„Turcorum temporibus“ ...srpska čaršija, turska čaršija, srpski poslovi, turski poslovi i srpske kafane...

„Turcorum temporibus“ ...srpska čaršija, turska čaršija, srpski poslovi, turski poslovi i srpske kafane...

„Turcorum temporibus“ ...srpska čaršija, turska čaršija, srpski poslovi, turski poslovi i srpske kafane...

(Stenografske bilješke sa V. sjednice Skupštine srpskog naroda, 9. 1. 1992., Holiday Inn, Sarajevo)

Miloševićevim odbacivanjem Carringtonova plana, nedozvoljavajući ostalim republikama ono što je tražio za Srbiju, završeni su tzv. Haaški pregovori, odnosno Mirovna konferencija o Jugoslaviji koju je lord Carrington sazvao sredinom oktobra 1991. godine, a na kojoj je Evropska zajednica predložila aranžmane za ''opću nagodbu u jugoslavenskoj krizi'' prema kojima su one jugoslavenske republike koje to žele mogle biti suverene i neovisne, dok je onima koje to ne žele bilo omogućeno slobodno udruživanje. Nakon ovog neuspjeha uslijedilo je donošenje niza Mišljenja Badinterove arbitražne komisije koja su nastojala ponuditi rješenje za miran rasplet krize u Jugoslviji.

Krajem 1991. i tokom prvih desetak dana 1992. godine se kroz medije mogao naslućivati završetak ratnih dejstava. Primirjem, koje su u Sarajevu 2. januara 1992. godine potpisali general Rašeta, u ime JNA, i Gojko Šušak u ime HV, te Cyrus Vance u ime međunarodne zajednice, a kao izaslanik glavnog tajnika UN, u susjednoj Hrvatskoj je zavladao prividni mir. U Bosni i Hercegovini se nakon ove vijesti među stanovništvom javila samo lažna nada da je užas rata izbjegnut te da je na pomolu, konačno, rasplet ''Jugoslavenske krize''.

No, široj javnosti nedostupan sadržaj sa mnogih sastanaka, dogovora i skupova koji su obilježili ovo razdoblje govorio je o tome da će se ratna dešavanja proširiti i na prostore Bosne i Hercegovine, te da će kriza biti produbljena. Na ovim sastancima je bilo razmatrano buduće pravno-političko i teritorijalno uređenje nove Jugoslavije i položaj Bosne i Hercegovine.

Radovan Karadžić je tako, na primjer u svome govoru tokom održavanja Plebiscita srpskog naroda u novembru 1991. godine govorio o mogućnosti uređenja Bosne i Hercegovine, o takatikama ''nadigravanja i strpljenja'' u kojima se „nitko ne može sa Srbima takmičiti“, a koje on sam koristi tokom ''razgovora sa strancima'' (misli na pregovarače međunarodne zajednice op E.O.), načinu na koji se prije svega ima politički podijeliti Bosna i Hercegovina te izvršiti ujedinjenje srpskog naroda:

