Rat je završen?

Rat je završen?

Dejtonskim mirovnim sporazumom iz decembra 1995.godine je okončan oružani sukob u Bosni i Hercegovini. Godinama poslije se pokazalo da je ovo gotovo prvi i zadnji uspjeh mirovnog sporazuma u kontekstu uspostavljanja i održavanja mira. Goruća potreba da se zaustavi rat je oblikovala kako sadržaj tako i domet ovog sporazuma, zaključavajući pojam rata u njegovu fizički razornu snagu, a pojam mira u njegovu negativnu odrednicu – mir je odsustvo (oružanog) sukoba, a protekli rat je za Bosnu i Hercegovinu dio svakodnevnog života.

Primjena Dejtonskog mirovnog sporazuma jeste doprinijela uspostavljanju države, njenih struktura i obnovi društva u dijelu povratka, ograničenih reparacija. Međutim, istinska obnova društva, uspostavljanje dostojanstvenih uslova za život i uopšte funkcionisanje države kroz dejtonske strukture je izostalo. Sve što nije upisano – i na što su možda međunarodni kreatori sporazuma računali kao dio napora iznutra, iz društva, iz politike, iz odgovornosti za budućnost – nije se desilo. Dejtonska država jeste uspostavljena na vojnim, osvajačkim, ratnim postignućima; legalizirala je ratne pozicije i ideologije; omogućila nastavak podjela no sada drugim sredstvima. Ne dovodeći u pitanje potrebe za Dejtonskim mirovnim sporazumom, pitanje koje sa dvadesetšestogodišnje vremenske distance možemo postaviti jeste: da li nam je mirovni sporazum donio mir? Odnosno, da li je zaustavio rat?

Dejtonski mirovni sporazum je referensa onima koji smatraju da to što nema 'pobjednika' znači da svako svoju historiju/istoriju/povijest treba da piše sam (i za sebe). Ovo tretiranje kompromisa o završetku oružanog sukoba kao isključive slabosti novouspostavljenog sistema se reflektuje i kroz državnu strukturu, nastavak borbe za etnički čiste teritorije, stalno spominjanje prekrajanja granica, do apsurdnosti dovedenu (ne)funkcionalnost države. To naslijeđe Dejtona je i nepresušan izvor vitalnih nacionalnih interesa, tipičnog tranzicijskog procesa obogaćenog etničkim elementom, opšteg siromaštva i besperspektivnosti. Sveprisutni antagonizam, različite interpretacije prošlosti i nepovjerenje kao da su stubovi na kojima se izgradila država. U 2021. godini masovni odlazak mladih iz BiH više nije dio 'egzistencijalnog' pitanja već otpora da se živi u državi poput ove. Gdje će, ukoliko se uskoro ne promijeni kurs, ostati jedino rat da se od njega živi. Čak bi se ovaj tihi otpor trebao validirati, jer je još jedino ostala ravnodušnost kao konačni akt priznanja poraza u politički i ideološki ispunjenom prostoru.

Uzimajući u obzir da ne postoji savršeni niti laki recept za post-konfliktne države, odnosno kako nakon rata provesti tranziciju do mira, važno je istaknuti nekoliko aspekata: rat ne prestaje oštrim rezom, jednom akcijom (koliko god naša sjećanja pravila individualne rezove i uspostavljala emotivni, subjektivni dojam da je u jednom određenom trenutku za nas rat uistinu prestao); mir ne nastupa automatski nakon rata (radi se o procesu koji traje i koji zahtijeva dubinsku intervenciju u sve segmente života); stradanja koja su pratila rat imaju posljedice, nisu jednokratne, neće nestati sa završetkom oružanog sukoba. Svi ovi aspekti nisu specifični za BiH, no razorne posljedice njihovog ignorisanja zadržale su državu, etnije, lokalne zajednice, škole, nove generacije u stanju uma zamrznutog konflikta iz 1995.godine. I dalje se vodi bitka za istinu o uzrocima, karakteristikama i rezultatima konflikta; i dalje se govori iz ratnih pozicija; i dalje je rat važan sastavni dio svakog identiteta; i dalje se pregovara o budućnost isključivo iz (nezavršene) prošlosti. Ipak, zaboravlja se važnost razumijevanja prošlosti – ako je ne razumijemo, povećavamo rizik ponavljanja nasilja.

