Odrastanje u sjeni Jugoslavije

Odrastanje u sjeni Jugoslavije

Rođen sam 100 godina i nešto malo mjeseci nakon Josipa Broza Tita, godinu i nešto mjeseci nakon početka raspada Jugoslavije te 7 mjeseci nakon proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Jugoslavije se kao države direktno ne sjećam. Međutim, kroz sjećanja drugih su do mene dopirale slike „tog vremena“, a ni jugoslovensko društvo, svjetonazori i način života nisu baš tako naglo nestali raspadom države.

Moja šira porodica je iz današnje perspektive bila nacionalno šarolika. Iz tadašnje perspektive nije bila takva. Pretpostavljam da ih se većina osjećala kao Jugosloveni. Ako ne nacionalno, onda barem u tom nekom društvenom smislu. Nisu bili zagriženi komunisti koji su slijepo vjerovali u partiju i ideologiju, ali su uglavnom bili prosječni Jugosloveni koji su solidno živjeli u toj državi i bili na nju ponosni. Neki pripadnici porodice su bili članovi Saveza komunista, neki su bili u samoupravnim organima, Tita su više-manje voljeli svi. Po kućama su bile Titove slike, gobleni, kompleti njegovih knjiga.

Nekako su centri moje porodice Tuzla i Orašje. Najviše nas živi u ta dva naselja. Dok je Orašje mali grad na obali Save u kome je na izborima 1990. pobijedila i od tada na vlasti ostala nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica, u Tuzli su na tim izborima pobijedile i do danas na vlasti ostale koalicije ljevičarskih stranaka. I upravo je ta činjenica bitno odredila kasniji odnos prema „bivšem sistemu“.

Zanimljivo je, možda, spomenuti i to da mi je porodica u većinski hrvatskom Orašju bošnjačke nacionalnosti, a u većinski bošnjačkoj Tuzli hrvatske nacionalnosti. Ali to se nikad nije bitno odražavalo na njihovo sjećanje na Jugoslaviju. Jednostavno ta vremena nisu doživljavali iz današnje nacionalne perspektive.

Moja prva sjećanja su sjećanja na rat, sirene, trčanje u sklonište i spavanje u hodniku jer „napolju grmi“. Naravno, radilo se o granatama i prijetnji raznošenja u dnevnoj sobi. Hodnik je smatran sigurnijom opcijom.

Danas znam kako je rat ostavio puno teže posljedice na moju širu porodicu nego na mene. Ljudi su se našli na različitim međusobno sukobljenim stranama. Na sreću, nikad nisu direktno ratovali jedni protiv drugih. Bošnjački dio porodice bio je mobilisan u Hrvatsko vijeće odbrane u Orašju, a hrvatski dio porodice u Armiju Republike Bosne i Hercegovine u Tuzli. Neki su bili i dobrovoljci.

Osim samog direktnog odlaska na front, rat je na njih ostavio kulturološki i društveni šok od kojeg se neki nikada nisu oporavili. Taj šok kao da traje i do danas. Gotovo preko noći je jedan način života u jednom sistemu koji su doživljavali svojim naglo nestao. Umjesto sindikalnih ekskurzija, samoupravljanja, Prvih majeva i Osmih martova, stigli su rat, nasilje, kriminal, štrajkovi, besparica i privatizacija.

Što se moje perspektive tiče, tek dosta kasnije sam počeo primjećivati neke razlike između odnosa prema Titu i Jugoslaviji u sklopu moje porodice, a vezano za mjesto života. Moj vjerojatno prvi susret s Jugoslavijom i Titom, a kojeg se sjećam, bio je pronalazak Titovog goblena u našem stanu u Orašju. Kada sam pitao ko je to, objašnjeno mi je kako je to bio predsjednik prije. Za dijete od par godina dovoljno objašnjenje. Tito nikad nije bio bačen, ali je bio sklonjen u ladicu, daleko od očiju gostiju i komšija.

Za Orašje 1990-ih Tito i Jugoslavija su bili zabranjene teme. U tom mjestu je „Srbin“ bila prosta riječ. Mi kao djeca kad smo govorili da je neko Srbin, šaptali smo, kao da psujemo. Onda nije teško shvatiti zašto su u takvom okruženju Tito i Jugoslavija mogli biti problematična tema.

Atmosferi je pridonosio i čuveni TV kalendar Hrvatske radio televizije. Dobro se sjećam da sam kao dijete u jednom TV kalendaru čuo kako se u Jugoslaviji nije smjela slušati zapadna muzika, da se zbog toga išlo u zatvor. Kada sam za to pitao mamu, žena se šokirala. Objasnila mi je kako se u Jugoslaviji živjelo normalno te da se mogla slušati svakakva muzika.

Moja uža porodica nikad ideološki nije prešla na nacionalizam, ali je u Orašju živjela u strahu od deklarisanja kao ljevičari. Mama se posebno bojala izopćenja iz društva, osvete, nasilja i otkaza. Ko zna šta je sve zamišljala da se može dogoditi ljevičarima u Orašju. Uvijek je krila svoje političko opredjeljenje. Kao ilustraciju takvog odnosa, sjećam se da mi nikada nije htjela reći kako su glasali na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine, čak ni 15 godina poslije tog referenduma. Pretpostavljam da su kao Jugosloveni bili protiv. Jednostavno se bojala da je dijete negdje ne otkrije kao ljevičara.