„Danas je teže utoliko što ima puške, nema puške i zna se cilj, ne zna se cilj [...] i moramo malo politike, malo borbe, svega po malo. Dakle, sad se od nas traži mnogo veća vještina, s druge strane saveznika ima mnogo manje, a neprijatelja mnogo više. Moram da kažem da se svi Srbi, na svakoj tačci u Jugoslaviji, doprinjeti da se ipak održimo i ako bog da, pobijedimo i ja se nadam da ćemo pobijediti, ali da su Srbi u BiH odigrali ključnu ulogu. Da nije bilo Srba u BiH, SAO Krajina ili Kninska Krajina, pa tamo gore ni Slavonija se ne bi održala, niti će se održati ako naši Srbi Krajišnici koji imaju uputstva, kako da se ponašaju u ovom [...] vremenu, ako ne priskoče i ako ne pomognu i u materijalnom i vojničkom pogledu. [...] Ja ću sada da vam predočim nekoliko ishoda krize u Bosni i Hercegovini. Jedan od ishoda bi bio da osvanemo jednog jutra u neovisnoj i suverenoj BiH, koju je Broz [stvorio voljeo?], a koju bi Aliji podarila Evropa. To je mala šansa. Evo, Vens je već tri sata i 15 minuta kod Miloševića, Milošević nije trepnuo, nije trepnuo! Tri sata Vens ga lomi i bori se s njim, ali Milošević nije trepnuo. Niti će trepnuti, niti popustiti. Crnogorci su u Hagu, danas na jednoj komisiji odigrali dobro, jer je Bulatović preuzeo takvu obavezu i oni će raditi dosta dobro. Vidjeli ste da su narod i vojnici u Crnoj Gori sto posto za nas. [...] Druga varijanta je da se otcijepe Hrvati, a da mi i Muslimani ostanemo u nekoj Bosni, koja bi na neki način, bila malikce jače vezana za Srbiju. To mi je Izetbegović juče ponudio, mada ja moram da vam kažem [...] ja njemu ništa ne vjerujem. To nas je za sada spasilo, isključivo moje nepovjerenje. [...] Treća varijanta je da se mi odcjepimo, odnosno da se dovedemo u situaciju [...] koji hoće da se odcijepe od Jugoslavije, a ne od BiH, Hrvata i Muslimana, koji hoće da formiraju svoju državu. Oće suverenu Bosnu, može, ali izvan naših, jer bi tu zapali neki naši prostori, manjinski oko Zenice, ako ne bismo mijenjali stanovništvo i sl. Četvrta varijanta, koja je možda najvjerovatnija, jeste da teritorijalno postoji srpska Bosna, hrvatska Bosna i muslimanska Bosna, ali i funkcionalno da postoji srpska vlast, koja sređuje sve srpske poslove [...] da nigdje oni nemaju vlast nad nama [...] Postoji još neka mogućnost da neko stepenasto rješenje bude [...] Postoji šansa da se pobijemo, pa kome opanci, kome obojci. Znaju oni da mi ne bježimo od toga. [...] ja mislim da su i Muslimani u dobrom dijelu raspoloženi za to, oni znaju da smo mi bolje naoružani. Ima Srba. U samoj BiH bi se moglo sastaviti gotovo pola miliona vojnika sa lakim i teškim naoružanjem. To ne bi mogao niko da zaustavi, ja i strancima kažem da bi taj rat bio krvav i žestok, da bi bio dug to ne znam [...] i mnoge stvari bi se njime odlučile i riješile. [...] što više stvari da odvojimo. Kao u turska vremena. Srpska čaršija, turska čaršija, srpski poslovi, turski poslovi i srpske kafane, pozorišta, škole i sve drugo. To je jedino rješenje.“

