O Islamskoj zajednici u jugoslavenskom socijalizmu

O Islamskoj zajednici u jugoslavenskom socijalizmu

Amir Duranović, Islamska zajednica u jugoslavenskom socijalizmu. Sarajevo: Udruženje za modernu historiju (UMHIS), 2021, 313 str.

Izučavanjem bosanskohercegovačke prošlosti u postsocijalističkom periodu dugo vremena dominirao je revizionistički pristup s jakim ideološko-političkim polazištima koja su najčešće imala za cilj stvaranje pozitivističkih slika o prošlosti i(ili) konfrontiranje sa socijalističkim naslijeđem, odnosno dometima ideologije tokom 45-godišnje komunističke vladavine. U takvom ambijentu nastao je niz djela koja su tretirala poziciju muslimana i Islamske zajednice u prošlosti. Ipak, bitno je istaći da se u posljednje vrijeme pojavio određen broj djela koja su napravila značajan iskorak u izučavanju prošlosti Islamske zajednice, poput monografija Adnana Jahića i Denisa Bećirovića. Veliki doprinos u tom smislu pripada svakako i novoj, trećoj knjizi dr. Amira Duranovića Islamska zajednica u jugoslavenskom socijalizmu, koja predstavlja dorađeni tekst doktorske disertacije odbranjene 2015. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Strukturalno, knjiga, pored uvoda, zaključka, priloga, popisa izvora i literature, registara ličnih imena i geografskih pojmova, sadrži šest većih tematskih poglavlja u kojima je autor na konkretnim mjestima nastojao elaborirati odnos Islamske zajednice s politikom te njeno mjesto i ulogu u društvu socijalističke Jugoslavije. U prvom poglavlju Duranović prezentira osnovne informacije o stanju Islamske zajednice, odnosno njenom organizacionom naslijeđu, razvoju i promjenama koje su nastale nakon Drugog svjetskog rata. Veliki izazov djelovanja Islamske zajednice u okvirima socijalizma autor pokazuje na primjeru promjena Ustava 1959. i 1969. godine, a koje su dovele do velikih promjena u organizacionoj strukturi i radu Islamske zajednice u odnosu na raniji period. Uz to, identificirane su tri epizode u odnosu Islamske zajednice i države, koje su se kretale od stroge državne kontrole do određene emancipacije „kontroliranog“ rukovodstva Islamske zajednice.

Odnos države i Islamske zajednice Duranović je prikazao u drugom poglavlju kroz nekoliko krupnih pitanja poput vjerskog obrazovanja, infrastrukture, mevluda kao duboko ukorijenjene tradicije među Bošnjacima, te hadža kao najznačajnijeg muslimanskog hodočašća. Kada je riječ o obnovi infrastrukture, istaknuto je nekoliko faza ovog procesa u kojem se ratom razorena infrastruktura postepeno obnavljala, a od prostog saniranja ratne štete krajem 1960-ih i početkom 1970-ih uspostavljena je određena stabilnost i funkcionalnost Islamske zajednice u vezi s ovim pitanjem. Kroz sve obrađene primjere autor pokazuje kako je opća karakteristika ovog odnosa njegova strukturiranost kroz nekoliko faza, čiju dinamiku su određivali država i strpljiv rad Islamske zajednice na njenom institucionalnom osnaživanju u okvirima koje su političke elite odredile kao prihvatljive.

Pitanje školstva Islamske zajednice, neophodnog za osiguravanje stručnog kadra i službenika, detaljno je tematizirano u trećem poglavlju. U fokus je stavljen položaj Gazi Husrev-begove medrese kao jedine više medrese i najznačajnije islamske obrazovne institucije u ovom periodu. Duranović ukazuje na napore koje je rukovodstvo Islamske zajednice moralo uložiti kako bi osiguralo prihvatljive uvjete djelovanja ove ustanove, ali i probleme prilikom kreiranja nastavnog plana i programa. Pored islamskog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, odnosno Jugoslaviji, u ovom poglavlju govori se i o počecima odlaska bošnjačke uleme na svjetska učilišta islamske teologije, ali i o procesu osnivanja teološkog fakulteta u Sarajevu.

