„Jugoslavija nakon Jugoslavije“: jugoslavenska ideja u slovenačkom kulturnom pamćenju

„Jugoslavija nakon Jugoslavije“: jugoslavenska ideja u slovenačkom kulturnom pamćenju

Članak istražuje kako se jugoslavenska ideja odražava u nekim poljima slovenačke kulture i političkog prostora kroz jugoslavensku nostalgiju i ideju nove Jugoslavije. Prikazana je manifestacija jugonostalgije u slovenačkom prostoru i analizirana jugonostalgija među novim generacijama, koje nisu mogle stvoriti sjećanje na socijalizam na temelju vlastitog iskustva. U članku se kroz teorije nostalgije ispituje i kako reprezentacije jugoslavenske ikonografije oblikuju kolektivno sjećanje na Jugoslaviju.

Ključne riječi: jugonostalgija, kultura, ideologija, historijsko pamćenje, simboli

1. Uvod

Od kraja 1980-ih u dominantnim diskursima u Sloveniji (od političkog diskursa do izvještaja u medijima i popularnoj kulturi) pojavljuju se gotovo isključivo negativne slike o Jugoslaviji i njenom tipu socijalizma. Tada se pojave i negativni stereotipi o Jugoslaviji, osuda tih vremena, narodnooslobodilačkog pokreta itd.[1] S druge strane ljudi imaju mnogo kompleksnija uvjerenja o Jugoslaviji, koja se odražavaju na različitim nivoima: u svakodnevnom životu, u subkulturama, u uličnim kulturama (na primjer grafitima), i u popularnoj muzici. U vrijeme neovisnosti i ranih 1990-ih slovenački nacionalizam se izražavao uglavnom kroz binarnu opoziciju „Evropa – Balkan“, pri čemu je prva simbolizirala pozitivne, a druga negativne vrijednosti. Službeni i popularni diskurs stavio je slovenački nacionalni identitet u prvi dio, a sve ostale nacije bivše Jugoslavije u drugi. Neovisnošću je Slovenija dobila i priliku da vodi neovisnu migracionu politiku. Tada se također u simboličko-ideološkom smislu promijenila definicija stranca. Novo dizajnirana definicija stranca sve se više odnosila na ljude „s juga“ ili „istoka“. U simboličkom smislu, Slovenija je nastojala pripadati grupi zemalja zapadne Evrope, a takav pokušaj pripadanja povezan je s isključivanjem svega što ima karakteristike istočne Evrope. Unutrašnji migranti iz bivših jugoslavenskih republika, koji se nisu prijavili za slovenačko državljanstvo, su u formalno-pravnom smislu postali stranci. Za građane bivše Jugoslavije u nekim diskursima koristi se pogrdni izraz 'čefuri' (stilski prilagođena riječ koja pogrdno označava stanovnike Slovenije porijeklom iz drugih zemalja bivše Jugoslavije ili potomke takvih imigranata. Termin potiče iz turcizma čifut, što je turski izraz za Jevreja), o kojima se razvijaju različiti stereotipi. Ksenofobično-nacionalistička priroda termina posebno je razgolićena u djelu Gorana Vojinovića „Čefuri raus!“ (=Čifuti, stranci napolje!).[2] Za to vrijeme je u slovenačkom prostoru kao specifičan odgovor na ovo stanje nastala tzv. „Balkan“ subkultura, koja je simbolički promijenila negativnu stereotipizaciju Balkana: pripadnici ove subkulture su univerzalno naklonjeni Balkanu i „balkanstvu“, otkrivajući tako proizvoljnost trenutne konstrukcije slovenačkog identiteta, koja je bila fiksirana u određenom historijskom periodu na tački „slovenstva“[3] kojeg karakteriše „evropstvo“.[4] Opisani način života mogao bi predstavljati svjestan izbor i želju da se pokaže pripadnost drugom okruženju kao alternativa evropskom kulturnom, političkom i ideološkom toku. U isto vrijeme, sa sobom je donio i (do određene mjere) nesvjesnu generaciju nostalgičnih osjećaja među mladima,[5] jer i danas postoji ova subkultura među novim generacijama, koje nisu mogle stvoriti sjećanje na socijalizam na temelju vlastitog iskustva. U ovoj subkulturi vide oblik pripadnosti i samoidentifikacije. Norveški etnolog Fredrik Barth je već 1969 godine objavio teoriju o etnosu kao pojavi subjektivne, simboličke kategorije, kao funkciji socijalne interakcije. Osnovna Barthova postavka jest da kada društvene zajednice međusobno komuniciraju unutar nekog šireg društvenog konteksta, one razvijaju potrebu da odrede granice među sobom i to čine tako da potenciraju neke od aspekata kulture koje smatraju specifičnim. Etnos je, po Barthu dakle, stalni proces subjektivnog razgraničavanja između grupe 'mi' i grupe 'oni'.[6] Ovaj proces se sastoji od subjektivne selekcije kulturnih simbola pomoću kojih jedna grupa sebe razlikuje od drugih i tako određuje svoju specifičnost, iako se zapravo „objektivni sadržaj kulture“, tj. ukupan način života grupa u interakciji, može u mnogom preklapati.[7]

