SPAVANJE RAZUMA STVARA ČUDOVIŠTA - Kako mladi vide devedesete

SPAVANJE RAZUMA STVARA ČUDOVIŠTA - Kako mladi vide devedesete

Čovjek spava za svojim radnim stolom dok čudovišta iz mraka naviru iza njegovih leđa. Ovo je otprilike najkraći opis onoga što možemo vidjeti na Gojinoj grafici Spavanje razuma stvara čudovišta. Slika izaziva nelagodu usljed košmarne, nadolazeće prijetnje koja može nauditi spavaču pošto bedem razuma nije podignut kao odbrana. Ako sagledamo rad u kontekstu prelaza 18. na 19. vijek, možemo reći da pomenuta grafika predstavlja i svojevrsnu afirmaciju prosvjetiteljskih vrijednosti bez kojih je čovjek prepušten stihijskoj samovolji nagona. Upravo ovaj Gojin nagovještaj želim iskoristiti kako bih objasnio lično viđenje raspada Jugoslavije i rata devedesetih, pri čemu navedeni period želim tretirati kao simbol pada u negaciju civilizacijskih vrijednosti (varvarizam).

Kako bih objasnio takav doživljaj jednog istorijskog perioda prvo namjeravam kratko opisati na kojim osnovama počiva moje viđenje raspada Jugoslavije. Devedeste su za mene dugo vremena predstavljale dio prošlosti o kome nijesam imao neka sistematična znanja. Kao neko ko je rođen nakon rata (1996.) nijesam mogao imati sjećanje na taj period, a kod kuće se više ćutalo nego govorilo o tome. Informacije su dolazile slučajno i nepovezano, a čini mi se da je tako ostalo sve do posljednjih godina na fakultetu. Kao dijete, čuo sam za rat, da se Jugoslavija, neka zajednička država raspala, a za više teško da sam se i zanimao. Međutim, ostaci tog perioda su sve vrijeme bili oko mene i ja sam neke, kao što je to bio novac, koristio u igri. Kada sam pitao ukućane zašto novčanice imaju toliko nula dobio sam odgovor: inflacija. Riječ je bila nejasna, i proći će vrijeme prije nego što budem shvatio njeno pravo značenje, ali je ostavila gorak utisak, kao da je označavala nešto bolesno, iskrivljeno, i zaista bila je to slika ekonomske anomalije.

Iako su tragovi devedesetih živjeli sa nama, generacija rođena 1996. godine u Crnoj Gori nije mogla dobiti zadovoljavajuću količinu znanju u okviru obrazovnih ustanova o raspadu Jugoslavije, čak i ako je neko upisao studijski program za istoriju Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Sjećam se kao gimnazijalac da se udžbenik za četvrti razred iz 2009. i pet godina nakon spora koji je pokrenuo jedva mogao vidjeti kod učenika pošto je odlučeno da se može koristiti i stari. Problem novog udžbenika bila je slika Crne Gore iz devedesetih bez debelih naslaga šminke. Neke stvari valjalo je i dalje prećutkivati. Na fakultetu program je sezao do pada Berlinskog zida (što danas nije slučaj) tako da je sticanje naučnih istorijskih znanja u okviru obrazovnih institucija bilo dosta mršavo.

Ono što gore navedenim želim istaći jeste da se stav mnogih prema raspadu Jugoslavije formirao dominantno preko gomile slučajnih utisaka, emocija i pseudoinformacija prije nego sistema faktografskog znanja. U mom slučaju, kao što sam već napomenuo, najraniji dodiri sa devedesetim bili su obremenjeni negativnim. Amorfnu odvratnost prema navedenom periodu koju je počeo uobličavati Goja dovršio je Erik Hobsbaum u svom predavanju Varvarizam: Uputstvo za upotrebu iz 1994. godine. Autor govori o varvarizaciji društva nakon Prvog svjetskog rata kao posljedici sloma sistema pravila i vrijednosti koji su definisali odnose unutar jednog društva, kao i nestanka prosvjetiteljskih okvira države i njenih institucija. Govoreći o perverziji nasilja autor pominje i raspad Jugoslavije. Pošto je nestala država koja je imala monopol nad nasiljem, ljudima je sada bio otvoren put prema sve je dozvoljeno stanju sa karakterom erotičnosti. Bila je to poluseksualna, polupornografska kultura puške kontrolnih punktova pri čemu je mogućnost gospodarenja nad životom i smrću kao i nasilje nad nemoćnim imalo u sebi neodoljivi erotski naboj.