Tranzicijska pravda u BiH je sporo i otežano provođena. Najveće dostignuće su krivična suđenja za ratne zločine pred međunarodnim, regionalnim i domaćim sudovima. Ovim postupcima su obuhvaćeni najteži zločini počinjeni u ratu, te pred lice pravde izvedeni odgovorni. Utvrđene činjenice – forenzička istina – trebali su biti temelj za izgradnju budućnosti bez nasilja, priznajući, osuđujući i garantujući neponavljanje zločina. Međutim, krivična pravda je ostala u sudnicama, a društvo kojem je trebala pomoći je nastavilo da živi u paralelnim interpretacijama 'istina', suprotstavljenih i isključujućih. Žrtve su marginalizirane, a individualna, komandna odgovornost pretvorena u mit o naciji i borbu za istu. Historijski revizionizam ide ruku pod ruku sa negiranjem, umanjivanjem, opravdavanjem, veličanjem počinjenih presuđenih zločina, a zločinci se slave kao heroji. Triumfalizam postaje nova kolektivna parola. Sudske presude za ratne zločine ovdje nisu dovele do katarze u zajednicama u čije ime su ti zločini činjeni, a krivična suđenja – u elementu u kojem bi trebala doprinijeti tranzicijskom procesu i pomirenju, to ne mogu uraditi izolovano od drugih elemenata tranzicijske pravde koji su u BiH vrlo slabo razvijeni i još slabije zaživjeli.

Međutim, za razliku od opšteg tumačenja odgovornosti za blokiranje procesa součavanja sa prošlošću koja se pripisuje političkim elitama, neophodno je razmotriti koliko su se negiranje zločina i mitologija umjesto činjenica spustili sa pozicija moći u same zajednice, među građane i građanke. Zabluda bi bila tvrditi da je ovo isključivi produkt politike i da se samo tamo zadržava. Oblikovanje kolektivnog pamćenja jeste djelo političkih elita, centara moći no njihov život omogućava zajednica, grupa, kolektiv kojem su namijenjeni. Naime, „narativi prošlosti čine strukturalnu osnovu života zajednice i društva“.[1] Sjećanje, kao kostrukt, oblikovano je da podržava viziju sadašnjosti i budućnosti, potiskujući ono što se ne uklapa u hegemoni smisao kolektiviteta i njegove svrhe. Kako navodi Nora, „sjećanje je život, uvijek ga prenose živi ljudi i stoga je u trajnoj evoluciji, otvoreno dijalektici uspomene i zaborava, nesvjesno neprekidnih iskrivljenja, osjetljivo na sva prisvajanja i manipulacije, podložno dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima“.[2] Pripadati, od devedesetih godina, je kreiralo snažne etničke grupe kao kolektivitete u kojima mjesta ima samo jednoj verziji istine o prošlosti. Da bi preživjeli, ovi narativi se prenose, utiskuju, materijaliziraju, osporavaju, bore, brišu. U borbi za opstanak, krivična pravda i činjenice gube pred uznemirujućim upozorenjima o opasnosti za kolektiv (kontrolisano sjećanje). Umjesto da djeluje u smjeru pomirenja, krivična pravda se izvrgava osudi, tvrdnjama da remeti mir, podgrijava mržnju i podiže tenzije. Kao da to već nije u samoj srži zvaničnih negatorskih narativa.

Kritička kultura sjećanja je još uvijek sporadični doprinos alternativnih narativa o prošlosti. Kritička kultura sjećanja ima potencijal da stvori načela novog pisanja historije i obezbijedi budućnost manje pristrasnom sjećanju.[3] U zvaničnom pamćenju izostaju cijele grupe, njihovi doprinosi i žrtve. Na primjer, uloga žena u sprečavanju i rješavanju konflikta, građenju i očuvanju mira, posebno u odnosu na primjenu Rezolucije 1325 “Žene, mir i sigurnost“ Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Tokom pregovora i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma žene su bile skoro potpuno nevidljive, njihovi doprinosi su nevidljivi, što nameće pitanje kako je moguće razmišljati o rodnom aspektu mirovnog procesa, ako je rod bio potpuno odsutan? Ista tendencija se nastavila i nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, kada izostaje ženska perspektiva u procesima suočavanja s prošlošću i izgradnji mira u poslijeratnoj BiH. BiH nadalje nije uspjela da uspostavi strukturirani državni sistem reparacija za žrtve ratnog seksualnog nasilja. Politički i ekonomski kontekst ostavio je ograničen prostor za rodno transformativne pristupe tranzicionoj pravdi. Sličan odnos postoji i prema stradanju manjina: zvanične statistike o stradanju Roma ne postoje, kao što ne postoji ni optužnica kojom se tretiraju zločini nad ovim najbrojnijim manjinskim narodom na području BiH.

No mjesto najvećeg osporavanja je između tri etničke grupe i etničko klasificiranje žrtava (žtve su samo iz vlastite etničke grupe). Priznavanje stradanja Drugih se ne dešava, a gotovo ekskluzivno pravo na viktimološki narativ unutar svake grupe je uspostavljeno. Herojski dio narativa pak se zasniva na odbrani, opravdanosti i reciprocitetu. Unutar svakog od ovih narativa, priznavanje tuđe žrtve bi značilo umanjivanje žrtava iz vlastite grupe, umjesto da se razvija empatija i odgovoran odnos spram prošlosti. Kultura sjećanja koja se razvija u bosanskohercegovačkom kontekstu, „kao značajan nedostatak ima isključivo prikazivanje svojih žrtava, zanemarujući stradanje i tugu drugih“.[4] Nužnost izlaska iz kulture šutnje bi značio „autentičnu izgradnju sposobnosti da se tuguje s Drugim i za Drugim“.[5]