2. Jugoslavenstvo kao ideologija

Da li je jugoslavenski kulturni prostor nešto što je realno postojalo ili je to samo jedan od nostalgičnih konstrukata o prošlosti? Analiza jugoslavenskih državnih koncepata pokazuje iznimnu dinamiku jugoslavenske ideje. Jugoslavenstvo je panslavistički koncept,[8] nastavak ideje ilirizma,[9] koji se kroz historiju zalagao za ujedinjenje svih teritorija naseljenih južnoslovenskim narodima. Jugoslavenstvo je bilo moćna politička snaga tokom Prvog svjetskog rata, koja je nastojala okupiti južnoslavenske narode protiv austrougarske dominacije i imperijalizma, postavljajući jedan od svojih vanjskopolitičkih zadataka stvaranje nezavisne Jugoslavije koja je uspostavljena 1918. godine.[10] Poslije Drugog svjetskog rata se jugoslavenska komponenta očitovala u ideologiji 'titoizma', koja je podrazumijevala jednopartijski sistem, nacionalizaciju industrije, kolektivizaciju poljoprivrede, kao i kult ličnosti.[11] Jugoslavenstvo je oduvijek imalo dvije glavne unutarnje strukturne poglede, što je obično uzrokovalo podjelu u pokretu. Jedna od frakcija težila je centraliziranoj državi i asimilaciji svih nacionalnosti u jedinstvenu nacionalnost Jugoslavena. Druga frakcija bila je pristalica decentralizirane i multikulturne federacije, koja bi sačuvala postojeće razlike među narodima, ali bi promovirala njihovo jedinstvo. Istovremeno se ova frakcija protivila ideji centralizacije i asimilacije. Jedan od strahova ove struje bilo je uspostavljanje srpske hegemonije, koja ne bi vodila toliko ka jedinstvu, koliko prema dominacija Srba nad drugim narodima. Na taj su se način u jugoslavenski koncept uklopile paradigme nacionalne misli koje su nastojale imati primat u Jugoslaviji.[12] „Za jugoslavenske ideologe je političko jugoslavenstvo bilo prirodna nadogradnja kulturnog jedinstva. Koristili su sličnu nacionalističku retoriku koja je bila prisutna i u drugim nacionalnim idejama, ali za njih je jugoslavenstvo bilo krajnji cilj, a ne samo sredstvo za ostvarivanje parcijalnih interesa jugoslavenske zajednice. Bitni element razlikovanja jugoslavenskog nacionalizma od drugih nacionalizama jest njihova percepcija ideje jugoslavenstva, koja se prvenstveno temeljila na određenim kulturnim sličnostima, ali su istovremeno bile prezrene sve razlike među kulturama.“[13] Budući da su etnički identiteti u Jugoslaviji bili previše jaki da bi ih imalo smisla ukinuti, ideolozi jugoslavenstva prihvatili su nacije i nastojali stvoriti nadnacionalni, jugoslavenski identitet. U različitim fazama postojanja u ovaj koncept ulagala su se različita značenja, ovisno ne o promjeni same ideje, već o promjeni unutrašnje i vanjskopolitičke situacije. U Jugoslaviji su postojale kulturne i ekonomske razlike koje su dovele do etničkih trvenja, što su vlasti pokušavale riješiti ideološkom nadogradnjom ideje „bratstva i jedinstva“, koja bi trebala premostiti povijesne razlike i nedostatak zajedničke svijesti, ali to se nikada nije ostvarilo u praksi.[14] Tokom postojanja Jugoslavije bilo je različitih nacionalnih pokreta i kulturnih identiteta, zato je teško govoriti o jednom jugoslavenskom kulturnom prostoru. Novi jugoslavizam, koji se pojavljuje poslije raspada Jugoslavije, kako navodi dr. Mitja Velikonja, zasnovan je na izgradnji zamišljene, imaginarne Jugoslavije. Dio ove ideologije je također simbolički stvorena i idealizirana prošlost. Takva Jugoslavija je njena izgrađena slika, imaginara nečega što kao takvo nikada nije postojalo. To je pogled unazad, odnosno vremenska izgradnja Jugoslavije unazad. Ovaj oblik ideologije drugosti nije odraz stvarnog stanja u to vrijeme, već toga kako danas ljudi, čak i generacije koje nisu živjele u bivšoj Jugoslaviji, a posteriori zamišljaju ovu zemlju, partizanstvo, Tita i socijalizam. Jugonostalgija znači idealizirano selektivno sjećanje koje pamti samo ono što je bilo dobro, a slabosti nekadašnje stvarnosti nastoje se ušutkati.[15] Da bismo objasnili nostalgiju u određenom društvenom okruženju, važnije je razumjeti trenutnu situaciju nego prošlost: nostalgija uvijek više govori o onome što nije u redu danas nego o tome da su prošla vremena bila savršena.

