Ilidžanski paradoks

Ilidžanski paradoks

Suočavanje sa prošlošću u postratnom, tranzicijskom društvu nikada nije jednostavno. Kultura sjećanja opterećena je traumatskim iskustvom, koje se po pravilu koristi za homogenizaciju etničke grupe kroz priziv patriotizma, a nerijetko i za nacio-šovinistički pristup. Takav koncept naglašen je u malim mjestima, gdje uglavnom dominira većinski jedna etnička grupa. Posebno je naglašen u mjestima koja su, „silom“ Dejtonskog sporazuma, podjeljenja entitetskom linijom.

Oficijalna prošlost i sadašnjost

Jedno od mjesta koje je podijeljeno entitetskom linijom razdvajanja je i sarajevska općina Ilidža. Prijeratna gradska općina, koja je nakon završetka rata izgubila taj status, uz Trnovo je jedina općina u Kantonu Sarajevo koja je teritorijalno podijeljena na dva dijela. Federalnom dijelu je sa većinskom teritorijom i multinacionanim stanovništvom ostala Ilidža, dok je u Republici Srpskoj, sa jednonacionalnim srpskim stanovništvom pripao dio teritorije koji je se danas naziva Istočna Ilidža. Problemi svih vrsta u ovoj općini vežu se za vremenski period početka 1992 godine, kada uostalom nastaju problemi i u čitavoj BiH, sa jednom specifičnom razlikom koja se isključivo odnosila na općinu Ilidžu. Naime, nakon postavljanja barikada od strane srpskih paravojnih formacija, koje su 3. marta 1992. godine odsjekli Ilidžu od grada Sarajeva, predstavnici tadašnje samoproglašene općine Srpska Ilidža, predvođeni Tomislavom Kovačem, sa predstavnicima vlasti tadašnje Ilidže, predvođene preminulim Huseinom Mahmutovićem i Dinom Mlivićem, utvrdili su buduće linije razdvajanja dviju etničkih grupa (Srba i tadašnjih Muslimana), na cjelokupnoj teritoriji tadašnje općine Ilidža. Zanimljivo je istaći da se tadašnje dogovorene i utvrđene linije razdvajanja nisu pomjerale tokom cijelog toka ratovanja, sve do potpisivanja mirovnog sporazuma. Međutim, to što se nisu pomjerale linije, ne znači da nije bilo pokušaja da se one pomjere. Već 22. aprila 1992. godine, i pored već postignutog dogovora, pripadnici tadašnje Patriotske lige BiH, sa „teritorija pod kontrolom muslimanske vlasti“, izvršili su napad na dogovorenu liniju razgraničenja. Taj događaj, pored toga što je doveo do desetina mrtvih i isto toliko ranjenih ljudi, poznat je po tome da je video dokumentovan od strane stranih izvještača, koji su odsjedali u čuvenom kompleksu hotela Terme, koji je bio na prvoj liniji napada. Upravo će taj amaterski izvedeni, neuspjeli pokušaj deblokiranja Ilidže od strane „muslimanske vlasti“, postati događaj od krucijalne važnosti za općinske nosioce vlasti, ali i boračka udruženja. Naime taj događaj je postao oficijalni datum „odbrane Ilidže od strane agresora“, i svoju potpuno „afirmaciju“, stekao je za vrijeme bivšeg načelnika Ilidže – Senaida Memića. Isključivi razlog zbog čega se to dešavalo, a što je autor ovog teksta otkrio, jeste kako je u određenom periodu došlo do izdvajanja enormnih sredstava iz općinskog budžeta, prvenstveno borčakim organizacijama registrovanim na teritoriji općine Ilidža, koje su dotirani novac koristile da, pored ceremonije čuvanja sjećanja na te događaje, tu istu manifestaciju iskoriste za vrbovanje ljudi i simpatizera, za političke procese pripreme izbornih ciklusa. Cjelokupni taj proces, koji je nesporno obilježen dubokom korupcijom i potencijalnim kriminalnim radnjama, umotan je u emotivno-patriotski narativ, koji je uz obaveznu estradizaciju nerijetko poprimao i nacionalističke obrise. Obavezna homogenizacija stanovništva isključivala bi bilo kakav pokušaj kritičkog osvrta, čak i ako bi se radilo o argumentiranim kritikama. Ljudi koji su pokušali ukazivati da oficijelna verzija obilježavanja događaja nije tačna, odnosno da boračke organizacije na jako sumnjiv način troše dobijena budžetska sredstva, automatski bi bili proglašeni izdajnicima i stranim plaćenicima. Jednostavno, osjećaj pripadnosti grupe doveo je do toga da u multinacionalnoj općini, gdje pored Bošnjaka živi i jako mali broj Srba, ali i ljudi ostalih nacionalnosti, centralni općinski događaj, postaje eskluzivno jednonacionalni – bošnjački. Tu se nameće jedno sasvim logično pitanje: Kako je moguće da se to moglo desiti?

