Diskusije o tome koliko je jugoslavenski socijalizam bio totalitaran

Diskusije o tome koliko je jugoslavenski socijalizam bio totalitaran

Husnija Kamberović je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu – Odsjek za historiju. Autor je brojnih značajnih djela ih bosanskohercegovačke historije 19. i 20. stoljeća. Nedavno su u izdanju Udruženja za modernu historiju (UMHIS) iz Sarajeva izašle dvije knjige profesora Kamberovića: Osuđeni na smrt u Bosni i Hercegovini 1945.-1949. i Historija porodice Alibegović. O ovim novim izdanjima i nekim drugim, povezanim temama, Husnija Kamberović govori i intervju za portal intelektualno.com.

Razgovarao: Faris Marukić

Intelektualno.com: Poslije pada komunističkih režima Europska unija donijela je nekoliko rezolucija kojima se komunizam određuje kao totalitarna ideologija. Koliko su takve tendencije upotrijebljene ili zloupotrijebljene?

Kamberović: Sasvim je jasno da se Evropa poslije rušenja komunizma dodatno obračunavala sa komunističkom ideologijom i komunističkim nasljeđem. Komunističke zemlje su jednostavno proglašene za nešto Drugo u odnosu na Evropu, i kao takve nisu tretirane kao sposobne biti legitimni dio Evrope. U tom smislu je izglasano niz rezolucija kojima se osuđuju komunistički režimi kao totalitarni i traži od bivših komunističkih zemalja da na svom putu ka evropskim integracijama uklone komunističko nasljeđe. Kada se te rezolucije pogledaju u širem povijesnom kontekstu, po mom mišljenju, možemo vidjeti da je njihov smisao bio višeznačan. Prije svega, trebalo je ukloniti prepreke za uspostavu demokratskih institucija po zapadnoevropskim mjerilima u tim bivšim komunističkim zemljama, zatim uspostaviti politički i ekonomski pluralizam, ali se to prije svega odnosilo na one bivše komunističke zemlje koje su se uključivale u Evropsku uniju i u kojima je trebalo napraviti što dublje društvene i ideološke rezove kako bi se eliminiralo to komunističko nasljeđe, koje je te zemlje vezalo uz Sovjetski Savez odnosno Rusiju. Čak se u Rezoluciji 1481 iz 2006. jasno naglašava da je riječ o „totalitarnim komunističkim režimima što su vladali u Središnjoj i Istočnoj Evropi“. Jugoslavija se nigdje ne spominje, ali se navodi „da su neke evropske komunističke partije, uprkos zločinima totalitarnih komunističkih režima, radile na ostvarenju demokracije!“ Naravno, ne treba iz ovoga zaključivati da je Evropa imala neki drugačiji odnos prema komunističkom nasljeđu u Jugoslaviji, ali je bilo sasvim jasno da je postojala razlika između jugoslavenskog socijalizma i socijalizma u istočnoevropskim zemljama. U akademskim krugovima su se vodile ozbiljne diskusije o tome koliko je jugoslavenski socijalizam bio totalitaran, budući da ovdje ipak nije bilo sve pod kontrolom jedne partije ili jednog vođe kao u istočnoevropskim zemljama, odnos prema državi je bio drugačiji, republike su oponirale jedna drugoj (iako nije bilo klasične opozicije), privredni sistem nije baš bio totalitaran (iako se danas prenaglašava uloga radnika u samoupravljanju), odnos prema vjerskim zajednicama je bio drugačiji u odnosu na istočnoevropske komunističke džavave (naprimjer, u Jugoslaviji su sredinom 1980-ih slobodno objavljivana 99 vjerska lista koja su se štampala u tiražu od skoro 4 miliona primjeraka, iako su neki vjerski listovi povremeno zabranjivani – ali ne zbog vjerskih sadržaja!), čak ni vojna sila u Jugoslaviji nije bila jedinstvena (od 1968. postoji Teritorijalna odbrana). No, postojanje evropskih rezolucija u kojima se osuđuju komunistički režimi kao totalitarni (iako, ponavljam, to se odnosi isključivo na istočnoevropske komunističke režime) je dobro došlo postkomunističkim vladajućim elitima u postjugoslavenskim zemljama da dodatno diskreditiraju socijalističke vrijednosti i daju dodatni legitimitet svojoj vlasti. Kroz diskreditaciju socijalizma nove su elite diskreditirale vrijednosti poput međuetničke saradnje, a promovirale koncept međuetničke konfrontacije, jer je to bio način vlastite legitimacije i osvajanja te očuvanja vlasti. Pri tome su se pozivali na ove evropske rezolucije. Riječ je, dakle, po mom mišljenju, o klasičnoj zloupotrebi evropskih rezolucija koje se uopće ne odnose na Jugoslaviju.