Dakle, Karadžićevi karakazani u kojima će plamtjeti Gradovi, te autostrade pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska, a koja će Bosnu i Hercegovnu odvesti u pakao, a muslimanski narod u nestanak, nisu bili ekscesi nego konstanta u njegovu javnom govoru. Razgovor vođen 17. decembra 1991. godine između Branka Kostića, tada Predsjednika Predsjedništva SFRJ i Radovana Karadžića, je bio samo jedan od brojnih snimljenih razgovora, u kojima učesnici govore o svojim daljnjim planovima i onome što je učinjeno kako bi se stvorila državna zajednica koja ima uključivati teritorije na kojima živi srpski narod u cjelini. Razgovor je vođen oko pitanja otcjepljenja jugoslavenskih republika. Kostić je Karadžiću saopštio da je prema odlukama Evropske zajednice zajednički stav „ove četiri republike“, a kojim bi se izbjeglo zaoštravanje situacije, da se Sloveniji i Hrvatskoj omogući otcjepljenje pri čemu bi one dalje regulirale svoja pitanja diobenog balansa sa Ujedinjenim Nacijama, a i da bi se postupno omogućilo Makedoniji da „bez ikakvog osporavanja“ ide u daljnju transformaciju prema otcjepljnju. Karadžić je izrazio mišljenje kako bi Jugoslavija trebala prva priznati Sloveniju, jer bi svako priznavanje Slovenije koje bi došlo prije jugoslavenskog, primoralo Jugoslaviju da se brani svim sredstvima. Ni jedan od sudionika telefonskog razgovora u tom trenutku nisu bili sigurni u to na koji će se način odvijati situacija u Crnoj Gori. Po pitanju rješenja za Bosnu i Hercegovinu bili su složni u tome da bi svaki zahtjev Bosne i Hercegovine koji bi išao prema Evropskoj Zajednici u smjeru za priznavanje nezavisnosti vodio u direktni sukob „direktno u rat i to, i to krvav, krvav i opasan rat [...] kojemu se kraje ne bi vidjelo.“ U razgovoru je Karadžić napomenuo Kostiću kako se u Bosni i Hercegovini može pregovarati samo sa sva tri „narodna predstavnika“ jer inače razgovor ne vrijedi, te da bi se konsultacije o očuvanju Jugoslavije na Saveznom vrhu trebale održati prije 23. decembra kako bi se preduhitrili zahtjevi za priznavanjem iz Bosne i Hercegovine prema Evropskoj zajednici. Nakon što je Kostić izrazio mišljenje kako bi bilo dobro za rszvoj situacije čak i da netko iz Bosne i Hercegovne neovlašteno pošalje takav zahtjev, na koji bi onda uslijedio odgovor „po glavi“, Karadžić je izjavio kako „mi idemo u potpunu odbranu zemlje uključujući ako treba i ratno stanje, nek idu oni u pičku materinum budu li se zajebavali treba zemlju odbraniti svim silam, i ići sve na, ići na Ujedinjene Nacije, apsolutno treba Evropi treba osporiti pravo da se dalje zajebava. Mi smo njeno, njeni članovi nek idu oni u pičku materinu...“

Slično je, u pravcu podjele Bosne i Hercegovine raspravljano i na sastanku delegacije Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine sa predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom, održanom 27. decembra 1991. godine. Tuđman je otvoreno razgovarao o mogućem raspadu i političkoj podijeli Bosne i Hercegovine po isključivo nacionalnom ključu. Vjerovao je da će međunarodnim priznanjem Hrvatske kriza bivše Jugoslavije biti prenesena u Bosnu i Hercegovinu, što se naposljetku pokazalo tačnim. Na ovom sastanku su direktno izneseni konkretni politički planovi koje je uz tadašnji hrvatski vrh imala i grupa članova HDZ BiH okupljena oko Mate Bobana, u vezi s priključivanjem dijelova Bosne i Hercegovine Republici Hrvatskoj, te način na koji se namjerava izvršiti priključenje, čime bi se do kraja paralizirao svaki mogući oblik parlamentarnog djelovanja institucija Bosne i Hercegovine, Skupštine i Predsjedništva. Tuđman je zaključio da ''sa perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nekakvih izgleda.''

Pismo koje su predsjedniku Hrvatske, Franji Tuđmanu uputili sarajevski intelektualci početkom januara 1992. godine, u kojem su Tuđmana upozoravali na pogubnu politiku koju vodi prema narodima u Bosni i Hercegovini, pokušavao je diskvalificirati Zvonko Lerotić. Javna prepiska je vođena u Vjesniku tokom januara 1992. godine. Istoga dana, 6. januara 1992. godine je u Sarajevu održan i Okrugli sto na kojem su razmatrane buduće pravne, ustavne, teritorijalne, političke opcije Bosne i Hercegovine.

