Kad su nacisti i ustaše 1941. došli u grad i uveli rasne zakone, Sarajlije se nisu složili s režimom

Kad su nacisti i ustaše 1941. došli u grad i uveli rasne zakone, Sarajlije se nisu složili s režimom

Emily Greble je američka historičarka i profesorica na Vanderbilt University, Nashville, USA. Između ostalog, autorica i knjige „Sarajevo 1941 – 1945. Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi“, čiji prijevod na bosanski jezik je objavila izdavačka kuća University Press iz Sarajeva. U toj knjizi Greble je ponudila nova viđenja djelovanja sarajevske vladajuće elite u ratnom dobu i odnos te vlasti sa središnjim vlastima u Zagrebu. U intervjuu za naš portal govori o odnosu lokalne vlasti u Sarajevu i centralne vlasti NDH u Zagrebu; o uticaju komunista u Sarajevu u vrijeme rata; o holokaustu i o tome kako su nove komunističke vlasti poslije 1945. stekle povjerenja građana Sarajeva.

Greble: Puno vam hvala na pozivu da razgovaram sa vama danas o mojoj knjizi. Velika mi je čast. Moram da kažem da sam nervozna. Zbog pandemije, nisam puno govorila bosanski jezik skoro dvije godine. Hvala vam što ste mi unaprijed poslali pitanja. Pripremila sam odgovore. Izvinjavam se što ću s vremena na vrijeme pročitati.

Knjiga o Sarajevu je izvorno objavljena na engleskom jeziku, a potom prevedena i na nekoliko stranih jezika, prije nego je konačno prevedana i na bosanski. Kakve je reakcije izazvala na svjetskoj historiografskoj sceni?

Greble:To je zanimljivo pitanje. Iako je knjiga o drugom svjetskom ratu u Sarajevu, ja sam pokušala pisati knjigu koja koristi Sarajevo kao polaznu tačku da razumijemo šire pitanje o ratu - o okupaciji, o otporu i gradanskom ratu, o genocidu. Htjela sam predstaviti drugačiji način na koji možemo da pišemo i razmišljamo o Drugom svjetskom ratu. Po mom mišljenju, istoričari koji se bave drugim svjetskim ratom previše se bave apsolutima. Govorimo o ideologijama poput nacizma ili komunizma ili o vojskama i državama, na primjer, Trećeg rajha ili NDH.

Zanimaju me “sive zone.” Na primjer: Koji su lokalni razlozi ili lokalni motivi zbog kojih su ljudi donosili odluke koje su donosili? Kako su ljudi razumjeli ideologije koje upravljaju njihovim životima? Jesu li ih pokušali promijeniti?

Ova pitanja nisu uvijek ista ona koja pitaju istoričari u ovom regionu. Ponekad kad predajem na konferencijama ljudi iz regiona mi kažu da zvučim kao antropolog.

Svaka zemlja ima svoj pristup istorijskim istraživanjima. Ja sam Amerikanka i radim u SAD-u, pa mi je prvo objavljivanje bilo historiografija na engleskom jeziku. Knjiga je zatim prevedena na italijanski i turski. Italijani su fascinirani istorijom Bosne - nisam imala pojma. Turke takođe stvarno zanima Bosna. Uopće, knjiga je dobro prihvaćena u svim državama. Bilo je mnogo recenzija u drugim međunarodnim časopisima.

Ali moram da kažem da je meni najdraža reakcija od običnih ljudi. Na primjer, dobila sam e-mail od školske učiteljice iz Anatolije u Turskoj koja je čitala knjigu i svidjela joj se. Njena porodica je emigrirala iz Bosne i bila je fascinirana pričama i mojom perspektivom kao strankinje. Veoma sam se prijatno iznenadila kad sam dobila njen e-mail.

