„Tuzlanska grupa“ – stradanje braće Čokić

„Tuzlanska grupa“ – stradanje braće Čokić

Udruženje za modernu historiju je ovih dana objavilo knjigu „Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća“, autora Kadrije Hodžića. Naš portal će u narednih nekoliko nastavaka objaviti dijelove ove studije.

Ima se razloga vjerovati da je svrstavanju braće Fadila i Halida Čokića, pa i Senihe Hodžić rođene Čokić u „neprijateljsku grupu iz Tuzle“ doprinijela činjenica da su pripadali aristokratskoj, tradicionalnoj muslimanskoj porodici, koja je odigrala važnu ulogu u sveopštem širenju islamske kulture i obrazovanja na ovim prostorima. Bez obzira što su se u ratu svrstali u partizanske redove i bili učesnici NOP-a, Halid od 1944, a Fadil od 1943. godine, obilježeni su prešutnim prezirom vladajuće ideologije prema tradicijskim i aristrokratskim vrijednostima njihove porodice. Ova supozicija se može izvesti iz slijeda mišljenja koja su u tom vremenu proturali značajni poslenici vladajućeg sistema mišljenja držeći tradicionalizam izglednom ideološkom podlogom za izrastanje nacionalizma. Konkretno, prema Čokićima ovakav su stav zauzimali pojedinci iz bosanske političke elite, primjerice Rodoljub Čolaković i Cvijetin Mijatović, a porijeklo ove porodice je omalovaženo u jednom poznatom djelu bosanske književnosti. Sudbinu Čokića, naprosto, je određivala socrealistička tragika vremena u kojem je sazrijevao i kobno se dovršio tuzlanski proces.

Od Čokića prvi je politički udar pretrpio Abdurahman Adil-ef. Čokić, otac Senihe Hodžić i amidža Fadila i Halida Čokića. Kao poznati islamski teolog, Abdurahman Adil-ef. Čokić je nakon Drugog svjetskog rata odbio prijedlog komunističkih vlasti da bude imenovan za reis-ul-ulemu (najvećeg vjerskog autoriteta za muslimane u Bosni i Hercegovini), uz to je javno širio tezu da je Karl Marks prepisao Kur'an, što su bili dovoljni razlozi da 1949. godine, pod optužbom za paljenje zadružnih prostorija u selu Svojat kod Živinica, bude osuđen na dvije godine zatvora. Poslije puštanja iz zatvora, kako svjedoči Vera Mujbegović u svojim zapisima o Tuzli, „protivzakonito mu je oduzeta penzija, na zahtjev Cvijetina Mijatovića.“ Koliko je Mijatović bio oštro antagoniziran prema starom Čokiću govori i činjenica da je utjecao da se Milica Ćesarović koja se zauzimala za Čokića, isključi iz Mjesnog komiteta SKJ i dobije partijsku opomenu. Mnogo godina kasnije, kao indikativna može se navesti politička stigmatizacija Halida Čokića od strane Rodoljuba Čolakovića. Name, Čolaković će Čokića bez ikakvog obrazloženja, a povodom započetog procesa „tuzlanskoj grupi“, u pismu Branku Mikuliću, proglasiti „starim muslimanskim šovinistom.“ S obzirom da Čokićevu biografiju - od predratnog do vremena kad se pokreće tuzlanski proces, 1975. godine - ispunjava isključivo komunističko-revolucionarni sadržaj, postaje razumljivo da Čolakovićev pridjev „stari“ za „nacionalistu“ Halida Čokića upravo aludira na njegovo porodično porijeklo.

Kako je Derviš Sušić u Pobunama oklevetao Čokiće?

