Junaštvo je ne ići u rat

Junaštvo je ne ići u rat

Čekajući u čitaonici Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“ da mi donesu primjerak „Glasa Crnogorca“ iz 1941. primijetio sam knjigu „Nacrt za ideologiju jedne vlasti“ koju je napisao istoričar Živko Andrijašević davne 1999. godine. Naslov me zaintrigirao i odlučih da je prelistam. Knjiga se bavi 1991. godinom i kako je „Pobjeda“, tada jedini dnevni list u zemlji, izvještavala o jugoslovenskoj krizi, ratnim sukobima, mirovnim aktivnostima i djelovanju građanske opozicije. Podijeljena je na dvanaest poglavlja, po jedno poglavlje za svaki mjesec. Poglavlja, umjesto naslova, imaju oko deset nepovezanih rečenica. To je bio izbor najinteresantnijih naslova iz „Pobjede“ za taj mjesec. Kako nijesam imao vremena za čitanje knjige, odlučio sam samo da prelistam naslove. Počelo se sa „Crnogorce sramote poturice i slična nekrst“, „Preko Jasenovca u Evropu“, „Glavu dajem, Krajinu ne dajem“, da bi se tokom godine naslovi radikalizovali i, sa današnje tačke gledišta, postajali besmisleniji i smješniji. „Mač srbosjek sa šahovnicom“, „Kontinuitet agresivnog imperijalističkog katolicizma“, „Krvavi pirovi nad leševima nedužnih“ krase „Pobjedu“ u danima pred napad na Dubrovnik. Najviše sam se nasmijao na naslov iz oktobra 1991. „Crna Gora nije u ratu“, koji je napisan dok su kolone vojnika napredovale ka Hercegovini i Dubrovniku.

Kasnije, razmišljao sam kako je neko mogao da povjeruje u ovako apsurdne naslove i vjerovatno još apsurdnije tekstove koji su ih pratili i da većina naroda nije mogla da razluči što je istina, a što laž. Čak što više, u odnosu na broj stanovnika, Crna Gora je imala najveći broj mobilizovanih vojnika. U cilju da sklopim što bolju sliku o stanju u društvu tada, odlučio sam da popričam sa dvojicom svjedoka tog vremena, koji su ujedno i u rodbinskim vezama. Riječ je o stricu i sinovcu (ili bratanić, termin koji se češće koristi u Crnoj Gori). Stric je bio rezervista i učestvovao je u napadu na Dubrovnik, dok je sinovac bio simpatizer Liberalnog saveza Crne Gore i antiratni „mitingaš“.

Prvo sam posjetio „strica“. U vrijeme sukoba imao je oko 40 godina, stabilan posao i formiranu porodicu. Govorio mi je kako je Jugoslavija 1991. godine već bila u dubokoj krizi. Godinu dana ranije je došlo do raspada jedinstvenog Saveza komunista Jugoslavije, pobjede Hrvatske demokratske zajednice na izborima u Hrvatskoj i „Balvan revolucije“ oko Knina. Već tada je počela u njemu da se rađa odbojnost prema novoj hrvatskoj vlasti i njenom predsjednik Franji Tuđmanu. Kako je rođen odmah nakon rata, slušao je priče o zločinima u Jugoslaviji, počinjenim od strane Nijemaca i njihovih domaćih saradnika. Posebno su mu ostali u sjećanju zločini ustaša i četnika, budući da su sprovedeni od, kako on kaže, „pripadnika naših naroda nad svojim sunarodnicima“.

O svim događajima, kako 1990. tako i 1991. godine se obavještavao iz dva izvora: dnevni list „Pobjeda“ i Radio televiziji Titograd (od 1991. mijenja ime u RTCG). Nije čitao opoziciona glasila, koja su počela da izlaze nakon uvođenja višestranačja, čime je sliku o stanju u Jugoslaviji mogao da stekne jedino iz režimskih medija. Sjeća se da se već od marta 1991. situacija počela da se zahuktava. Sa svakim od novih incidenata (sjeća se Pakraca, Plitvica i Borovog sela), bio je ubjeđeniji da se situacija ne može riješiti bez rata. Pamti svoje razočarenje u Jugoslovensku narodnu armiju nakon poraza u Desetodnevnom ratu sa Slovenijom. Smatrao je da je Armija trebala žešće da reaguje i da spriječi slovenačku secesiju. Počeo je svakodnevno da prati situaciju i komentariše je sa svojim prijateljima i kolegama. Izbjegavao je one koji su bili antiratno orjentisani, jer je imao običaj da uđe u žestoku raspravu sa njima. Kada je počela opsada Vukovara, nadao se da je JNA napokon uzela stvari u svoje ruke.