Sarajevo u u Drugom svjetskom ratu bilo drugi po veličini grad u NDH, ali je bilo politička periferija. Šta je to značilo za pozicioniranje grada u novoj državi? Kakav je odnos sarajevskih vlasti prema osnivanja NDH, kako se ta dinamika odnosa odvijala tokom vremena te koliko su vlasti u Sarajevu doista bile autonomne u odlučivanju u odnosu na središnje vlasti u Zagrebu i u čemu su se prepoznavale određene nesuglasice?

Greble:To je veliko pitanje i ključna tema cijele knjige.

NDH je željela da Bosna bude središnji dio njezine države, posebno nakon što je bila prisiljena ustupiti dijelove Dalmacije Talijanima. Bilo je govora o tome da Banja Luka, na primjer, postane glavni grad cijele države. Isto tako, kao što znamo, ustaše su hrvatsku naciju shvatile kao naciju dvije vjere: islama i katoličanstva. U praksi je katoličanstvo imalo istakNUtiju ulogu i bilo na pozicijama moći. Bilo je više Hrvata katolika nego Hrvata muslimana u režimu, tako i u domobranima, policiji, itd. Ali ideološki, režim je trebao pridobiti muslimansku podršku kako bi osigurao legitimitet svojoj državi. Sarajevo, kao drugi grad po veličini u NDH i također, važno istorijsko središte muslimanskog života u regiji - bilo je važno za državni legitimitet i kulturni program.

Zbog važnosti grada za širu državu, lokalna politička elita u Sarajevu imala je određenu snagu da pregovara o uvjetima upravljanja. Nisu uvijek bili uspješni. Na primjer, gradonačelnici se nisu u potpunosti slagali s rasnom politikom ustaškog režima ili njihovim planovima za izbjeglice, obrazovanje, kazalište, muzeje. Dok su radili uz ustaški režim, neki lokalni čelnici su mogli suptilno mijenjati i potkopavati državne planove.

Na jednoj strani, sarajevska vlada nije bila u potpunosti autonomna od Zagreba. Bilo je određenih trenutaka kada su mogli nešto odbiti, ali i slučajeva kada nisu mogli. Zagrebački režim je mogao imenovati i smijeniti najviše lokalne čelnike, a uvijek su imali taj sistem poglavnikovog povjerenstva, u kojem su lojalni I ideološki službenici imenovani na nadzorna mjesta. Ustaška nadzorna služba, kao tajna policija, je bila moćna u gradu, I njezini izvještaji nam pomažu da shvatimo kako je sve to funkcionisalo.

Ali na drugoj strani, Zagreb je često ignorirao lokalna pitanja, na primjer o školama, izbjeglicama, humanitarnoj pomoći i raznim kulturnim pitanjima, što je otvaralo mogućnosti za gradsko rukovodstvo da stvara vlastitu politiku. Ne želim koristiti riječ otpor u ovom kontekstu, jer ova politika nije uvijek bila otpor širem planu. Ali postojao je element otpora Zagrebu - ponekad čak i od strane onih ljudi koji su podržavali više ciljeve Trećeg rajha.

Obično se priča o Sarajevu u Drugom svjetskom ratu svodi na ilegalno djelovanje Valtera Perića. S druge strane, imamo tendencije u postjugoslavenskim historiografijama kreiranja „nacionalnih antifašizama“ kao protutežu „komunističkom antfašizmu“ i predstavljanja paralelnih pokreta otpora, što se najčešće razumijeva kao historijski revizionizam. Kada se to promatra na primjeru Sarajeva - kakav je, doista, pokret otpora djelovao u ovom gradu tokom rata? Koliko je veliki uticaj komunista bio u ratnom Sarajevu?

Greble: Volite pitati lagana pitanja, zar ne, profesore! Istorijski revizionizam, jugoslovenski mit, četnici i nacionalistički otpor – joj!

