mandžića se, dakle, po Trifkovićki ispoljavao u njegovoj potrebi da pije kafu iz fildžana a ne iz šolje. Cinizam dr. Nedžatije je još produbljeniji: „ ...stiče se utisak da je Pašaga evoluirao na planu da tako kažem muslimanstva, odnosno sada je Musliman iznad svega, još malo pa bi mogao ići na Ćabu.“

Da je proces isljeđivanja bio unaprijed određen pokazuje situacije u kojoj Mandžić prisiljen i skrhan višednevnom policijskom torturom priznaje i potpisuje krivicu koju nije učinio. Mandžić je, uz to, primoran da bude svjedok u procesu optužbe protiv „tuzlanske grupe.“ Optužnica je javno otvorena 11. juna 1975. godine. Na samom procesu ponovo je ponižen – nije dobio čak ni drvenu stolicu za sjedenje, nego je sjedio na stubištu dok je čekao da ga pozovu u sudnicu. Kako su bili zajedno na suđenju, dr. Salih Burek se prisjeća da je Mandžić imao pripremljeno svjedočenje, tj. da je „na sudu čitao tuđe misli, a ne govorio svoja viđenje“. Kad je od sutkinje prozvan da pristupi:

„Mandžić zamoli da mu se omogući da govori sjedeći, jer nije u stanju da stoji. I još kaže da je ponio napisano ono što ima reći. Želja mu je bila da samo to pročita, što mu se dozvoli... Pašaga je svaku riječ izgovarao s mukom. Bilo je jasno da je Pašaga čitao tekst koji nije sam napisao.“

Naravno, nije teško odgonetnuti ko je Mandžiću sastavljao izjavu i primorao ga na čitanje na sudu.

Knjigu „Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća“ autora Kadrije Hodžića možete kupiti u Udruženju za modernu historiju, slanjem e-maila na umhissarajevo@gmail.com

KADRIJA HODŽIĆ

13.10.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.