Dani nacionalnog jedinstva – rođendan, zastava i Bošnjački sabor

Dani nacionalnog jedinstva – rođendan, zastava i Bošnjački sabor

Davno je Erik Habsbaum uočio koliko je izmišljanje tradicije važno za procese nacionalne homogenzacije. Taj model je u Jugoslavije korišten krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, te je sada ponovo primjetan. Nedavno smo svjedočili izmišljanju porodične tradicije Dragana Čovića, kada je uz rođendan konstruiran i porodični grb, koji treba ostavljati utisak duge tracije, ali je ipak puno uočljivije na primjeru „Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave“, koji se od 15. septembra namjerava obilježavati u Srbiji i Republici Srpskoj, kao simbol srpskoga jedinstva, kao podsjećanje na datum proboja Solunskoga fronta 1918. godine. S druge strane, 28. septembar se obilježava kao Dan Bošnjaka, kao podsjećanje na datum kada su Muslimani 1993. na Bošnjakom saboru vratili svoje povijesno ime Bošnjak (Dan zastave Bošnjaka se obilježava 11. maja, kao podsjećanje na datum kada je 1991. osnovano Bošnjačko nacionalno vijeće u Sandžaku).

Zanimljivo je da se obilježava 28. septembar, iako je prvi Bošnjački sabor održan 27. septembra 1993., i na njemu se raspravljalo o Owen-Stoltenbergovom planu, koji je predviđao dalju etničku podjelu Bosne i Hercegovine. Predstavnici građanskih stranaka su odlučno odbacili tu ideju, dok je među predstavnicima SDA bilo i onih koji su blagonaklono gledali na mogućnost stvaranja male muslimanske države „zato jer su prinuđeni i natjerani odnosom vojnih i diplomatskih snaga“. Ipak, 28. septembra 1993. zasjedala je Skupština RBiH na kojoj je podastrijet i nacrt proglašenja „Bosanske republikeˮ s dvije moguće definicije te države: „suverena i nezavisna država ravnopravnih građana koji u njoj živeˮ ili „suverena i nezavisna država ravnopravnih građana, Muslimanskog bošnjačkog naroda i pripadnika drugih naroda koji u njoj živeˮ. Nijedna od te dvije definicije ne predviđa stvaranje homogene bošnjačke nacionalne države.

O ovom Bošnjačkm saboru i idejama koje su tada bile u opticaju pisao je i Xavier Bougarel, u knjizi „Nadživjeti carstva“. Bougarel piše:

Mjesec dana kasnije, 27. septembra 1993., Bošnjački sabor okuplja u Sarajevu glavne političke, vojne, vjerske i intelektualne predstavnike muslimanskog naroda. Njegova osnovna svrha je izjasniti se za ili protiv plana Owen-Stoltenberg. U svom uvodnom izlaganju, Izetbegović manje zamjera tom planu uspostavljanje etničke podjele Bosne i Hercegovine od činjenice da „prostrane oblasti nekada nastanjene većinskim muslimanskim stanovništvom, u ratu etnički očišćene, ostaju u posjedu napadača”. Uostalom, u toku Bošnjačkog sabora, predstavnici tih regija su, logično, među najžešćim protivnicima mirovnog plana. Što se tiče predstavnika „građanskih” stranaka, oni odbijaju bilo kakvu etničku podjelu u ime višenacionalne Bosne i Hercegovine. Naprimjer, Nijaz Duraković, predsjednik Socijaldemokratske partije (SDP, nekadašnji Savez komunista), upozorava da plan Owen-Stoltenberg

„znači novo preseljavanje ljudi, time etničko preseljavanje nije zaustavljeno jer ono što je ostalo u takozvanoj srpskoj ili hrvatskoj republici će biti odmah ubrzano očišćeno a vjerovatno će isti proces da kreće do onoga što bismo zvali budućom bosanskom republikom, dakle nove tragedije [za] stotine hiljada ljudi i to je, uvjeren sam, uvod u nestanak bosansko-hercegovačke države kao takve, ali i nestanak muslimanskog ili bošnjačkog naroda, svejedno, kao takvog.”

