Dolazak Kanadskog kontingenta i Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice

Dolazak Kanadskog kontingenta i Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice

Genocidu počinjenom u Srebrenici prethodilo je niz akcija, a u ovom radu dr. Merisa Karović-Babić piše o događajima 1993. kada je ovaj grad demilitariziran i proglašen „sigurnom zonom“. Autorica pokazuje kako se međunarodna zajednca odnosila prema Srebrenici te zaključuje da je demilitarizacija Srebrenici 1993. faktički označila kapitulaciju grada.

Rezolucija 819 bila je prva od dvije rezolucije kojima je šest bosanskohercegovačkih gradova proglašeno za sigurne zone. To je značilo da je još uvijek bilo nejasno šta bi sigurne zone zapravo trebale predstavljati, a u periodu kada je ona usvojena, uveliko su se nagovještavale konkretnije akcije, poput vojne intervencije na položaje VRS-a. Smatramo da su ove bojazni predstavljale glavni razlog zbog kojega je Karadžić 16. aprila 1993. godine izdao naredbu Glavnog štaba VRS-a da se njihove snage zaustave na dostignutim položajima u Srebrenici i oko nje. Ipak, kasnija implementacija koncepta sigurnih zona pokazala je da su pomenuti nagovještaji o konkretnijim akcijama ostali samo isprazne prijetnje ili „tigrovi od papira“.

Budući da je ovom Rezolucijom potvrđen “suverenitet, teritorijalna cjelovitost i politička neovisnost Bosne i Hercegovine”, a da se od SRJ zahtijevalo da “odmah obustavi dotok vojnog naoružanja, opreme i usluga paravojnim jedinicama bosanskih Srba u RBiH”, kao i da “poduzme sve mjere u okviru vlastitih mogućnosti u smjeru sprečavanja počinjavanja zločina genocida”, ni u jednom paragrafu teksta Rezolucije nije ni nagoviješteno bilo šta što bi moglo navesti na zaključak kako pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine u Srebrenici trebaju predati svoje ionako malobrojno naoružanje. Dakle, iako u samom tekstu Rezolucije nigdje nije spomenuto razoružanje stanovnika Srebrenice, naprotiv, dan ranije, pokrenuta je inicijativa o ukidanju embarga na uvoz naoružanja, čini se da je ona poslužila kao povod realizacije planova komande UNPROFOR-a na terenu posredstvom generala Morillona. U vrijeme rasprava o Rezoluciji, Vijeće uopće nije znalo da su se odvijali pregovori u kojima je komandant UNPROFOR-a aktivno učestvovao, uvjeravajući komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine da potpiše sporazum. Svjesni činjenice da veličina i oprema kanadske jedinice koja je podrazumijevala malu grupu od 143 lahko naoružana vojnika “nije bila impresivna” te “ni sebi nije ulivala neko povjerenje”, Sekretarijat UN-a ogradio se da je “demilitarizacija Srebrenice bila korak dogovoren od strana, a ne nešto što je predloženo od strane Ujedinjenih nacija”. U međuvremenu, kanadska Vlada, pravdajući se time da je mislila da će zadatak njihovih vojnika biti “striktno humanitarne prirode”, isticala je kako je njihov položaj vrlo nesiguran, te zaključila da prisustvo UN-a u Srebrenici treba internacionalizovati, zahtijevajući pojačanje britanskim i francuskim vojnicima. U odgovoru na ovaj zahtjev, britanska Vlada ponudila je korištenje zračnih udara kako bi se pomoglo kanadskim trupama UNPROFOR-a ukoliko postanu meta napada VRS-a. Čini se kako je ova ponuda britanske Vlade bila samo način da se izbjegne slanje britanskih trupa u Srebrenicu, pa čak i po cijenu opcije protiv koje su se grčevito borili – korištenja zračnih udara, na što svakako također ne bi pristali.