Pogled isključene grupe

Postdejtonski period je zauvijek okarakterisao stanje i odnose na teritoriji općine Ilidža. Proces reintegracije dijelova teritorije nekadašnje Općine Srpska Ilidža, koji su po Dejetonskom sporazumu pripali FBiH, značio je i masovno iseljavanje Srba, te njihovo pomjeranje prema dijelu teritorije koje je pripadao entitetu RS. Čuveni „Sarajevski egzodus“, samo je drastično ubrzao proces iseljavanja domicilnog stanovništva na teritoriji Sarajeva, koji je počeo sa prvim ratnim dejstvima, a traje i dan danas. Takav proces, koji je doveo do toga da postoje dvije uglavnom etnički čiste teritorije, ili u ovom slučaju teritorija sa zanemarivim brojem stanovnika drugih nacionalnosti, uspostavio je sistem trajne diskriminacije nad manjinskim stanovništvom, bez obzira o kojem je entitetu riječ. Jednostavno je nemoguće, bez obzira na organizovanost i aktivizam manjinskog stanovništva, da njihov aganžman ima uticaja na kreiranje lokalnih politika, posebno ako manjinska etnička grupa ni na koji način ne učestvuje u lokalnoj vlasti, kao što je to slučaj u općini Ilidža, gdje i pored neznatnoj broja srpskog stanovništva, ne postoji predstavnik Srba u općinskom vijeću.

Taj veliki problem potvrđuje i moj sugovornik, magistar Dušan Šehovac, aktivista i predsjednik udruženja „Građanska inicijativa – treći pogled“, jedinog udruženja na teritoriji općine Ilidža koji se bavi pitanjima pripadnika srpskog naroda, koji su ostali živjeti na teritoriji sadašnje federalne općine Ilidža. Magistar Šehovac, koji je i sam bio aktivni učesnik spomenutog događaja iz aprila 1992. godine, ističe da je kultura sjećanja, kako u cijeloj BiH, tako i na teritoriji općine Ilidža, jako opterećena neobjektivnošću, selektiranim činjenicama, koje jako često imaju za cilj stvaranje mitoloških osnova, i ne pripadaju istini. Na moje pitanje, kako se sjeća događaja iz tog 22. aprila 1992 godine, odgovara:

