Iz tjeskobe sopstvene sobe: Sociosomatika ženske internalizirane krivnje

Iz tjeskobe sopstvene sobe: Sociosomatika ženske internalizirane krivnje

Zar ja da sam čestita? (Nastasja Filipovna, Idiot, Dostojevski)
Osevapio bi se ko bi me ubio. (Anika, Anikina vremena, Andrić)
...jasno mi je i kako je nemogućnost emancipacije bila upisana u moj genetski kod (Lucija, Sinovi, kćeri, Bodrožić)

Nešto u svijetu uvijek nas tjera na razmišljanje, rekao bi Deleuze, a zatečenost u trenutoj povijesnoj situaciji čini da se to „nešto“ konkretizira u vidu podjarmljene ženskosti. A na svakom početku zapitanosti kako ženskost može izbjeći zamku potlačenosti kao sudbine[1] uvijek me najprije zatekne Nastasja Filipovna, ta koloritna bjesomučnica, dosljedna iznevjeravateljica očekivanja, koja uspijeva umicati čak i samoj sebi. (Nezaboravna i nadahnjujuća je epizoda u kojoj ona dominira muškom skupinom, pri čemu svakog ponaosob raskrinkava pomoću zavežljajčića novca...) A tek to da odbija Miškina, iako je on prvi istinski dobar čovjek kojeg je vidjela u svom životu! Zašto? Šta je njen problem? Ona se otima normama, ali ujedno i ponaša upravo onako kako to od nje očekuje ondašnje društvo, zapravo, onako kako je uvjerena da zaslužuje: raskalašno, neodgovorno, skandalozno, kao „bludnica koja banči“, ali najprije i nadasve autodestruktivno. A na sami nagovještaj da bi moglo biti drugačije, ona zaprepašteno uzvikuje: Zar ja da sam čestita?[2]

Nastasju Filipovnu zadesio je stoljećima uobičajen (ženski) životni scenarij: napuštene djevojčice ili siročad uzimali su u skrbništvo dobrostojeći muškarci koji bi ih, zatim, nerijetko učinili svojim ljubavnicama (takva ženska sudbina tema je i Andrićeve pripovijetke Mara milosnica), a nakon nekog vremena bi im onda našli muža koji bi, zapravo, bio kupljen mirazom „kakav se ne odbija“.[3] Izuzetno obrazovana (zahvaljujući njenom skrbniku ili, tačnije, vlasniku Tockom) i tankoćutna žena, Nastasja internalizira stid društva koje dopušta, i štaviše, proizvodi jednog Tockog, društva koje od žrtve (pedofilije) pravi monstruma, histeričnu skandal-majstoricu, koja kaže: Bog bi znao šta umjesto mene živi u meni, sugerirajući nešto zazorno, nepodnošljivo i nedopustivo, a što je ujedno i vjerodostojan primjer za pesimističnu opasku Vjerana Katunarića: Predrasude o ženi imaju karakter proroštva koje samo sebe ispunjava (2009: 264).

Još jedna neukrotiva antijunakinja, što je ratovala sa svim svetovnim i duhovnim vlastima, prkosna je, ćutljiva, prema svima ravnodušna, Andrićeva Anika. Iako je njeno vjenčanje s Mihailom ispočetka bilo izvjesno, on zbog traume od druge žene, Krstinice (koja ga je učinila ubicom), razvija averziju prema ženi i ženskosti kao takvoj te iznevjerava Aniku. To omogućava slutnju da se Anika povrijeđena Mihailovom izdajom objavila, preciznije, odlučila biti žena otpadnica. Ali, odakle buntovnoj Aniki nakon što je uspostavila svoja pravila, najednom takva autodestruktivna žudnja otjelotvorena u iskazu osevapio bi se ko bi me ubio?[4]

Budući da, kao i Nastasja, ne podnosi hipokriziju konteksta u kojem živi, Anika odabire biti njegova sablazan. Iako ispočetka neustrašivo suprotstavljena mogućnosti da bude društveno podjarmljena, onaj njen već pomenuti zloslutni uzdah kasnije odaje odustajanje i neminovnost bezizlaza. Jer neposlušnu ženu tek nasilna smrt može osloboditi terora patrijarhata. (I Nastasja i Anika skončavaju s nožem zarivenim u srce). Obje junakinje odgovaraju lakanovskom modelu histerika – osobe koja se opire hegemonijskim paradigmama. I obje, također, svjedoče o okrutnosti patrijarhata koje je svakako baština i balkanskog mentaliteta. U najkraćem, neposlušnicama se ne piše dobro - kako u životu, tako i u književnosti.