3. Manifestacije jugonostalgije u Sloveniji

Sadašnje kulturne, političke i ekonomske manifestacije jugonostalgije uključuju jugoslavensku ili titoističku retro ikonografiju, muzičke grupe, umjetnička djela, filmove, pozorišne predstave itd. Fenomene jugonostalgije u uličnoj kulturi najbolje predstavljaju grafiti sa jugoslavenskim simbolima,[16] koji su i dalje vidljivi u slovenačkim gradovima.[17] U oglašavanju i potrošačkoj kulturi često se spominju prošla vremena, na primjer s imenima, logotipima i dizajnom trgovina ili restorana (u Ljubljani je nekoliko godina radio i bar Nostalgija, opremljen artefaktima iz bivše Jugoslavije).[18] Sličan je interes i za replike ili nove proizvode s jugoslavenskim motivima, koji se prodaju u suvenirnicama, na štandovima u centru grada, na buvljacima, u antikvarijatima i na internetu (značke, statue Tita, zastave, magneti, pepeljare, upaljači, privjesci sa Titom, jugoslavenski grbom i drugi ukrasi). To vrijedi i za kulturno stvaralaštvo: većina najuspješnijih proizvoda slovenske kinematografije pokriva jugoslavensku temu ili se događa u vrijeme Jugoslavije.[19] Sve je više i događaja sa balkanskim i jugoslavenskim sadržajem. Glazbenici iz zemalja bivše Jugoslavije također redovno nastupaju u Sloveniji, a tematske „balkanske“ zabave česte su u slovenačkim barovima.[20] Jugoslavenski simboli pojavljuju se i gotovo na svim nacionalnim proslavama, vezanima za događaje iz Drugog svjetskog rata: mnogi posjetioci ili čak političari dolaze sa jugoslavenskim zastavama, majicama, kapama sa crvenom zvijezdom itd. Proslave često podsjećaju na one iz davnih vremena sa partizanskim i socijalističkim zastavama, simbolima, uniformama, pjesmama i govorima. Jedne od najreprezentativnijih su nostalgične reference na socijalistička vremena u mentalitetu, popularna uvjerenja i dizajn interijera kuća. Neka domaćinstva imaju sliku Tita ili neku drugu relikviju iz tih vremena na istaknutom mjestu u kućama ili vrtovima (jedan od poznatijih je predsjednik Slovenske nacionalne stranke Zmago Jelinčič, koji je postavio Titovu bistu pred svojom kućom). Stvaranje i, posebno, opravdanje nove države vrlo je kompleksan proces, jer je smješteno u okruženje u kojem nove političke smjernice, uključujući i odnos prema prošlosti, postavljaju nova ograničenja. U posljednje tri decenije mnogi su spomenici socijalističkog režima uništeni, oskrnavljeni nacionalističkim ili fašističkim simbolima ili uklonjeni. Nostalgičari obnavljaju i čuvaju spomenička mjesta ili čak podižu i nova. Redovno obilježavaju godišnjice bitnih problema vezanih za partizansku borbu, Tita i socijalističko doba proslavama i komemoracijama. Jugonostalgija na individualnom ili kolektivnom nivou, bila ona organizirana ili ne, također može prerasti u političku akciju. Poslanička grupa Levica često se javno ili čak u slovenačkoj Narodnoj skupštini pojavljuje sa simbolom crvene zvijezde[21] ili Tita.[22] Glavne karakteristike ove politički aktivne nostalgije su oštra društvena kritika, usmjerena prema vodećim grupama, odbrana prošlosti i političko djelovanje. Ovaj tip jugonostalgije obećava bolju budućnost, nadahnutu vizijom bolje prošlosti. Poziva na svjetliju prošlost kako bi sadašnjost izložio kritici i pokazao na osnovu kojih prošlih tradicija moramo graditi budućnost.[23] Jugonostalgija skreće pažnju na neke od današnjih vrlo hitnih problema, za koje se pretpostavlja da su bili bolje riješeni u Jugoslaviji: npr. zapošljavanje mladih, nezaposlenost, socijalna prava, solidarnost, ugled zemlje u inostranstvu, nacionalizam itd. Na ovaj način, „nostalgija postaje potencijalno produktivna jer služi za podršku razvoju kritičke svijesti i strategije suprotstavljanja statusu quo“.[24]