Desetak godina prije osude za nacionalizam i antikomunizam u tuzlanskom procesu, Čokići su prozvani u jednoj od pripovjedaka u bosansku historiju zaronjenog romana „Pobune“ Derviša Sušića. Bar tako je iznio sam Fadil Čokić smatrajući da je spominjanje porodice Čokić i njega lično u jako negativnom ozračju raskalašenosti muslimanske aristokratije doprinijelo da „ponese“ osudu u sklopu tuzlanskog procesa. U Prigovoru Okružnom sudu od 4. maja i dopuni od 11. maja 1975. godine Fadil Čokić iznosi da je autor romana „Pobune“ oklevetao porodicu Čokić i njega posebno kao raskalašenog hodžu, politički inkopatibilnog sa socijalističkim moralom, a da su uvrede sadržane u četiri pasusa na stranicama 161-162 ovog romana u izdanju iz 1966. godine (kasnije ću obrazložiti zašto se baš naglašava ovo izdanje). U književnoj priči o Ismetu Hatemiću, zlosretnom potomku porodice Pilavije u vremenu po Bošnjake nesretne bitke pod Ozijom (1737. godina) detalj iz fabule opisuje kratki susret Hatemića sa lascivnom porodicom Čoko iz sela Kovači kod Živinica, kojaživo asocira na Čokiće:

U Kovačima zaustavljaju nas prijatelji, potomci budimskih doseljenika. Poklali su ovnove otete u Tuzli, kuluče, bubanj bije, kolo igra.
Navraća me Alaga Čoko da popijem s njim, pomezetim debele tuzlanske ovnovine i noćim, a da ne bih samovao u dušeku, veli – narediće svojoj tetki raspuštenici, dobro držećoj ženi, da bude darežljiva prema meni.
U nagovaranjumu je pomogao i kovački muderis i imam kome se ahmedija od rakije stalno rasplitala. Starac je podrigivajući od mesine i rakije, mudrovao meni s rukom na ramenu:
„Hatemiću, teško carstvu čiji su zakoni suhi od vrlina. Tiranija čistote ne oprašta ni djetetu. Popij, ja primam na sebe sve tvoje grijehe na dušu. A za sutrašnji mamurluk pobrinuće se Alagina tetka. Popij, čovječe, da bog mrzi grijeh, dao bi mu okus sirćeta, a ne medovine!“ jedva se iskopah iz te bijesne terevenke. Zahvalih im na piću, mesu i darežljivoj tetki. Uzesmo sin i ja po komad pečenja u torbake i, izljubivši se s veselim prijateljima, požurismo kući.

Asocijacija na porodicu Čokić izvodljiva je temeljem sljedećih nepobitnih činjenica iz prethodnih pasusa: „Čoko“ je prvobitna verzija prezimena Čokić; Čokići su „budimski doseljenici“ – prvi doseljenik od Čokića - Hasan Islamović Čoka je bio muderis u Temišvaru; po tradiciji Čokići su davali kovačke muderise, među kojima se i prepoznao Fadil Čokić; a Čokići su se naselili u selo Kovače kod Živinica početkom XVIII stoljeća, gdje su sve do danas zadržali imanja. Svi ovi fakti su utkani u estetsku vrijednost navedenih redaka romana „Pobune.“

Ne možemo sa sigurnošću odgonetnuti da li se ovdje radi o ideološkom pristupu književnom radu, u čijem kontekstu pojedini kritičari konstruišu narativ o autoru „Pobuna“ kao socijalističkom prosvjetitelju koji u ime socijalističke emancipacije bošnjačkog malog čovjeka demitologizira pojedine likove i porodice (u koje se „uklapa“ porodica Čokić), te ukida klasne raskole, ili je riječ o njegovom individalnom izboru likova u razvijanju književne fabule za memorijski okvir bosanske povijesti. Ukoliko bi bila uozbiljena prva mogućnost, jednostavnije rečeno ukoliko bi se uvažila predstavka Fadila Čokića o kleveti, ona bi podrazumijevala da je detalj o Čokićima u „Pobunama“ rana faza onog Sušićevog angažovanog književnog diskursa koji će biti cjelovito uobličen 11 godina kasnije u „Parergonu.“