Enes Duraković, predsjednik kulturnog društva Preporod i predsjedavajući Bošnjačkog sabora, iznosi dvosmislen, ali izrazito znakovit stav, kada ovako rezimira izbor pred kojim se nalazi Bošnjački sabor:

„Bošnjaci su učinili sve da sačuvaju onakvu Bosnu kakva je postojala u hiljadugodišnjoj povijesti, dakle, multikulturnu, multinacionalnu i multireligijsku zajednicu. Bošnjaci su i u ovom vremenu najtežih iskušenja, očiglednog genocida i nesumnjive odluke drugih da ne žive sa nama, učinili sve da ne dobiju svoju nacionalnu državu. To je, vjerovatno, jedinstven slučaj da jedan narod odbija takav ‚darʼ i svijet se tome čudi. Čudi se jer nas nije ni ranije, a ne razumije nas ni sada. Sada nas prisiljava na to i odluku o tome će donijeti Bošnjački sabor i Skupština RBiH.”

Te riječi Enesa Durakovića ističu činjenicu da mnogi učesnici Bošnjačkog sabora prihvataju državno-nacionalnu logiku koja je na djelu na jugoslavenskom prostoru samo zato jer su prinuđeni i natjerani odnosom vojnih i diplomatskih snaga. Međutim, neki čelnici SDA vedrije gledaju na mogućnost stvaranja male muslimanske nacionalne države. Naprimjer, Edib Bukvić, kadar SDA, vezan za panislamističku struju i kandidat za mjesto premijera, izjavljuje da je

„dosadašnja Bosna i Hercegovina, sa svoja tri naroda, postala nerealna. Poslije ovakvog genocidnog rata, dugoročno, Muslimani, Srbi i Hrvati nisu u stanju da stvore bilo kakvu zajedničku državu. (…) Uvažavajući navedeno kao i naše realne mogućnosti, neophodno je definirati prostor države muslimanskog naroda.”

U tom pokušaju određivanja granica male muslimanske nacionalne države, nije izvjesno da su izgubljene teritorije s većinskim muslimanskim stanovništvom glavna briga čelnika SDA. Hakija Meholjić, jedan od delegata muslimanske enklave Srebrenica čak optužuje Izetbegovića da im je iznio ideju o zamjeni enklave za neka predgrađa Sarajeva koje drže srpske snage. S druge strane, čelnici SDA insistiraju na izlazu buduće bosanske republike na more (Neum) i na Savu (Brčko) koji jedini može izbjeći da ova postane čista enklava između srpske i hrvatske republike. Na kraju, 218 od 349 članova Bošnjačkog sabora glasaju za prihvatanje plana Owen-Stoltenberg pod uslovom da budu zadovoljeni teritorijalni zahtjevi koje postavlja Izetbegović, dok 53 glasaju za njegovo bezuslovno prihvatanje a 78 za to da se on kratko i jasno odbije. Dakle, Bošnjački sabor odbacuje mirovni plan i po prvi i posljednji put tokom rata, otvoreno se suprotstavlja međunarodnoj zajednici. Paralelno, članovi Bošnjačkog sabora odlučuju zamijeniti nacionalni naziv „Musliman” nazivom „Bošnjak”: u najkritičnijem momentu rata, predstavnici muslimanskog/bošnjačkog naroda jasno i glasno potvrđuju njegovu političku suverenost i pokušavaju riješiti neke od njegovih identitetskih dilema.