Štošta se promijenilo od Anikinih i Nastasjinih vremena do danas, pa ipak, internalizirani ženski stid je o(p)stao. Jer, pored toga što je društveno uvjetovan, on se i nasljeđuje. Riječ je o fenomenu transgeneracijske traume,[5] koja se ne mora ticati samo rata, djetinjstva ispunjenog (materijalnom i emocionalnom) oskudicom, već može imati mnoga suptilna i maskirana obličja, neraspoznatljiva i nezacjeljiva veliki dio životnog vijeka osobe u kojoj se nastanila. Kako kaže Lucija, junakinja romana Ivane Bodrožić Sinovi, kćeri: (...) jasno mi je i kako je nemogućnost emancipacije bila upisana u moj genetski kod.[6]

Nemogućnost emancipacije ostaje neopoziva sve dok svijetom vlada sprega patrijarhata i kapitalizma za koju teologinja i profesorica na Harvardu, Elisabeth Schüssler Fiorenza, preferira termin kirijarhat[7], a koji podrazumijeva društvenu dominaciju (uglavnom) elitnih muškaraca nad manje privilegiranim ženama i muškarcima, sistem koji se okomljuje na drugačije i slabije, na transrodne i interspolne osobe, na sve one individue koje se u njemu nisu umjele ili željele (ne)udobno smjestiti. Kirijarhat, dakle, manipulira, zlostavlja i izrabljuje skrajnute i nemoćne te izaziva kompenzatorno nasilje na čijem udaru su onda još nemoćniji... Može li se takav eksploatatorski poredak ikada razvlastiti? U tom smislu, Vjeran Katunarić ističe kako je logika emancipacije jednostavnija od logike dominacije. Ali zato što dominacija ima veliku sposobnost preobražavanja i prerušavanja, logiku emancipacije teško je prepoznati i definirati (2009: 37).

Problem je u tome što su kompenzacije naših trauma izuzetno profitabilne. Tačnije, problem je za nas, ali ne i za kirijarhat. On briljantno vješto manipulira našom libidinalnom energijom (uobičajeni primjer: žene nastoje što bolje izgledati, muškarci imati bolji automobil), jer na kocki je uvijek utoljavanje neke gladi, pokušaj zadovoljenja nezadovoljenog djeteta u nama. A pomenuta libidinalna energija, na koncu, uvijek završava negdje drugo: uglavnom se iscrpljuje u konzumerizmu, dovodeći do iznemoglosti planete.

Helena Roberts upozorila je još u prošlom stoljeću na to da žene u cjelini češće idu ljekaru, i to uglavnom zbog psihosomatskih tegoba. Ali tadašnji ljekar rešenje njihovog problema vidi uglavnom u nastavljanju klasične uloge majke-domaćice. Tako doktor predstavlja funkciju društvene kontrole. Zato je Roberts predložila da se pored pojma psihosomatski uvede i pojam sociosomatski[8]. Usljed patrijarhalnog odgoja i socijalizacije temperamenta, muškarci svoj strah i agresiju više eksternaliziraju, dok ih žene više potiskuju. A budući da se potisnuto uvijek vraća, nerijetko u vidu raskošne simptomatološke lepeze, žene češće dobijaju dijagnoze, među kojima su odvajkada najpoznatiji funkcionalni neurotski poremećaj – histerija[9] i granični poremećaj ličnosti - borderline, svojevrsna kombinacija psihotične i neurotične problematike. Nužno je spomenuti i poremećaje ishrane koji odnose oko 10 200 života godišnje[10], u čijoj osnovi su opet pounutrena očekivanja društva kojim vlada konkurentski etos koji propisuje kako bismo trebali izgledati, a što često vodi u samoprezir i autodestruktivna ponašanja.