Nedugo zatim, 8. januara 1992. godine je održan sastanak članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Nikole Koljevića i Franje Borasa sa Franjom Tuđmanom i saradnicima. Borasi Koljević su u Zagreb doputovali tajno, o sastanku, službeno nije bio obavješten nitko u Vladi Bosne i Herceogvine, u Skupštini niti su o tome znali neki članovi iz Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Izražena je želja da sastanak i razgovor ne bude popraćen u medijima. Sastanak je protekao u vidu neslužbenog utvrđivanja ranije potpisanog primirja i ''pacifikacije srpsko-hrvatskih odnosa'' radi pokušaja dogovora ''o nekom političkom rješenju u Bosni i Hercegovini'' budući da i srpska i hrvatska strana imaju pred sobom ''zajedničku jednu opasnost'', u vidu potencijalnog stvaranja ''islamske republike''. Koljević je na sastanku istakao više stvari. Prvo je spomenuo interese koje smatra zajedničkima i hrvatskoj i srpskoj strani u Bosni i Hercegovini, a to je separacija stanovništva na osnovi etničke pripadnosti, a izrazio je i mišljenje da ne postoji mogućnost ''pravog, konstruktivnog dogovora'' sa partnerima u vlasti. Tuđmanu je iznio osnovni prijedlog uređenja Bosne i Hercegovine kao tripartitne zajednice, odvojenih institucija, zajednicu u kojoj će tri nacionalne skupine živjeti jedna pored drugih, a ''ne jedni na glavi drugima.'' Koljević je rekao kako:

''Nama nezavisna Bosna nikako ne odgovara, jer ona nas, a mislili smo i hrvatski narod dovodi u situaciju da smo odvojeni od svojih matica. I, jednom, ako Bosna dobije nezavisnost, kao što je sada zatražila, situacija i za hrvatski i za srpski narod je zapečaćena, odnosno onda je ona u rukama drugih nekih. Ona nije više u našim rukama. Mi smo zato predlagali za Bosnu jedan konfederalni status, - bar kao prvu etapu, u kojem bi, ako se konstruktivno gleda Hrvatska nacionalna zajednica i Srpska nacionalna zajednica mogle da imaju slobodne, isto tako konfederalne veze sa Hrvatskom, odnosno sa Srbijom, ili Srbijom i Crnom Gorom, kako će to već biti.''

Zvonko Lerotić je na sastanku govorio o dogovorima iz marta i aprila 1991. godine između izaslanika Vlade Srbije i Vlade Hrvatske, koji su vođeni u Karađorđevu i Tikvešu. Na ovim sastancima su izaslanstva tražila načine rješavanja međunacionalnih odnosa, ''razgraničenja, odvajanje samostalnih država, preseljenje stanovništva'' civilizacijskim putem, da bi se izbjegao ratni sukob. Istakao je osnovnu ideju prema kojoj je početna zamisao bila ''da hrvatska strana pomogne konstituciji srpske države, srpska strana da pomogne konstituciji hrvatske države'' te da u to vrijeme (u aprilu i tokom ljeta 1991. godine) nije razgovarano niti je spominjana ideja konfederalizacije Bosne i Hercegovine.

U međuvremenu je Predsjedništvo i Vlada Bosne i Hercegovine zatražilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine i uprkos prijetnji i upozorenja ''sa srpske strane'' da će takav čin dovesti do izbijanja rata. U pismu od 20. decembra 1991. upućenog predsjedniku Vijeća Evropske Zajednice, ministar vanjskih poslova SR BiH tražio je od zemalja članica EZ priznanje SR BiH, na što je Arbitražna komisija nakon rasprave o zahtjevu, a u skladu s Deklaracijom o Jugoslaviji i Smjernicama o priznanju novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskom savezu koje su bile usvojene tokom decembra 1991. godine donijela zaključak da se „izrazi volje stanovništva Bosne i Hercegovine da SR BiH konstituiraju kao suvremenu i neovisnu državu ne mog smatrati potpuno utvrđenima'' te da bi izraz volje stanovništva trebalo iskazati putem održavanja referenduma „na koji bi bili pozvani svi građani Bosne i Hercegovine, bez ikakvih razlika i pod međunarodnom kontrolom.“ na što su u Bosni i Hercegovini pokrenute pripreme za referendum građana. Skupština Bosne i Hercegovine donijela je nakon maratonskog zasjedanja, tek 25. januara 1992. godine, odluku o raspisivanju referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, za koju su glasovali zastupnici svih stranaka osim Srpske demokratske stranke BiH, koji su prije toga napustili dvoranu. Referendumsko pitanje je glasilo: "Jeste li za suvrenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?" i on se održao 29. februara i 1. marta 1992. godine.

