Načelo prava naroda na samoodređenje u slučaju raspada SFR Jugoslavije

Načelo prava naroda na samoodređenje u slučaju raspada SFR Jugoslavije

Pravo naroda na samoodređenje jedno je od najpoznatijih i najkompliciranijih načela u modernoj politici. Iako je pravo naroda na samoodređenje povezano sa sviješću o vlastitom nacionalnom identitetu, pa se tako razvija kad i nastaju moderne nacionalne države, svoju širinu dobiva po završetku Prvog svjetskog rata kada je došlo do raspada velikih imperija. Tada se mnogo „malih naroda“, koji su svoju nacionalnu svijest ograničeno razvijali unutar imperija, našlo na vjetrometini – ili asimilacije u nove nacionalne države, ili vlastito „samoodređenje“ – što može značiti i „ujedinjenje“, ali i „odcjepljenje“, a često se to dvoje, kako ćemo na primjeru vidjeti, i preklapalo. Glavna je ideja isprva bila „oslobođenje malih naroda“. Ta je varijanta ovog prava svoj oblik i sadržaj dobila u Lenjina, a kasnije i Staljina, i odnosila se prvenstveno na sudbinu malih etnija na rubovima bivše carske Rusije čija se nacionalna emancipacija tumačila kao dio šire, socijalističke emancipacije, tj. socijalističke revolucije.[1] Na sličnim su pozicijama bili i austromarksisti sa zagovaranjem „kulturne autonomije“. I lenjinistički i austromarksistički koncept opterećen je idejom nacije kao kulturne zajednice, nacije kao etnije, konstituiranja naroda u etničkom ključu, dijelom zato što je to bila i stvarnost „malih naroda“.[2] Druga je varijanta vilsonijanska, po američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu, tj. liberalnodemokratska koja ne znači ništa drugo nego suverenost naroda kao demosa, naroda kao političkog subjekta, ne kao etnije, odnosno kulturne cjeline.[3] Na to ukazuje i engleski self-determination of peoples u čemu nije sadržana „kulturalnost“ i „etničnost“. Preduvjet pak za vilsonijansko „samoodređenje“ svakako je konstituiranje demosa u građansko-republikanskom smislu kao političkog subjekta, što nije bio slučaj kod mnogo „malih naroda“ na rubovima velikih imperija.

Socijalistička Jugoslavija bila je konstituirana kao imperij, kao nadnacionalna tvorevina, koja ne nastoji izgraditi jugoslavensku (titularnu) naciju, nego razvijati ravnopravnost „naroda i narodnosti“, što je i izraženo u ideološkoj frazi „bratstva i jedinstva“)[4] , što je dijelom bio odgovor i na iskustvo monarhističke Jugoslavije u kojoj je gradnja „jugoslavenske nacije“ otišla u ćorsokak, a čija načela rješavanja nacionalnog pitanja nisu ni bila u skladu sa spomenutom lenjinističko-staljinističkom doktrinom. Edvard Kardelj, u mnogočemu glavni ideolog socijalističke Jugoslavije, u unitarizmu je vidio najveću prijetnju, a jugoslavenske je nacije smatrao „dovršenim nacijama“ [5], dok je Jugoslavija samo okvir unutar kojeg se državnosti jugoslavenskih nacija potpuno razvijaju na socijalističkim, suštinski antidržavnim osnovama. U svim Ustavima FNR/SFR Jugoslavije spominje se, makar ne na istim mjestima, „pravo naroda na samoodređenje do odcjepljenja“ („Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, na temelju…“). Iz ovoga je vidljivo kako je konstituens u množini – „narodi“ – ne postoji „narod Jugoslavije“ u tom značenju.

