Znanje o prošlosti nas može (o)trovati

Znanje o prošlosti nas može (o)trovati

1. Povijesno znanje kao ideološki konstrukt i antiteza humanosti

Povijest je, valja reći, ne samo selektivna, ona i diskriminira, uzima iz života samo ono što društvo smatra povijesnim, a prezire sve ostalo, sve ono gdje bi se možda, doista, moglo naći pravo objašnjenje činjenica, događaja same vražje stvarnosti. Uistinu vam kažem, bolje je biti romanopisac, pripovjedač, lažac.“
Jose Saramago, Slonovo putovanje

Autorica ovih redova, kao povjesničarka, posljednjih trinaest godina istražuje diskurse koje, u cilju utemeljivanja „znanja“ o prošlosti,[1] te oblikovanja i usmjeravanja identitetskog samorazumijevanja i društvenog djelovanja kolektiva, konstruira i diseminira dominantno muška, politička, vjerska elita i kulturna inteligencija u Bosni i Hercegovini kao višenacionalnoj republici, najprije u socijalizmu, tokom 1960-ih, a zatim i u vrijeme smjene idejno-političke paradigme na prostorima bivše Jugoslavije, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, kada je „demokratizacijom“ inaugurirana etnokratija i apsolutizirana nacija kao forma ljudskog udruživanja. Pod identitetom u ovom tekstu podrazumijevam političke kolektivne identitete modernog doba i kulturne identitete koji ih podupiru u procesu „zamišljanja“.[2]

Sredinom 1960-ih, u sklopu idejnog preusmjeravanja jugoslovenskog socijalizma, decentralizacije i federalizacije države, vraćen je legitimitet naciji, afirmirana je republika kao društveni i kulturni entitet, a neke identitarne, političke, društvene i kulturne kategorije su derogirane. Potreba (de)legitimiranja tih političkih kategorija potaknula je intenzivnu proizvodnju povijesnih narativa – o kolektivnim traumama, kontinuitetima republičkih društava, tisućljetnim kulturnim tradicijama nacija – koji su zasitili javni prostor i obesmislili anticipiranu humanu suštinu socijalističke stvarnosti. Promjenu idejnog kursa jugoslovenskog socijalizma pratila je ideološka revizija postojeće ideološke inerpretacije povijesti.

Također, „znanje“ o povijesnoj zbilji – kompleksnom, slojevitom i suštinski nesagledivom fenomenu za kojeg kao takvog političke i društvene elite nikada nisu izrazile interesovanje – u diskursima, koji su preplavljivali javni i društveni prostor krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, pojavljuje se kao jasno strukturirani ideološki konstrukt sačinjen od prepoznatljivih mjesta sjećanja,[3] tj. uglavnom kao historija nacije, njenog stradanja, patnji i uskraćenosti. To „znanje“, budući da opasno reducira i simplificira povijesnu zbilju i gradi jednostran pogled na nju, nema intelektualnih i humanističkih konotacija. Dakle, ono ne podiže razinu kritičke svijesti članova višekulturalnog društva, ne širi njihove spoznajne vidike, ne ruši predrasude, stereotipe,[4] niti produbljuje njihovo međusobno poznavanje, razumijevanje i prihvatanje kao temelj i preduvjet funkcionalnog i mirnog zajedničkog života. Naprotiv, to povijesno znanje zarobljava um, generira kolektivne frustracije i pojavljuje se kao kulturno ostvarenje[5] u službi političkih (i ekonomskih) ciljeva društvenih elita koje anticipiraju i grade novi politički i društveni poredak na temeljima kulturnog fundamentalizma[6] kao ksenofobne idejnosti. Budući se novi poredak rađa, ili kroz provedbu demokratskih procedura putem kojih ga glasačko tijelo legitimira, ili putem nasilja i rata, ideološko znanje o povijesnoj zbilji kolektiva poslužilo je početkom 1990-ih, kroz utiskivanje straha i generiranje frustracija, oblikovanju percepcija stvarnosti i usmjeravanju volje i akcije glasačkog tijela, te je u tom smislu, pomoglo legitimaciji novoizrastajućih političkih elita. „Znanje“ o prošlosti nacionalnog kolektiva, početkom 1990-ih, koje je za cilj imalo potaći nacionalne homogenizacije i (ratne) mobilizacije, nisu proizvodili i diseminirali primarno povjesničari, već, na jednoj strani, svećenstvo, oprobani, tradicionalni medijatori u komunikaciji politička elita – narod, a na drugoj posrednici modernog doba – štampani mediji i književnost. U vremenu razularenog populizma, narativno pojednostavljena, mitološka povijesna zbilja, svojim je anksioznim konzumentima u nestabilnim i neizvjesnim vremenima pružala i još uvijek pruža iluziju razumijevanja Univerzuma.[7]

Kako, u 21. stoljeću, objasniti žilavu prijemčivost populusa za ta „znanja“ koja su, kako se čini, nepovratno usađena u svijest nacionalnih podanika i kojima znanost teško da može parirati?

