Gdje su Savka i Tripalo bili ´89? Hrvatsko proljeće kao simbolički kapital i breme uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Gdje su Savka i Tripalo bili ´89? Hrvatsko proljeće kao simbolički kapital i breme uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Između 11. i 13. prosinca 1989. održan je 11. kongres SKH koji je otvorio vrata višestranačju i prvim slobodnim višestranačkim izborima u tada još uvijek Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Tih dana jedan od naslova u tjedniku Danas bio je „Sretna nova ´71“.[1] Time se najavljivao povrataka „maspokovaca“ u hrvatsku politiku. Tekst je popraćen slikama Franje Tuđmana, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička i Vice Vukova. U članku se još spominju: Dražen Budiša, Vlado Veselica, Petar Šegedin, Hrvoje Šošić, Vladimir Šeks i Ante Paradžik. Premda je bilo jasno da je jednostranačje neodrživo ipak je, ističe se u istom tekstu, postojala bojazan od ponavljanja ´71, odnosno njenog ridignijeg dijela, što je zapravo bio strah od višestranačja i gubitka vlasti. Prve prognoze o tome što će donijeti višestranačje ipak su bile preoptimistčne. Ostanak jednostranačja vezivalo se uz pojam „nacionalne homogenizacije“ i „podanika“, a višestranačje uz „ nacionalnu diferencijaciju“ i „građanina“. Stvarnost će donijeti upravo suprotno. (...)

Unatoč tome što su se Tripalo i Savka u različitim trenucima i na različite načine odlučili vratiti na medijsku i političku scenu, javnost ih je ipak doživljavala kao nerazdvojni tandem, i očekivala je njihovu zajedničku akciju. Znali su to i mnogi vođe tada nastalih opozicijskih stranaka (Slavko Goldstein, Dražen Budiša, Antun Vujić itd.) koji su mjesecima prije izbora „oblijetali“ i Savku i Tripala želeći ih uključiti u svoje redove.. [2] No, problem je bilo definiranje programa iza kojeg bi njih dvoje moglo stati, nešto što bi crpilo iz simbolične snage hrvatskog proljeća i 1971., ali istovremeno bilo i suvremeno, odgovor na jedno novo vrijeme. (...)

Početkom ožujka Nedjeljni Vjesnik na naslovnoj strani objavio je - „Povratak Savke i Tripala“. Svakako, radilo se o naslovu koji je nakon toliko godina mogao probuditi neke emocije, premda je vizualno (bijela slova na crnoj pozadini) mogao djelovati više kao osmrtnica nego vjesnik novog proljeća. Sinkronizirano s time najavljeno je i „stvaranje ozbiljne nacionalno orijentirane političke snage u Hrvatskoj koja ne djeluje argumentima opasnog emocionaliteta, bliskog ekstremnijim političkim solucijama“.. [3] Ta snaga nazvana je Koalicija narodnog sporazuma, a Savka i Tripalo trebali su biti njena zaštitna lica, uz obećanje bezbolne tranzicije, onog istog što je obećavao SKH-SDP, ali uz vjerodostojnost koju je Partija potrošila. Iako će se Koalicija u narednom periodu uglavnom suočavati s prigovorom da je „nacionalno mlaka“, odmah na samom početku iznijet je potpuno suprotan prigovor – njena mononacionalnost, tj. činjenica da su joj zasad pristupile samo stranke koje su izrasle iz potrebe i zahtjeva hrvatske nacije i nacionalnog suvereniteta. Potom se dodaje: „Upravo zato, kada bi u postojeću Koaliciju narodnog sporazuma ušle i tzv. srpske stranke u Hrvatskoj, izborna snaga Koalicije u tolikoj mjeri bi porasla da bi moglo biti u tom slučaju riječi o premoćnoj izbornoj pobjedi i povijesnom političkom sporazumu na tlu Hrvatske.“. [4] Vodeći ljudi Koalicije uistinu su smatrali da ostvarenje hrvatske države nema bez suradnje sa Srbima u Hrvatskoj, ali su Srbi smatrali da u takvoj državi moraju biti konstitutivni faktor. Stjecao se dojam da Koalicija, pored toga što, kao i HDZ, uvažava sva građanska prava Srba u Hrvatskoj, za razliku od HDZ-a priznaje ih i kao „državotvorni element buduće Hrvatske“. Zato su ponegdje prizivane i povijesne analogije s hrvatsko-srpskom koalicijom Frana Supila.. [5] Tih dana Dražen Budiša usputno je razgovarao s Dragom Roksandićem, povjesničarom i pripadnikom manjinskog kruga srpskih intelektualaca u Hrvatskoj koji su radili na definiranju položaja Srba u Hrvatskoj u njihovoj cjelokupnosti, a ne samo teritorijalno, i koji mu je kazao da je spominjanje Srba u njihovoj Programskoj deklaraciji premalo da se pridobije ijedan Srbin. Na Budišinu primjedbu da oni ipak imaju mnoge Srbe u stranci Roksandić je odgovorio da su to Srbi bez identiteta.. [6] Koalicija narodnog sporazuma, dakle, nije imala dovoljno potencijala da postane „hrvatsko-srpska“. Svaka nacija postajala je politički program za sebe. Koaliciju su naposljetku činile: Hrvatska kršćansko-demokratska stranka, Socijaldemokratska stranka Hrvatske, Hrvatska demokratska stranka, Hrvatski socijalno-liberalni savez, a do održavanja izbora priključile su se i neke druge stranke poput Hrvatske seljačke stranke (frakcija) i Hrvatskog mirotvornog pokreta.. [7] No njen forte ipak su činile tzv. izvanstranačke ličnosti, redom navedene na programskom letku KNS-a od 1.ožujka 1990.: Savka Dabčević-Kučar, Ivan Supek, Miko Tripalo, Dragutin Haramija, Srećko Bijelić. Tripalo je dakle, u tom poretku bio tek treći.

