Kako je počela naša sadašnjost? O knjizi 1977. Philippa Sarasina

Kako je počela naša sadašnjost? O knjizi 1977. Philippa Sarasina

Izdavačka kuća „Suhrkamp Verlag“ iz Berlina je 2021. objavila knjigu "1977. Eine kurze Geschichte der Gegenwart" autora Philippa Sarasina, profesora historije na Univerzitetu u Zürichu. O ovoj knjizi je u sarajevskom Oslobođenju (dodatak „Knjižni blok“) pisao Vahid Preljević, profesor Univerziteta u Sarajevu. Prenosimo tekst u cjelini.

Kada je počela sadašnjost u kojoj živimo? Mnogi će sigurno početi nabrajati brojne ključne datume iz novije povijesti, kao što su pad Berlinskog zida, 9/11, ekonomsku krizu krajem prvog desetljeća 21. vijeka, ili izbijanje pandemije početkom 2019. godine. Raspad velikih naracija, gubitak etičkih koordinata koje bi imale univerzalni karakter i rađanje „ciničkog uma“ (Sloterdijk), uspon partikularističkog individualizma, kult „unutarnje autentičnosti“, ali istovremeno i distanciranosti, veliki strah od budućnosti i kolektivna depresija koja katkada poprimi apokaliptičke crte, recimo u govoru o predstojećoj klimatskoj katastrofi, notorna neizvjesnost ekonomskog zbivanja koja na globaliziranim tržištima svoj izraz nalazi u neprestanim krizama, „velika regresija“, zjapeća ideološka praznina usljed nedostatka novih sveobuhvatnih političkih ideja, ali i povremeni uspjesi retromodela nasilne obnove zajednice u nacionalističkom, vjersko-fundamentalističkom ključu, koji nastoje popuniti tu prazninu – sve te i neke druge pojave koje dijagnosticiraju analitičari našeg doba počele su, kako nas uvjerava jedna nova kulturnopovijesna studija švicarskog historičara Philippa Sarasina, sedamdesetih godina 20. stoljeća, kad se konačno iscrpio metanarativ progresa, koji je, iako prilično uzdrman uprkos svjetskim ratovima i epohama terora, još negdje od druge polovice 19. stoljeća dominirao kolektivnom sviješću, društveno-ekonomskom stvarnošću i postavljao okvire za smjernice političkog djelovanja, i to sve negdje do 1973, dakle do tzv. „naftnog šoka“, prve velike ekonomske krize Zapada, koja je uslijedila zbog OAPEC-ove blokade isporuke ovog ključnog energenta u zemlje koje su od ove organizacije bile percipirane kao saveznice Izraela u Jomkipurskom ratu.

Sarasin kao mjesto kristalizacije tog „strukturnog prijeloma“, u kojem se događa tektonsko pomjeranje „od općeg kao singularnom“ (pojam koji Sarasin preuzima od recentnog njemačkog sociologa Andreasa Reckwitza), ne uzima ipak famoznu 1973, nego 1977. godinu, koja knjizi daje i naslov, uz programatski dodatak: „Jedna kratka povijest sadašnjice“. Historiziranje sadašnjice je intrigantan i rizičan poduhvat, gdje se nije moguće osloniti na okvire, obično omeđene „krupnim“ događajima, koji nepreglednu rijeku vremena razdvajaju na odsječke i epohe, i koji njegove strukture čine vidljivim. Inače, o složenom odnosu između strukture i događaja u povijesti veliki historičar Reinhart Koselleck svojevremeno je napisao sjajnu raspravu koja to središnje pitanje svake historiografske naracije (pritom mislim na sve historijske discipline, od historiografije u užem smislu te riječi, do historije književnosti, umjetnosti, ili pak historije ideja odnosno diskursa) pregnantno rješava u obliku neprestanog hermeneutičkog kruženja: strukture uvijek omogućuju događaj, koji te iste strukture čini vidljivim, ali isto tako, događaji i sami imaju strukturirajuće djelovanje, odnosno sami postaju generatori struktura. Za Sarasina, koji spada upravo u teorijski visoko osviještene povjesničare, ovdje je problem i veći: kako opisati historijski proces, kada njemu nedostaje tačka završetka (koja dakako uvijek predstavlja konstrukciju), kada dakle on još traje. Sarasin to rješava na gotovo literarni način odlučujući se za jednu neobičnu metodu: historiju sadašnjice on opisuje polazeći od biografija petero osoba koje su sve umrle 1977., a u kojima se ogledaju tendencije epohe koja joj je prethodila. Njihove smrti markiraju simbolički kraj te prethodne ere, pomenuti strukturni prijelom, i početak novog doba. Tako je knjiga podijeljena u pet cjelina odnosno većih poglavlja, koja počinju svojevrsnim nekrolozima filozofima Ernstu Blochu, aktivistici građanskih prava Fannie Lou Hamer, erotskoj spisateljici Anäis Nin, nadrealističkom pjesniku Jacquesu Prévertu te političaru Ludwig Erhardu, dugogodišnjem ministru pod kancelarom Konradom Adenauerom i tvorcu njemačkom ekonomskog čuda 50-ih godina 20. vijeka. U tim ličnostima utjelovljuju se pet centralnih diskurzivnih figura, iz kojih se iščitavaju pomenuta tektonska pomjeranja, a to su revolucija, pravo, seks, mediji i tržište. Ovih pet motiva su, prema Sarasinu, ključni za razumijevanje politike, subjekta, odnosa među spolovima, grada, tijela i novog viđenja prirode u našoj epohi, koju autor operativno naziva kasnom modernom i postmodernom, iako, kako sam priznaje, ni sam nije zadovoljan ovim pojmovima. Ali zašto, osim činjenice da su glavni likovi njegove knjige umrli te godine, je važna baš 1977?