4. Jugonostalgija među mladima

Na ovom mjestu se treba zapitati, zašto se među mladima, koji nisu živjeli u Jugoslaviji, pojavljuje jugonostalgija? Neprestani proces određivanja granica između grupa 'mi' i grupa 'oni' očigledno postoji kao antropološka konstanta, „bez obzira na oblik društvene organizacije, ljudi uvijek imaju potrebu da definiraju svoje zajedništvo kada se nađu u nekoj vrsti konfrontacije s drugima“.[25] Velikonja navodi, da se Jugoslavija kao dugogodišnji 'socijalni eksperiment' mladim ljudima predstavlja kao kritika postojećih socijalnih razlika, političke arogancije i nacionalizama. Glavni razlozi za pojavu jugonostalgije među mladima mogli bi se sažeti u sljedeće točke: 1.) jugonostalgija kao oblik socijalnog nekonformizma koji izaziva i ideju slovenstva i evropeizma. Time je povezano i osporavanje dominantnog političkog diskursa. Prema ovoj teoriji, jugonostalgija više je izraz odbacivanja trenutne političke situacije nego nekritičko obilježavanje historije. Stoga se može shvatiti i kao protestna gesta, učinkovita provokacija ili čak kao odbrana od nasilja novih ideoloških struja (recimo nacionalizma, evropeizma, neoliberalizma, konzervativizma, tradicionalizma, klerikalizma), posebno među mladima.[26] 2.) Jedan od razloga, zašto je mladim ljudima privlačna ideja jugoslavizma je i u tome, da Evropa nema zajednički identitet, kojeg su u vrijeme pridruživanja uniji svi nekako očekivali, a u posljednje vrijeme i sve manje zajedničkih vrijednosti. 3.) jugonostalgija se pojavljuje kao odgovor na probleme tranzicije (izražava se kao razočarenje ishodom tranzicije). Nastaje kao posljedica većega broja društvenih promjena. Prošlost, iz straha od nepoznate budućnosti, postaje ideal, očišćena je od svega lošeg. 4.) Jugonostalgija kao opozicija kapitalističkoj eksploataciji i nacionalizmu. Zbog bezličnosti kapitalistički orijentiranog društva, mladi traže izlaz u preživjelim idealima (u Titu, Jugoslaviji), jer ih zanima nešto što nije dio današnjeg kapitalističkog svijeta (otpor trendu, komercijalizaciji, svemu što je popularno) i koje istovremeno ilustrira vremena kada se vjerovalo u zajedničku ideju, zajedničke ciljeve.[27] 5.) jugonostalgija koja dolazi preko roditelja kao oblik očuvanja starog kolektivnog identiteta. U obzir treba uzeti činjenicu da na percepciju prošlosti pojedinca u velikoj mjeri utiče stav koji su uspostavile socijalne grupe kojima pripada. Prošlost mu se najčešće otkriva u pričama o njoj koje pružaju stariji članovi porodice, uglavnom roditelji. Na taj se način nostalgija može prenositi s generacije na generaciju, iako ova druga generacija sama nema iskustva života u prethodnoj državi. 6.) Ironično je i to, da je jugonostalgija u nekoj mjeri i tržišni proizvod kapitalizma (jer se sve, što ima jugoslavenske simbole, dobro prodaje). Velikonja naglašava da je nostalgiju kod mladih ljudi treba shvatiti sasvim drugačije od nostalgije starijih, odnosno kao neostalgiju.[28] Jugonostalgija slavi period prije 1991. godine, dok su jugoslavenstvo i ponovno ujedinjenje Jugoslavije (kao jedan od pokreta panslavizma) trajni način razmišljanja koji će jednako privući osobe rođene nakon raspada Jugoslavije, koje osjećaju da njihovim interesima može najbolje služiti ujedinjenje. Također treba naglasiti da sjećanje na ovaj period nije statično zbog činjenice da svaka nova generacija ima nova iskustva i stoga različit pogled na prošlost.