„Tripalo je političar koji ima još uvijek prepoznatljivo komunistički jezik (…) A povrh toga, nije dokraja određen ni po nacionalnoj crti“, govorio je tih dana Marko Veselica, predsjednik HDS-a. Veselica je Tripalu spočitavao i „katastrofalan nastup u ´Ciboninoj´ dvorani“, na najvećem skupu koji je Koalicija imala, pred 7000 ljudi.. [8] Tripalo je u Ciboni 17. ožujka, između ostalog, rekao: „Protiv smo promjena republičkih i jugoslavenskih granica, kao i protiv autonomija u Hrvatskoj.“ Također, da je za povratak emigranata „osim terorista i onih koji su se dokazano ogriješili o zakone i međunarodne konvencije“, ali i da je „NDH (…) za nas bila fašistička tvorevina.“ Savka je, pak, govorila da „Želimo biti vlasnici i gospodari u svojoj zgradi, a ničija depandansa, da u toj zgradi ravnopravno žive svi stanari, bez obzira na to koje su nacionalnosti.“. [9] To je bilo slikovitije i primjerenije tadašnjem političkom diskursu i pomalo je podsjećalo na umjereniju varijantu one HDZ-ove sintagme: „Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu.“

„Tripalo je Tripalo samo uz Savku! Sam za sebe on ne znači ono isto što i u tandemu sa Savkom!“, ogolila je stvar do kraja jedna demokršćanka. Ipak, ostali „proljećari“, posebno Dragutin Haramija i Srećko Bijelić, do kraja su inzistirali na Tripalu kao frontmenu, čak i po cijenu raspada Koalicije.. [10]

