Tuzlanski radnici: Od proizvođača do štrajkača

Tuzlanski radnici: Od proizvođača do štrajkača

Širi prostor Tuzle još od antičkog perioda poznat je po izvorištima slane vode. Ovaj prirodni resurs prvi puta će industrijski iskoristiti austro-ugarske vlasti, otvarajući prve veće solane u Tuzli. Na tom temelju, tokom narednih desetljeća razvijat će se industrija koja će dugotrajno obilježiti živote ljudi ovoga kraja.

Do kraja 1980-ih Tuzla i njena šira regija bili su sjedište kemijske industrije Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Međutim, kemijska industrija temeljena na slanici nije bila jedina industrijska grana. Drugi lokalno dostupni resursi bili su ugalj i kvarcni pijesak na kojima su izgrađene druge industrijske grane.

Slana voda prerađivana je u sol, sode i poliole, iz čega su se dalje proizvodile začinske smjese, deterdženti, gumene i plastične mase. Većinu iskopanog uglja otkupljivala je Termoelektrana Tuzla pretvarajući ga u električnu energiju. Kvarcni pijesak služio je kao osnovna sirovina za proizvodnju gas-betona, kolokvijalno poznatog kao „siporeks“.

Kemijsku industriju okupljala je Složena organizacija udruženog rada (SOUR) Sodaso, ugljenokope SOUR Titovi rudnici uglja, a industriju baziranu na kvarcu SOUR Siporeks. Uz ove osnovne grane proizvodnje i prerade sirovina izgrađena je pomoćna laka industrija, koja je snabdijevala stanovništvo i radnike robom široke potrošnje, a tešku industriju rezervnim dijelovima. Pogone robe široke potrošnje okupljao je SOUR Proizvodno-trgovinski kombinat, a osim toga u Tuzli su proizvodili Fabrika obuće Aida, Livnica čelika Tuzla, prerada gume Guming, Tvornica transportnih uređaja i mnogi drugi pogoni. Građevinarstvo je bilo okupljeno u SOUR-u Tehnograd, komunalne usluge vršio je SOUR Kompred, prijevoz SOUR Trans-servis, a onutar SOUR-a PTK proizvodili su Pivara Tuzla, Industrija vrenja Kvin, Mljekara Tuzla, Konfekcija Tuzko te Mlin i Pekara Ljubače.

Nasuprot današnjem uvjerenju, industrija Tuzle krajem 1980-ih nije bila neka velika industrijska sila, već mnoštvo pogona koji su uglavnom proizvodili i izvozili sirovine i poluprerađevine. Glavni i najprofitabilniji izvozni proizvodi bili su visokotonažni i izvoženi su željeznicama - sode, ugalj, sol i polioli (sirovine za izradu plastika, spužvi i guma). Lokalne kompanije bile su za europske i svjetske standarde mala preduzeća. Ipak za lokalne standarde, a pogotovo iz današnje perspektive, bili su to giganti koji su proizvodili, zapošljavali i izvozili.

Najveći potencijal lokalne industrije bili su dobra organizacija i kadrovi. Proizvodni pogoni bili su organizirani u logične i poslovno povezane cjeline, od sirovine do završnog proizvoda. Osim toga, svi veći poslovni sistemi imali su vlastite institute na kojima je kontroliran kvalitet, a školovan kadar radio je na razvoju novih proizvoda i različitim istraživanjima. Upravo taj kadrovski potencijal bio je ono što je krajem 1980-ih donosilo inovacije i planiralo nove proizvode koji su se sve više približavali visokim fazama prerade.

Nekoliko instituta i kombinata planiralo je proizvesti rudarski površinski bager, Sodaso je u proizvodnju uvodila začine i kozmetiku od ljekovitog bilja, a planirana je i izgradnja fabrike za proizvodnju stakala.

