Kulturna politika i jugoslavenska ideja: slučaj Bijele knjige Saveza komunista Hrvatske

Kulturna politika i jugoslavenska ideja: slučaj <i>Bijele knjige</i> Saveza komunista Hrvatske

Osamdesete godine dvadesetoga stoljeća donose višestruke krize jugoslavenske države koje će s vremenom dovesti do njezina raspada. U atmosferi političke i ekonomske krize, kao i nemira na Kosovu, javlja se sve više disonantnih tonova na polju kulture, umjetnosti i publicistike. Kao odgovor na „antisocijalističke tendencije“ u javnom prostoru konzervativno rukovodstvo Hrvatske pokreće niz savjetovanja, a najpoznatije od njih, održano u Zagrebu 1984. godine, usmjereno je na područje kulture. Za to je savjetovanje Centar CK SKH za informiranje i propagandu pripremio dokument nazvan „O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke“, ili, kolokvijalno – Bijelu knjigu. Taj se dokument od interne partijske analize pretvorio u kontroverzno javno pitanje, a razlozi tome leže u složenim međurepubličkim odnosima. Pitanja koja otvara slučaj Bijele knjige nude uvid u odnos poetike i politike, inteligencije i režima te kulture i jugoslavenstva, zbog čega Bijela knjiga zahtijeva pažnju izvan totalitarne paradigme koja je primarno predstavlja kao dokaz represivne naravi države.

Andrew Wachtel (1998) u svojoj je analizi kulture i kulturne politike u Jugoslaviji vođen sljedećom premisom: kultura je bila ključan čimbenik u stvaranju jugoslavenskog identiteta, a propast toga identiteta dovela je, više od ekonomskih i političkih uzroka, do raspada jugoslavenske države. Drugim riječima, kultura je stvorila i razorila jugoslavenstvo, a posljedično i državu. Složili se s tom interpretacijom ili ne, kulturna politika nije zanemariv element u kontekstu integracije i dezintegracije socijalističke Jugoslavije. Neposredno po završetku Drugoga svjetskog rata Partija je provodila oštar nadzor na kulturom koja je poslužila kao sredstvo u izgradnji nove vrste jugoslavenstva – federalističkog jugoslavenstva temeljenog na ravnopravnosti naroda, a ispunjenog socijalističkim sadržajem. Umjetnost je podređena politici po uzoru na sovjetski model socrealizma, a nametnuta ograničenja proizvela su jednostrana i plošna djela didaktičke naravi (Czerwiński 2017: 140). Narodnooslobodilački rat nameće se kao dominantna tema socrealističke umjetnosti i kao ključ izgradnje novog jugoslavenskog identiteta. Pri tome je borba između partizana i neprijatelja manihejski prikazana kao borba između svjetla i tame, bezgrešnih heroja i narodnih izdajnika, a partizan postaje „čovjek novog kova“ koji će graditi socijalističku budućnost (Ibid: 152-153).

Napuštanje sovjetskog modela u društvu i kulturi donijelo je promjene u kulturnoj politici – nestanak stilskih ograničenja i zadanih tema otvorio je prostor većih kulturnih sloboda, pod uvjetom da se ne zadire u ideološke temelje komunizma i jugoslavenske države. Osamdesetih godina, međutim, javljaju se književna djela koja demistificiraju upravo one ideologeme na kojima je u poraću izgrađen jugoslavenski identitet – prema Wachtelu (1998: 218-219), njihov će utjecaj na poimanje jugoslavenstva u društvu biti presudan. Najveći dio takve književnosti srpske je provenijencije, dok dio dolazi iz Slovenije. Bez obzira na proklamiranu kulturnu politiku SKJ koja poziva na idejnu borbu protiv „antisocijalističkih“ ideja u stvaralaštvu, Srbija i Slovenija bile su republike s većim stupnjem umjetničkih sloboda u kojima su – uz značajne iznimke poput Gojka Đoga – ideološki neprihvatljiva djela prolazila bez sankcija. Konzervativno hrvatsko rukovodstvo dosljedno je provodilo zaključke Pete i Šeste sjednice CK SKJ iz 1983. godine (Marijan 2021: 9) i pokrenulo borbu protiv „malogradjanske, antisocijalističke i antikomunističke kritike“ u javnosti – Savjetovanje o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva za čije je sudionike pripremljena Bijela knjiga.