U međuvremenu on je javno nastavio s retorikom u svom stilu: „Da sam kandidat na američkim izborima ja bih vam rekao kako sam u najboljoj snazi i kondiciji. Ovako, iskreno govoreći, osjećam pomalo umor od svega ovoga.“. [11] Također je izrazio svoje mišljenje o tzv. „antikomunističkom sindromu“ koji sada svu povijesnu krivicu tovari na leđa Partije: „To je danas trend u cijeloj Evropi, pa i u nas. Osobno mislim da nije potpuno pravedan, ali ga razumijem.“. [12] No već i takve izjave bile su dovoljne da neki ustvrde da Tripalo nije raskrstio sa svojom komunističkom prošlošću. On je djelovao koncilijantno, više kao distancirani kritičar zbivanja nego punokrvni političar koji bi trebao proživljavati svoju političku renesansu. Po svom habitusu on je možda bio veći „sporazumaš“ od svih ostalih u Koaliciji. No, obje političke biografije, i Savke i Tripala, u općoj predožbi ostati će vezane upravo uz pojam nedostižnog „povijesnog sporazuma“, u čijem su dosezanju tobože bili onemogućeni i 1971. i 1990. godine. Tripalo će do kraja inzistirati da je Hrvatska i 1971. svoje odnose s ostatkom Jugoslavije htjela rješavati: „Sporazumom. Naime, mi smo smatrali da su ekonomska rješenja koja smo predlagali u interesu sviju, samo da svi još nisu spremni da to vide.“. [13] Savka će, pak, možda i stoga što je svoja sjećanja objavila nekoliko godina nakon Tripala, na prigovor da hrvatsko (proljećarsko) rukovodstvo ipak nije vodilo dovoljno računa o „saveznicima“ u Jugoslaviji (prije svega srpskim liberalima, ali i ostalima poput Staneta Kavčiča u Sloveniji ili Krste Crvenkovskog u Makedoniji), odgovoriti da su ekonomski razlozi, borba za interese Hrvatske, na kraju rezultirali time da bi „dogovor (…) bio neplodan i nepotreban. Trebao nam je kako bismo zaštitili hrvatske interese – to je bio smisao svakog dogovora.“. [14] No to logično priznanje da je nemoguće ostvariti svoje interese, a da pritom baš niti jedan tuđi interes ne bude oštećen, stizalo je prekasno. Uostalom, i Savkinu motivaciju da to na taj način obznani treba uzeti s rezervom. Bio je to dio nastojanja, u kojima je Tripalo manje sudjelovao, da se hrvatsko proljeće potpuno kroatizira, da se maltene raskine svaka veza s jugoslavenskim kontekstom. (...)

Vrijeme i okolnosti išli su na ruku radikalnijim opcijama. Bilo je neke simbolike u tome da se baš na dan velikog povratka Savke i Tripala (4. ožujka 1990.) na Petrovoj gori održavalo masovno okupljanje Srba iz Hrvatske i ostalih dijelova Jugoslavije pod nazivom „Narodni zbor bratstva i jedinstva“. Iako je situacija bila naelektrizirana, taj skup je ipak prošao mirno, bez incidenta. Liberalni koalicionaši Ljubomir Antić i Danijel Ivin željeli su tog dana na Petrovoj gori neposredno doživjeti raspoloženje Srba. Vratili su se potišteni: „Doista je teško reći što bi se moglo svesti pod ´opću volju´ ovih ljudi, osim što su nezadovoljni što se ništa nije dogodilo (…) Samo je jedno sigurno: Hrvatsku ne žele doživjeti kao svoju državu. Boje se hrvatske suverenosti. Njezino jačanje doživljavaju isključivo kao vlastito ugrožavanje.“. [15] Taj skup bio je veliko pogonsko gorivo za Tuđmana i HDZ. No dok se raspoloženje u narodu u tjednima pred izbore osjetno i nepovratno radikaliziralo medijska slika još uvijek je izgledala drukčije. Zagrebački mainstream mediji (Vjesnik, Večernji list, Danas, Slobodni tjednik itd.) su i dalje favorizirali Koaliciju kao najbolje, umjereno rješenje, a dijelom su protežirali i reformirani SKH-SDP. Hrvatska demokratska zajednica i njeni predstavnici dobivali su najmanje prostora.. [16] „Koalicija demokrata i reformatora trebalo bi da osigura da se komunisti uklone, nacionalisti zaustave i da se demokracija ustali“, sažeo je Vladimir Gligorov idealnu (post)izbornu projekciju. S druge strane „[n]acionalisti na vlasti i u Srbiji i u Hrvatskoj, to je kraj države, a kamoli ne demokracije. Ako se to ne dogodi, mogao bi se razviti razuman politički prostor“.. [17] No, unutarhrvatska i jugoslavenska konstelacija su sve manje pogodovale prerazumnim rješenjima. Slobodna utakmica u političkoj areni tražila je sraz, borbu, napetost. Jedan od problema Koalicije bio je i taj što ona kao da nije mogla pronaći dovoljno velikog neprijatelja. (...).

Kako su se izbori približavali, u stalnim laviranjima i osluškivanjima domaće i inozemne situacije, jačalo je mišljenje da bi za uspjeh na izborima Koalicija trebala više isturiti desno tj. „demokršćansko“ krilo.. [18] Na to ih je mogao navesti veliki uspjeh demokršćana na izborima u Istočnoj Njemačkoj koji su održani 18. ožujka iste godine. Tako se u ekspresnom roku od „nekršćanskog“ HSLS-a stiglo do maltene „demokršćanske“ Koalicije narodnog sporazuma. Oni do samoga kraja nisu vidjeli kontradikciju između doktrinarnih natezanja s jedne i široko proklamirane inkluzivnosti s druge strane. Tako, dok su oni trošili materijal na podizanje (političkog) šatora nad šatorom, HDZ i Tuđman uzeli su samo komad tkanine, obojali ga u crven-bijelo-plavo i na njemu napisali - „država Hrvatska“.