Za Sarasina ta godina predstavlja krajnju tačku prijeloma koji se odvijao tokom sedamdesetih godina, i to zbog nekoliko važnih simptoma, koji pripadaju potpuno različitim sferama realnosti. Prvi simptom pripada sferi mišljenja, ili historije diskursa, i ogleda se u promjeni paradigme odnosno signifikantnom pomjeranju fokusa u teoriji Michela Foucaulta od opisa strukture represivne moći u ranijim djelima, recimo u Nadzirati i kažnjavati (1975) prema teoriji liberalizma kao teoriji slobode i otkrivanju pozitivne individualne moći u „brizi za sebe“. Ovaj simptom se čini možda malo i proizvoljnim, barem u fokusiranju na 1977. godinu, a vjerovatno je pod utjecajem okolnosti da Sarasin slovi kao jedan od najvažnijih predstavnika Foucaultovih misaonih koncepata u oblasti historiografije na njemačkom govornom području, o čemu svjedoči i njegova najznačajnija knjiga Povijest tijela, koja je postala standardno djelo ove subdiscipline na njemačkim univerzitetima.

Puno uvjerljiviji je ipak sljedeći primjer: takozvana „Njemačka jesen“ 1977. godine, koja predstavlja vrhunac terorističkoga djelovanja takozvane RAF (Rote Armee Fraction – Frakcija Crvene armije). Brojne otmice te ubistva koja je počinila ova grupa, nastala radikaliziranjem nekih militantnih struja iz studentske revolucije 1968.godine, dokraja je delegitimirala ideju nasilne promjene društva, odnosno značila je, po Sarasinu, „faktički kraj moderne, najprije građanske, a onda socijalističke nade u revoluciju.“ Umjesto revolucije, koja dakle, kao ideja umire 1977, na scenu stupa novi koncept političkog, odnosno koncept „ljudskih prava“, koji se manifestirao u feminističkoj ili postkolonijalnoj kritici, te posljedično, u politici identiteta, koji ostaje djelatan do danas, o čemu je nedavno upečatljivo pisao Francis Fukuyama. Godine 1977. pojavljuju se prvi personalni računari za masovnu upotrebu, koji su navijestili digitalno doba, Margaret Thatcher objavljuje svoje Izabrane govore, u kojima najavljuje hladni i okrutni neoliberalizam osamdesetih godina, a „Sex Pistolsi obznanjuju da budućnost više ne postoji“. Riječju: „Bila je to godina u kojoj su se zapadna društva počela opraštati od moderne, barem u njenoj klasičnoj formi, ne znajući šta će doći nakon nje.“

Tako Sarasin u šest poglavlja svoje knjige, iz perspektive te ključne 1977. godine, ispisuje mozaik sadašnjice, sastavljen od raznorodnih fragmenata iz političke, (pop)kulturne ili diskurzivne povijesti, koji, kako sam priznaje, „ne pripovijedaju potpunu historiju moderne“, ali koji čitaoca kao montirana cjelina možda mogu približiti rješavanju zagonetki strukturnog obrata, koji je omogućio stvarnost u kojoj danas živimo. Zbog svoje atraktivne šarolikosti, pripovjedačkog elana koji ovu knjigu približava književnosti, a ujedno zbog visoke razine teorijske refleksije, moglo bi se lako dogoditi da Sarasinovo djelo postane nezaobilazno u tumačenju našeg doba, jednom kad i ono postane prošlost.

Izvor: Oslobođenje, Knjižni blok, oktobar/ listopad 2021, 12-13.

Odjeci: Di Zeit i jungle.world

VAHIDIN PRELJEVIĆ

04.10.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.