U centru zbivanja industrije Tuzle ovog perioda nalazili su se radnici- samoupravljači. Po tadašnjem ekonomskom modelu i ideološkom pristupu, radnik je bio temelj društva. U svom kolektivu imao je apsolutna prava odlučivanja. Predstavnici radnika, demokratski izabrani u Radnički savjet, odlučivali su o svemu- od izbora direktora preko raspodjele prihoda do poslovnih odluka. Tek će reformama Ante Markovića biti pojačane ovlasti direktora pa će ovi dobiti mogućnost da određuju kazne zbog nemarnog odnosa prema radu i druge manje ovlasti.

Iako su 1980-te godine bile vrijeme smanjenja životnog standarda uslijed inflacije i povećanja cijena, radničke privilegije bile su velike. Svi veći poslovni sistemi posjedovali su vlastita odmarališta u kojima su radnici besplatno ili uz simboličnu nadoknadu mogli provoditi ljetovanja i zimovanja sa svojim porodicama. Veći sistemi, poput Sodaso, imali su po nekoliko odmarališta u blizini Tuzle i na jadranskoj obali.

Osim odmarališta, radnici su često bili o trošku kompanije slani i u različita lječilišta i banje od Poljske preko Čehoslovačke do Srbije, u cilju rehabilitacije i oporavka od teških poslova, a ponekad i kao nagradu za posebno iskazivanje u radu.

Za rekreaciju radnika kompanije su zakupljivale ili gradile vlastite bazene i različite sportske terene. U fabrikama su djelovala kulturno-umjetnička društva i sportske ekipe. Fabrika soli organizirala je vlastitu biblioteku, hor i likovnu galeriju. Takvo nešto, iako danas djeluje teško zamislivo, tada je više bilo pravilo nego izuzetak. Polihemova šahovska ekipa osvajala je turnire širom Jugoslavije.

Dolazak na posao bio je organiziran i plaćen, svaki radnik imao je pravo na topli obrok bilo u vidu novca, bilo u vidu fabričkog restorana. Unutar fabrika djelovale su ambulante, a Sodaso kao najveći poslovni sistem je imala i nekoliko stomatoloških ambulanti. Sindikat je osiguravao nabavku zimnice i ogrjeva radnicima po povoljnijim cijenama. Jedna od najvećih radničkih beneficija bio je stan koji bi kompanija kupila i dodijelila radnicima.

Naravno da nije sve bilo idealno i naravno da su postojale mnoge malverzacije i sporovi, pogotovo vezano za dodjeljivanje stanova. Ali i pored toga, radnik je ipak bio dobro zaštićen i kvalitetno zbrinut, pogotovo za današnje standarde. O sukobima i kontradiktornostima kriznih 1980-ih svjedoče i mnogobrojni štrajkovi koji su započeli krajem 1980-ih. Radnici su obično tražili veće plaće, koje kompanije nisu mogle isplatiti. Zbog toga su izlazili na ulice, izglasavali izdvajanja iz svojih SOUR-a i tražili smjene direktora. Štrajkovi su po pravilu bili mirni i nije zabilježen ni jedan slučaj sukoba s policijom.

Ono što će bitno poremetiti dinamiku života i trajno promijeniti radničke živote bio je rat. Proglašenjem ratnog stanja, radne obaveze i mobilizacije 1992. godine, radnici postaju vojnici i rapidno gube utjecaj u društvu. Umjesto radnika temelj društva postaju nacije. Rat je radikalno presjekao radnička prava koja nikada više nisu obnovljena iako su i kao proizvođači i kao ratnici, radnici dali ogroman doprinos za vrijeme rata.

Nakon proglašenja mobilizacije i radne obaveze, radnici su postali ili ratnici ili su po radnoj obavezi nastavili dolaziti na posao. Dio radnika napustio je Tuzlu. Uglavnom, ali ne isključivo, radilo se o radnicima srpske nacionalnosti. S druge strane, u grad su pristizale kolone uglavnom, ali ne isključivo, Bošnjaka. Struktura radničke snage je bitno izmijenjena.