No, nekih emocija je naposljetku ipak bilo. Nekoliko tjedana nakon izbora redatelj Antun Vrdoljak, koji je u početku bio uz Koaliciju, pa potom ipak prišao Tuđmanu i HDZ-u, izjavio je da mu „ništa (…) nije tako pomutilo radost poslije pobjede HDZ kao poraz Mike i Savke.“. [19] Sigurno nije bio jedini koji je osjećao tu vrstu ambivalencije. Bio je to konačni rastanak od 1971. godine. Novi dramatični događaji su svaku priču o „ljudima iz 1971.“ činili sve više deplasiranom.

Kasnije, kada jugoslavenska kriza već eskalira, bilo je lako krivnju za čitav slijed događaja prebaciti na međunarodni faktor koji je valjda trebao bolje povući demarkacijsku liniju između totalitarizma (pa i onog nacionalnog) i opredjeljenja za demokraciju, te na vrijeme prepoznati i podržati hrvatske, slovenske, srpske i druge „Havele“. Umjesto toga Amerika se povukla, a Jugoslaviju prepustila Europljanima.. [20] Valja samo dodati da su ti Europljani potom odlučili Jugoslaviju prepustiti samim Jugoslavenima. Ironično, idealistička parola s kraja 19. i početka 20. stoljeća: „Balkan balkanskim narodima“, nikada nije bila stvarnija nego 1990-ih godina.

Odustajanje od Jugoslavije

(...) Tripalov stav po pitanju države ni početkom 90-ih nije bio aprioristički, poput primjerice onoga koji je najdulje prevladavao u hrvatskoj emigraciji da je „bilo kakva hrvatska država bolja od bilo kakve Jugoslavije“. Čak i kada gradualno ugasnu i posljednje jugoslavenske iluzije, on će bez odgode odmah stati na poziciju da „biti protiv ikakve Jugoslavije nije isto što i biti za bilo kakvu Hrvatsku“.

Trvenja oko jugoslavenske forme i sadržaja nastavit će se još neko vrijeme. Često se zaboravlja da je Jugoslavija ipak nadživjela svoju komunističku partiju i režim, pa makar i nakratko. U jednoj od epizoda iznošenja „sopstvene bede“ pred inozemstvom sudjelovao je i Tripalo. Krajem studenog 1990. u Rimu je, zajedno s Dobricom Ćosićem, Cirilom Zlobcem i Vojinom Dimitrijevićem, bio izlagač na skupu pod nazivom „Kamo ide Jugoslavija?“, kojeg su organizirale Talijanska socijalistička stranka i Međunarodni institut za političku, ekonomsku i kulturnu suradnju. Svi sudionici poznavali su se od ranije. U avionu kojim su zajedno kretali iz Beograda bili su raspoloženi i za šalu. Ćosić je u jednom trenutku rekao Cirilu Zlobcu: „Ama Ćiro, pusti mene i Miku da kao Srbija i Hrvatska rešimo između sebe naše probleme, kao u stara dobra vremena – a vi ćete posle s nama.“. [21] U Rimu, međutim, atmosfera je bila ozbiljnija, zabrinuti stranci slušali su svoje goste koji su pred njima demonstrirali dramatično razmimoilaženje. Tripalove teze svodile su se na sljedeće: Hrvatska i Slovenija ne mogu zauvijek čekati ostale jugoslavenske republike da se demokratiziraju, okrenu višepartijskom sustavu, tržišnom gospodarstvu, privatnom vlasništvu i zaštiti ljudskih prava; Europa je predugo na Jugoslaviju gledala u cjelini, kao na geostratešku činjenicu, bez uzimanja u obzir njene unutrašnje složenosti; Europa ne treba s podcjenjivanjem pristupiti trenutnom rješavanju nacionalnih pitanja u Jugoslaviji i proglasiti to nečim anakronim i balkanskim, no ne treba zanemariti ni ekonomska i socijalna pitanja koja će uskoro izbiti u prvi plan, i naposljetku, pitanje preuređenja Jugoslavije ne treba biti terminološko (federacija ili konfederacija) nego sadržajno, suštinsko, ali ipak dodaje da je, bar što se Hrvatske tiče, termin „federacija“ istrošen i kompromitiran.. [22] On je uvjeren da postojeće stanje više ne želi nitko, čak ni oni koji tvrde da su za očuvanje postojećeg, misleći prije svega na Srbiju.. [23] Stoga je potrebno pronaći održivi tranzicijski model prema Europskoj zajednici:

„Najbezbolniji put bi bio da se na organe nove višenacionalne zajednice u Jugoslaviji prenesu one nadležnosti, što će ih organi Evropske Unije dobiti 1992. Na taj način bi, uz ispunjavanje drugih, nimalo lakših uvjeta/ funkcioniranje istinskog višepartijskog demokratskog sistema, tržišne privrede, preobrazbe društvenog vlasništva, situacije na Kosovu, prava i ravnopravnosti svih vrsta manjina, sloboda i prava čovjeka/, mogle sve naše republike zajednički ući u Evropu.“. [24]

Iz perspektive kasnijih tragičnih događaja ove Tripalove teze mogu djelovati razumno, konstruktivno, optimistično. Ipak, nemoguće je u njima ne primijetiti podijeljene osjećaje prema čitavom proteklom jugoslavenskom iskustvu, što se odražavalo i na sve buduće projekcije. Otuda i mnoge kontradiktornosti koje je Tripalo očitovao: Nebitno je hoćemo li novu zajednicu nazivati „federacijom“ ili „konfederacijom“ nego je važno koji će biti njen sadržaj, ali ipak nama Hrvatima se ogadio termin „federacija“, pa bismo radije „konfederaciju“. Kao referencu za novi model zajedništva treba uzeti nastajuću Europsku uniju, ali ne naprosto kopirati, jer presađivanje jednih rješenja na drugi teren može izazvati više štete nego koristi. Nacionalno pitanje je ključno, i treba mu se posvetiti, ali ipak pitanja društva, pluralizma, ljudskih prava, ekonomskog razvoja su još i važnija. U Jugoslaviji smo svi ravnopravni, ali ipak treba slijediti Hrvatsku i Sloveniju jer one najbolje znaju kuda treba ići itd. Takve Tripalove teze mogle su samo naići na hladan tuš s druge strane. Ćosić je uglavnom govorio o srpsko-hrvatskim i drugim povijesnim prijeporima, neodrživosti postojećih granica i ustvrdio da je pouzdano samo to da je „Jugoslavija u raspadu“, ali da su „spoljni činioci opstajanja Jugoslavije u sklopu očuvanja evropskog status-kvo-a, možda (…) još uvek presudniji od unutrašnjih u održavanju tog kanceroznog balkanskog bolesnika“.. [25] On očito nije vidio da se od spomenutog europskog statusa quo polako, ali sigurno odustajalo. Europa je krenula ka ujedinjenju. Ali nacionalni ideolozi na prostoru Jugoslavije, i Ćosić kao jedan od najvažnijih među njima, odlučili su najprije obaviti neka svoja ujedinjenja. On će ostaviti i svjedočanstvo o nepomirljivim razlikama koje su u Rimu ispoljene: „Moje polemike sa Zlobecom i Tripalom nisu se dopale Italijanima. Pažljivo su nas slušali i bilo im je sasvim jasno – kuda ide Jugoslavija. Za to saznanje nije trebalo da nam plaćaju avionske karte i tri dana boravka u osrednjem rimskom hotelu.“. [26]

U Hrvatskoj neki će Tripalove stavove tumačiti kao želju da se Jugoslaviju ipak, i unatoč svemu, sačuva. No i sami svjesni nategnutosti takvog zaključka, neće im biti suviše teško primijetiti da „Tripalo oscilira između optimizma i pesimizma, između nekih nada i nekih strepnji, i teško mu je decidirano zauzeti stav.“[27]