Razumijevanje prošlosti ovdje se pak kreira na pozadini Drugog – „artikulisanje bilo kojeg identiteta neizbežno se oslikava na kontrasnoj pozadini drugosti, a ta artikulacija i stvara tu drugost i od nje dobija kognitivnu osnovu“.[6] U kakvom se dakle društvu, okruženju odvija život? Je li ovo mir? Ako nije – da li je onda rat? Ili je još uvijek prelazna faza u kojoj nema sukoba, ali nema ni mira? Kako to Dimitrijević tumači: „u stanju primirja, ili prekida vatre, onoga što Galtung zove peacekeeping (...) Mi smo daleko od civilnog demokratskog mira“.[7] Zabrinjavajuće je – što zvaničnih vizija o mirnoj budućnosti zapravo i nema. Zabrinjavajuće je nadasve što ovakav status quo, zapravo, omogućava reprodukciju mržnje i podjela, a to nadalje stvara okruženje za reprodukciju nasilja. Sprečavanja ponovnog rata bi trebalo biti utkano u sve društvene i državne pore, učeći na počinjenim zločinima koliko razarajuća mržnja može biti. Pa ipak, ovdje se više radi na održavanju rata živim nego na njegovoj dekonstrukciji.

Sumorne redove o nedostacima je potrebno zamijeniti optimizmom i spremnošću za promjenu. Koja nije laka. Ali je moguća. Solidarnost i empatija su nužno potrebni; obrazovanje o toleranciji i činjenicama neophodni; progovaranje vlastitim umjesto glasom kolektiviteta; promišljanje i sloboda su mogući. Ovi ideali još uvijek pokušavaju izboriti svoje mjesto u bh. društvu. Ne bi bilo ispravno reći da nema alternativnog narativa, van onih etničkih. Niti bi bilo ispravno tvrditi da se ništa nije uradilo na pomirenju i uspostavljanju dijaloga i povjerenja. Ali ove procese gotovo isključivo nosi civilno društvo, koje je i samo na udaru zbog izlaska iz okvira uskog jednostranog narativa o prošlosti. I mnogo važnije: civilno društvo ne treba preuzeti obavezu države da obezbijedi efikasne mehanizme za suočavanje sa prošlošću. Odgovornost za oporavak društva mora biti prioritet svakog političkog i državnog djelovanja. Ovako uspostavljeni sistem u kojem su osporavanje zločina i veličanje zločinaca, dvije škole pod jednim krovom, govor mržnje normalizirani, ne može proizvesti odgovoran odnos prema prošlosti i žrtvama zločina. Nužne su ozbiljne promjene i intervencije u politički, medijski, javni diskurs. Izlazak iz vakuum stanja u kojem bh. društvo nije ni u ratu ni u miru je neminovno – učeći na prethodnih 26 godina, opredjeljenost za mir mora postati dio opšte realnosti i zamijeniti ideju o novom ratu kao rješenju svih problema. Rat je, naime, izvor post-konfliktnih bh. problema. Onaj rat sa kojim se ne uspijevamo suočiti.

Bugarelovim riječima: „upravo iz raznovrsnosti i fluidnosti sećanja na rat, iz sposobnosti da se razume sećanje drugog iako se ono ne deli, iz mogućnosti da se mentalno prekorače bivše linije fronta, proizaći će jednog dana istinsko i trajno pomirenje“.[8]

Bilješke

[1]Benačić, A. Socijalna konstrukcija kolektivnih sjećanja na Domovinski rat, doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb, 2016.

[2]Nora, P. Između sjećanja i povijesti. Diskrepancija, svezak 8 | 12 broj, 2007.

[3]Kuljić, T. Prevladavanje prošlosti. Uzroci i pravci promene slike istorije krajem XX veka. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2002.

[4]Moll, N. “Sarajevska najpoznatija javna tajna”: Suočavanje sa Cacom, Kazanima i zločinima počinjenim nad Srbima u opkoljenom Sarajevu, od rata do 2015. Friedrich-Ebert-Stiftung, Srajevo, 2015.

[5]Ćurak, N. Rasprava o miru i nasilju. Buybook, Sarajevo-Zagreb, 2016.

[6]Todorova, M. Dizanje prošlosti u vazduh. Biblioteka VV Vek, Beograd, 2010.

[7]Dimitrijević, N. Moralne osnove izgradnje mira. Peščanik.net, 24.11.2017.

[8]Bugarel, K. Bosna anatomija rata.Fabrika knjiga, Beograd, 2004.

Lejla Gačanica je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima.

Članak je nastao u okviru programa „Evropa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se realizira u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt finansira Evopska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Evropske Unije.

LEJLA GAČANICA

29.09.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.