Dan nakon razgovora Koljevića i Borasa održanog u Zagrebu sa Tuđmanom, 9. januara 1992. godine je održano zasjedanje Skupštine srpskog naroda i na njemu je donesena Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine. Atmosfera u sali sarajevskog hotela Holiday Inn je toga dana bila svečana. Svi prisutni su bili „razdragani i veseli“. Radno je predsjedništvo Skupštine srpskog naroda sjedilo i pod „srpskom“ i pod zastavom SFRJ. Prvi je red publike zauzimao Radovan Karadžić u društvu sa suprugom Ljiljanom Zelen-Karadžić, Vojislavom Maksimovićem, Slavkom Leovcem, Petkom Čančarem, Rajkom Dukićem, Biljanom Plavšić, Veliborom Ostojićem, Jovanom Čizmovićem, Radoslavom Brđaninom i ostalima. Nikola Koljević je na sjednicu ušao sa punih sat vremena kašnjenja. Skupštinu su pratili mnogi novinari, a Televizija Sarajevo je pored redovnih izvještaja u svim informativnim emisijama ovom događaju posvetila specijalnu polusatnu emisiju.

''Historijski značaj'' sjednice je predsjedavajući Skupštine srpskog naroda naglasio na samom otvaranju te su zbog toga pročitana imena svih poslanika prisutnih na sjednici kako bi se znalo tko je bio prisutan. Prije otvaranja sjednice, Velibor Ostojić je ispred Skupštine srpskog naroda, a povodom stradanja smrti članova misije UN uputio izraze žaljenja Cyrusu Vanceu te izraze dubokog saučešća porodicama nastradalih u tragičnom incidentu, te zamolio da se mirovni proces Evropske zajednice u Jugoslaviji nastavi.

Dnevni red je imao samo jednu tačku - Realizacija Odluke Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine.

Prijedlog Deklaracije je pred Skupštinom srpskog naroda pročitao Vojislav Maksimović, uz uvod i razloge zbog kojih je ona donešena. Prema Deklaraciji se republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini proglašava na „područjima srpskih autonomnih regija i oblasti i drugih srpskih i etničkih cjelina u Bosni i Hercegovini, uključujući i područja na kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim izvršen u drugom svjetskom ratu [...]“. Prema Deklaraciji se ova republika ''nalazi u sastavu savezne države Jugoslavije kao njena federalna jedinica.'' Dalje se u sljedećim tačkama govori o teritorijalnom razgraničenju ''sa političkim zajednicama drugih naroda Bosne i Hercegovine'' te o načinu rješavanja međusobnih prava i obaveza, sjedištu Republike, organima vlasti u Republici te propisima koji su na snazi. Stavljanjem i traženjem za uvažavenje prije svega etničkog pa tek onda, redom istorijskog, pravnog, kulturnog, ekonomskog, geografskog i komunikacijskog principa Deklaracija će biti prepreka svakom daljnjem razvoju ne samo Bosne i Hercegovine, kojoj želi oduzeti političko tijelo, već i Republici srpskog naroda Bosne i Hercegovine čije će stanovništvo postati zarobljenik vlastite političke elite koja nije uspjela politički realizirati volju srpskog naroda izraženu na Plebiscitu koji je održan 9. i 10. novembra 1991. a koji je bio osnova za proglašenje republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Republika srpskog naroda je trebala pravno biti jedna od jugoslavenskih federalnih jedinica. Sama suština Deklaracije je bila namjera da se donese pravni akt koji predviđa ''razgraničenje teritorija'', odnosno cijepanje Bosne i Herceovine prema nacionalnim principima.