S ciljem da se “sačuvaju životi”, iz Sekretarijata UN-a poručeno je Wahlgrenu (Lars-Eric-Wahlgren, švedski general, u to vrijeme komandant snaga UNPROFOR-a u Zagrebu) da UNPROFOR treba da “pruža svoje usluge kako bi pomogao objema stranama da ispune obaveze koje imaju jedna prema drugoj. To uključuje primanje oružja od branitelja Srebrenice, sa ciljem pokazivanja napadačima da oni nemaju razlog za napadanje”. U ovom dopisu generalni sekretar UN Kofi Annan još napominje kako “UNPROFOR preuzima moralnu odgovornost za sigurnost razoružanih, ali da je jasno da nema vojne resurse da to ispoštuje”. Kao privid trenutnog mira, nakon potpisanog sporazuma o demilitarizaciji, Glavni štab VRS-a dostavlja naređenje Drinskom i Istočnobosanskom korpusu u kojem “zabranjuje otvaranje vatre iz svih vrsta streljačkog, artiljerijskog i drugog naoružanja, kao i upotrebu minsko-eksplozivnih i drugih sredstava”. U naredbi se napominje da “jedinice VRS ostaju na dostignutim položajima ‒ linijama, gdje će izvršiti utvrđivanje izradom zaklona za stojeći stav na osnovnim i za klečeći stav na rezervnim položajima. Utvrđivanje na osnovnim i rezervnim položajima izvršiti i za sva artiljerijska oruđa, minobacače svih kalibara, kao i za sva druga sredstva vatrene podrške”. Osamnaestog aprila 1993. godine potpisan je preliminarni sporazum o demilitarizaciji, prema kojem je odlučeno da se „formira komisija za kontrolu prekida vatre, primopredaju naoružanja i vojne opreme muslimanskih jedinica, a i regulisanje svih pitanja oko demilitarizacije šireg rejona Srebrenice, odobrena su tri člana VRS-a, koja bi, pod zaštitom snaga UNPROFOR-a 19. aprila trebala doći u Srebrenicu i pristupiti radu“. U izvještaju, koji je Glavni štab UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu podnio komandi u Zagrebu, navodi se kako je oružje stavljeno pod kontrolu UNPROFOR-a i da je proces demilitarizacije grada gotov. Nakon ovog izvještaja iz Sekretarijata UN-a priznaje se kako su, uz “hrabre izjave o spremnosti UNPROFOR-a da se odupre napadima na Srebrenicu”, svjesni činjenice da “teret ostaje na stranama da tretiraju Srebrenicu kao sigurnu zonu”, uz tvrdnju kako to “nije priznanje nemoći pred bosanskim Srbima”.

S ciljem da procijeni situaciju na terenu i sačini izvještaj o tome, u skladu s paragrafom 12 iz Rezolucije 819, u periodu od 22. do 27. aprila 1993, Bosnu i Hercegovinu posjetila je Misija članova Vijeća sigurnosti, koju su, na čelu s predstavnikom Venecule Diegom Arriom, činili još predstavnici Francuske, Mađarske, Novog Zelanda, Pakistana i Rusije. U Srebrenici su boravili 25. aprila, gdje su obišli UNPROFOR-ova osmatračka mjesta na uzvisinama koje okružuju grad. Misija je dala poprilično negativnu ocjenu u implementaciji Rezolucije 819, konstatujući da su, u protekloj sedmici, dakle nakon što je potpisan sporazum o demilitarizaciji, “Srbi iskopali 47 novih rovova. Tenkovi i teško naoružanje mogu se vidjeti na udaljenosti od 900 metara s jedne osmatračnice. Očigledno je da, ne samo da se srpske paravojne trupe ne povlače kao što zahtijeva Rezolucija 819 (1993) nego čak pojačavaju pritisak na grad”. U Izvještaju je još naglašeno da je grad prenaseljen, bez pitke vode, struje, medicinske pomoći, da ljudi spavaju na ulicama, koje ujedno služe i kao toalet te da se u Srebrenici upravo dešava “usporeni proces genocida”. Uzimajući u obzir ovako negativan stav o primjeni sigurne zone u Srebrenici, kao i kasniji događaji, naveli su Diega Arriu, tadašnjeg predstavnika Venecuele, kao nestalne članice u Vijeću sigurnosti UN-a, da ‒ kao svjedok Tužiteljstva ICTY-a u predmetu v. Slobodan Milošević ‒ 10 godina nakon ovih događaja konstatuje kako je ova Rezolucija “osigurala politički paravan u odnosu na mišljenje međunarodne javnosti, a ne i stvarnu zaštitu stanovnika Srebrenice. Mi smo od samog početka znali da je rezolucija 819 najobičnija farsa. Prevara za koju smatram da ne bi bila izvodiva bez podrške stalnih država članica Vijeća i samog generalnog sekretara UN-a”.