„Mart i april mjesec 1992. godine su bili mjeseci u kojima sam kao odbornik Saveza reformskih snaga Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu u opštinskoj Skupštini opštine Ilidža, zajedno sa predstavnicima ilidžanske opozicije u okviru Inicijativnog odbora građana Ilidže za mir radio na terenu na promociji mira i prevenciji sukoba svih vrsta. Sve naše iluzije da neće biti rata na Ilidži srušio je 22. april 1992. godine. Moj prvi komšija, doktor Milorad Anušić oko 6 časova ujutro 22. aprila pozvao me je da mu pomognem u zbrinjavanju ranjenih pripadnika aktivnog i rezervnog sastava policije mjesne zajednice Lužani, koju su većinom činili Srbi. Sa nama je bila i moja starija kćerka Jelena, (koja je tada imala) 13 godina, koja nam je asistirala. Nekoliko sljedećih časova, do podneva, pružali smo prvu pomoć i sanirali rane desetini ranjenika, koje su im nanijete snajperskim mecima i drugim ratnim sredstvima, od strane pripadnika bošnjačkih jedinica Patriotske lige i Zelenih beretki, na liniji razgraničenja u Velikom Parku Ilidže. Bolnicu Instituta za fizijatriju koristili su kao ratni borbeni položaj. Poslije podne, oko 14 časova, dobili smo informaciju da je na parking ispred hotela Topola i restorana Kristal došla oklopno-pješadijska četa JNA iz kasarne „Slaviša Vajner Čiča“. Pošto sam bio u to vrijeme pomoćnik za moral u jednoj od četa iz te kasarne odlučio sam da odem do parkinga i vidim koja je to četa došla na Ilidžu. Iznenadio sam se kad sam vidio da je tu veći dio vojnog komandnog kadra, dio aktivnih vojnika i rezervista koje sam poznavao, jer su to bile moje komšije sa kojima sam učestvovao na više vojnih vježbi. Objasnili su mi da su oni ovdje došli sa zadatkom da razdvoje zaraćene strane u skladu sa dogovorom Alije Izetbegovića i generala JNA Milutina Kukanjca. Probudio sam se tog dana kao građanin Ilidže, veći dio dana bio medicinski radnik bolničar, a zaspao kao građanin Ilidže kome još nije bilo suđeno da postane podoban i da dobije pušku u ruke".

Uzimajući u obzir ovaj njegov iskaz, dalje sam ga pitao šta tačno obilježava sadašnja općina Ilidža, koju svečanost? Na to je magistar Šehovac odgovorio:

„U organizaciji udruženja Patriotska liga Ilidža i Opšine Ilidža zadnjih desetak godina održava se manifestacija Dani odbrane Ilidža u znak sjećanja na 22. april 1992. godine, kada se vodila jedna od najznačajnijih bitaka za grad Sarajevo i kada su odbranjena naselja Sokolović Kolonija, Hrasnica i Butmir. Zanimljivo je da su isti organizatori petnaestak godina poslije završetka rata, do 2010. godine, 22. april obilježavali kao dan kad su, gotovo, oslobodili privremeno okupirane dijelove opštine Ilidža, teritorije tadašnje Srpske opštine Ilidža, nanijeli teške poraze Arkanu, i da su došli do Ljetne pozornice i ilidžanskih hotela. U bošnjačkim istorijskim dokumentima piše: „U borbama 22. aprila oslobođena je gotovo cijela Ilidža. Jedinice ARBiH kod hotela Srbija zaustavljaju pripadnici misije evropskih posmatrača. Posmatrači su potvrdili da su u blizini hotela pobrojali 23 poginula vojnika snaga bosanskih Srba. Nije utvrđeno ko je naredio povlačenje ARBiH na polazne položaje. Ilidža je imala strateški značaj za Sarajevo obzirom da su na tom području bile smještene glavne trafostanice i gradski vodovod. Na Ilidži se nalazila i glavna raskrsnica za sve pravce izlaza i ulaza u grad. Napad na Ilidžu planirao je Enver Hadžihasanović, bivši potpukovnik JNA koji je stupio u redove ARBiH.“ Ovaj ratni događaj direktno su posmatrali i snimali predstavnici međunarodnih TV stanica, predstavnici UNPROFORA i Evropske posmatračke misije (Ljudi u bijelom) koji su sve ovo posmatrali iz neposredne blizine, jer su bili smješteni u hotelu Srbija. Fotografije i filmski materijal koji je snimljen tog dana danas se koristi da se dokumentuje opsada Sarajeva, koristi za treću priču o ovom ratnom događaju. Mislio sam da nema više verzija i ocjena ovog događaja, i prevario sam se jer se pojavio ovih dana tekst pod naslovom „Opsada Sarajeva: Život pod granatama 1423 dana“, autora Stefana Veselinovića, BBC novinara, koji je objavljen na portalu BBC NEWS-na srpskom, 5. aprila 2019. godine. www.b92.net/bbc. U njemu ima video prilog u kome se nalaze izjave četvoro svjedoka opsade Sarajeva i desetine video klipova koji govore o opsadi Sarajeva. I upravo ti video klipovi osnova su za četvrti pogled na ratni sukob od 22. aprila koji se desio na Ilidži, a to je da je i Srpska Ilidža dio opsjednutog Grada Sarajeva, što naravno ne odgovara istorijskoj istini. U stvari Srpska Ilidža je bila dio nekog drugog opsjednutog dijela Grada Sarajeva! Četvrta verziju istog ratnog sukoba koji se desio 22.aprila 1992. godine na Ilidži, imaju današnje vlasti opštine Istočna Ilidža i boračka organizacija „Ilidžanski borac“ koji već godinama obilježavaju 22. april, kada su napadnuti dijelovi Srpske opštine Ilidža, obilježava kao Dani odbrane Ilidže."