Primarnim socijalizacijama, porodičnim pričama, institucionalnom reprodukcijom dugog trajanja, nacionalnim predrasudama i mentalnim podešenostima koje ishode iz kulturnih determiniranosti?

Čini se da nijedno objašnjenje ne zadovoljava.

Sigurno je to da, u Bosni i Hercegovini, političke grupacije već decenijama kontinuirano zlorabe povijest i koriste je kao sredstvo manipulacije masama, te za sticanje i održanje svoje političke, društvene, ekonomske moći i legitimiteta.

2. Priče za laku noć

„Ljudsko društvo, tvrdili su oni, živi kao čudovište koje proizvodi mrtvace i ruševine. Nikad ništa ne nauči, uvijek ponavlja iste kretenske greške, ide na kratkoročnu korist i dugoročni jad“
Gazela i Kosac, Margaret Atwood

Moj doživljaj prve (poslijeratne) posjete Beogradu uveliko je odredilo moje iskustvo rata i života u opkoljenom Sarajevu 1992-1995. Sjećam se da sam, tumarajući ulicama grada, analizirala memorijalnu i spomeničku kulturu u njegovom javnom prostoru koja je malo toga zajedničkog imala sa socijalističkim ideološkim nasljeđem (priznajem da takvoj analizi nisam bila sklona u vlastitom gradu, te da sam poslijeratne promjene u nazivima njegovih ulica sa ravnodušnošću propratila), da sam bila napeta zbog količine, iz moje percepcije, prijeteće, nacionalističke, ideološke simbolike, sa kojom su Beograđani, čini se, ležerno živjeli, a koja je izbijala iz artefakata (šajkača, šubara) poredanih po drvenim štandovima u Knez Mihajlovoj i pred Kalemegdanom. Dakle, ništa u javnom prostoru te metropole, tada, nije davalo naznake pokušaja kritičkog sučevanja sa nedavnom prošlošću. Dok sam se vraćala ulicom Kralja Milana prema hotelu iza mojih leđa je tekao monolog odraslog muškarca o transatlantskim, evropskim, istočnim i regionalnim neprijateljima srpskog naroda koje je redao po nekom, za njega smislenom, hijerarhijskom redu. Znatiželja me navela da se okrenem i vidim da je taj govor bio upućen dječaku koji je bezbrižno lizao sladoled i nije mogao imati više od 7-8 godina. „Nevina“ primarna socijalizacija,[8] usklađena sa memorijalnom kulturom u javnom prostoru je bila u toku. Dan poslije, prilikom posjete Muzeju Jugoslavije, slučajno sam prisustvovala organiziranom razgovoru o kulturi pamćenja, kojim je moderirala kustosica Muzeja. Bio je to kritički, intelektualni progovor koji se referirao na zloupotrebu povijesti, ali koji je – kako mi se tad učinilo, a od tad još bezbroj puta, i na sličnim razgovorima u Sarajevu – izgledao pomalo autističan i posve marginalan, nemoćan spram one idejnosti i povijesnog „znanja“ koje je suvereno dominiralo javnim prostorom grada i konceptom odgojnih roditeljskih priča.

Sarajevo je, također, u vremenu nakon rata postepeno potonulo u provincijalizirajući nacionalizam i kičasti orijentalizam koji ga civilizacijski unazađuje.

Jednim dijelom i zbog toga što je premalo finansijske podrške i pažnje od strane političkih i vlastodržačkih elita (za koje se činilo da im je povijest tako bitna) poslije rata, usmjereno ka institucionalnom i kadrovskom ojačavanju i unaprijeđenju znanosti uopće, pa i historije kao humanističke i intelektualne discipline koja bi tragala za interpretacijskom refleksijom povijesne zbilje koja ne bi bila podložna idejno-političkoj instrumentalizaciji.

U javnom prostoru, kao tumači kolektivne povijesti, muški samouvjereno nastupaju vjerski čelnici i paraznanstvenici koji narodu uspješno nude fantazmagorične teorije o Bosni kao kolijevci drevnih zemaljskih i izvanzemaljskih civilizacija i podzemne mračne tunele pune kisika kao izlaz iz, u svakom smislu, zagađene gradske atmosfere. Progovori o bosanstvu, bosanskom društvu i identitetu kao inkluzivni koncepti kojeg zagovara bošnjačka kulturna inteligencija odavno su se pretvorili u dogmu u sudaru sa činjenicom da su njegovi zagovarači, bliski političkim elitama, indiferentni spram podijeljenosti društva, socijalne nepravde i ekonomske bijede koju ta elita producira u neoliberalnom poslijeratnom sustavu u kojem sama postaje sve bogatija. Uz nju profitira i „humanistička“ inteligencija koja je spremna pružiti toj eliti narativnu legitimaciju i time steći pravo na interesno umrežavanje i članstvo u strukturama muške patrijarhalne moći.