Pogrešnoj informiranosti i nerazumijevanju „poremećaja“ i sociosomatike doprinosile su i mnoge stručne studije i analitike. Naprimjer, zloglasna histerija je, još od Platona, prevođena kao lutajuća maternica, čime se impliciralo da je to samo ženska bolest, dok je studija Marka J. Adaira pokazala da je ispravniji prijevod lutajuća žudnja[11]. Uz takve i slične greške u prevodu i maliciozna etiketiranja, žene se danas pravi ludima i kada im se kaže da su dobile anesteziju pred porođaj „ali nisu osjetile taj nježni ubod igle“; pravi ih se ludima, između ostalog, i preokretanjem mitova, brisanjem njihovih imena i dostignuća i postojanja iz historije i kanona (o čemu štošta ima za reći i teologija); a najosjetljivija mauvais genre možda je upravo ta da žene također prave žene ludima i stoga je neophodno, ne praveći licemjerne zaobilaznice, govoriti i o „trashingu“[12] među ženama. Na koncu (ili na samom početku?) bilo bi čak i poželjno da se žena (upravo histerički) zapita: Zašto sam ono što mi kažu da jesam? (Zašto sam luda?)

Granični poremećaj ličnosti najčešće se tumači kao posljedica trauma iz djetinjstva (ali i već pomenute naslijeđene traume). Na takvu podlogu zatim se dodatno i opetovano lijepe dvostruke poruke društva (prisjetimo se viralnog videa sa Synthiom Nixon Be a lady they said), odnosno double bind logika (najprepoznatljivija po oksimoronskoj predrasudi „žrtva je, ali sama je to tražila“). Osobi koja je svakodnevno (mal)tretirana dvostrukim nalozima nužno će se jednom dogoditi cijepanje (splitting) i/li disocijacija, sa pratećim efektima sumnje u vlastite sposobnosti, u vlastitu vrijednost, i na koncu, u samu vlastitost. A onda je već neće biti tako teško proglasiti ludom, histeričnom, neurotičnom, posvađanom sa sobom...

Društvena opresija nad ženama u fantaziji se vraća kao ženska sablast. A luda žena je manje opasna nego sablasna žena. Drugim riječima, nemoguće je da su sve nepravde prema ženama neosviještene, samo se biraju modusi pomoću kojih se lakše nositi s tim neraščišćenim simboličkim dugom. Jasno je već da je to to "nepoznato nešto" u ženi na što se reagira agresijom, neprijateljstvom, u konačnici, strah od gubitka moći, falusa, utvarnog kapitala, ali pored iracionalnog straha od žena, postoji i razložni strah da će se žene približiti suviše ključnim ulogama u sistemu (Katunarić, 2015: 40). Ili je, ipak, sve to najbolje objasnila hrabra Mona Eltahawy: Mrze nas jer smo mi istovremeno njihovo iskušenje i spas od patrijarhata, za koji će prije ili kasnije, shvatiti da šteti i njima. Mrze nas jer znaju da ćemo, kad se oslobodimo uticaja saveza države i ulice koje rade zajedno kako bi nas kontrolisale, tražiti svođenje računa (2016: 30).

Međutim, patrijarhat, iako prilično destabiliziran, pruža otpor koji se manifestira u vidu još agresivnijeg nasilja nad ženama i porodičnog nasilja općenito. Ukratko, agresivnost je sve više okrenuta unutrašnjosti zajednice, pošto ne može da se razvije u pravcu spoljašnje neposredne opasnosti, upozorio je Muchabled u svojoj Historiji nasilja (2015: 420). A djeci naviknutoj na nasilje u habitatu svakodnevnog života teško da će kasnije biti poznato i prihvatljivo neko drugo ponašanje[13]. Sve postjugoslavenske zemlje su potpisnice Istanbulske konvencije, pa ipak, događaju se stravični scenariji u kojima jedna djevojčica pretuče drugu[14] ili da roditelji nasmrt pretuku dvoipolgodišnju djevojčicu[15]. Kad je riječ o femicidu, ubijanju žena uzrokovanom strahom od gubitka kontrole i moći ili naprosto eskalacije agresivne „ljudske“ prirode, paušalne i neuredne statistike kažu da je u BiH za pet godina (2015-2020) ubijeno 56 žena[16]; za tri godine u Srbiji su ubijene 84 žene[17]; u Hrvatskoj je u dvije godine (2016-2018) ubijeno 46 žena[18]...