S obzirom da je Tripalo tada već bio član Predsjedništva novoosnovane Hrvatske narodne stranke (listopad 1990, s predsjednicom Savkom Dabčević-Kučar), a kao takav je putovao i u Rim, premda je očito još uvijek sebi dozvoljavao slobodu nadstranačke ličnosti, njegova nedecidiranost mogla je postati i problem stranke tj. njenog proboja na novom hrvatskom političkom tržištu, a ne samo njegov osobni. Odjednom, bilo je važno isforsirati Tripalovo otvoreno i rezolutno antijugoslavenstvo. Zato će on već u siječnju 1991., na nekoliko stranačkih skupova, proklamirati: „[M]i ne želimo nikakvu Jugoslaviju!“. [28] Bilo je to u skladu s trenutkom, kako je netko iz HNS-a tih dana objasnio: „Radikalizaciju stavova rodio je povijesni trenutak koji ne trpi kompromise – s jedne strane su Hrvatska i njezini interesi, a s druge svi njezini neprijatelji otvoreni i oni uvijeniji.“. [29] Nitko, pa ni Savka ili Tripalo, nisu bili tako jaki pojedinci da bi se mogli, ili čak htjeli, oduprijeti perpetuirajućem nacionalizacijskom mehanizmu koji je sve usisavao u sebe. No, neki mehanizmi ipak su bili jači od drugih. Jugoslavija je nepovratno nestajala, ali ne toliko u srazu srpskog i hrvatskog nacionalizma, već prvenstveno u sendviču između projekcija Velike Europe koja je povlačila sve (pozitivne) konzekvence pada Berlinskog zida i (Velike) Srbije koja nije htjela vidjeti epohalni značaj tog pada. Naposljetku, te dileme na ovom prostoru nisu razriješene ni do danas. Balkan se i dalje, unatoč mnogim željama i nastojanjima, čini kao „swing-regija“, prostor nedovršene političke arhitekture. Hrvatska se iz tog post-jugoslavenskog kotla uvelike izvukla (kroz članstvo u EU i NATO-u), ali hrvatska politika iz 90-ih i dalje (pre)nosi sa sobom hipoteku jer se u tim prijelomnim vremenima postavila reaktivno, s osnovnom kontradikcijom da je pokušala ići na repu i jednog i drugog koncepta, i europskog i (veliko)srpskog. Dakle, Hrvatska je načelno bila za mir, postojeće granice, zajednički ulazak u Europu bez granica, ali uz rezervnu varijantu da ako Srbija ipak krene u novo omeđivanje svojeg teritorija onda će i Hrvatska razmisliti o svojim granicama.. [30] Stoga ni ona nije odoljela igri koja je nacionalno pitanje postavljala kao pitanje teritorija, pa i etničke homogenizacije. Naravno, ljudi u povijesti nisu anđeli, moraliziranje katkada nije previše svrsishodno, naročito među povjesničarima, no ti isti povjesničari ne bi se trebali miriti, niti sekundirati raznim moralkama koje opstaju u političkoj sferi. Nije li stoga vrijeme da se i u Hrvatskoj otvore pitanja napetog odnosa i trenja između triju koncepata: obrambenog (nametnutog), pravednog i pobjedničkog rata? Ovdje se zasad sve tri odrednice upotrebljavaju kao samorazumljive poštapalice. No, kako reakciju nužne obrane, borbe za pravdu, uspostavljanje reda i mira (uostalom završne ratne akcije Bljesak i Oluja nisu samo slučajno nazvane upravo vojno-redarstvenima), spojiti s prolongiranim slavljem i trijumfalizmom? Kako se pita Cian O´ Driscoll u svojoj seminalnoj studiji Victory: The Triumph and Tragedy of Just War (2019): „Pobjeđuje li jedan sudac kada zločinca pošalje na vješala? Može li uopće biti pobjednika u pravednom ratu?“ Također, je li posve isto željeti pobjedu i željeti mir? Nešto je uvijek preče. Američki predsjednik Woodrow Wilson je na kraju Prvoga svjetskoga rata zagovarao saveznički „mir bez pobjede“, jer pobjeda bi donijela samo takav „mir koji bi bio nametnut gubitniku“. Ne može se inzistirati na jednome, a da se istovremeno ne žrtvuje ponešto od drugoga. Još je sveti Augustin znao da pravedni rat nije nikakva slavna epopeja i trijumf nego prije teret koji treba nositi. Na našim balkanskim primjerima teorijsko i praktično produbljivanje ovakvih pitanja dovelo bi u sumnju mnoge samorazumljive pretpostavke i dalo nam za misliti. Taj put je tek pred nama.

Cjelovit tekst može se čitati ovdje.

Bilješke

[1]„Sretna nova ´71“, Danas, 12.12.1989., 27.