Otuda je raspad Jugoslavije simbol suspendovanja razuma, vrijednosti, morala, ukusa i svega onoga što je moglo predstavljati branu sve je dozvoljeno stanju. Jednostavno, devedesete mi više liče na snuff-pornografski film nego na istorijski događaj. Ne treba imati posebno razvijenu imaginaciju da bi se vizualizovalo erotsko nasilje gdje kriminalci predvođeni svojim šefovima kao lične feudalne vojske dobijaju šansu da legitimišu svoj varvarizam službom narodu ili vjeri. Zato je i nemoguće prići tom periodu bez mučnine pred onim glupim, zvjerskim, sadističko-erotskim što leži ispod naslaga kulture, i što ukoliko ne postoje unutrašnji i spoljašnji mehanizmi kontrole izbija na vidjelo u sličnim trenucima. Gojine aveti su čekale da razum utone u san kako bi isplivale na površinu. Na primjeru Crne Gore dovoljno je podsjetiti na sunovrat vojnog morala na dubrovačkom ratištu, ali i ne zaboraviti one koji su pokazali da je u opštoj histeriji varvarizma moguće misliti drugačije. Način njihovog protesta kretao se od samoubistva admirala Barovića do pjesme Noć sa Dubrovnikom Vita Nikolića.

Ipak nijesu samo fizička stradanja produkt varvarizacije. Uzmimo samo kao primjer ono silovanje ukusa ratnim pjesmama devedesetih. Za potpuniji ugođaj u nastavku dajem izmiješano nekoliko naslova različitih autora: Božić je, Komunjare, Živeće ovaj narod, Diler, Zatvor, Tata, Đedo, Dražo, Škorpioni, Grešnik, Povratak Bogu, Pravoslavac, Bludnica, Dođi pope ljubimo ti stope, Ima Boga ima pravde, Moli mala, Idemo do Drine, Lažljivica, Neće biti granica na Drini... Danas ovi naslovi mogu izazvati smijeh, ali sa dozom gorčine, jer pogledavši na ratna razaranja kako da se ne okarakterišu kao produkt bolesti duha. Na djelu je bilo izrugivanje svakoj vrijednosti, a ovo su samo neka od čudovišta zaklanog razuma, samo jedna karika mreže varvarizacije kojom su pokrivene devedesete.

Društva koja su odbacivala prosvjetiteljstvo, kako navodi Hobsbaum, nijesu rađala umjetnike niti postigla civilizacijski napredak. To su činili članovi iste intelektualne porodice – prosvijećeni apsolutisti, liberali, reformisti, komunisti i socijalististi, koji su iako i sami međusobno različiti, dijelili zajedničke vrijednosti prosvjetiteljstva. Njihovim naporom proklamovana je misao da je kulturnije, tolerantnije, prosperitetnije i bolje društvo, u kome svi nalaze mjesto moguće. Ipak, danas smo se navikli na nasilje i zločin, a ako početak pada u varvarizam datiramo nakon Prvog svjetskog rata, jasno je da dugo živimo u njemu. Varvarizam želi da zločin učini normom. Ono toliko puta ponovljeno a šta su oni nama radili potvrđuje prihvatanje života u nasilju i neljudskosti. Zato i naš odnos prema zločinu pokazuje stepen našeg pada. Međutim, od varvarizma i u varvarizmu se može profitirati, jer u tom svijetu je lako naći opravdanja za nacionalne nesupjehe, gnjev, snove o osveti, novim granicama... Idejni potencijal neljudskog je velik i bogat neukusom, a to se prodaje.

Kako bih još bolje dočarao ono što sam pokušao izložiti u ovih nekoliko redova završnu riječ prepuštam Goji. Za kraj sam izabrao tri grafike iz serije Užasi rata nastale između 1810. i 1820. godine, koje prikazuju strahote stradanja u Španiji za vrijeme Napoleonovih ratova. Prvobitna Gojina namjera je bila da grafike imaju i patriotsku notu, gdje bi francuski vojnici bili zločinci, a špansko civilno stanovništvo žrtve. Međutim na mnogim grafikama se nimalo slučajno takva razlika izgubila, a ostala je samo razularena patnja u kojoj su učestvovali civili i vojnici obje strane.

Plate 39. A heroic feat! With dead man!

Plate 3. The same

Plate 65. What is this hubbub?

Vukadin Nišavić je rođen 23. aprila 1996. u Beranama gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 2019. godine na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, gdje se trenutno nalazi na magistarskim studijama. Tokom 2020. bio je stipendista petomjesečne Međunarodne parlamentarne stipendije (IPS) u Berlinu.

Esej je nastao u sklopu projekta „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije“ kojeg uz podršku Heinrich Böll Foundation realizira Udruženje za modernu historiju.

Vukadin Nišavić

14.09.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.