Na kraju, ostaje još jedna nerazjašnjenost oko navedenih pasusa iz „Pobuna“ o Čokićima. U sljedećim izdanjima „Pobuna“, a nakon završenog tuzlanskog procesa i osude na robijanje Fadila i Halida Čokića, radi se o izdanjima „Univerzala“, Tuzla iz 1980. i „Oslobođenja“, Sarajevo iz 1989, izostavljena su ova četiri pasusa koja opisuju susret Ismeta Hatemića i porodice Čoko! Ostajemo uskraćeni za objašnjenje ovakvog postupka Sušića, postavljajući dvije slobodne teze: ili su pomenuti pasusi odigrali svoju ulogu – dvojica Čokića su eliminirani iz javnog života, pa roman u sljedećim izdanjima može egzistirati i bez njih, ili je proradila naknadna savjest pisca, pa je ove pasuse kasnije, naprosto, izostavio. U ime druge teze mogla bi se navesti „opcija“ koju sam pisac implicira u nekoj vrsti pogovora (naslovljenog sa „Nekoliko autorovih napomena poštovanom čitaocu“) romanu „Hodža strah“ (izdanje trilogije, 1980) u kojem se žali da štampari često pogrešno otiskaju pokoju riječ ili čak izostave pokoji pasus iz njegovih romana, ali priznaje i zapisuje - „griješio sam i ja.“

Halid Čokić (1919-2008)

Sa bratom Fadilom, također inkriminisanim članom „tuzlanske grupe“, Halid Čokić je potomak jedne od najstarijih i najuglednijih tuzlanskih porodice Čokić. Predak familije Čokić iz Kovača je Hasan Islamović Čoka koji je bio muderis (profesor) u Temišvaru, odakle je došao u selo Kovače kod Živinica početkom XVIII stoljeca. Hasan se oženio suprugom iz Bašigovaca, sagradio kuću i zasnovao mnogobrojnu porodicu. On sam bi o broju svoje djece odgovarao sa ČOK (na turskom: mnogo), pa je dobio nadimak Čoka. Čokina supruga je naslijedila dovoljnu količinu zlata da je bračni par Čoka mogao kupiti skoro svu zemlju u Kovačima i okolini, a svoju decu su slali u Tursku na školovanje. Hasan-efendijin sin je Sulejman, njegov sin Osman-baša Čoka, a njegov sin Mula Mehmed je carskim Beratom postavljen za muteveliju vakufa obnovljene medrese u Gornjoj Tuzli. Njegov sin Ahmed Ferhad takođe carskim Beratom je postavljen za muderisa obnovljene medrese u Gornjoj Tuzli. Mustafa Čokić, tzv. Mujo je treći sin Mula Mehmeda Čokića po kome su njegovi potomci dobili prezime Mujić. Jedan od sinova Mula Mehmeda Čokića, Ahmed Čokić, odselio je u podmajevičko mjesto Čelić, gdje je zasnovao porodicu i čelićku lozu porodice Čokic.