Djelovanje određenih institucija, a naročito vjerskih zajednica nerijetko se, u konkretnim etapama, u velikoj mjeri poistovjećuje s ličnostima koje ih predvode. U periodu koji u ovoj knjizi tretira Duranović, ključna ličnost Islamske zajednice bio je Sulejman ef. Kemura, reisul-ulema (1957-1975), a upravo njemu i njegovom odnosu sa zajednicom posvećeno je četvrto poglavlje knjige. Duranović ukazuje na okolnosti u kojima je Kemura djelovao, sva osporavanja i česte napade koje je trpio od muslimanskih intelektualnih krugova koji su njegov rad i saradnju s državom smatrali pogrešnim i štetnim za muslimane i islam u Bosni i Hercegovini. Ipak, pokazalo se da je svojim dugoročnim projektima, od kojih među najznačajnije spada osnivanje teološkog fakulteta, Kemura izuzetno doprinio poboljšanju odnosa Islamske zajednice i države, kao i njenom pozicioniranju u društvu koje generalno nije bilo naklonjeno religiji.

U petom poglavlju, Duranović kroz konsolidiranje rada Udruženja Ilmije prati problem socijalnog osiguranja vjerskih službenika, čime je ustanovljen „službeni sloj“ uz pomoć kojeg je ostvaren stabilan odnos Islamske zajednice s državom. Čitav proces konsolidiranja Udruženja podrazumijevao je mnogo više od socijalnog osiguranja vjerskih službenika, a naročito veliki značaj imao je rad Udruženja na društvenom polju, o čemu se, također, detaljno govori u ovom poglavlju.

Ipak, najkrupnije pitanje s kojim se Islamska zajednica suočila u periodu socijalističke Jugoslavije jeste političko prihvatanje, odnosno priznanje muslimanskog nacionalnog identiteta, o čemu Duranović piše u posljednjem poglavlju knjige. Riječ je o procesu izuzetno važnom za muslimane i Islamsku zajednicu, ali isto tako i o procesu u kojem Savez komunista nije imao namjeru praviti kompromise s bilo kim. U tom procesu osnovna intencija politike bila je marginalizirati, pa u određenim segmentima i instrumentalizirati Islamsku zajednicu pri samom rješavanju ovog političkog problema. Odnos Islamske zajednice prema ovom procesu bio je izuzetno složen, a unutar same zajednice postojao je niz različitih mišljenja o tome kako se prema ovom pitanju postaviti i kako će ono utjecati na muslimane kao vjersku i Muslimane/Bošnjake kao nacionalnu skupinu. Posebnu pažnju Duranović je posvetio ulozi koju je u ovom procesu imao Husein ef. Đozo, kao jedan od najznačajnijih i najspremnijih intelektualaca u redovima Islamske zajednice u ovom periodu.

Studijom Islamska zajednica u jugoslavenskom socijalizmu Duranović je uspio prikazati razvoj Islamske zajednice, njenu poziciju u društvu, odnos s politikom i vjernicima u jednom od najznačajnijih perioda za Bošnjake, s obzirom na to da je u najvećem dijelu riječ o 1960-im i 1970-im godinama, kada su rješavana sva značajnija pitanja kako za samu Islamsku zajednicu tako i za muslimane kao njene članove. Ovo djelo predstavlja veliki iskorak u bosanskohercegovačkoj historiografiji i ulazi, svakako, u red najznačajnijih radova o prošlosti Islamske zajednice. Duranović je uspio ekskluzivističkim narativima koji položaj vjerskih zajednica u socijalističkoj Jugoslaviji posmatraju izrazito negativno, kao i onima koji politiku jugoslavenskih komunista prema vjerskim zajednicama vide pozitivno, suprotstaviti naučno utemeljena objašnjenja koja pokazuju da ni u ovom slučaju ne postoji crno-bijela slika prošlosti.

Ajdin Muhedinović

29.03.2021

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.