Tokom septembra počelo je da se priča o hrvatskim vojnicima koji se gomilaju na crnogorskoj granici. Zato ga nije začudio poziv na mobilizaciju koji je, kako se sjeća, primio u vrijeme proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Nakon prihvatanja mobilizacije, raspoređen je u Titograd i postaje dio brigade „Veljko Vlahović“. Nije odbio poziv, ne samo zato što je to „sramota da Crnogorac odbije da ide u rat“, nego i zato što je smatrao da time „brani Crnu Goru od napada ustaša i Jugoslaviju od raspadanja“. Na one koji su odbili mobilizaciju gledao je sa nipodoštavanjem, a posebno mu je smetalo što njegov sinovac odbija da ide u rat. Međutim, nije mu tada ništa rekao, „radi mira u familiji“. Pamti da je kratko trajala obuka i da su ih poslali u okolinu Trebinja. Odatle je počeo napad. Nije pričao mnogo o operacijama, ali se sjeća da je tada prvi put primijetio da su „Pobjeda“ i Radio Crne Gore izvještavali o velikim bitkama na dubrovačkom ratištu, što se nije poklapalo sa situacijom koju je on susreo na terenu. Tu je počeo da razmišlja o tome da njihovi izvještaji i nijesu potpuno istiniti. Pravo otrježnjenje je doživio kada je čuo svoje saborce kako pjevaju četničke pjesme i slave Dražu Mihailovića. Nije mogao da povjeruje da „branioci Jugoslavije“ mogu da pjevaju pjesme o četnicima „koji su počinili toliko zločina tokom Drugog svjetskog rata“. Tada je shvatio da je u očima hrvatskih vojnika i civila on „četnik“ kao što su oni u njegovim bili „ustaše“. Demobilisan je u januaru 1992. i nakon toga nije više pozivan. Tu smo završili razgovor.

Zatim sam razgovarao sa „sinovcem“. Obavezni jednogodišnji vojni rok je služio tokom 1990. godine u Srbiji, da bi se vratio u januaru 1991. Tokom služenja, nije osjetio neku netrpeljivost između vojnika različitih nacionalnosti. Samo bi se Albanci, kada bi stigli u kasarnu, mjesec dva držali zajedno, dok se ne probije jezička barijera. Jedini put kada se susreo sa „jugoslovenskom krizom“ tokom vojnog roka bilo je za vrijeme „Balvan revolucije“. Tada je trebao da iskoristi svoje redovno odsustvo i komandant mu je prije odlaska rekao „da bude pripravan“. Međutim na tome se završilo. Pri kraju vojnog roka, u decembru 1990, organizovani su bili parlamentarni izbori u Crnoj Gori. Na dan glasanja, komandant jedinice je pozvao sve Crnogorce i Srbe (budući da su izbori organizovani isti dan u Crnoj Gori i Srbiji) da glasaju. Simpatisao je Savez reformskih snaga, ali znajući da bi imao problema ako bi glasao za njih (budući da se pričalo među vojnicima da oficiriti prate ko je za koga glasao), prekrižio je svoj glasački listić.

Po povratku u Crnu Goru, vratio se na svoje radno mjesto i vratio se svakodnevnim obavezama. Pratio je rad Liberalnog saveza Crne Gore (koji je bio dio Saveza reformskih snaga) i polako je počeo da ide na mitinge koje su oni organizovali. Informacije o jugoslovenskoj krizi dobijao je iz nedjeljnika „Monitor“, koji je u to vrijeme, uz „Liberal“ bilo jedino glasilo koje nije bilo pod kontrolom države. „Pobjedu“ je izbjegavao, a sjeća se da je organizovan protest protiv nje i njenog izvještavanja. Televiziju nije mogao da „bira“, pa je bio osuđen na RTCG i „Italijane“, jedine televizijske kanale koji su postojali u zemlji. Gledajući reportaže RTCG-a pokušavao je da razluči što je istina, a što laž. Prateći situaciju u Sloveniji i Hrvatskoj, sve više je simpatisao antiratni pokret, koji je u Crnoj Gori počeo da se javlja tokom ljeta 1991. Prisustvovao je antiratnim mitinzima u Titogradu (17. jul, prvi antiratni miting u Jugoslaviji) i Cetinju (31. jul). Sjeća se da su na mitinzima govorile poznate ličnosti, od starih partizanskih boraca (Vlado Kapičić, Komnen Cerović), mladih političkih aktivista i studenata (Miodrag Vlahović, Nebojša Medojević), pa do glumaca (Rade Šerbedžija, Ljuba Tadić). Poručili su „da je junaštvo ne ići u rat“.