Nakon pročitanog prijedloga Deklaracije prva se Skupštini obratila Rabija Šubić koja je obarćanje započela: ''Poštovani narode, sa malim zakašnjenjem ali bez svoje krivice dozvolite da vam čestitam veliki pravoslavni praznik MIR BOŽJI – HRISTORS SE RODI! (aplauz) Čestitam vam i proglašenje Srpske Republike Bosne i Hercegovine! ( a p l a u z ) Boga radi i istine radi ja želim da kažem ono što je, čini mi se, u ovom trenutku neizbežno reći. Srpski narod Bosne i Hercegovine učinio je zaista sve da održi zajednički život i slogu sa svojim komšijama Muslimanima i onim drugiim. Medjutim, nažalost nije išlo (aplauz). [...] Današnji dan za Srbe, a i za patriote drugih vjera i nacija, ima Vidovdanski, istorijski značaj.'' Izražava nadu da će i Muslimani doći do spoznaje da im je kao i srpskom narodu cilj istorijski, prirodni interes da žive zajedno sa Srbima ''u zajedničkoj državi – otadžbini Jugoslaviji.'' Predložila je da se u Skupštini prihvati Konvencija o Jugoslaviji.

Dalje je Milutin Ajdanović napomenuo kako Petrov dan 1990. godine, tako i Stefan dan 9. I 1992. slijede liniju ''na našem putu konačnog rešenja srpskog nacionalnog pitanja'' te da su današnjim danom uradili još jedan korak ''ka našem zavetovanju da svi Srbi žive u jednoj državi'', a Deklaraciju je smatrao logičnom posljedicom svega prethodnog, kao i ispravljanjem grešaka iz 1918. i 1945. ''Za proteklih godinu dana i po dana mi smo našim komšijma, braći i partnerima jasno stavili do znanja da srpski narod na ovim prostorima svoju budućnost vidi samo u Jugoslaviji zajedno sa ostalim Srbima i drugima koji to žele. [...] Mi smo shvatili da naše koncesije ne smiju da idu na račun istorijskih vitalnih interesa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Shvatili smo da se ovih dana rešavaju sudbinska pitanja celokupnog srpskog naroda pa i Srba u Bosni i Hercegovini za narednih sto godina. [...] Ako bi napravili neku vrstu hijerarhije naših ciljeva onda bi van svake sumnje na prvom mestu trebalo da bude uspostavljanje jedinstvenog državnog prostora od teritorija gdje u većini žive Srbi. To mora da bude naš minimum. Svaka opcija koja razbija celinu toga prostora je neprihvatljiva. [...]'' Deklaraciju je kao politički akt smatrao instrumentaliziranjem volje samog srpskog naroda u BiH.

Milovan Bjelošević je predložio da se u tekstu Deklaracije zamjeni sintagma ''nacionalna zajednica'' sa ''nacionalna stranka'' budući da je SDS od srpskog naroda prema Bjeloševiću na plebiscitu dobio pravo da zastupa srpski narod, nacionalnu zajednicu, kao i da HDZ ima legitimitet predstavljanja hrvatskog naroda, te da SDA mora da bi zastupala interese ''muslimanskog naroda'' omogućiti na plebiscitu da se izjasne o tom pitanju.

Radoslav Brdjanin je rekao kako su ''Oni (su) toliko zaslijepljeni da vole svoju državu da vide sa Trebevića nego zajedničku do Moskve. [...]'' te predložio ''da u djelo pretočimo kompletan govor gospodina Brane Crnčevića koji je neku veče održao, gdje je Srbe zamolio da ne budemo svi generali i da ne budemo svi vojvode. Da imamo svoga jedinog vožda. Da li će to sada biti važeći vožd u Srbiji ili neko drugi o tom potom. Što se mene lično tiče nemam protiv da na čelu te naše zajednice ostanu ljudi koji su izabrani. Zna se ko su legitimni ljudi u Bosni i Hercegovini, zna se ko su u Srbiji, i, vjerovatno će uskoro uslijediti novi izbori. [...] Kad je jedan novinar intervjuirao jednog ustašu koji je sada ministar u Hrvatskoj, on kaže vi ste Srbi čudni ljudi. Vi da ste nas pobili koliko smo mi vas mi s vama ne bi htjeli razgovarati. I, dajmo se jednom opametiti. Neka oni mole nas, jer mi smo jači. (aplauz) Nemojmo stalno pred nekim 'klečati'. Na to nema pravo ni jedan Srbin, a ja kao Krajišnik vam kažem, oni koji postave zapadne granice u njihovo ime nemamo pravo voditi salonsku politiku nego jedanput preći u ofanzivu. Dosta je bilo defanzive. I, neka drugi prilaze nama, mi nemamo protiv.''