Mariana Enriquez, već nekoliko godina najčitanija argentinska spisateljica, u priči Što smo izgubili u vatri transponira spaljivanje žena – trend koji su muškarci (njihovi partneri) u jednom bliskom historijskom momentu upražnjavali – u (još uvijek fikcionalna?) samospaljivanja žena koja postaju zapravo njihove linije bjekstva. Preciznije, one se počinju samospaljivati u zajedničkim ritualima tek toliko da budu unakažene, da onda mogu mirno hodati ulicom, kupovati, voziti se podzemnom, uživati na terasama kafića... (Rječnikom lacanovske psihoanalize), one sebe pretvaraju u čudovišni neumrli objekt želje koji je, kao takav, oslobođen od simboličkog poretka. Jedna od njih, gorućih žena, reći će: Ako tako nastave, muškarci će se morati naviknuti. Većina žena bit će kao ja, ako ne umru. To bi bilo dobro, zar ne? Nova ljepota[19] .

Sasvim je prispodobivo da nove „spasonosne“ sociosomatike poput Enriquezinog gotičkog realizma nadrastu fikcionalnu dimenziju jer ženama širom svijeta (koji nas, nadam se, još uvijek tjera na razmišljanje) ostaje nedostupna psihosocijalna podrška kao i bazična podrška u vidu sigurnog mjesta, dok moćnici i dalje cinično za nemoć okrivljuju nemoćne i dok jaz između logike zakona i logike žrtava jednako ostaje razjapljen te i dalje poseban izazov predstavlja uskladiti u osnovi patrijarhalnu prirodu zakona s jedne strane i iskustva žrtava (većinom žena) za koje ne postoji šire društveno priznanje s druge strane (2017: 80).

Budući da je plastičan, podložan promjeni neovisno o genomu, mozak može biti izmijenjen uslijed traume ali upravo to je i razlog zašto se ljudi nakon nje „teško mijenjaju“. Odnosno, riječima Žarane Papić, mi smo na riječima progresivni, ali tijelima reakcionarni (2012: 39), pa je tako istraživanje iz 2017. godine pokazalo da se žene još u dobroj mjeri smatraju odgovornim i krivim za „rizično ponašanje“ koje može uzrokovati da postanu žrtvom nasilja (2017: 93). Pa i ako žene danas (uvjetno rečeno) imaju sopstvenu sobu na kojoj je insistirala Virginia Woolf, ta soba nije sigurno mjesto i/li je ona mjesto anksioznosti (usljed, naprimjer, one već navedene svjesnosti o nemogućnosti emancipacije) koja nerijetko vodi i u druge bolesti...

U društvu i kulturi nasilja gotovo je nemoguće da postoji individua neokrnjena traumom, međutim, žene su naučene da je kompenziraju stidom i samoodbacivanjem bivajući samima sebi i jedne drugima „loše majke“[20]. A takve maladaptacije također rezultiraju prenagomilanom krivnjom. Kako onda ne gubiti fokus sa tog preduboko ukorijenjenog simptomatskog čvorišta, preciznije, podjarmljenosti (u mentalnom, fizičkom, ekonomskom smislu); kako da žene nauče ne izdavati (barem) same sebe, jer kako smo naučili od Faucaulta, ne disciplinira nas samo društvo - mi se i samodiscipliniramo (zahvaljujući pounutrenim vještačkim instinktima); kako se odjarmiti od simboličkih fikcija kojima društvo konstruira našu zbilju i hrani naše predrasude (koje održavaju kirijarhat)?