Za kraj našeg razgovora, magistra Šehovca sam upitao da li je on lično bio pozvan da učestvuje u manifestaciji obilježavanja 22. aprila, odnosno da li mu je poznato da li je iko od predstavnika srpskog naroda učestovao na njoj? Magistar Šehovac na to je odgovorio:

„Koliko mi je poznato na prvim komemoracijama, svečanostima povodom 22. aprila 1992. godine učestvovali su neki politički predstavnici srpskog naroda. Godinama ih nema niti ih iko zove. Kao predsjednik udruženja „Građanska inicijativa-treći pogled“, iako nismo bili pozvani, bili smo prisutni ja i još jedan Srbin, na polaganju cvijeća ispred Ratne bolnice u Hrasnici. Želja nam je bila da otvorimo na Iidži novo poglavlje tranzicijske pravde, suočavanja sa prošlošću.“

Nada za budućnost

Govoriti o budućnosti sa izuzetno kompleksnim odnosima koji su preopterećeni prošlošću, izuzetno je nezahvalno. Općina Ilidža, kao prijeratna jedinstvena teritorijalna cjelina, jedina je u postdejtonskom vremenu koja je, pored činjenice da je teritorijalno podijeljenja, ostala funkcionalno nepovezana. Odnosno, dio Ilidže koji se nalazi u entitu RS, a koji se naziva Istočna Ilidža, ni na koji način nije uvezan za federalnim dijelom Ilidže. Ne postoji nikakva mogućnost da javnim prevozom stignete u dijelove Istočne Ilidže, što je i obratan slučaj, gdje stanovnici Istočne Ilidže obično koriste magistralne, vangradske, autobuske linije kojima se povezuju sa federalnom Ilidžom, odnosno sa gradom i kantonom Sarajevo. Imajući u vidu ovakvu vrstu suštinskih problema, za nadati se da bi nova vlast, koja je stupila na dužnost pobjedom na prošlogodišnjim lokalnim oktobarskim izborima, mogla napraviti iskorak ili zaokret u toj politici odnosa sa susjednom općinom iz susjednog entiteta. No, čini se da su šanse za to minimalne. I nova vlast je kao po automatizmu nastavila sa tradicijom obilježavanja spornog datuma 22. aprila, time dajući do znanja da značajnije promjene u tom narativu kulture sjećanja neće biti. Iako je autor ovog teksta pokušao da od zvaničnih lokalnih vlasti dobije decidan odgovor o njihovom stavu o pitanju tog datuma i njegovom obilježavanju, odgovor nije dobio. Time je nastavljena praksa ignorisanja koja je započeta prije 6 godina, kada je autor ovog teksta, baveći se istraživačkim novinarstvom, detaljno otkrivao korupcijske afere, ali i ratne zločine, čiji su učesnici bili vodeći ljudi u boračkim organizacijama, ali i općinskim službama. I pored toga, ostaje nada da će budućnost dovesti do relaksacije odnosa između dvije općine, ali i do neophodnog intergracijskog i inkluzivnog odnosa, posebno kada je u pitanju narativ u kulturi sjećanja na ratne događaje koji se zvanično obilježavaju kao datumi od važnosti za lokalnu zajednicu.

Muhamed Kovačević je rođen u Sarajevu. Studirao i diplomirao na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu na smjeru Žurnalistika. Istraživački novinar, specijaliziran za teme korupcije i ratnih zločina.

Članak je nastao u okviru programa „Evropa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se realizira u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt finansira Evopska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Evropske Unije.

MUHAMED KOVAČEVIĆ

30.09.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.