Šest godina nakon potpisanog sporazuma o demilitarizaciji, u izvještaju generalnog sekretara o padu Srebrenice, konstatovano je da su srpske snage koje su okruživale Srebrenicu bile dobro opskrbljene, naoružane tenkovima, oklopnim vozilima s gusjenicama, artiljerijom i minobacačima, da su imali dobro razvijen sistem komandovanja, kontrole i komunikacija, kao i superiorniju sposobnost za izvođenje osnovnih obavještajnih, informativnih i psiholoških operacija. Za razliku od srpskih snaga, čiji su oficiri primali plaće od Vojske Jugoslavije, pripadnici 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji su se nalazili unutar Srebrenice bili su slabo obučeni, njihova „komanda je bila iscjepkana, disciplina slaba, moral na niskom nivou, a komunikacije i logistika uglavnom nisu postojale. Njihovu borbenu gotovost je nadalje sputavao UNPROFOR koji je pokušao da razoruža svakog Bošnjaka na kojeg je naišao, iako sa ograničenim uspjehom“. U spomenutom Izvještaju također se navodi i to da su pripadnici 28. divizije bili brojčano superiorniji u odnosu na „dobro opremljene“ tri brigade Drinskog korpusa, koje su, po potrebi, mogle dovesti dodatne jedinice iz drugih područja, uključujući i specijalne izviđačke snage.

Budući da je usvajanju rezolucija 819 i 824, koje se odnose na sigurne zone, prethodio cijeli niz rasprava o tome kako bi se te zone u konačnici trebale nazvati, da li bi one trebale biti sigurna utočišta (safe havens), demilitarizovane zone (demilitarized zones) ili zaštićena područja (protected areas), stalne članice Vijeća sigurnosti ipak su se opredijelile za termin koji ih najmanje obvezuje – sigurne zone (safe area).

U Izvještaju o padu Srebrenice tadašnji generalni sekretar UN-a Kofi Annan konstatovao je kako se u tekstu rezolucija 819 i 824 o sigurnim zonama jasno izbjegla upotreba termina “zaštititi” ili “odbraniti”.

Premda u Rezoluciji 824 ‒ kojom je još pet bosanskohercegovačkih gradova proglašeno sigurnim zonama ‒ ni u jednom paragrafu nije nagoviješteno kako područja koja su proglašena “sigurnim” treba demilitarizovati, dva dana nakon njenog usvajanja, 8. maja 1993. godine potpisan je sporazum o demilitarizaciji Srebrenice i Žepe, a naglašeno je da bi “demilitarizovana područja trebala uključivati područja unutar sadašnjih linija konflikta”. Prema ovom sporazumu dalje nisu određene tačne granice, nego je naglašeno da će ih obilježiti “komandant UNPROFOR-a na terenu nakon konsultacija”. Prema članu 2 navedenog Sporazuma, UNPROFOR bi trebao označiti demilitarizovanu zonu upotrebom ploča na kojima bi trebalo pisati na engleskom, srpskom i bosanskom jeziku, latinicom i ćirilicom: “demilitarizovana zona, svaka vojna operacija je strogo zabranjena, član 60, Prvog dopunskog protokola uz Ženevske konvencije”. Za razliku od ranijeg sporazuma o demilitarizaciji od 18. aprila 1993, ovaj se poziva na član 60 Dopunskog protokola I o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine, a koji se odnosi na definisanje demilitarizovanih zona. Također, zanimljivo je da je ovaj Sporazum, od još pet gradova proglašenih sigurnim zonama, izdvojio samo Žepu i, vežući je uz Srebrenicu, proglasio demilitarizovanom zonom.

Termin demilitarizovane zone ipak je trebao značiti određenu vrstu zaštite za Srebrenicu i Žepu. U skladu sa Ženevskim konvencijama i Dopunskim protokolima, razlikuju se četiri vrste područja koja bi se mogla tretirati kao zaštićena prema međunarodnom humanitarnom pravu: sanitetske zone i mjesta; zone i mjesta bezbjednosti; neutralizovane zone (IV ženevska konvencija – član 14 i 15); nebranjena mjesta i demilitarizovane zone (Dopunski protokol I, član 59, 60).