Ovime se ne iscrpljuju neka od najuškripljenijih interdisciplinarnih pitanja, poput onog reichovskog: zašto se ljudi bore za svoje ropstvo kao da je u pitanju njihov spas; te kako razvlastiti sopstveni sitni interes i strah koji je u temelju svake geste nasilja - strah od drugobitka koji je ništa drugo do uzurpiranje poretka[21] na koji smo naučeni i „navučeni“. Ali naša svijest je najčešće lažna svijest, naša nečista savjest naslijeđena, a i naše želje uglavnom nisu naše. Ali možda upravo sa sviješću o lažnoj svijesti možemo početi intervenirati u svoju volju, zasnivati nove obrasce mišljenja i djelovanja, na horizontu mogućnosti birati nove smjerove, praviti mjesta za humanije prilike i promjene da se dogode. Možemo li uopće, kao ljudska vrsta, odlučiti izrasti iz internaliziranih obrazaca ponašanja i da li bi, naposljetku, to bilo ostvarenje prave utopije (ili više njih), ono sigurno mjesto za kojim čeznemo, mjesto koje ne postoji (osim ako se ono ne nađe)?

Izvori:
Andrić, I. (1997). Anikina vremena. Sarajevo: Svjetlost.
Bodrožić, I. (2020.) Sinovi, kćeri. Novi Sad: Orfelin.
Dostojevski, F. M. (2008). Idiot. Zagreb: Jutarnji list.
Enriquez, M. (2021). Što smo izgubili u vatri. Zagreb: Hena Com.

Literatura: Čengić, N., Vasić V., Kajević B. I Kapetanović D. (2017). Krivična djela silovanja i ostalog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar.
Duhaček, D., Ivanović, Z. i Zaharijević, A. (2012). Žarana Papić: Tekstovi 1977-2002. Beograd: Centar za studije roda i politike, Rekonstrukcija Ženski fond, Žene u crnom.
Eltahawy, M. (2016). Hidžabi i himeni. Sarajevo: Buybook.
Katunarić, V. (2009). Ženski eros i civilizacija smrti. Zagreb: Jesenski i Turk.
Malabou, C. (2018). Preobražaji inteligencije. Beograd: Fakultet za medije i komunikacije.
Matačić S. I Borovečki-Jakovljev S. (2017). Funkcionalni poremećaji odnosno histerija. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/187080
Muchembled, R. (2015). Historija nasilja (od kraja srednjeg veka do danas). Novi Sad: Akademska knjiga.
Reich, W. (1999). Masovna psihologija fašizma. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici u Republici Srpskoj (Priručnik za postupanje subjekata zaštite). (2007-2008). Banja Luka: Gender centar Vlade Republike Srpske.

Bilješke

[1]Papić, Žarana. Novija feministička kritika patrijarhata: relativizacija univerzalizma, u: Žarana Papić: Tekstovi 1977-2002, priredile Adriana Zaharijević, Zorica Ivanović i Daša Duhaček, Beograd, str. 203-231.

[2]Dostojevski, F. M. (2008). Idiot. Zagreb: Jutarnji list. str. 157.

[3]Ovdje je znakovito pomenuti još i fenomen čedomorke, pravosuđu poznat od 16. vijeka, a na koji pažnju skreće Robert Muchambled: Model čedomorke koji je pravosuđe ustanovilo od XVI vijeka jeste neudata djevojka seoskog porijekla, često sluškinja, koja je svoje dijete ubila na rođenju (...) Neke od njih su izgubile oca, tako da je mnoštvo njih ranjivo pred gospodarom koji zloupotrebljava njihov položaj kako bi ih seksualno iskoristio. Ali čestiti ljudi ih najčešće vide kao razvratnice što navode na greh (2015: 208-211).

[4]Andrić, I. (1997). Anikina vremena. Sarajevo: Svjetlost. str. 75.

[5]O epigenetskom nasljeđivanju stresa, odnosno kako spoljna sredina i kultura (zajedno s genetikom) utječu na oblikovanja pojedinaca, piše Catherine Malabou u knjizi Preobražaji inteligencije, Beograd, 2018. str. 85.

[6]Bodrožić, I. (2020). Sinovi, kćeri. Novi Sad: Orfelin. str. 99.