Početkom rata, ekspresno su prestale gotovo sve radničke privilegije. Plaća se isplaćivala najčešće paketima različite robe koju su onda radnici trampili za drugu robu. Svaka fabrika je dijelila radnicima što je imala- deterdžente, sol, obuću, kože, ugalj... Proizvodnja je preorijentisana za ratne potrebe i tu je do izražaja došla sva sposobnost i kreativnost prijeratnih radnika i stručnjaka. Reaktivirane su parne lokomotive, ugalj se kopao ručno, a u pogonima koji su do rata proizvodili odlivke čelika, sol, poliuretane ili rudarske trake, počela je proizvodnja ulja, kisika, infuzija, antifriza, destilirane vode, topova, eksploziva, džemova i drugih produkata bez kojih život ne bi bio moguć u ratnoj Tuzli.

Odmarališta su radnicima za vrijeme rata postala nedostupna, kulturni život u fabrikama je zamro, radničke sportske ekipe su ugašene, nove stanogradnje nije bilo, a na posao se dolazilo svim sredstvima- biciklom, pješke, vozom. Organiziranog transporta više nije bilo.

Tek je tu i tamo bila organizirana neka manifestacija za radnike, najčešće simbolično, poput prijema penzionera povodom godišnjice Polihema. Prvobitni šok samog rata izazvao je to da se na ove promjene i ne obraća toliko pažnja. Međutim, pravi šok nastupio je poslije rata, kako su radnici polako shvaćali da im stara prava i privilegije nikada neće biti vraćene. Naprotiv, na neki način je i dobiti plaću postalo privilegija, kamoli stan. Nakon kraja rata započela je era radničke borbe, štrajkova i sukoba, koja traje do danas.

Nakon kraja rata, dio radnika se vratio u svoje fabrike, očekujući boljitak i obnovu prijeratnog života. Međutim, ubrzo se pokazalo kako se dešavaju suprotni procesi. Započinjala je privatizacija po, pokazat će se, katastrofalnom modelu certifikata. Država je za vrijeme rata prijeratnu društvenu imovinu proglasila državnom i odlučila je nakon rata za oduzetu imovinu društvu isplatiti odštetu. Umjesto novca, kao odšteta isplaćeni su vrijednosni papiri, takozvani certifikati. Osim toga, za mnoštvo obaveza poput plaća borcima, penzija, invalidnina, devizne štednje... država je primijenila isti model. Isplaćeni su u vidu certifikata.

Iako su certifikati na papiru imali vrijednost, u stvarnosti nisu. Isplaćivani su od 1997. godine, a privatizacija je započinjala tek 2000. godine. U međuvremenu su certifikati bili neupotrebljivi i gubili su vrijednost. Radnici su počeli certifikate smanjene vrijednosti prodavati za gotov novac različitim licima sumnjivog morala i sumnjivih namjera koja su za vrijeme rata pljačkom i švercom došli do novca. Milijunski iznosi certifikata prodavani su za desetine hiljada maraka.

Kada je 2000. započela privatizacija, pojavili su se kupci skrivenih namjera, koji su u certifikatima imali milijune maraka vrijednosti do kojih su došli za po nekoliko puta manje iznose. Cilj ovih lica najčešće je bio „vratiti uloženi novac“, na sve načine. Započela je serija kupovina i preprodaja fabrika, izvlačenja kapitala i prodaje svega vrijednog iz tih fabrika. Žrtve su bili radnici koji su nakon ratnika postajali štrajkači u borbi za zarađeni novac koji im novi vlasnici nisu željeli isplatiti. Pojavili su se do rata nezamislivi fenomeni poput neisplaćivanja plaća, neuplaćivanja doprinosa, radnika bez zdravstvenog osiguranja, slanja radnika na takozvano „čekanje“, status u kome su radnici formalno bili zaposleni, a praktično su bez primanja, staža i zdravstvenog osiguranja sjedjeli kod kuće.