Tu se otvara pitanje raspada Jugoslavije i njegova tumačenja u ključu načela prava naroda na samoodređenje i jugoslavensko-socijalističkog načina rješavanja nacionalnog pitanja. Prvenstveno je riječ o pitanju granica i novim suverenim državnim cjelinama. Prilikom raspada svakog imperija pitanje se granica međunarodnopravno može rješavati ili načelom uti possidetis, ili načelom samoodređenja. U praksi nerijetko dolazi do preklapanja između toga, najviše s obzirom na to kako se tumači samoodređenje. Prvo znači da se granice između administrativnih jedinica prethodnog imperija tretiraju kao granice novih država, a drugo bi ostavilo prostor da se interpretira ili u liberalnodemokratskom smislu, ili onom naslijeđenom od lenjinizma-staljinizma koji se u novim okolnostima, nimalo iznenađujuće, preokreće u etnonacionalistički koncept. U slučaju Jugoslavije Badinterova komisija je na kraju konstatirala da se Jugoslavija „raspala“ (a ne da su se pojedine republike „odcijepile“), a primijenila je načelo uti possidetis – republičke granice („avnojske granice“) postale su novim granicama među suverenim državama, uz kombinaciju samoodređenja, ali ne cijelog jugoslavenskog demosa (jer takvo što nije ni postojalo) nego demosa pojedinih republika. Badinter je Jugoslaviju doista tretirao kao imperij. Time je ujedno konstatirano da je pravo naroda na samoodređenje u slučaju raspada SFR Jugoslavije pripadalo republikama, tj. narodima, demosima u republikama, a ne narodima kao etničkim cjelinama, neovisno o republikama. Raspad je Jugoslavije u tom smislu obilježen primjenom uti possidetis načela u kombinaciji s liberalnodemokratskim [6] shvaćanjem prava naroda na samoodređenje – onako kako to apsolutno nije odgovaralo srpskoj strani čiji se položaj može opisati sljedećim:

„Nezadovoljne etnije, koje se smatraju oštećenima, odbacuju načelo uti possidetis i naglašavaju pravo naroda na samoodređenje, uključujući ujedinjenje i odcjepljenje. Za njih je ujedinjenje nužno kako bi se poništila nepravda iz prošlosti – a ujedinjenja nema bez prethodnog odcjepljenja naše manjine od nove, njoj neprijateljske nacionalne države u susjedstvu.“[7]

Prema tome, veliki je dio ratnog sukoba u kojemu se Jugoslavija raspala bio, zapravo, sukob između dvaju tumačenja prava naroda na samoodređenje – između onih koji su smatrali da ono pripada „narodima u republikama“ i onih koji su smatrali da pripada „narodima kao konstitutivnim narodima Jugoslavije“. U slučaju sukoba između Srba i Hrvata u Hrvatskoj – pripada li pravo naroda na samoodređenje (prvenstveno) Hrvatima organiziranima u (S)R Hrvatsku ili Srbima kao konstitutivnom narodu Jugoslavije, ali i (S)R Hrvatske? Oba se tumačenja mogu podvesti pod „pravo naroda na samoodređenje“, iz čega slijedi da to načelo može vrlo lako ući u sukob sa samim sobom, odnosno da je kao takvo nedorečeno, neodređeno ili, jednostavno, kontradiktorno i nekonzistentno. Slikovito, prema „pravu naroda na samoodređenje“, Republika se Hrvatska ima „pravo“ odcijepiti od SFR Jugoslavije, ali se isto tako i Republika Srpska Krajina ima pravo odcijepiti od Republike Hrvatske – i pri tome uopće ne treba ni uključivati Srbe kao konstitutivni narod Jugoslavije koji se ujedinjuje s ostalim Srbima (to dolazi naknadno), već je dovoljno primijeniti isto načelo po kojemu se Hrvatska odcjepljuje od Jugoslavije – dodatno galvanizirano i time što je Srbima u Hrvatskoj oduzeta konstitutivnost. Ovaj je domino-efekt u koji nas uvodi načelo samoodređenja prevenirano primjenom načela uti possidetis, ali bez obzira na to ovaj problem sa samoodređenjem ostaje i dalje. Iz tog ćorsokaka hrvatski nacionalisti ne mogu izaći pozivanjem isključivo na pravo naroda na samoodređenje kao što je to Tuđman činio i eksplicitno i implicitno.[8]