5. Teorije nostalgije

Fenomen jugonostalgije može se objasniti teorijama nostalgije. Nostalgija može biti i neinstrumentalna (bez ikakvih širih ambicija, samo intimna čežnja za prekrasnom prošlošću) ili instrumentalna (promišljeno stvorena ili izazvana iz pragmatičnih razloga). Može biti mimetička (opire se na prošlost kao što je nekada bila i želi je vratiti) ili može biti satirična (ironija ili parodija prošlosti, koja i dalje ima povoljan stav prema njoj). Kao temelj svih nostalgičnih snova Velikonja prepoznaje utopiju, (ne)svjesnu želju i potragu za boljim svijetom od postojećeg.[29] Nostalgija, više od onoga što je nekad bilo, govori o onome što bismo željeli da bi bilo, pa je stoga shvaća kao sjećanje na nekadašnje želje, ambicije i nade, kojima ne nedostaje nekadašnji stvarni život, već snovi tog doba (želja za povratkom utopije tog vremena).[30] Prema Svetlani Boym, kod jugonostalgije je riječ o performativnoj nostalgiji, koja ne znači želju za ponovnim uspostavljanjem bivšeg režima, već je pokušaj rekonstrukcije „potencijalnog kulturnog prostora“, odnosno nostalgičnog konstrukta jugoslavenske prošlosti.[31] Svetlana Boym naglašava razliku između restorativne i reflektivne nostalgije, koje možemo da preslikamo na dva tipa jugonostalgije, izražena kroz savremenu bivšu jugoslavensku kulturu (film, popularnu muziku, subkulture i multimediju kao virtualna država cyberjugoslavija ).[32] Restorativna nostalgija, po Boym, izražava rekonstruktivnu čežnju za suštinskom jugoslavenskom prošlošću. Reflektivnu nostalgiju, nasuprot, karakterizira simbolična, neopterećena igra s prošlošću, s fragmentima socijalnog pamćenja (reflektivna se nostalgija oslanja na izolovane trenutke u kojima je nekako – magično – koncentrisano to prošlo iskustvo, koje prolaskom vremena i izmještenja postaje vječno nedostupno.).[33] Ono što različiti oblici jugonostalgije imaju zajedničko su simboli koji dominiraju u političkim diskursima o bivšoj Jugoslaviji u posljednje tri decenije. Prema Nicole Lindstrom, ove dvije se vrste mogu razlikovati prema stavu prema sadašnjosti i budućnosti: dok se obje vrste temelje na fantazijama iz prošlosti, „restorativni“ jugonostalgičar gleda unazad prema naizgled fiksnom vremenu i prostoru, dok se „reflektivna“ nostalgija produbljuje u bivšoj Jugoslaviji da zamišlja alternativne budućnosti.[34] Na osnovu ovih teorija mogli bismo reći da među starijim generacijama koje su živjele u Jugoslaviji, postoji više restorativna jugonostalgija, zasnovana na utopijskom sjećanju na sretan nekadašnji život, dok se među mladima više izražava reflektivna nostalgija, koja se poigrava s idejom prošlosti i prenosi je u moguću budućnost.