Tito se u Orašje vratio tek nešto kasnije, kada sam ja kao tinejdžer namjerno okačio njegovu sliku u svojoj sobi. Za razliku od Orašja, u Tuzli Tito nije tako naglo nestao. Samo je malo elegantnije pomjeren. Jedan rođak se zafrkavao: „Nikad ja nisam skinuo sa zida svog predsjednika. Eno ga pod ratkapom u garaži“. Kod tetke su u polici uvijek ostale knjige iz serijala „Bilo je časno živjeti s Titom“.

Ujak je u Tuzli, za razliku od mojih roditelja u Orašju, sačuvao svoju partijski knjižicu. Nekako se o Titu u Tuzli tih 1990-ih i ranih 2000-ih uglavnom šutjelo. Kasnije se ta atmosfera opustila pa se o njemu pričalo otvorenije, iako slike nikada više nisu vraćene na zidove.

Na našu sreću, iz moje porodice niko nije poginuo u ratu. U Orašju jeste poginuo čovjek koji se zvao i prezivao isto kao i moj otac, a radi se o dosta neobičnom imenu i prezimenu. Nikad nismo saznali ko je bio taj drugi Zuhdija Šakanović. Međutim, poseban problem predstavljale su pokidane porodične i prijateljske veze.

Ljudi su se našli na različitim stranama, godinama nisu imali kontakta jedni s drugima i kasnije su ti kontakti obnovljeni tek formalno, uz poneku rijetku posjetu i poziv telefonom za praznike. Nakon rata porodica se nikada više nije spojila. Posebno smo ostali bez kontakta s porodicom u Brčkom i Srbiji. Ne iz nacionalnih razloga, već iz praktičnih. Svako je nastavio svoj život svojim putem, uz tek povremene susrete.

Kada danas gledam na to vrijeme kao historičar, dobijam dojam da je tim ljudima raspad Jugoslavije skrhao život za sva vremena. Ostali su bez podloge, bez temelja života na kakav su bili navikli i kakav su željeli. Većina ih je ostala bez posla, a samim time i bez svih drugih sadržaja za koje je potreban novac. Čak i oni koji su ostali na poslovima bili su suočeni sa nepravdom, izrabljivanjem, sukobima na poslu, štrajkovima, čekanjima i drugim formama radničkih problema. Penzija se smatrala spasom od svega toga, bez obzira koliko bila mala.

Većina članova moje šire porodice nikada nije nastavila život poslije Jugoslavije, iako su u vrijeme raspada bili u kasnim 30-im godinama. Nekako kao da su se uvijek nadali povratku na onaj prijeratni život. Ne u smislu Jugoslavije, komunizma i samoupravljanja, već u smislu dobrog života, druženja, izleta, odlaska na posao s osmijehom, proslava i ponosa na vlastitu državu. A to se nikada nije vratilo.

Dobar dio njih i dan danas živi u sjećanju na Jugoslaviju, bez da su ikada pronašli novi smisao. Posebno se taj sistem izgubljenog života bio odrazio na mog oca koji je prije rata bio predsjednik omladine u Orašju i brigadir na radnim akcijama. Poslije rata nikada više nije našao novu političku opciju, bilo mu je teško definirati se nacionalno, pronaći novi krug prijatelja i novi smisao. Uvijek se vrtio oko prijeratnog života i imitacije tog života.

Danas, 30-ak godina nakon raspada Jugoslavije, čini mi se da više nema ni tog nekog nadanja u povratak u bolji život, već samo apatija i depresija, kad se uz uzdah i tužni pogled spominje „naš Tito“ i „ona vremena“, priča se kako se „nekad išlo za Prvi maj“. Za dobar dio moje porodice raspad Jugoslavije bio je kraj priče u ideološkom i političkom smislu, šok od kojeg se nikad nisu oporavili. A kada pogledam demografiju današnje Bosne i Hercegovine, čini mi se da je raspad kraj priče i za cijelu BiH.

Mi se po svemu sudeći nikada više nećemo kao društvo vratiti u skupinu razvijenih naroda.

Dino Šakanović je rođen 1992. godine u Dubrovniku. Osnovnu i srednju školu završio je u Orašju. Studij historije diplomirao 2015. na Filozofskom fakulteta Univerziteta u Tuzli, gdje je 2018. magistrirao tezom „Industrija Tuzle u vremenu tranzicije (1988.-2008.)“.

Doktorant je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu gdje piše disertaciju pod naslovom „Stanje industrije i društvene promjene u Bosni i Hercegovini od 1989. do 2003. godine“.

Tokom 2019. bio angažiran kao suradnik za odnose s javnošću u „Fondaciji tuzlanske zajednice“. Od 2020. angažiran kao suradnik i istraživač u udruženju „Front Slobode“ na projektima istraživanja ekološke humanistike i tranzicije.

Esej je nastao u sklopu projekta „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije“ kojeg uz podršku Heinrich Böll Foundation realizira Udruženje za modernu historiju.

10.09.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.