Ipak, dvije godine kasnije, događaji iz jula 1995. pokazat će kako je taj Sporazum o demilitarizaciji u praksi značio kapitulaciju grada.

Razmatrajući ideju formiranja sigurnih zona, Sekretarijat UN-a ukazivao je na veliki broj problema, te je pored ostaloga konstatovao da bi „takve zone (bi) po definiciji morale biti demilitarizovane, ali nikakve demilitarizovane zone ovakve naravi nisu postojale u zemlji. (...) Bez obzira da li bi se sigurne zone demilitarizovale, UNPROFOR bi ih vjerovatno mogao štititi, što zahtijeva znatan doprinos novih vojnika, a ni taj zahtjev se, također vjerovatno neće ispuniti“.

Sastankom ministara vanjskih poslova SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Španije i Rusije, u Washingtonu je 22. maja 1993. godine pitanje sigurnih zona riješeno po principu opredjeljenja za lahku opciju, odnosno odobrenja minimalnog broja trupa UNPROFOR-a za ‘zaštitu’ sigurnih zona, a tada usvojeni Program zajedničke akcije predstavljao je stvarno priznavanje postojećeg stanja na terenu, što je ujedno bio i put ka minimalističkom rješenju koncepta sigurnih zona u UN-u, a posljedice ovakvoga rješenja bile su i napadi na sve gradove proglašene sigurnim zonama UN-a.

Kako se tek nakon usvajanja rezolucija razmatrao način njihove implementacije na terenu, stjecanjem statusa sigurnih zona nikakve promjene nisu nastupile u praksi. Naprotiv, intenzivirani su napadi na sve gradove koji su proglašeni sigurnim zonama UN-a, posebno na Goražde, kada je okupiran veliki dio teritorije ovog istočnobosanskoga grada, kao i intenzivirano granatiranje Sarajeva.

Jedan od osnovnih nedostataka bio je nejasan i nedorečen mandat UNPROFOR-a, kao i nedovoljan broj trupa UNPROFOR-a koje bi trebale biti stacionirane u navedenim područjima. Rasprave o spomenutom pitanju bile su konstantno prisutne u periodu nakon usvajanja rezolucija, ali su mnoge zemlje nevoljko pružale podršku u ovom pogledu. Dobrovoljni doprinositelji trupa bile su jedino islamske zemlje, ali njihovim ponudama nisu bili oduševljeni u UN-u, pod izgovorom “reakcije bosanskih Srba”, kao i uslijed bojazni o mogućnosti pristrasnosti navedenih trupa.

Budući da je pitanje definisanja koncepta sigurnih zona ostavljeno na razmatranje narednim rezolucijama, te da ono nikada do kraja nije definisano, u konačnici se opredijelilo za minimalistički koncept po pitanju isporuke broja trupa za implementaciju politike sigurnih zona u Bosni i Hercegovini. Početkom 1994. godine Holandski bataljon u Srebrenici smijenio je Kanadski. Krajem 1994. i u prvoj polovini 1995. godine vođen je cijeli niz rasprava o povlačenju UNPROFOR-a iz Bosne i Hercegovine, o čemu je izrađen i operativni plan NATO-a.

Manjkavosti rezolucija Vijeća sigurnosti bile su vidljive i prije njihova usvajanja. „U žurbi da učine nešto ali da pri tom ograniče domet sopstvenih obaveza“, sastavljači teksta rezolucija načinili su niz propusta i nedostataka.

Sagledavši cjelokupni kontekst u kojem je šest bosanskohercegovačkih gradova i “njihove okolice” proglašeno za sigurne zone, u potpunosti su razumljive manjkavosti rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje se odnose na formiranje i implementaciju ovoga koncepta. Nastale više spontano i stihijski, s ciljem sprečavanja konkretnijih akcija, rezolucijama nisu definisani osnovni elementi kojima bi se spomenute zone mogle učiniti donekle sigurnim.

Genocid počinjen u Srebrenici i Žepi ukazuje na to da je Sporazum o njihovoj demilitarizaciji, potpisan u maju 1993. godine, već tada ujedno značio i kapitulaciju navedenih područja.

Dr. Merisa Karović-Babić

10.07.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.