Poslije njihovih govora, još više je bio ubijeđen u besmisao rata i laži koje se serviraju preko državnih medija. Oduševila ga je i brojnost naroda (u Titogradu 5.000, na Cetinju 2.000 ljudi), budući da je vođenja snažna kampanja protiv antiratnog pokreta. Poruke sa mitinga i brojnost naroda ulivala mu je nadu da do eskalacije sukoba neće doći i da Jugoslavija, a sa njom i Crna Gora neće upasti u krvavi bratoubilački rat. Prisjeća se i priče među aktivistima kako evropska zajednica neće dozvoliti krvoproliće u Jugoslaviji. I sam je vjerovao u ovu zabludu. Zato su ga snažno pogodila dešavanja u drugoj polovini avgusta, kada počinje opsada Vukovara. Ubrzo mu stiže i poziv za mobilizaciju, budući da je relativno skoro završio vojni rok. Odbio je poziv i poručio da će pristupiti Armiji samo ako Crna Gora bude ugrožena. I pored svih prijetnji koje su se mogle pročitati u novinama, čuti na televiziji i u gradu, kako će uslijediti represalije nad onima koji su odbili mobilizaciju (neki su i popustili, pa su se kasnije javili kao dobrovoljci), on nije imao nikakvih problema. Pretpostavlja da razlog leži u tome što je odziv na mobilizaciju u Crnoj Gori bio uspješan pa im novi regruti nijesu bili potrebni. Kasnije saznaje da je njegova jedinica u koju je trebao da bude raspoređen, bila poslata u Baniju. Tamo se jedinica zadržala veoma kratko i ubrzo je vraćena u Crnu Goru. Kada je rekao porodici svoju odluku o odbijanju poziva, primijetio je da stric ne gleda blagonaklono na njegovo ponašanje. Međutim, o tome nijesu razgovarali. Ubrzo je stric otišao na ratište, a on je redovno pratio izvještaje sa Dubrovačkog ratišta. Sa ponosom priča da je učestvovao u čuvenom cetinjskom mitingu iz februara 1992. kada se pjevalo: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“. Danas, sa ove distance, smatra da je uradio ispravnu stvar svojim postupkom. Nekako je uspio da prozre državnu propagandu i shvati da Crna Gora nije bila ugrožena, ali mu je žao što njegovi sugrađani nijesu uradili isto, čime su bacili neizbrisivu ljagu na Crnu Goru i Crnogorce.

Slušajući ove dvije ispovijesti, uvidio sam svu opasnost koja prijeti od jednoumlja. Imajući samo jedan dnevni list i jednu televiziju, narod u Crnoj Gori je teško mogao da se odupre kampanji i propagandi koja je sprovođena tokom 1991. godine. Koliko god sa ove distance zvuče smiješno naslovi iz „Pobjede“, većina tadašnjeg stanovništva njihovu tačnost nije dovodila u pitanje. Jer, zašto bi „Pobjeda“, list sa tradicijom dugom preko 45 godina, iznosio neistine i zašto bi državno rukovodstvo radilo protiv interesa Crne Gore? Bez kritičke svijesti, stanovništvo nije bilo sposobno da odvoji istinu od laži (naravno, bilo je i onih koji su to mogli, ali su se i dalje držali zvanične politike). Vjerovali su u sve što im se servira. A nije da se nije serviralo. Gledajući samo naslove iz 1991, stiče se utisak da „krvavi ustaša“ samo što nije pokucao na vrata. Stvara se konstanta napetost, slična onoj koju je Todor Kuljić primijetio da je postojala u nacističkoj Njemačkoj prije 1939. godine. Svakim danom su stizale nove vijesti koje su podgrijavale situaciju, tako da je stanovništvo živjelo u nekom „konstantnom vanrednom stanju“. Tako „napetim narodom“ je lako manipulisati, pa čak ga i navesti da zapuca ne samo na svoje nekadašnje sunarodnike nego i na grad pod zaštitom UNESCO.

Još jedna stvar, koju sam primijetio prilikom ovih razgovora svakako je fašizacija društva. „Pobjeda“ i „RTCG“ ne bi mogli onako da izvještavaju, da nijesu novinari „koji misle svojom glavom“ uklonjeni ili ucijenjeni. Tako je iz RTCG-a otpušteno šest novinara koji nijesu željeli da izvještavaju kako vlast želi, dok je crnogorski pjesnik i novinar Vitomir Vito Nikolić bio primoran da napusti „Pobjedu“ budući da nije želio da učestvuje u stvaranju masovne histerije. Još gore su prolazili opozicioni novinari. Telefonske prijetnje su bile svakodnevne, a jednom je bačena eksplozivna naprava na redakciju „Monitora“. Uz to, književnici, kao Jevrem Brković su morali da napuste Crnu Goru, iz straha od hapšenja i zatvaranja. Novinari su crtali mete neistomišljenicima, a posebno antiratnim aktivistima i ljudima koji su odbili vojni poziv. U tradicionalno-ratničko društvo kakvo je tada bilo crnogorsko (i dalje je postojala jaka svijest o hrabrim precima koji su se borili protiv „Turaka“) to je bilo veoma opasno. Iako u slučaju koji sam ja ispitao nije bilo posljedica zbog odbijanja vojnog poziva, širom Crne Gore postoje primjeri da je ljudima prijećeno i da su nazivani izdajnicima i dezerterima. Sama „Pobjeda“ je u svojoj rubrici „Tribina“ redovno prenosila pisma crnogorskih građana koji su otvoreno prijetili antiratnim aktivistima. U ovakvim vremenima, prva žrtva postaje sloboda govora, ili što Umberto Eko u svom eseju „Ur-fašizam“ kaže: „Neslaganje je izdaja“.