Bijela knjiga opsežan je dokument u kojemu se navode ideološki neprihvatljiva umjetnička djela objavljena od početka 1982. do ožujka 1984. godine, kao i neprihvatljivi javni istupi intelektualaca i kulturnih stvaralaca iz istog razdoblja. Premda se materijal naziva analizom, njegovu jezgru čini iscrpno, suhoparno navođenje i citiranje nepodobnih tekstova. U skladu sa spomenutim međurepubličkim razlikama na polju kulturnog stvaralaštva, velika je većina prozvanih umjetnika i intelektualaca iz Srbije, nešto manje iz Slovenije, a najmanje iz republike u kojoj se održava Savjetovanje. Hrvatsku u Bijeloj knjizi „zastupaju“ tek pojedini intelektualci, poput Igora Mandića, Predraga Matvejevića i Stanka Lasića. Savjetovanje i pripadajući materijal, koji je u Srbiji procurio u javnost, izazvao je žestoke reakcije zbog republičke pripadnosti apostrofiranih autora. U jugoslavenskoj je zajednici vladalo prešutno pravilo da se svaka republika treba obračunati s vlastitom kontrarevolucijom, a hrvatski su komunisti, predvođeni Stipom Šuvarom, u idejnoj borbi odlučili prijeći republičke granice. Šuvar to u uvodnom izlaganju sa Savjetovanja objašnjava na sljedeći način: potrebno je baviti se ne samo „zbivanjima u Zagrebu i u Hrvatskoj, već u čitavoj našoj zemlji, i bez kompleksa, jer sudbinski smo cjelina i o tome svemu trebamo razgovarati“. Takva je perspektiva, prema Joviću (2003: 350), „trebala učvrstiti jugoslavensko jedinstvo, i to tako što će dopustiti kritiziranje onih iz druge republike i time uspostaviti neku vrstu jugoslavenske javnosti“, no reakcije koje su uslijedile opovrgle su mogućnost takva pristupa.

Kao jedan od glavnih elemenata koji je svrstao književna i druga djela u ovaj, riječima Teodora Anđelića, „ideološki herbarij“ nepodobnog stvaralaštva, nameće se interpretacija nedavne prošlosti. Val kritičkog stvaralaštva osamdesetih propituje narodnooslobodilačku borbu i njene aktere, udarajući time na prethodno opisane temelje socijalističke ideje jugoslavenstva. Takva djela u manjoj ili većoj mjeri napuštaju plošnu dihotomiju između partizana i narodnih izdajnika (ustaša, četnika, bjelogardejaca, fašista) te poručuju: „Svi smo mi krvnici i žrtve ujedno“ (Strah i hrabrost Edvarda Kocbeka). Progovara se o „bratoubilačkom ratu“, partizanskim zločinima i ekstremnom nasilju nad (uglavnom srpskim) civilnim stanovništvom, a „sinovi ubijenih očeva prepušteni su njihovim ubicama“. „Demistifikacija“ prošlosti socijalističke Jugoslavije te utvrđivanje da je ona „podjednako mračna i neljudska“ kao i tadašnja suvremenost našla se u srži „nimalo bezazlenih političkih teza“ iznesenih u prozvanom stvaralaštvu. To nas navodi na zaključak da, premda pojam jugoslavenstva nije izrijekom spomenut u materijalu, Bijela knjiga nastupa kao obrana jugoslavenskog identiteta od kulturnih strujanja koja ga nastoje dekonstruirati – i onih šovinističko-nacionalističkih, i onih čiji je jedini cilj kompleksniji prikaz prošlosti i sadašnjosti.

U očima njezinih autora, Bijela knjiga bila je nastojanje obrane jugoslavenstva i socijalizma od „taktika specijalnog rata“ koji kritičari vode protiv Jugoslavije. Dio kritičkih stvaralaca i intelektualaca opisan je kao glasna i nametljiva manjina koja zloupotrebljava platformu kulture za plasiranje opasnih političkih poruka. Ipak, u materijalu su se našli i stvaraoci koji nisu propitivali ideju jugoslavenstva – koji su, dapače, zagovarali jugoslavenstvo, ali su svojim zahtjevima za veću razinu demokratizacije u kulturi i društvu (ili naprosto svojim nepristajanjem uz partijsku liniju) svrstani među neprijatelje režima. Tako su se uz bok našli, primjerice, Dobrica Ćosić, čije je stvaralaštvo sedamdesetih i osamdesetih godina nesumnjivo podrivalo jugoslavenstvo nauštrb srpskog nacionalizma, i Predrag Matvejević, zagovornik jugoslavenske ideje koji se borio za liberalizaciju društva i kulture.

Osim kao ilustracija totalitarne naravi režima, Bijela knjiga u hrvatskoj je historiografiji analizirana kao pokazatelj dominantnih trendova u daljnjem razvoju Jugoslavije. Klasić (2019: 210) navodi kako angažirana inteligencija u Srbiji nastavlja jačati i sve više prodire na polje politike, postavši važan faktor u frakcijskim sukobima srpskih komunista iz kojih kao pobjednik izlazi Slobodan Milošević. Mali udio hrvatskih kulturnih stvaralaca i intelektualaca u Bijeloj knjizi dokaz je nedostatka kritičke inteligencije u Hrvatskoj, tj. hrvatske „šutnje“ koja će potrajati do kraja desetljeća (Klasić 2019: 211). Klasićevim riječima (Ibid), „u hrvatskom slučaju kritički orijentirani intelektualci nisu djelovali organizirano niti je njihov utjecaj na društvo, a pogotovo na politiku, bio približan onome kakav su imale njihove kolege u Srbiji“. Po pitanju hrvatskoga rukovodstva, „avnojevsko“, tj. federalno jugoslavenstvo branjeno u Bijeloj knjizi ostat će važna odrednica njihove politike do gubitka vlasti 1990. godine (Klasić: 211-212).

