„Tuzlanska grupa“: Sudbina Senihe Hodžić i Dušana Glamočaka pokazuju da je riječ o montiranom procesu

„Tuzlanska grupa“: Sudbina Senihe Hodžić i Dušana Glamočaka pokazuju da je riječ o montiranom procesu

Udruženje za modernu historiju je ovih dana objavilo knjigu „Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća“, autora Kadrije Hodžića. Naš portal će u narednih nekoliko nastavaka objaviti dijelove ove studije.

U „Tuzlansku grupu“ su bili uključeni Salih Burek, Teufik Selimović Buđoni, braća Fadila i Halid Čokić, Ahmet Delibegović i Seniha Hodžić – sve iz Tuzle, te Dušan Glamočanin iz Beograda.

Seniha Hodžić zvana Neđa (1938 -)

Ma koliko bila izvan svake stvarne involviranosti u „grupu“ i sa Dušanom Glamočaninom najmanje odrobijala, Senihin slučaj se pokazuje i najapsurdnijim. Kad su istražitelji u hladno svanuće 24. februara 1975. godine došli hapsiti Senihu u njenoj kući u jednoj od najstarijih tuzlanskih naselja Kaldrma, porodica Hodžić, netom probuđena iz sna, držala je da su došli po Izeta Hodžića, Senihinog supruga. Može se zamisliti iznenađenje porodice Hodžić kada su na nalogu za hapšenje ugledali Senihino ime.

Seniha Hodžić zvana Neđa, djevojačko prezime Čokić. Polusestra Halida i Fadila Čokić. Potpuno apolitična, jedina u „grupi“ nikada nije bila u članstvu Saveza komunista. Kao nastavnica predavala je biologiju i hemiju u osnovnoj školi „Franjo Rezač“. Njeni učenici, sada u poznim pedesetim i šezdesetim godinama, nose sjećanja o nastavnici blage naravi i potpune pedagoške posvećenosti nastavnom odgoju svojih učenika. Poznanici je pamte kao ženu prefinjenog i nježnog lica, otmenog držanja i dostojanstvenog hoda.

Bez trunke političkog grijeha ili bilo kakve interesne ili kritičke involviranosti u sukobljenost sa zvaničnom ideologijom i socijalističkim sistemom, Seniha Hodžić je eklatantni primjer kafkijanskog procesa. Platila je visoku cijenu svog porodičnog porijekla, iz kojeg su njen otac poznati islamski teolog Adurahman Adil-ef. Čokić i suprug Izet Hodžić, svaki na svoj način, protuslovili tekućim interesima zvaničnih politika.

Suprug Izet Hodžić je oponirao kupovinu kanadske opreme za Fabriku HAK, što je bilo direktno suprotstavljanje lokalnoj ekonomskoj politici. Izet Hodžić (1933-2010) je u hemijskoj industriji Tuzle važio kao vrsni tehnolog, prvobitno je vodio investicije „Rudnika soli i solana“ Tuzla, a imao je i nekoliko inovacija, između ostalog i ono vezano za pakovanje i marketiranje pakovanja sode-bikarbone u kesice po 100 grama.

Hodžić, međutim, pada u nemilost generalnog direktora „Soda-so“ Hazima Hasića onda kada nije pristao na tehnički prijem opreme za RO u osnivanju „Hlor-alkalni kombinat“ (HAK) Tuzla, fabriku proizvoda malotonažne industrije, 1972. godine. Prema planu, fabrika je trebala da bude završena u junu 1975. godine, a sa 80 milijardi starih dinara ovafabrika bila je najveći investicioni zahvat tog vremena u Tuzlanskom bazenu. Izet je ustanovio da je oprema u vrijednosti od 2,7 miliona dolara nabavljena od kompanije Chemetics iz Kanade zastarjela i da ne odgovara tehnološkim potrebama fabrike, te da zbog toga neće biti isplativa. Politički i poslovni vrh, predstavljen Milankom Renovicom i Hazimom Hasićem, koji je insistirao na kupovini ove opreme, to je shvatio kao Izetovo stavljanje na stranu Pašage Mandžića i Saliha Bureka (uzgred rečeno, Izet je Pašagu upoznao sa svojom stručnom analizom, što Službi državne bezbjednosti u procesu „tuzlanskoj grupi“ nije promaklo). Mandžić i Burek su svojevremeno u tuzlanskom mjestu Bukinje gdje je građen kompleks fabrika malotonažne hemije bili planirani Fabriku kalcinirane sode pa je Izetovo odbijanje da prihvati kanadsku opremu za HAK povezano sa podrškom Mandžić/Burekovom konceptu. Hasić je bio toliko ljut na Hodžića da ga je i pored njegove nesporne stručnosti proglasio „neznalicom,“ dok je politički vrh Izetu „dodijelio“ pejorativan izraz „razbarušeni inženjer.“

Izet Hodžić je, dakle, kažnjen preko zatvaranja supruge Senihe, koja je na osnovu izjava svjedoka optužena za „dva krivična djela učinjena u realnom sticanju – povrede ugleda države i poruzi predsjednika Republike SFRJ Josipa Broza Tita.

Fotografija iznad: Đoko Andrijašević, Milanko Renovica, Hazim Hasić, Izet Hodžić i Vuko Cerić na sastanku u Montrealu (Kanada) 1972, na kojem je dogovarana kupovina opreme za fabriku u osnivanju HAK. Na ovom sastanku Izet Hodžić se nije složio sa nabavkom kanadske opreme i zbog toga je bio oštro politički proskribiran.