Većina građana nije bila svjesna kontaminacije javnog prostora fašizmom, uslijed propagandne kampanje koja je trajala više od godinu. Slučaj „strica“ koji odlazi na ratište i tamo doživljava otrježnjenje, najbolje govori o tome. On, koji je „zarad odbrane Jugoslavije od fašista“ pošao u drugu republiku da ratuje, tek kada je vidio zapaljena civilna sela i pjevanje o četnicima i Draži Mihailoviću, shvatio je da je dao podršku jednoj fašističkoj politici. Ovakvih otrježnjenja je sigurno bilo dosta, ali previše kasno. Šteta je već učinjena. Sa druge strane „sinovac“ je uspio da se odupre procesu fašizacije, tako što je pristupio građanski orijentisanoj struji, odnosno u ovom slučaju antiratnom pokretu. Propagirali su demokratske vrijednosti i multietnički sklad, što je bilo u suprotnosti sa politikom tadašnje vlasti. Oni, međutim, nijesu uspjeli u svojoj primarnoj ulozi, a to je sprečavanje rata i učešće Crne Gore u njemu. Njihova naivnost i vjera da će evropska zajednica i razum Jugoslovena prevladati je dosta pridonijela ovom porazu. Ali na temeljima tog poraza, oni su nastavili da rade u želji da se Crna Gora demokratizuje.

Na kraju, 1991. godina služi kao opomena svima do čega može da dovede jednoumlje i nekritička svijest. Dok sam počinjao ovo malo istraživanje, razmišljao sam da li bi se mojoj generaciji moglo nešto slično desiti. Ipak živimo u vremenu kada je svijet postao globalno selo i kada jednim klikom možemo doći do svake informacije. I što sam više razmišljao, to sam ubjeđeniji da možemo ponoviti greške naših roditelja i đedova. Društvene mreže, iako sjajan izvor informacija, mogu se koristiti pogrešno. Kao što se „stric“ nije htio družiti sa antiratnim aktivistima, tako dobar dio korisnika društvenih mreža bira „prijatelje“ sa kojima dijeli slične stavove. Stvaraju se takozvani „socijalni mjehuri“ u kojima ljudi tako dobijaju potvrde svojih ideja i još više su ubjeđeniji u njih. Time postaju manje toleratniji prema nekome (najčešće drugi korisnik društvene mreže) ko drugačije misli. Tu se dolazi do paradoksa, jer koliko god imali lak pristup informacijama, opet se ljudi ograničavaju na izvore koji im potvrđuju njihove ideje i razmišljanja. Time se ne stvara kritička svijest. I tako su ljudi 1991. godine vjerovali da „Dubrovnik brane Kurdi“, a danas vjeruju u brojne lažne vijesti i teorije zavjera. Promjenile su se teme i način sticanja informacija, ali ne i naša svijest.

P.S. Danas, 43% stanovnika vjeruje u teorije tome da se zataškava šteta koje nanose vakcine. Na parlamentarnim izborima 1990. Savez reformskih snaga uzeo je 14%. Spasa nam nema, propasti ne možemo.

Filip Kuzman je rođen 5. 10. 1994. na Cetinju. Osnovno i srednje obrazovanje završio na Cetinju. Godine 2017. diplomirao na Univerzitetu Crne Gore - Filozofski fakultet Nikšić, studijski program za istoriju. Tokom 2018/2019. pohađao postdiplomski program Univerziteta Fridrih Šiler u Jeni „Predstavljanje savremene istorije u muzejima“. Od 2017. radi kao kustos u Narodnom muzeju Crne Gore.

Učesnik brojnih seminara iz oblasti savremene istorije, muzeologije i nastave istorije.

Esej je nastao u sklopu projekta „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije“ kojeg uz podršku Heinrich Böll Foundation realizira Udruženje za modernu historiju.

Filip Kuzman

08.09.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.