6. Zaključak

Iako je prošlo trideset godina od raspada Jugoslavije, ona i dalje živi u sjećanjima svojih bivših stanovnika. U svim bivšim jugoslavenskim republikama, sjećanje na Jugoslaviju općenito je pozitivnije među običnim ljudima, a manje pozitivno na službenom državnom nivou. I u Sloveniji postoji ambivalentan odnos prema Jugoslaviji. S jedne strane, pojavljuju se jugoslavenski fobični i antisocijalistički diskursi (što se uglavnom može vidjeti u političkom diskursu), a s druge strane, posebno u popularnoj kulturi, odražava se pozitivna uloga Jugoslavije, socijalizma, partizanstva i Tita, kao neka vrsta jugofilije.[35] Stoga možemo zaključiti, da u Sloveniji nije došlo do potpunog raspada jugoslavenske ideje. Uprkos historijskoj prekretnici i nastanku nove države, novim zabranama, ostaci jugoslavenskog socijalizma u raznim oblicima i dalje se pojavljuju u slovenačkom društvu, uključujući nazive ulica, trgova i javnih objekata, spomenike, muzejske zbirke, razne događaje i proslave, i reprodukcije jugoslavenske simbolike u popularnoj kulturi. Kulturni simboli se, kako navodi Olga Supek, često obraćaju prošlosti, ali sa svrhom i funkcijom koja je okrenuta samo sadašnjosti.[36] Ako pođemo od toga, jugoslavenska nostalgija u Sloveniji, posebno među mladima, okreće se prošlosti kako bi pronašla inspiraciju za bolju budućnost.

7. Literatura

Boym, Svetlana. The future of Nostalgia. New York: Basic Books, 2001.
Čepič, Zdenko. „Titoizem in konec Jugoslavije“. Prispevki za novejšo zgodovino, št. 2, 2016, 165-181.
Ivašković, Igor. Primerjalna analiza hrvaških, slovenskih in srbskih pogledov na jugoslovansko skupnost pred prvo svetovno vojno. Diplomsko delo. Univerza v Novi Gorici : Fakulteta za humanistiko, 2011.
Jezernik, Božidar. „Moč spomina, premoč pozabe; Zgodovina ljubljanskih 'nacionalnih spomenikov“. Zgodovina za vse. leto XI, 2004, št. 1, 5-17.
Lindstrom, Nicole. „Yugonostalgia: restorative and reflective nostalgia in former Yugoslavia“, East central Europe. L'Europe du centre-est 32(1-2), 2005, 231-242.
Pečjak, Lara. Spomini na Jugoslavijo in jugonostalgija med mladimi. Diplomsko delo. Ljubljana : Univerza v Ljubljani, Fakulteta za družbene vede, 2005.
Petelin, David. „O prevpraševanju izgubljene preteklosti: socialistična Jugoslavija in jugonostalgija“. Res novae, let. 4, št.2, 2019, 67-92.
Supek, Olga. „Etnos i kultura“. Migracijske teme, broj 5, 1989, 145-153.
Velikonja, Mitja. „'Jugoslavija po Jugoslaviji': grafiti o nekdanji domovini v novih postjugoslovanskih domovinah“. Dve domovini : two homelands, št. 46, 2017, 151-166.
Velikonja, Mitja. „Med kolektivnim spominom in političnim delovanjem : jugonostalgija v Bosni in Hercegovini“. Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo, št. 243, 131-144.
Velikonja, Mitja. „Slavljenje nekdanjih jugoslovanskih praznikov v današnji Sloveniji“. Politika praznovanja: Prazniki in oblikovanje skupnosti na Slovenskem. Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete, 2013, 111-133.
Velikonja, Mitja. Titostalgija: študija nostalgije po Josipu Brozu. Ljubljana: Mirovni inštitut, 2008.
Vojnović, Goran. Čefuri napolje!. Sarajevo : V.B.Z., 2009.