Odvijanje Bošnjačkog sabora omogućava bolje razumijevanje sukoba između Fikreta Abdića i čelnika SDA. Za Abdića, fizički opstanak bosanskih Muslimana postiže se odustajanjem od bilo kakve vlastite političke suverenosti i iskazivanjem lojalnosti buduće bosanske republike Srbiji ili Hrvatskoj ili, čak, objema u isti mah. Znači da Abdić sa svoje strane preuzima strategije odustajanja od bilo kakvog sopstvenog nacionalnog projekta što je bilo karakteristično za muslimanske političke elite prije Drugog svjetskog rata. Po toj logici, pitanje granica bosanske republike je sporedno. Ali strategija koju bira Abdić može dovesti samo do bespomoćnosti i najgorih kompromitiranja, kao što to pokazuje i razvoj njegove „Autonomne Pokrajine Zapadne Bosneˮ . Čelnici SDA, a s njima i dobar broj političara i intelektualaca, smatraju upravo suprotno: da je politički suverenitet bošnjačkog naroda uslov sine qua non njegovog fizičkog opstanka. Kao što to u novembru 1993. Izetbegović izjavljuje u novinama Ljiljan, „bez obzira šta će i kakva će buduća Bosna biti, ona mora biti takva da se u njoj više nikada ne može ponoviti genocid nad muslimanskim narodom. Za mene, to će biti i treba da bude najviši zakon ove zemlje, i tom zakonu će biti sve podređeno.ˮ Dakle, bosanska republika mora biti ekonomski i vojno održiva, da u tom pogledu ne zavisi od susjednih entiteta i otuda važnost koja se pridaje teritorijalnoj podjeli, a posebno, pristupu moru i Savi.

Dakle, jesen 1993. je nesumnjivo trenutak u kojem se čelnici SDA odlučuju za državno-nacionalnu logiku koja u tom trenutku prevladava na jugoslavenskom prostoru te planiraju stvaranje male bošnjačke nacionalne države. Dan nakon Bošnjačkog sabora, Edhem Bičakčić, jedan od optuženih na suđenju iz 1983. i potpredsjednik SDA objašnjava:

„SDA će se zalagati za državu bošnjačkoga naroda i građana koji na tom području žive, što znači da će Bošnjaci biti ti koji će činiti ovu državnu zajednicu, a svim ostalim građanima će se garantirati sva ljudska prava po najvišim kriterijima evropskih standarda. (…) Bit će to sekularna država, ali će biti država bošnjačkog naroda. Oni će konstituirati tu državu a ostali narodi imaće manjinska prava.ˮ

Istog dana, novi reis-ul-ulema Mustafa Cerić na sličan način odgovara na pitanja Večernjih novina:

„Kada me pitate za nacionalnu državu, ja bih rekao da će Bošnjaci imati svoju državu, da li će se ona zvati nacionalnom ili drugačije, to u ovom slučaju nije relevantno. Bitno je da Bošnjaci moraju imati svoju domovinu.ˮ

Konkretno, iako odbija teritorijalnu podjelu ponuđenu planom Owen-Stoltenberg, Izetbegović 16. septembra potpisuje s Momčilom Krajišnikom, predstavnikom „Republike Srpskeˮ, bilateralni sporazum koji daje svakoj od etničkih republika Bosne i Hercegovine pravo na otcjepljenje nakon prelaznog perioda od dvije godine. U isto vrijeme, novine Ljiljan se pitaju:

„Zašto [Alija Izetbegović], ako nema snage da spriječi komadanje BiH, javno ne zatraži isti princip za svu bivšu Jugoslaviju pa da u sastav Republike BiH uđe i muslimanski Sandžak?ˮ

Uostalom, u jesen 1993., Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka objavljuje Memorandum o uspostavi specijalnog statusa za Sandžak. Ali, taj novi zahtjev za autonomiju Sandžaka samo potpiruje sukob unutar sandžačkog SDA između predsjednika Sulejmana Ugljanina i generalnog sekretara stranke Rasima Ljajića.

Ostaje da se vidi da li se čelnici SDA sa žaljenjem ili drage volje mire s mišlju o maloj bošnjačkoj nacionalnoj državi. Što se tiče Alije Izetbegovića, njegov bliski saradnik Džemaludin Latić smatra da je „morao pristati na taj vulgarni koncept [nacionalne države]ˮ . Ali Adnan Jahić, drugi uticajni predstavnik panislamističke struje, vjeruje da je „vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; taj mu se san, eto napokon ostvaruje i njemu zbog toga nije baš krivoˮ. Ko od njih dvojice, Latić ili Jahić, bolje prenosi osjećaje Alije Izetbegovića? U svojim memoarima objavljenim 2011. Izetbegović prikazuje glasanje Bošnjačkog sabora osam godina ranije, kao odbijanje svake etničke podjele Bosne i Hercegovine, što je, u najmanju ruku, pojednostavljeno prikazivanje činjenica.