Intelektualno.com: Jesu li političko nasilje i državna represija dovoljno zastupljena tema unutar domaće i regionalne historiografije?

Kamberović: Ovom temom se bave historičari, ali ne samo historičari. Akcenat se stavlja na političku represiju poslije Drugog svjetskog rata i komunističko nasilje prema ideološkim protivnicima. U zemljama poput Slovenije, Hrvatske i Srbije naglašava se komunistička represija temeljena na ideološkim i nacionalnim motivima, a vidimo da u posljednje vrijeme to prelazi i na naš prostor. Kada čovjek to čita stiče dojam da komunisti iza 1945. nisu ništa drugo radili nego samo ganjali Srbe, Hrvate ili Muslimane Bošnjake (ovisno o tome ko piše o nasilju i represiji) kako bi počinili što više likvidacija. Pri tome se jako malo konsultira izvorna građa, a tvrdnje se vrlo često temelje samo na iskazima, pričama o događajima koji su se dešavali prije 70 ili 80 godina! To su, naravno, posve nepouzdani izvori!

Intelektualno.com: Vaša knjiga Osuđeni na smrt u Bosni i Hercegovini 1945.-1949. godine sadrži 564 biografije osoba osuđenih na smrt. Možemo li rekonstruirati opće karakteristike osuđenika tog perioda?

Kamberović: Ja sam odlučio prezentirati kratke biografije ljudi koje su komunisti poslije 1945. izveli na sud i osudili na smrtne kazne. Dugo sam prikupljao građu o tome. Iako je bilo i likvidacija bez suda, ja sam utvrdio da su bosanskohercegovačke komunističke vlasti, u prve četiri poslijeratne godine više od 500 ljudi izvele na sud i osudili na smrt. Kada se analizira nacionalna, socijalna i vjerska struktura tih osuđenika, onda se vidi da su ključne optužbe za osudu na smrt bile sudjelovanje u činjenju ratnih zločina, a ne nacionalna ili vjerska pripadnost optuženika. Drugim riječima, to nije bilo usmjereno protiv Srba, Hrvata ili Muslimana Bošnjaka, nego protiv onih koje je vlast tretirala kao ratne zločince. Mi sada možemo imati različit odnos prema komunističkim kriterijima ratnog zločina, ali oni su se tih kriterija pridržavali, jednako kao što je Crkva u srednjem vijeku spaljivala žene optužujući ih da su vještice. Vjerovatno je tu bilo i onih za koje bismo mi danas mogli utvrditi da su bili nevini, ali je država provela neku pravnu proceduru, organizirala suđenja i „sve po zakonu“ privela kraju. Ono što iz ove moje knjige može biti provokativno su ne samo imena koja donosim, nego i mjesta gdje su se likvidacije osuđenih na smrt odvijale. Naprimjer, većina likvidacija u Sarajevu odvijala se na Vracama (iako ne znamo tačno na kojem mjestu). To može otvoriti niz novih pitanja, o kojima će u budućnosti trebati činiti dodatna istraživanja.

Intelektualno.com: Vaša druga knjiga govori o begovskoj porodici Alibegović. Koliko kroz historiju jedne porodice možemo pratiti transformacijske procese u Bosni i Hercegovini tokom 19. i 20. stoljeća? Koliko se ujedno mijenja porodica i njen društveni položaj?

Kamberović: Knjigom o Alibegovićima sam želio pokazati kako je bilo begovskih porodica u Bosni i Hercegovini koje su se već sredinom 19. stoljeća uključivale u trgovčke poslove i postepeno transformirale u sloj građanstva ne oslanjajući se samo na prihode sa svojih zemljišnih posjeda. Ovi Alibegovići iz Dervente su primjer jedne takve porodice, čiji su se pripadnici bavili još i politikom, ali su svoje bogatstvo investirali i u obrazovanje, što je omogućilo da prežive u izazovnim i teškim vremenima. Bavljenje ovakvim temama, koje prate razvoj jedne porodice u dužem vremenskom razdoblju (u ovom slučaju od osmanskog preko austrougarskog te jugoslavenskog i postjugoslavenskog razdoblja), nije ništa neobično u svjetskoj historiografiji, ali je za nas važno jer, po mom mišljenju, otvara sasvim nove perspektive gledanja na našu povijest. To nam pomaže i da bolje razumijemo smjene vladajućih socijalnih i političkih elita u historiji Bosne i Hercegovine, a time i da bolje shvatimo ne samo našu povijest nego i našu sadašnjost.

Preuzeto sa: Portal Intelektualno.com

24.05.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.