Postsocijalističko bosanskohercegovačko društvo je društvo spektakla,[9] u kojem činjenicu do krajnosti birokratiziranog institucionalnog, sve lošijeg obrazovnog, zdravstvenog sustava, te derogirane civilizacije i političke kulture u javnom prostoru kompenzuje kultura jeftinog izobilja.

Izdašno finansirani partijski mediji, osim što kulturom sjećanja koju konstruiraju neprestano pothranjuju ratne traume, čime održavaju nivo mentalne zarobljenosti i nacionalne homogeniziranosti potreban za kontinuiranu legitimaciju političke elite, služe i za detektiranje, stigmatiziranje, ućutkivanje unutrašnjeg neprijatelja, koji bi se usudio uzdrmati sakralnu nedodirljivost njihove interpretacije kolektivne povijesti i zadah ustajale bare. Tako se neprestano sužava javni politički prostor i pluralizam mišljenja u njemu, koji, kako-tako, više formalno nego suštinski, održavaju nevladine organizacije, finansirane stranim novcem.

Ne, prošlost nas ne može zaliječiti, čak nas u svom prevladavajućem diskurzivnom stanju u Bosni i Hercegovini ne može ni prosvijetliti, niti potaći na konstruktivnu društvenu akciju putem koje bi se popravio položaj običnog čovjeka ili marginalnih društvenih skupina.

Ona nas može uvesti i uvodi u posthistorijsko stanje tuposti i praznine u kojem humanost, tj. refleksija ljudskosti poprima neke posve druge konotacije.[10]

Bilješke

[1]O znanju putem kojeg se utemeljuje moć i koje se oblikuje kroz diskurzivne, kao ideološke prakse, vidjeti: Michel Foucault, Znanje i moć, Globus, Zagreb, 1994.

[2]O konceptu „zamišljanja nacije“, vidjeti u: Anderson Benedict, Nacija, zamišljena zajednica, Razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, Školska knjiga, Zagreb, 1990.

[3]Nora Pierre, „Između pamćenja i historije. Problematika mjesta“, u: Kultura pamćenja i historija (ur. Maja Brkljačić i Sandra Prlenda), zbornik radova, Zagreb, 2006, 23-43.

[4]„Stereotipi i predrasude, osim što su oruđa isključivalačkih hegemonijskih praksi, ujedno se zasnivaju na kognitivnim obrascima koji nam omogućuju najlakše i najbrže prepoznavanje stvarnosti. I upravo zato teško se prepoznaje koliko mogu biti opasni kada se uzme zdravo za gotovo da proces simplificiranih kategorizacija jeste i samodovoljan način spoznaje. Stereotipi su pojednostavljene i generalizirane mentalne slike ili stavovi koji iskrivljavaju naše predstave o stvarnosti.“ Nirman Moranjak-Bamburać, „Nepodnošljiva lakoća stereotipa“, u: Stereotipizacija: Predstavljanje žena u štampanim medijima u Jugoistočnoj Evropi (ur. Nirman Moranjak Bamburać, Tarik Jusić, Adla Isanović), zbornik radova, Mediacentar Sarajevo, Sarajevo, maj 2007.

[5]Jan Assman, Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, Vrijeme, Zenica, 2005.

[6]O sintagmi kulturni fundamentalizam vidjeti: Nira Yuval Davis, Politika pripadanja, Futura publikacije, Novi Sad, 2015.

[7]Claude Levi-Strauss, Myth and Meaning,University of Toronto Press, London and New York, 1978.

[8]Peter L. Beger, Thomas Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje, rasprava o sociologiji znanja, Naprijed, Zagreb, 1992.

[9]Guy Debord, Društvo spektakla, Anarhistička biblioteka, Beograd, 2017./p>

[10]Giorgio Agamben, The Open: Man and Animal, Stanford University Press, Stanford, 2004.

Sabina Veladžić, naučna je saradnica na Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu. Diplomirala je, magistrirala i doktorirala na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Bavi se uzrocima i sredstvima nacionalne homogenizacije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini 1990-1992, te analizom ideoloških narativnih struktura nacionalno-kulturnih inteligencija i bosanskohercegovačke političke elite, kojima se, u periodu 1967-1974, nastoje potvrditi tradicionalni nacionalno-kulturni identiteti u Bosni i Hercegovini, kao i utemeljiti bosanskohercegovački socio-kulturni identitet. U posljednje dvije godine istražuje diskurs vjersko-nacionalnih muslimansko-bošnjačkih medija u BiH i komunikacijsku ulogu simboličke reprezentacije žene u njima.
Objavila je više znanstvenih radova, prikaza, historijskih eseja, te učestvovala na brojnim naučnim skupovima, konferencijama kao i stručnim međunarodnim seminarima.

Članak je nastao u okviru programa „Evropa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se realizira u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt finansira Evopska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Evropske Unije.

SABINA VELADŽIĆ

03.10.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.