Iz daljnjeg je razvoja događaja očito da se Bijela knjiga u svakom aspektu pokazala neuspješnom. Negodovanje prozvanih intelektualaca i umjetnika, ali i srpskog rukovodstva, rezultiralo je zaustavljanjem cjelokupne inicijative idejne borbe putem savjetovanja koje je provodio idejni sektor SKH (Jović 2003: 346). Curenje Bijele knjige u javnost, kao i izostanak prethodne rasprave o njoj u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske, doveli su do žustrih rasprava u hrvatskom rukovodstvu (Marijan 2021). Ni nastojanje da se ideološki neprihvatljivim idejama u kulturi suprotstavi javnom raspravom („knjigom na knjigu“) umjesto zabranama i zatvaranjima nije ostavilo željeni dojam – Bijela knjiga napadana je kao „manifest neostaljinizma“, a dio suvremene historiografije proziva je „ždanovštinom“. Sami autori Bijele knjige nisu uspjeli (ili željeli) razgraničiti ideje zaista opasne za koncept jugoslavenstva od ideja koje pozivaju na liberalizaciju postojećeg modela, čime su zauzeli dogmatsku i kratkovidnu poziciju u isprepletenoj sferi kulture i politike. „Pravovjernost“ inteligencije i kulturnih radnika pokazala se presudnim faktorom, zbog čega su prozivane i one perspektive koje su otvarale prostor za konstruktivno redefiniranje jugoslavenske ideje. Nacionalističke ideje u kulturnom stvaralaštvu kojima se Bijela knjiga suprotstavlja nisu zaustavljene Savjetovanjem, već su ojačale i, šireći se kroz ostale sfere, pridonijele raspadu Jugoslavije.

Ipak, Šuvar je s vremenskim odmakom pokušavao prikazati Savjetovanje kao dalekovidno. Zaključit ćemo ovaj tekst njegovim odgovorom na pitanje o Bijeloj knjizi koje mu je u intervjuu za Feral Tribune 2000. godine postavio Miljenko Jergović (Šuvar 2013: 271-272). Na Jergovićev komentar kako je Bijela knjiga problematična jer „su u istu vreću strpani šovinisti i nacionalisti […] te niz liberala, velikih pisaca […] i ljudi koji ni u tom trenutku, a ni kasnije, ni po čemu nisu mogli biti pogrešni osim po tome što nisu pripadali komitetskoj inteligenciji“, Šuvar je odgovorio: „To je vrijeme kada se kuhalo, posebno u Beogradu, svašta na temu detitoizacije i antikomunizma. Bilo je to vrijeme kada su neki beogradski liberali ugošćivali i tetošili ljude poput Vladimira Šeksa, a neki zagrebački liberali primali u svoja društva sociologa i filozofa Vojislava Šešelja. Ni oni, dakle, nisu pravili razlike između sebe i tih šovinista i nacionalista, pa zašto onda spočitavate nama koji smo upozoravali na štošta što je najavljivalo bjesomučne provale nacionalizma, a onda vodilo i u njihove krvave sukobe. Makar da smo pri tom u ponečem i griješili.”

Izvori

Despot, Z. (Ur.). (2010). Bijela knjiga Stipe Šuvara: originalni dokument centra CK SKH za informiranje i propagandu od 21. ožujka 1984. Zagreb: Večernji posebni proizvodi.

Literatura

Czerwiński, M. (2017). Socrealizam u književnim predodžbama rata (slučaj hrvatske proze). FLUMINENSIA: časopis za filološka istraživanja 29 (2): 139-154.
Jović, D. (2003). Jugoslavija: država koja je odumrla. Zagreb: Prometej.
Klasić, H. (2019). Mika Špiljak – Revolucionar i državnik. Zagreb: Naklada Ljevak.
Marijan, D. (2021). „Cvijeće zla“ – Bijela knjiga Saveza komunista Hrvatske. Časopis za suvremenu povijest 53 (1): 7-42.
Šuvar, S. (2013). Historia tragicomica. Zagreb: Razlog d.o.o.
Wachtel, A. (1998). Making a nation, breaking a nation: Literature and cultural politics in Yugoslavia. Stanford: Stanford University Press.

Dunja Pelin je rođena 1996. u Kutini. Studij engleskog jezika i književnosti te povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala je 2015. godine, a diplomirala 2021. godine na prevoditeljskom smjeru anglistike i istraživačkom smjeru moderne i suvremene povijesti.

Esej je nastao u sklopu projekta „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije“ kojeg uz podršku Heinrich Böll Foundation realizira Udruženje za modernu historiju.

Dunja Pelin

12.09.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.