Kao omladinac, sredinom 30-ih godina, bio je privržen fudbalu, prvo u klubu „Zmaj“ a potom u „Slobodi“ u kojima su tada razvijane ideje radničkog pokreta. U „Slobodi“ se približio Komunističkoj partiji, pa je po partijskoj direktivi Mjesnog komiteta Komunističke partije na početku rata djelovao kao obavještajac u domobranskim redovima, zajedno sa Josipom Kulhanekom Pepijem, Bracom Rolnigerom i Enverom Meškovićem. Zavičajna historija, koju je u ime Narodnog odbora pisao Derviš Sušić, bilježi da je u tom vremenu Oblasni komitet Komunističke partije omladinca Halida Čokića „poslao u ustaše, u njihovu administraciju“ kako bi sređivao „propusnice i razne druge dokumente za drugove koji moraju da putuju partijskim poslom.“ Neki od poslijeratnih tuzlanskih učesnika NOP-a su mu, zlonamjerno, zamijerali da je „predugo ostao u domobranima,“ neznajući da je Halid Čokić po partijskim direktivama iz Tuzle augusta 1942. godine učestvovao u formiranju ilegalnih aktiva NOP-a u Gračanici, držeći vezu između Mustafe Vilovića, partijskog rukovodioca u Tuzli i Hasana Maglajlije, partijskog aktiviste u Gračanici. Jedno vrijeme, do odlaska u partizane, Halid je bio član novoformiranog centralnog aktiva NOP-a Gračanice, zajedno sa: Hasanom Maglajlijom, Žarkom Antićem, Ljubicom Antunović i Fadilom Šabićem. Halid Čokić je odmah po prelasku u jedinice NOP-a 1944. godine imenovan za političkog komesara čete Tuzlanskog partizanskog odreda. Odlikovan medaljom za hrabrost, a nakon rata činovan je u kapetana prve klase u rezervi.

U prvoj je postratnoj generaciji upisanih studenata na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, kojeg završava 1948. godine. Kao student izabran je za prvog upravnika-volontera Studentskog doma „Preporod“ u Zagrebu 1945-1946. godine. Poslije završenih studija obnašao je niz značajnih javnih funkcija, od Ministarstva šumarstva u Sarajevu i direktora preduzeća za uređivanje bujica u Sarajevu, preko članstva u Oblasnom narodnom odboru Tuzla (1949), odbornika i predsjednika Opštinskog vijeća do potpredsjednika Sreskog narodnog odbora Tuzla (1958-1961) i generalnog direktora Šumsko-privrednog preduzeća Tuzla (od 1961. do hapšenja 1975).

Halid Čokić je izgarao u privrednoj i društvenoj obnovi i izgradnji Tuzle i čitavog regiona sjeveroistočne Bosne. Kao direktor Šumsko-privrednog preduzeća unaprjeđivao je uzgoj šumskog fonda na regiji i provodio integraciju šumsko-privrednih preduzeća sjeveroistočne Bosne 1968. godine. Zalagao se za odvojeno integriranje šumarstva od drvne industrije kako bi se racionalnije pratili poslovni rezulati oba sektora i kasnije izvršila kompletna integracija. Sudjelovao je u organizaciji izgradnje Velike bolnice (današnjeg Univerzitetskog kliničkog centra), snažno poticao osnivanje prvih fakulteta u Tuzli (jedan je od agilnih članova komisije - matičara osnivanja Tehnološkog fakulteta u Tuzli, 1959. godine), a bio je i jedan od inicijatora podizanja televizijskih releja u Tuzli, Lukavcu i Banovićima, što je doprinijelo formiranju TV Sarajevo kao bosanskohercegovačke televizije. Za izraženo radno pregalaštvo Halidu je urućena Plaketa grada Tuzle, oktobra 1967. godine. Halida Čokića su krasile visoke karakterne osobine, za koje je tada trebalo velike hrabrosti. O tome postoje dva svjedočenja. Prva se odnosila na njegovu ostavku na položaj potpredsjednika Odbora Tuzlanskog sreza 1961. godine, neobičnu gestu za to doba, a drugo, da po cijenu robijanja nije htio potpisati isljedniku u procesu „tuzlanskoj grupi“ pripremljenu izjavu sa optužujućim navodima o političkom neprijateljstvu ostalih članova „grupe.“ Ostavku na visoku funkciju u srezu dao je zbog principijelnog neslaganja sa tadašnjim predsjednikom sreza Milenkom Savićem „u vezi sa organizacijom šumarstva, zastupajući principijelan stav o nedjeljivosti Sprečkog šumsko-privrednog područja što je potpuno koincidiralo i sa Zakonom. Nedopustivost cijepanja ovog područja bila je očigledna i u tome što su se u ovom području nalazile i zaštitne šume izvorišta tuzlanskog i banovičkog vodovoda, a u centru područja gusto naseljeni veliki industrijski bazen.“ Tadašnji mediji nisu objavili vijest o ovoj ostavci.