Zakonodavstvo na strani mešetara, nefunkcionalno sudstvo i stalna politička kriza doveli su radnike na ulice. Ljudi koji su do prije nekoliko godina imali sve privilegije i bili odlučivači u svojim fabrikama su tokom 1990-ih gledali kako se te fabrike uništavaju, a plaće postaju luksuz. Novi vlasnici najčešće su se prema radnicima odnosili tiranski.

Kada su štrajkovi počeli, više to nisu bila ona postavljanja zahtjeva vlastima s kraja 1980-ih jer su vlasti zahtjeve ignorirale. Kako bi se čuo njihov glas, radnici su svoju borbu radikalizirali. Započela je serija blokada prometnica, sukoba s policijom, fizičkih obračuna s menadžmentima, upada na sjednice organa vlasti, prijetnje sabotažama i terorističkim aktima, samoubistvima i samospaljivanjima. Očaj u borbi za stečena prava i plaće bio je opći i najčešće nije donosio željeni rezultat. Štrajkovi su rezultirali ili ničim ili isplatama minimalne pomoći od par stotina maraka. Samo u jednom slučaju, radnici su pobijedili i očuvali fabriku.

Bio je tu slučaj Industrije deterdženata Dita, kada su uz radnike stali društvo, akademska zajednica, aktivisti i biznis, pružili im pomoć i pomogli im da proglašenjem stečaja uklone bivšeg vlasnika, pokrenu proizvodnju i pronađu kupca za fabriku koji je bio spreman očuvati proizvodnju i isplatiti zaostale plaće i doprinose.

Kulminacija radničkog nezadovoljstva dogodila se 2014. godine kada su na kraju svog puta transformacije radnici Tuzle postali revolucionari, oborili vladu kantona i započeli proces koji je širom Bosne i Hercegovine doveo do smjena vlada, paljevina i sukoba.

Iz današnje perspektive vidimo da revolucija nije uspjela i da je stanje isto i gore kao i prije 2014. godine. Imam osjećaj da nakon što su vidjeli da ne pomaže ni biti revolucionar, radnici su postali iseljenici. Demografski podaci nakon 2014. godine su katastrofalni, a broj stanovnika se smanjuje iz godine u godinu zbog iseljavanja.

Što se same industrije tiče, stradalo je gotovo sve. Sve krupne organizacije koje su trebale postati holdinzi danas više ne postoje. Kad je uništena koncentracija kapitala, propali su i instituti koje više nije imao ko financirati. Bez instituta, otišli su i oni kadrovi koji su preživjeli rat. Bez kadrova, nestalo je napretka i inovacija. Bez napretka i inovacija, nestalo je i novca, a bez novca očito je nestalo i mogućnosti za uspješan život.

Za samo 10-ak burnih godina, radnici su prošli put od proizvođača, preko ratnika do štrajkača i revolucionara. I na tom putu su izgubili gotovo sve, dok su oni nečasnih namjera u međuvremenu stekli mnogo. I to je jedna od tragedija današnjeg BH društva.

Dino Šakanović, doktorant. Rođen 1992. godine u Dubrovniku. Osnovne i master studije historije završio na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Od 2019. student doktorskih studija historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, pod mentorstvom prof. Husnije Kamberovića. Tokom 2019. bio angažiran kao suradnik za odnose s javnošću u Fondaciji tuzlanske zajednice. Od 2020. angažiran kao suradnik i istraživač u udruženju Front Slobode na projektima istraživanja ekološke humanistike i tranzicije. Od 2012. piše za portal Prometej.ba. Sretno oženjen, živi u Tuzli.

Članak je nastao u okviru programa „Evropa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se realizira u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt finansira Evopska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Evropske Unije.

DINO ŠAKANOVIĆ

24.09.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.