Bilješke

[1]Petelin, David. „O prevpraševanju izgubljene preteklosti: socialistična Jugoslavija in jugonostalgija«. Res novae, let. 4, št.2, 2019, 85.

[2]Vojnović, Goran. Čefuri napolje!. Sarajevo : V.B.Z., 2009.

[3]Slovenija – Slovenci – slovenstvo.

[4]Pripadnici ove subkulture su sakupljali, nosili i reprodukovali jugoslavensku ikonografiju i predmete sa jugoslavenskim simbolima, majice, naljepnice, crtali grafite, gledali su jugoslavenske filmove i emisije, slušali izvođače iz teritorije bivše Jugoslavije i koristili sleng sastavljen od mješavine srpskog i hrvatskog, dopunjeni frazama iz popularnih filmova (uglavnom srpskih komedija). Pečjak, Lara. Spomini na Jugoslavijo in jugonostalgija med mladimi. Diplomsko delo. Ljubljana : Univerza v Ljubljani, Fakulteta za družbene vede, 2005, 32.

[5]Ibid, 33.

[6]Etnos je deklarirani osjećaj pripadnosti grupi i subjektivni čin razgraničavanja prema drugim društvenim grupama.

[7]Supek, Olga. „Etnos i kultura“. Migracijske teme, broj 5, 1989, 146.

[8]Panslavizam je ideologija formirana u zemljama u kojima su živjeli slovenski narodi, koja se zasnivala na ideji potrebe za slavenskim nacionalnim političkim ujedinjenjem na osnovi etničke, kulturne i jezičke zajednice. Formiran je među slavenskim narodima krajem 18. i prvoj polovini 19. vijeka.

[9]Kulturni i politički pokret Južnih Slavena koji je nastao 30-ih-40-ih godina 19. stoljeća u Hrvatskoj i Slavoniji, a utjecao je i na društveni život ostalih južnoslovenskih regija.

[10]Jugoslavija kao država nije nastala na temelju zajedničke jugoslavenske svijesti, već kao rezultat političkih težnji bivše Kraljevine Srbije, austrougarskih južnih Slavena, a dijelom i odluka pobjedničkih saveznika u Prvom svjetskom ratu. Petelin, David. „O prevpraševanju izgubljene preteklosti: socialistična Jugoslavija in jugonostalgija“, 73.

[11]Više o titoizmu vidi Čepič, Zdenko. »Titoizem in konec Jugoslavije«. Prispevki za novejšo zgodovino, št. 2, 2016, 165-181.

[12]Ivašković, Igor. Primerjalna analiza hrvaških, slovenskih in srbskih pogledov na jugoslovansko skupnost pred prvo svetovno vojno. Diplomsko delo. Univerza v Novi Gorici : Fakulteta za humanistiko, 2011.

[13]Ibid.

[14]Petelin, David. „O prevpraševanju izgubljene preteklosti: socialistična Jugoslavija in jugonostalgija“, 75.

[15]Petelin, David. „O prevpraševanju izgubljene preteklosti: socialistična Jugoslavija in jugonostalgija“, 86.

[16]Zvijezda, grb, Titove slike ili natpisi „Živio 29. novembar, Dan Republike“ ili „Born in Yugoslavia“.