[7]Pogledati detaljnije u članku: https://everydayfeminism.com/2014/04/kyriarchy-101/

[8]Podaci o istraživanju Helene Roberts preuzeti su iz teksta Žarane Papić Društveni položaj žene – specifičnosti i teškoće utemeljenja problema, uvrštenog u gore navedeni zbornik: Žarana Papić: Tekstovi 1977-2002, str. 31-50.

[9]Znakovito je i to da je histerija protejska (promjenjiva i prilagodljiva) bolest, na razmeđima uma, tijela i kulture, o čemu detaljnije pišu Matačić S. I Borovečki-Jakovljev S. u tekstu Funkcionalni poremećaji odnosno histerija. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/187080

[10]Podaci preuzeti sa: https://anad.org/get-informed/about-eating-disorders/eating-disorders-statistics/

[11]Ističući ovaj podatak, Matačić i Borovečki Jakovljev naročito insistiraju na tome da histerija ne zna za spol: https://hrcak.srce.hr/187080

[12]Značajan esej o fenomenu trashinga dostupan je na: https://www.jofreeman.com/joreen/trashing.htm

[13]U priručniku za postupanje subjekata zaštite Gender centra RS navode se već poznate činjenice, a kojih se ipak nužno prisjetiti: Dugoročne posljedice zlostavljanja su poteškoće u pogledu bazičnog povjerenja u druge, samostalnosti i lične djelotvornosti. Muškarci često i sami postaju zlostavljači i svojih partnerica i svoje djece, dok žene ulaze u partnerske odnose u kojima su žrtve, a takođe mogu i zlostavljati djecu. Najveći broj istraživanja bavio se karakteristikama roditelja koji su zlostavljači. Ustanovljeno je da roditelji koji su u djetinjstvu bili zlostavljani u 30-40% slučajeva i sami zlostavljaju svoju djecu. (2007/2008: 82)

[14]https://radiosarajevo.ba/vijesti/crna-hronika/djevojcicu-iz-bih-tukla-vrsnjakinja-djeca-snimala-niko-da-joj-pomogne/416723

[15]https://www.vecernji.hr/vijesti/dvogodisnja-djevojcica-u-klaicevoj-bolnici-izgubila-je-borbu-za-zivot-1481797

[16]https://www.slobodnaevropa.org/a/fmicid-bih-nasilje-nad-zenama-kazne/30767934.html

[17]https://rs.n1info.com/vesti/analiza-za-tri-godine-u-srbiji-ubijene-84-zene-cesto-korisceno-vatreno-oruzje/?fbclid=IwAR0n1JEMG4rb1q16E2WVM7CIaknsbjtGCLtLMCN_s8EIFfx4ZgCO9MI6Dwo

[18]https://www.zeneimediji.hr/femicid-ubojstva-zena-su-regionalni-i-globalni-izazov/

[19]Enriquez, M. (2021). Šta smo izgubili u vatri. Zagreb: Hena Com. str. 191.

[20]Ovdje je nezaobilazno još jedno zapažanje Vjerana Katunarića: Nasilje nad ženama u patrijarhalnoj sredini počiva na uvjerenju da su žene jedini ili glavni krivci za svoju sudbinu. Većina žena odustaje od sučeljavanja s muškarcem i rješenje problema traži u suparničkoj borbi unutar ženske hijerarhije, potičući na taj način i muško i žensko nasilje nad ženom (2009: 277).

[21]U tom smislu, Catherine Malabou u knjizi Preobražaji inteligencije citira Bourdieua: Društveni poredak i jeste samo poredak tela obuzetih navikom, koja tako i postaju izvorišta moći (2018: 103).

Bjanka Alajbegović rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama Između dvoje (2005.) i Srčane saturnalije (2019.). Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Fragment, Eklava, Strane, Bona. Pjesme su joj prevođene na mađarski i rumunski jezik. Članica je PEN Centra BiH.

Članak je nastao u okviru programa „Evropa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se realizira u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt finansira Evopska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Evropske Unije.

BJANKA ALAJBEGOVIĆ

05.10.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.