S druge strane, pravo naroda na samoodređenje u srpskoj vizuri bilo je točno opisano gornjim citatom – ideja „svi Srbi u jednoj državi“ do čega mora doći prvo odcjepljenjem tamo gdje se radi o manjini, a onda ujedinjenjem s ostatkom nacionalnog korpusa – neovisno o tome zvala se ta država srpskim imenom ili bila „krnja Jugoslavija“.[9] Tako je i Milošević mogao fingirati cijelo vrijeme da se „bori za Jugoslaviju“, a ideja o pravu (svih) Srba na samoodređenje u Jugoslaviji, dakle državi s jugoslavenskim imenom, bila je artikulirana vrlo jasno onda kada su povučene snage JNA iz Slovenije koja Srbima nije bila interesantna jer u njoj nema Srba kao značajne manjine – kako je Milošević i rekao da se dezintegracijom Jugoslavije dezintegriraju i narodi koji žive u njoj, što je pogubno za srpski narod jer živi u više republika, a jedna od tih republika jest Hrvatska, a nije Slovenija – zato i odcjepljenje Slovenije Srbiji nije sporno, oko čega se složio vrh JNA, Milošević i Borisav Jović. „Ako mi ne osporavamo nijednom narodu da izađe iz Jugoslavije, nemoguće je osporiti pravo onim narodima koji žele da ostanu u svojoj postojećoj zemlji, u Jugoslaviji, da ostanu, da žive u Jugoslaviji.“[10]

Pozicija Hrvatske, tj. Tuđmana koji je artikulirao njezine „nacionalne interese“ jest bila u tumačenju prava naroda na samoodređenje kao pravu republika (s pozivanjem na formulaciju o „pravu naroda na samoodređenje do odcjepljenja“ u Ustavu iz 1974.), zbog čega je odluka Badinterove komisije, koja je suštinski počivala na načelu uti possidetis, bila povoljna za Hrvatsku. Međutim, ona se nije provodila u liberalnodemokratskom duhu načela suverenosti naroda kao demosa nego suverenosti „hrvatskog (etničkog) naroda“ kao titularnog nositelja te suverenosti, pa se „pravo republika“ pretvorilo u „pravo titularnog etničkog naroda“, i bez obzira na prividno „republikansko“ polazište, ono je ostalo unutar lenjinističko-staljinističkog okvira koji je prvenstveno etnonacionalnog karaktera, samo ovaj put u obliku ideologije općenacionalnog pokreta koji čini raskrsnicu s komunističkom ideologijom, ali ponajprije s Jugoslavijom kao „tamnicom naroda“. Nacionalna kolektivna prava, na kojima je počivalo ovo načelo, ipak je bilo aproprirano od već postojećeg komunističkog neliberalnog shvaćanja nacije, od ideje konstitutivnosti i lenjinističko-staljinističkih, pa i austromarksističkih premisa koje su dobile novi ideološki sadržaj.[11] Da je to pravo naroda na samoodređenje doista dosljedno izvedeno do kraja, ono bi moralo uključivati i neki oblik prava srpskog (kurziv autora) naroda u Hrvatskoj, bar u vidu kulturne autonomije iz koje bi onda proistekle i izvjesne političke institucije. Paradoksalno je da se to de iure dogodilo u vidu manjinskog statusa Srba u Hrvatskoj, sa svim pridruženim pravima, i ustavnom zaštitom, pa i izvjesnim političkim praksama u kasnijim godinama, ali to nikada nije dobilo ideološku sankciju dominantne ideologije, bar ne one koja je katalizirala hrvatsku neovisnost, a to je bilo pravo hrvatskog (kurziv autora) naroda na samoodređenje.[12]