[17]Proučavanje grafita s jugoslavenskom tematikom detaljnije je prikazano u studiji Mitje Velikonje u kojoj je analizirao 275 grafita s jugoslavenskom tematikom u slovenačkim gradovima, od kojih je za 209 pronašao pro-jugoslavensku konotaciju. Vidi: Velikonja Mitja. „’Jugoslavija po Jugoslaviji’: grafiti o nekdanji domovini v novih postjugoslovanskih domovinah“. Dve domovini : two homelands, št. 46, 2017, 151-166.

[18]Postoje i drugi restorani sa jugoslavenskom tematikom.

[19]To ilustriraju najgledaniji domaći filmovi u slovenačkim kinima (Outsider, Kajmak i marmelada, itd).

[20]Pečjak, Lara. Spomini na Jugoslavijo in jugonostalgija med mladimi. Diplomsko delo. Ljubljana : Univerza v Ljubljani, Fakulteta za družbene vede, 2005, 27-28.

[21]Ovaj simbol nosi i u svom logotipu.

[22]Tokom koalicionih pregovora u julu 2018. godine, poslanik stranke Levica Miha Kordiš nosio je u Narodnoj skupštini majicu sa likom Josipa Broza Tita, što je dovelo do debate o poštovanju žrtava totalitarnog sistema. Stranka je u saopštenju za javnost odgovorila na navode tvrdeći da je poslanikova majica izabrana slučajno.

[23]Velikonja, Mitja. »Med kolektivnim spominom in političnim delovanjem: jugonostalgija v Bosni in Hercegovini“. Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo, št.243, 140.

[24]Petelin, David. „O prevpraševanju izgubljene preteklosti: socialistična Jugoslavija in jugonostalgija“, 82.

[25]Supek, Olga. „Etnos i kultura“. Migracijske teme, broj 5, 1989, 151.

[26]Velikonja, Mitja. Titostalgija: študija nostalgije po Josipu Brozu. Ljubljana: Mirovni inštitut, 2008, 103.

[27]Ibid., 104.

[28]Ibid., 88.

[29]Velikonja, Mitja. „Med kolektivnim spominom in političnim delovanjem“, 133.

[30]Velikonja, Mitja. Titostalgija: študija nostalgije po Josipu Brozu, 121.

[31]Boym, Svetlana. The future of Nostalgia. New York: Basic Books, 2001, 53.

[32]Portal CyberJugoslavija, dostupan na ovoj stranci. Popularan je bio i projekat Leksikon YU-mitologija, koji sadrži informacije o stvarima, osobama i mestima koja su obeležila život u Jugoslaviji. Stvorili su je ljudi iz svih bivših republika putem Interneta.

[33]Boym, Svetlana. The future of Nostalgia, 41.

[34]Lindstrom, Nicole. „Yugonostalgia: restorative and reflective nostalgia in former Yugoslavia“, East central Europe. L'Europe du centre-est 32(1-2), 2005, 231.

[35]Petelin, David. „O prevpraševanju izgubljene preteklosti: socialistična Jugoslavija in jugonostalgija“, 85

[36]Supek, Olga. „Etnos i kultura“. Migracijske teme, broj 5, 1989, 152.

Petra Kim Krasnić je magistrica historijskih nauka i ruskog jezika, doktorska studentica 3. godine na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani. Zaposlena kao stručni saradnik u projektnom uredu Mašinskog fakulteta u Ljubljani. Glavna područja interesa: migracijski procesi, rusko-jugoslavenski odnosi i ruska historija. Njen istraživački interes posebno je usmjeren na poslijeratne migracije i multietnička područja, zanimaju je i marginalizirane grupe, kao i pitanje ljudskih prava te kulturni i socijalni aspekti promjena koje se događaju u društvima. Trenutno, u svoje doktorske disertacije, istražuje prisustvo ruske emigracije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (i kasnije u Jugoslaviji) nakon Ruske revolucije 1917. godine.

Esej je nastao u sklopu projekta „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije“ kojeg uz podršku Heinrich Böll Foundation realizira Udruženje za modernu historiju.

Petra Kim Krasnić

09.09.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.