Iz tog složenog perioda ostaje nešto izvjesno i značajno. Godine 1993. neki čelnici SDA – počevši od onih koji su vezani za panislamističku struju – na kušnji su spram ideje o maloj bošnjačkoj nacionalnoj državi, ali to ni u kom slučaju ne znači da oni prihvataju etničko čišćenje. Sigurno da neke jedinice ARBiH čine teške zločine, naročito protiv srpskog stanovništva u Sarajevu i protiv hrvatskog stanovništva u srednjoj Bosni. Ali ARBiH ne pribjegava sistematskom etničkom čišćenju i ne uzdiže ga u rang legitimnog sredstva za stvaranje bošnjačke nacionalne države. Da bi se razumjela ta suštinska razlika između SDA s jedne strane i SDS-a i HDZ-a s druge, kao i između za njih vezanih vojski, potrebno je uzeti u obzir više faktora. Ne mogu se prenebregnuti strateški razlozi: za ARBiH primjena sistematskog etničkog čišćenja uništila bi međunarodni legitimitet bosanskih vlasti, prikazala bi rat u Bosni i Hercegovini kao rat svih protiv svih i dovela bi do prelaska u VRS i u HVO na desetine hiljada muškaraca koji su im silno potrebni. Ali, osim te strateške dimenzije, postoje dublji razlozi zbog kojih čelnici SDA i ARBiH odbacuju etničko čišćenje. Prije svega, nisu svi bošnjački politički i vojni čelnici nacionalisti. Unutar ARBiH, a prevashodno u njegovom 2. korpusu baziranom u Tuzli, mnogi oficiri koji su došli iz JNA vezani su prije za SDP nego za SDA. Unutar same SDA, Izetbegović i njegovi bliski saradnici potiču iz panislamističke struje. A, s panislamističkog stanovišta, Srbi i Hrvati nisu „strani elementiˮ koje treba izbacivati iz nacionalnog tijela nego „narod Knjigeˮ (ahl-al-kitab) kojeg treba štititi u zamjenu za njegovu lojalnost. U isti mah, odbijanje etničkog čišćenja omogućava potvrđivanje evropskog identiteta i moralne nadmoći bošnjačkog naroda, kao što će to biti pokazano u poglavlju VII. Ali najvažnije ostaje to što buduća bosanska republika može biti provodnik buduće reintegracije Bosne i Hercegovine samo ako jamči sigurnost Srba i Hrvata nastanjenih na njenoj teritoriji. Štaviše, zaštita lokalnog srpskog i hrvatskog stanovništva predstavlja uslov sine qua non da bi bošnjačka nacija ostala u centru te reintegracije. Kao što to kaže Izetbegović, u svom ponovnom obraćanju Bošnjačkom saboru u julu 1994. godine:

„naša borba za integraciju Bosne će zavisiti u velikoj mjeri od nas, od toga ko smo mi sami, šta hoćemo i šta možemo. Da li mi hoćemo i možemo da od dijela Bosne koji kontrolišemo napravimo savremenu, demokratsku i slobodnu zemlju. (…) Bosna ne trpi isključivost. Ovakva kakva jest, višenacionalna i viševjerska, ona traži nekoga kome to šarenilo ne smeta. A mi smo ti kojima to ne smeta. Nama ne smetaju ni crkve ni katedrale, mi smo naučili da živimo sa ljudima koji drugačije misle i osjećaju i smatramo to svojom prednošću. Stoga smo mi Bošnjaci, mi muslimanski narod Bosne, predodređeni da budemo predvodnici nove integracije Bosne. Ne da bi Bosna bila unitarna država – ona to ne može biti – nego da bi bila i ostala cijela.ˮ

28.09.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.