Početkom rata postojao je mali komunistički pokret u gradu. Ali članovi ovog pokreta su uglavnom zatvoreni ili protjerani do 1942. Oni su bili glavne mete policijske akcije, I bilo je teško da se razviju pod takvim pritiskom. U izvještajima iz [1944. i 1945. godine] (1944. i 45 godine), koji se nalaze u Arhivu BiH, komunisti su spomenuli poteškoće u regrutovanju Sarajlija, Zanimljivo je i da izvještaji Ustaške nadzorne službe pišu nešto slično, da partizani nisu uspjeli kao najveći otpor u gradu. Pokušavala sam shvatiti zašto bi to moglo biti i došla sam do zaključka u svojoj knjizi da su konzervativne i uglavnom vjerske zajednice koje su tada živjele u Sarajevu bile oprezne prema komunizmu. Nisu bile za ustaše, ali nisu ni bile za komuniste.

To ne znači da nije bilo otpora. Bilo je ustanaka i aktivnosti otpora koji su se razvijali 1944. i 1945. godine. A ranije je bilo mnogo lokalnih mreža koja su skrivale Jevreje i pomagale Srbe ili se pokušale povezati s otporom u planinama i šumama. Nakon rata, komunisti su tvrdili da je ta aktivnost otpora bila partizanska, ali ja mislim da je situacija bila mnogo kompliciranija. Bilo je muslimana koji su se borili za autonomiju. Bilo je Hrvata koji su podržavali Mačekovu stranku. Bilo je narodnih ustanaka s puno različitih motiva, ali ne i određene ideološke svrhe. Neki članovi su vjerovatno bili za četnike. Ovo nam potvrđuje i arhivska građa iz njemačkog konzulata i ustaške policije.

U Sarajevu, koje nije bilo ratna zona, tokom rata je gotovo u cijelosti uništena jevrejska zajednica. Kako su vlasti na to gledale?

Greble: Uništavanje i ubistvo sarajevskih Jevreja jedan je od najrazornijih trenutaka ratnog iskustva.

Ljudi u Sarajevu različito su reagirali na holokaust, baš kao što su ljudi širom Evrope različito reagirali na to. Bilo je političara koji su bili antisemiti i vjerovali su da Jevreji preuzimaju svijet i da im treba ukinuti prava ili ih deportirati. Bilo je također političara koji su uklanjanje Židova smatrali neophodnim vjerujući da su oni zlo u novom sistemu.

Ali, bilo je i onih koji su bili protiv toga, i koristeći svoje ograničene ovlasti pokušavali podrivati taj dio ustaške i nacističke agende. Nažalost, nisu imali uspjeha. To je velika Evropska tragedija. I Sarajevo je imalo svoje poglavlje u tome.

U mom istraživanju o Sarajevu postoje dva pitanja o Jevrejskoj tragediji o kojoj je bilo mnogo rasprave i argumentacije među političarima u gradu. Prvo je Jevrejska imovina i drugo su rasni zakoni.

Mnogi gradski činovnici u Sarajevu nisu bili zadovoljni zakonom o eksproprijaciji jevrejske imovine i nekretnina. Kao što znate, imovina je već bila vrlo osjetljivo pitanje, posebno među muslimanskom elitom koja je bila žrtva agrarne reforme. Činilo se da su gradske vlasti bile odlučne učiniti proces etičnim, kad je već to proces u kojem će sudjelovati . To je bila velika razlika od lokalnih Ustaških članova, koji su opravdavali preuzimanje jevrejske imovine i poslova na rasnoj osnovi. Druga tema u kojoj sam našla važne lokalne razlike u reakcijama na Holokaust je bila implementacija rasnog zakonodavstva. Ljudi u Sarajevu imali su dugu istoriju razmišljanja o grupama u smislu priznanja. Društveno-pravni odnosi su bili povezani s vjerskim institucijama. I vjerski odnosi su bili dio kulture, suživota i identiteta, kako za religiozne ljude, tako i za one koji nisu bili religiozni. Kad su nacisti i ustaše došli u grad i uveli rasne zakone, Sarajlije se nisu složili s režimom i njegovim planovima. Na primjer, katoličkim i muslimanskim vođama se nije sviđalo kada se umjesto vjerskih kategorija koriste rasne kategorije, poput “nearijevski.” Godine 1941. gradonačelnik Sarajeva nastavio je odobravati zahtjeve za prelazak u islam i katoličanstvo čak i nakon što je režim to učinio nezakonitim. Neki službenici su htjeli pomoći Jevrejima koji su prešli na islam ili katoličanstvo. Naravno, nacisti i ustaše nisu razlikovali vjerske kategorije jer su rasu vidjeli uprkos vjeri kao statičnu i nepromjenjivu. Gotovo svaki Jevrej koji se preobratio ionako je deportiran.