Što se tiče drugih jugoslavenskih zemalja, na različite su se načine provodila ova načela – od zadržavanja konstitutivnosti (na strogo etničkom principu) u BiH, što je izrodilo niz poteškoća i kontradiktornosti, zbog kojih je i danas BiH „nemoguća država“, neki oblik dvostruke ili trostruke „etnokracije“, do različitih oblika samouprave manjinskih naroda, među kojima je možda najinovativnije rješavanje albanskog nacionalnog pitanja u Makedoniji. Tako se, primjerice, Ohridskim sporazumom uređuju prava Albanaca kao „najveće manjine“ u Makedoniji – Albanci imaju posebna prava koja podsjećaju na neki oblik vlastitog nacionalnog samoodređenja u zemlji koja ima drugi titularni naziv. Pretvaranje prava naroda na samoodređenje prema manjinskoj regulaciji bilo je neprovedivo tamo gdje manjina nije bila nikakav politički faktor, kao npr. u praktički jednonacionalnoj Sloveniji. Tamo je „manjine“ svojedobno zatekla sudbina „otpisanih“.

Sporovi među zemljama obično idu u smjeru načela uti possidetis, što se imalo prilike vidjeti i na primjeru nedavnog sukoba Armenije i Azerbajdžana po pitanju provincije Gorski Karabah, nastanjene ponajviše Armencima, ali teritorijalno nespojivom s „matičnom zemljom“. Na kraju je stanje potvrđeno implementacijom onoga što je već stajalo u Madridskim principima, a odnosilo se na to da Gorski Karabah i područja oko njega dođu pod jurisdikciju Bakua, a ne Erevana. To je recentni primjer, dok primjera iz (post)jugoslavenskih ratova ima i previše, a interpretacija još i mnogo više. Te su interpretacije, ako žele zadovoljiti znanstvene i stručne standarde, nemoguće bez temeljite dekonstrukcije načela prava naroda na samoodređenje, što uključuje ukazivanje na njegove inherentne kontradikcije koje mogu jednu slobodarsku ideju učiniti svojom suprotnošću – zatirateljem slobode i otvorenim vratima za nove sukobe.

Karlo Jurak je rođen 1992. godine u Zagrebu gdje živi i radi i danas. Diplomirao filozofiju i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2017. godine, a od 2018. doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu. Autor više znanstvenih, stručnih i publicističkih članaka i politički analitičar.

Piše doktorski rad na temu društveno-političkih transformacija u Hrvatskoj u 1980-ima i 1990-ima.

___________

Bilješke

[1]Više o Lenjinovu pogledu na pravo naroda na samoodređenje vidi u: V. I. Lenjin, O pravu nacija na samoodređenje, Kultura, Zagreb, 1949.

[2] Marksistička tradicija nije jedinstvena u tome – već je sâm Lenjin upravo o pravu naroda na samoodređenje imao spor s Rosom Luxemburg koja je zauzimala poziciju da za socijalističku politiku podržavanje tog prava en générale ne znači ništa, čak u krajnosti da znači podržavanje buržoazije ugnjetene nacije, a ne proleterski internacionalizam. Primjer za to joj je bilo konstituiranje Varšavske skupštine i predominacija buržoaskih snaga u njoj. Više o Luxemburginim stavovima o nacionalnom pitanju: Rosa Luxemburg, „The Right of Nations to Self-Determination“, u: Horace B. Davis (ur.). The National Question – Selected Writings by Rosa Luxemburg, pogledano: 18. kolovoza 2021.

[3]To je jedno od 14 točaka mirovnih uvjeta koje je Wilson predložio Kongresu SAD-a po okončanju Prvog svjetskog rata, s ciljem postizanja trajnog mira.

[4]„Bratstvo i jedinstvo“ trebalo je zamijeniti „konstituiranje nacije“, tj. „integralno jugoslavenstvo“, a vjerovalo se i da je u socijalizmu sve nacionalno podređeno klasnom, pa da se „narodi i narodnosti“ međusobno okupljaju kako na tekovinama pobjede protiv nacifašističkog okupatora, tako i na temeljima klasne borbe i emancipacije radničke klase. „Narode i narodnosti“ proglasilo se tako konstitutivnima, pri čemu su „narodnosti“ (očiti problem nastaje s prijevodom na strane jezike) bio samo naziv za „veće manjine“; poput Albanaca i Mađara – koje ustvari u odnosu na neke „narode“ (npr. Crnogorce) i nisu bili manjine!