Zbog dobrog ponašanja u ženskom zatvoru u Slavonskom Brodu dvije godine zatvorske kazne po Presudi, smanjene su na robijanje u vremenu od godinu i po. Nakon povratka iz zatvora Senihi je bilo uskraćeno da se vrati na radno mjesto nastavnice u školi. Preko godinu dana ostaje bez posla. Nezadovoljna dobijenim nisko rangiranim poslom u pisarnici Biroa za zapošljavanje, na kojem ostaje nekoliko godina, polaže državni ispit za upravnog pravnika za socijalne naknade i na tom mjestu ostaje do penzionisanja 1993. godine. Njena polusestra Sadeta, udovica dr. Saliha Bureka, sve do svoje smrti 2019. godine živila je u istoj kući u ulici Kaldrma, u kojoj je i uhapšena februara 1975. godine. U vremenu kada se odvijala afera, ulica je nosila naziv Akifa Šeremeta, jednog od prvih bosanskohercegovačkih komunista i „crvenog profesora“, koji je bio rodbinski povezan sa porodicom Čokić.

Dušan Glamočanin Pele (1914-1983)

Jedini iz inkriminirane „tuzlanske grupe“, koji nije bio Tuzlak, niti je ikada bio u Tuzli, niti je znao većinu od onih koji su sačinjavali ovu „grupu“, je Dušan Glamočanin Pele. Glamočanin je rođen u siromašnoj seljačkoj porodici u okolini Prijedora 1914. godine. Učestvovao u lokalnom sindikalnom pokretu drvodeljskih radnika i bio aktivni skojevac u 30-im godinama prošlog stoljeća u Prijedoru u kojem je izučavao zanat. Njegova porodica je desetkovana ustaškim zločinima, a Dušan se uključio u pripremu partizanskog ustanka u Prijedoru, te postao član KPJ 1941. godine. Kao prvoborcu i odanom partizanskom učesniku NOP-a dodijeljena mu je Partizanska spomenica 1941. Nosilac je i drugih najviših ratnih i mirnodopskih odlikovanja (Orden i medalja za hrabrost, Medalja zasluge za narod II reda, Crvena zvijezda za rad i Orden za vojne zasluge sa zlatnim vijencem). Bio je major u rezervi.

Dušan Glamočanin je bliski prijatelj i vjenčani kum Teufika Selimovića Buđonija, a baš zbog bliskosti sa Selimovićem, koja je uključivala intenzivno druženje i povremena zajednička putovanja po ljetovanjima i banjama, svrstan u „Pašaginu grupu“ ali Pašagu Mandžića nije potpuno ni poznavao. Štaviše, većina članova osuđene „grupe“ Glamočanina je prvi put vidjela na suđenju u Tuzli 1975. godine. Salih Burek, jedan od ključnih aktera osuđene „grupe“ kasnije je svjedočio da ranije nikada nije susreo Glamočanina.

Kao i Buđoni, Dušan Glamočanin je bio nastanjen u Beogradu. Vodio je vrlo skroman život. Sklon uživanju alkohola zbog čega je liječen na psihijatriji u Zagrebu. Zbog fizičkog oštećenja i slabog zdravlja, koje je kao posljedice nosio iz NOP-a, ostao ledičan, iza sebe nije ostavio potomstvo, a danas u Tuzli niko ne nosi bilo kakva sjećanja o tom čovjeku. Kao zaslužni učesnik NOP-a radio u Zajednici jugoslavenskih pošta na funkciji direktora Sektora za opštenarodnu odbranu Zajednice, odakle je penzionisan.

Iako je nacionalno bio Srbin i posvećeni komunist, u toku istražnog procesa tretiran je muslimanskim nacionalistom i svrstan u „neprijateljsku tuzlansku grupu“, da bi se, kasnije, u Optužnici odustalo od Dušanovog „muslimanskog nacionalizma“. Zapravo, podijelio je dio optužbi koje su teretile Teufika Selimovića, a koje je „zaradio“ prateći Selimovića po odmaralištima. Glamočanin je čudnom istražnom i sudskom konstrukcijom dospio u „tuzlansku grupu.“ U Tuzli do suđenja nikada nije boravio, niti je poznavao većinu članova „grupe.“

Dušana Glamočanina Optužnica je teretila za povredu ugleda države i njenih organa i predstavnika, odnosno njegovih izjava da je „Tito najveći kult ličnosti“ i prekoru prema Titu da je bio previše blag u osudi hrvatskog nacionalizma u pokretu Maspok. Glamočanin se kritički „otvarao“ prema Titu samo kad je bio jako pijan, pa se u istražnom postupku Okružnog suda u Tuzli nije mogao sjetiti ni s kim je sve sjedio ni šta je sve rekao. Suđen je temeljem posrednih dokaza koje su svjedoci iznosili u istražnom postupku na osnovu kojih ga je Okružni sud u Tuzli osudio za „povredu ugleda države i njenih organa i predstavnika“ na 16 mjeseci zatvora u Foči.

Ubrzo poslije izlaska iz zatvora, umro je i sahranjen u Beogradu 1983. godine, bez ikakvog javnog oproštaja i pomena.

Knjigu „Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća“ autora Kadrije Hodžića možete kupiti u Udruženju za modernu historiju, slanjem e-maila na umhissarajevo@gmail.com

KADRIJA HODŽIĆ

11.10.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.