I tokom i poslije rata, mnoge Sarajlije su mislile da su uglavnom Nijemci odgovorni za Holokaust, ali bilo je i lokalnih saradnika ustaša koji su bili ključni u sprovođenju hapšenja, deportacija i ubojstava Jevreja.

Jedinice Narodnooslobodilačkog pokreta su u aprilu 1945. oslobodile Sarajevo. Kako su nove vlasti stekle povjerenje stanovnika grada i kakva je sudbina pripadnika ratne vlasti? Je li bilo nasilja?

Greble: Krajem rata, većina ljudi u Sarajevu je željela da Ustaše i Nijemci i uopće fašisti odu. Život je bio težak. Nije bilo hrane. Nije bilo grijanja. Nije bilo drva. Nije bilo škole. Izbjeglice su živjele na ulicama. A postojao je stalni teror ili prijetnja terorom.

U martu 1945. godine dogodila se čuvena užasna kampanja protiv građana. Sadistički Ustaški povjerenik Vjekoslav Max Luburić mučio je i ubijao muškarce i žene, mlade i stare, katolike, muslimane, pravoslavne. Nije pravljena razlika. U jednoj strašnoj sceni, on je povješao tijela po čitavom Marindvoru i mučio mnogo ljudi. Čak i ako su se ljudi plašili komunizma ili onoga što će uslijediti, definitivno su završili s ratom i terorom.

Kada su partizani oslobodili grad, održavale su se parade i proslave. Ljudima je laknulo što se rat završio. Ali bilo je i puno skepticizma oko toga šta će partizani dalje raditi. Posvuda su kružile glasine o tome hoće li ometati Kraljev povratak ili ne, hoće li komunisti uništiti religiju ili ne, i šta će se desiti sa imovinom. Neki gradski čelnici su uhapšeni ili su pobjegli odmah u maju 1945. Ali mnogi su nastavili raditi kao službenici u različitim institucijama. U svojoj knjizi predlažem da bi se ljudi, kao što su radili sa ratnim režimima, morali suočiti i s poslije-ratnim režimima. Tražili su određeni stupanj autonomije i nadali se da će oblikovati novu vladu i njen program koji će služiti potrebama grada.

Jedan od načina na koji su komunisti pokušali da stvore podršku bio je rad sa liderima puno drugih lokalnih zajednica. Stoga su napravili puno različitih vrsta kompromisa koji su omogućavali i ljudima koji nisu ideološki komunisti da ostanu na pozicijama moći. . To se promijenilo 1946. i 1947. godine. Tada su mnogi od tih ljudi uhapšeni i zatvoreni. Optužbe su se često odnosile na rat, ali i na njihov „rad protiv naroda i države“. Ovo je bio “kod” za ljude koji su bili antikomunisti. Pišem više o tome u novoj knjizi koju će ove jeseni objaviti na engleskom jeziku izdavačka kućom Oxford.

Hvala za razgovor za naš portal. Nadam se da će naši čitatelji iz ovoga moći razumjeti osnovne teze Vaše knjige i da će ih to potaknuti da pročitaju knjigu u cijelosti. Radujem se da ćemo imati priliku čitati i Vašu novu knjigu i pretpostavljam da će biti prevedena i na bosanski jezik.

Čitav intervju se može vidjeti na youtube kanalu portala historiografija.ba

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.