Zaljubljenik u prirodu Halid Čokić je među inicijatorima osnivanja planinarskog društva (PD) „Konjuh“ i njegov prvi predsjednik 1951. godine. U PD „Konjuh“ je bio aktivan čitav život, u okviru kojeg je vodio edukacije mladih ali i mještana ruralnih područja o značaju i zaštiti šumskog bilja i potrebi pošumljavanja. Neposredno je rukovodio pošumljavanjem velikog broja područja oko Tuzle i pošumljavanjem zimzelenih nasada na šetalištu Slana banja u Tuzli. Iz tih vremena slušaoci njegovih predavanja sa izleta koje je često organizirao na područjima od Bijambara do rejona Vlasenica, pamte Halida Čokića kao čovjeka „lijepog izraza, visoke kulture, čija je riječ plijenila slušaoce svih uzrasta.“

Halid Čokić je autor nekoliko zapaženih stručnih radova o uzgoju i očuvanju zelenila i zaštiti čovjekove okoline, saradnik svjetske organizacije FAO preko koje je obavio nekoliko studijskih boravaka u inostranstvu. Društveno priznat, odlikovan Ordenom rada sa zlatnim vijencem, dobitnik Spomen plakete grada Tuzle povodom 24-godišnjice oslobođenja Tuzle (1967), te Zlatne značke i Povelje zaslužnog člana „DIT“-a Jugoslavije.

Optužnica protiv Halida Čokića, zasnovana samo na iskazima svjedoka, sadržana je u dvije tačke: neprijateljska propaganda i izazivanje nacionalne netrpeljivosti i razdora među narodima i narodnostima Jugoslavije. Svjedoci su u svojim iskazima Službi državne bezbjednosti navodili da je Halid širio priče da se u Tuzli vodila antimuslimanska politika, da samoupravljanje nije efikasan sistem jer radnici nisu zainteresovani da „samoupravljaju“, kao i da je organizovao teferiče za optužene članove „tuzlanske grupe“ na kojima se „neprijateljski istupalo“ protiv države i „izazivala nacionalna netrpeljivost.“

Halid Čokić je osuđen na jedinstvenu kaznu strogog zatvora u Kazneno popravnom domu Foča u trajanju od 4 godine. U zatvoru je dobio šečernu bolest. Nakon izlaska iz zatvora, živio je povučeno u Tuzli, intenzivno se družeći sa dr. Salihom Burekom, sve do smrti 2008. godine.

Fadil Čokić (1911-1996)

Fadil Čokić je pripadao prvoj generaciji muslimanskih studenata iz Bosne i Hercegovine na Univerzitetu Al-Azhar u Kairu.

Nakon povratka iz Kaira, 30-ih godina prošlog stoljeća sve do 1939. godine radio kao sekretar u Tuzlanskom muftijstvu. Cijelo to vrijeme pomagao je svom amidži Abdurahmanu Adil-ef. Čokiću u uređivanju muslimanskog časopisa „Hikmet.“ Fadilov i Halidov otac, hafiz ef. Mustafa Sidki Čokić je od 1918. do 1927. godine bio šerijatski sudija u Tuzli i član Vrhovnog šerijatskog suda za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Fadil Čokić je bio vlasnik najbogatije biblioteke na arapskom i turskom jeziku u Bosni i Hercegovini, koju je naslijedio od svog oca, ali i sam obogaćivao. Jedan od današnjih hroničara je utvrdio da je „među rukopisima bilo nekoliko poznatih originalnih divana bosanskih pjesnika na turskom jeziku.“

Prve godine rata proveo je kao muderis u Bijeljini i Brčkom. Zbog simpatiziranja partizanskog pokreta bio je na meti ustaške vlasti. Prebjegavši iz Bijeline u Tuzlu izbjegao je odvođenje u logor Jasenovac u julu 1942. godine. U Tuzli se zaposlio kao službenik podržnice osiguranja radnika.