[2]„Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića“, Vijenac, 17.12.2009. na: https://www.matica.hr/vijenac/412/poroajne-muke-hrvatskog-visestranacja-2678/

[3]„Prva proljetna koalicija“, Nedjeljni Vjesnik, 4.3.1990, 6.

[4] Isto

[5]„Svi kavaliri Lijepe naše“, Start, 14.4.1990, 32.

[6]„Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića“, Vijenac, 17.12.2009. na: https://www.matica.hr/vijenac/412/poroajne-muke-hrvatskog-visestranacja-2678/

[7]Ivan Jelić; Mario Kevo, „Demokratske promjene u općini Slavonski Brod (1990.)“, Časopis za suvremenu povijest 37, br. 2, 2005, 335-353.

[8]Darko Hudelist, Banket u Hrvatskoj: Prilozi povijesti hrvatskog višestranačja 1989-1990., Zagreb, 1991, 331.

[9]Slobodna Dalmacija, 18.3.1990., 3.

[10]Darko Hudelist, Banket u Hrvatskoj, 331-332.

[11]„Iskušenja novog uzleta“, Danas, 13.3.1990, 10.

[12]Isto, 11.

[13]„Miko Tripalo: Od 1971. do neostaljinizma“, Start, 6.1.1990, 83.

[14]Savka Dabčević-Kučar, ´71: hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb, 1997, 1026.

[15]„Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića“, Vijenac, 11.3.2010. na: https://www.matica.hr/vijenac/418/poroajne-muke-hrvatskog-visestranacja-2365/

[16]Tomislav Kardum, „Medijska pristranost? : Izbori u Hrvatskoj 1990. u hrvatskom tisku“, Časopis za suvremenu povijest 53, br. 2, 2021, 428-432.

[17]Vladimir Gligorov „Zablude o koaliciji“, Danas, 20.3.1990., 27.

[18]„Svi kavaliri Lijepe naše“, Start, 14.4.1990, 33.

[19]Slobodna Dalmacija, 22.7.1990, 13.

[20]Albert Bing, „Hrvatsko proljeće (Miko Tripalo i Ivan Supek) i vrijeme promjena: kontinuitet demokratske evolucije hrvatske politike na prijelazu osamdesetih u devedesete godine 20. stoljeća“, u: Hrvatsko proljeće 40 godina poslije (ur. Tvrtko Jakovina)., Zagreb, 2012, 359.

[21]„Dove va la Jugoslavia?“, Svet, 12.12.1990, 20.

[22]Osobni fond Mike Tripala, Arhiv Miko Tripalo, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, kut. 43. , „Izlaganje na skupu ´Kamo ide Jugoslavija´“, Rim 1990., 1-6.

[23]Isto, 8.

[24] Isto, 11.

[25]„Dove va la Jugoslavia?“, Svet, 12.12.1990, 20-22.

[26]Dobrica Ćosić, Lična istorija jednog doba: Vreme raspada 1981-1991, Beograd, 2009, 243.

[27] „Federacija ili konfederacija - važno je sačuvati Jugoslaviju“, Novi list, 9.12.1990., 9.

[28]„Ne želimo nikakvu Jugoslaviju“, Vjesnik, 27.1.1991.

[29]„Čitatelji dovedeni u zabludu“, Novi list, 31.1.1991.

[30]Takva politička međuzavisnost je, čini se, zacrtana vrlo rano. U HDZ-ovom “Proglasu građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelomu hrvatskom narodu” od 29.11.1989. između ostalog je stajalo: „Nasuprot javno izloženim planovima o stvaranju Velike Srbije, u okviru ili izvan SFR Jugoslavije, i to na račun i hrvatskog i drugih nesrpskih naroda, ističemo zahtjev za teritorijalnom cjelinom hrvatskog naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama.“

Marino Badurina je doktorand na poslijediplomskom studiju „Moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu“ na Filozofskom fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njegovi interesi posebno su usmjereni prema historiji intelektualaca, intelektualnoj historiji i historiji ideja. Tema doktorske teze na kojoj radi je „Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje u političkim, društvenim i kulturnim previranjima u Hrvatskoj (1967. – 1974.)“

Esej je nastao u sklopu projekta „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije“ kojeg uz podršku Heinrich Böll Foundation realizira Udruženje za modernu historiju.

Marino Badurina

16.09.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.