[5]O kardeljizmu i marksizmu kao „antidržavnoj ideologiji“ te posljedičnom slabljenju institucija SFR Jugoslavije vidi više u: Dejan Jović, Jugoslavija – država koja je odumrla. Uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije, Prometej, Zagreb, 2003. Nasuprot tome da su jugoslavenske nacije „dovršene“, u zadnjim se godinama SFR Jugoslavije razvijala teza o Jugoslaviji kao – „nedovršenoj državi“ – vidi: Zoran Đindić, Jugoslavija kao nedovršena država, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1988.

[6]U praksi to nije tako funkcioniralo jer prividno liberalnodemokratsko načelo preokrenulo se u načelo samoodređenja isključivo za „većinski narod“ (Hrvate u Hrvatskoj, što onda dalje izaziva domino-efekt i tamo gdje su unutar Hrvatske neki narodi u većini – a to je upravo bio slučaj sa Srbima na nemalom prostoru Hrvatske). Liberalnodemokratsko načelo dosljedno provedeno do kraja značilo bi osim volje većine ujedno i priznavanje prava manjina.

[7]Dejan Jović, Rat i mit. Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj, Fraktura, Zagreb, 2017., str. 161.

[8]Tuđmanova politika bila je obilježena lenjinističko-staljinističkim shvaćanjem prava naroda na samoodređenje jer je to shvaćanje podrazumijevalo, kako je već spomenuto, „etnifikaciju naroda“ – nasuprot vilsonijanskom koje je podrazumijevalo građansko-republikansko načelo i demos koji u postizanju svog prava apstrahira od pojedinačnih identiteta poput etničkog. Više o lenjinističko-staljinističkim korijenima Tuđmanove politike vidi: Dejan Jović, „Lenjinistički i staljinistički izvori Tuđmanove politike samoodređenja i odcjepljenja“, Politička misao, god. 52, br. 1, 2015.

[9]O nacionalnoj koncepciji „svi Srbi u jednoj državi“ kao određujućoj za ratove u Jugoslaviji pisao je nedavno i srpski povjesničar Kosta Nikolić. Vidi: Kosta Nikolić, Jugoslavija, poslednji dani 1989-1992, knjiga prva: „Svi Srbi u jednoj državi“, Službeni glasnik, Beograd, 2018.

[10]BBC, Smrt Jugoslavije, 3/6, „Ratovi za nezavisnost“ pogledano: 18. kolovoza 2021.

[11]O nacionalnim kolektivnim pravima vidi više u: Sabrina P. Ramet, Čija demokracija? Nacionalizam, religija i doktrina kolektivnih prava u srednjoj i jugoistočnoj Europi nakon 1989. godine, Alineja, Zagreb, 2001.

[12]Pravo srpskog naroda na samoodređenje u Hrvatskoj u vidu kulturne autonomije i njezinih političkih institucija, vidljivo je u participaciji srpske etničke stranke u Vladi RH i Hrvatskom saboru (SDSS), mnoštvu lokalnih nacionalnih vijeća i koordinacije na državnoj razini (SNV), posebnim izborima za zamjenike načelnika, gradonačelnika ili župana iz redova srpskog naroda, kulturnim institucijama poput SKD „Prosvjete“ s lokalnim ograncima i sl. Taj se stupanj nacionalnih političkih prava povećavao s godinama, podliježe europskim regulativama o pravima manjina i Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, a u praksi se čak i veći stupanj autonomije, koji je bio i jedan od temelja po kojima je Republika Hrvatska međunarodno priznata, nikad nije provodio – tu se misli na autonomiju kotareva Glina i Knin, koji se spominju u članku 21a Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj. Vidi: Narodne novine NN 27/1992,

Esej je nastao u sklopu projekta „Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije“ kojeg uz podršku Heinrich Böll Foundation realizira Udruženje za modernu historiju.

Karlo Jurak

06.09.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.