Iako, se za razliku od svog mlađeg brata Halida, pred i na početku Drugog svjetskog rata nije svrstavao na stranu lijeve ideologije, neslaganja sa ustaškim postupcima prema Srbima i Židovima odvesti će ga u partizane 1943. godine. Njegovo prelaženje na stranu partizana u novembru tokom njihovog povlačenja iz oslobođene Tuzle, zabilježio je Izvještaj ustaške Velike župe Soli u Usora.

Na fotografiji članovi prvog Narodnooslobodilačkog odbora grada Tuzle, oktobra 1944. godine. Stoje (s lijeva na desno): Bogdan Jankijević, Fadil Čokić, Todo Jakšić, Ladislav Kerec, Arnošt Landa i Muharem Kunosić. Sjede: Zaga Mujbegović, Pero Eraković, Zihnija Hrustić i Zarija Pavlović.

Kao ugledni Tuzlak, u oslobođenoj Tuzli, oktobra 1944. godine Fadil Čokić postaje član prvog Narodno-oslobodilačkog odbora grada Tuzle, u koji su ušli građani „koji su u toku NOB-a doprinijeli borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika.“ Odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva.

Nakon oslobođenja zaposlen je kao viši službenik u pravnoj službi Zavoda za socijalno osiguranje u Tuzli. Autor je knjige o zdravstvenom osiguranju, 1955. godine, koja je afirmativno predstavljana u jugoslovenskoj štampi, napose u beogradskoj „Ekonomskoj politici.“

Mada se to kosilo sa njegovim tradicijskim uvjerenjima, koju čak ni navođeni svjedoci nisu dovodili u pitanje, Fadil Čokić je ponio optužnicu za izazivanje nacionalne netrpeljivosti i razdora među narodima i narodnostima Jugoslavije,i to svojim govorima u kojima je iznosio „da ima dosta onih koji su Srbima nezadovoljni“, kao i da su „Rodoljub Čolaković i Cvijetin Mijatović nacionalistički orijentisani“ jer su dopuštali masakre nad Muslimanima Koraja, Tupkovića i drugih sela, koje su na početku ustanka provodile združene partizansko-četničke jedinice. Koliko su svjedoci bili navođeni da okrive optuženike pokazuje najbolje upravo slučaj Fadila Čokića kojeg jedan od svjedoka čak nije mogao ni prepoznati na suđenju.

Bez obzira što je i sam bio partizan, Fadil je nosio sudbinu prezira vladajuće ideologije prema tradicijskim i aristrokartskim vrijednostima. U tom je ideološkom rakursu porodicu Čokić, a naročito Fadila, oklevatao književnik Derviš Sušić u romanu „Pobune,“ izdanju iz 1966. godine.

Duhovitost kao intelektualnu osobinu, koju je posjedovao, Fadil je ispoljio na suđenju. Mučnu atmosferu tokom suđenja u Okružnom sudu u Tuzli probijale su njegove duhovite opaske na račun montiranosti sudskog procesa koje su zbunjivale i same tužioce i sudije.

Zatvorske vlasti u Foči, u koju je upućen na izdržavanje presuđene kazne, su ga kao pravnog stručnjaka angažovale u pripomoći svojoj Pravnoj službi, kojoj je Fadil podario nekoliko inovacija u poboljšanju administrativnih procedura. Kreativan i duhovit bio je omiljen u datom zatvorskom miljeu, pa su same zatvorske vlasti davale preporuke nadležnom sudstvu o skraćivanju njegove dvogodišnju kazne. Iz zatvora je izašao 6 mjeseci ranije. Povućen, umro je u Tuzli 1996. godine.

KADRIJA HODŽIĆ

09.10.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.