Todor Dutina je izrazio zabrinutost i rekao ''da je stanje u zemlji takvo da su materijalne pretpostavke za život zapravo takve da više i ne postoje. Nama se žuri. Narod nema šta da jede, i , bez obzira na Evropu, bez obzira na svijet, ja bih pledirao s ovog mjesta da se svi ovi procesi ubrzaju, ne demokratije radi, ne svijeta radi, nego nas radi i golog opstanka radi. [...]''

Jovan Tintor je rekao da je Bosna i Hercegovina ''bila i ostala srpska zemlja, a evo danas to samo i zvanično potvrđujemo. Zato braćo i sestre ja vam čestitam našu novu državu i vjerujem da svi samnom dijelite mišljenje da je vrijedilo za ovaj dan živjeti!''

Radovan Karadžić je izrazio mišljenje kako očekuje ''da će naši parteri iz muslimanske i hrvatske nacionalne zajednice shvatiti realnost. Jedinstvenog ministra vanjskih poslova više nema. To je njihov ministar vanjskih poslova. Nije naš. Jedinstvene vlade Bosne i Herceovine nema. Postoji zajednička vlada u kojoj učestvujemo i mi. Učestvujemo ali nećemo priznati ni jednu zanačajnu, krucijalnu odluku te vlade do koje se dođe putem preglasavanja srpskog naroda, [...] Nema toga ko će uvesti dalje od Kozje ćuprije nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Na Palama je to Jugoslavija. ( apalauz). (dugotrajan aplauz) (SVI PRISUTNI USTAJU I BURNO APLAUIRAJU) [...] Mi se zalažemo za mir.''

Proglašenje Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini unijelo je novu realnost u politički život, koju nije bilo moguće ignorirati jer je ona imala političke, ekonomske, pravne posljedice i djelovanja na buduće pregovore o sudbini Bosne i Hercegovine. Nedugo nakon spomenutog zasjedanja Skupštine srpskog naroda, formalno pravno je Jugoslavija prestala da postoji, budući je Evropska Zajednica priznala Sloveniju i Hrvatsku kao nezavisne države, a odlukom bugarske Vlade od 15. januara, prvo je međunarodno priznanje suverenosti i nezavisnosti dobila i Bosna i Hercegovina. Dvadesetak dana prije referenduma u Bosni i Hercegovini, 6. februara 1992. godine i Turska je ''u paketu'' priznala nezavisnost jugoslovenskih republika: Makedonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije.

Skupština srpskog naroda je dan prije referenduma građana, 28. marta 1992. godine proglasila svoj Ustav kojeg je uz intoniranje himne ''Bože pravde'' proglasio Momčilo Krajišnik.

Odaziv na referendum građana je bio gotovo dvotrećinski, a prema pisanju sarajevskog Oslobođenja, od 3.199.031 glasača, glasalo je 1.997.644, od čega je važećih listića bilo 1.992.199. Za nezavisnost Bosne i Hercegovine se izjasnilo 1.986.202 ljudi, dok je protiv bilo 5.997 glasača. Bosna i Hercegovina je dobila međunarodno priznanje od svih članica Evropske zajednice, a od 22. maja 1992. godine je bila i članica Organizacije Ujedinjenih nacija.

Čitav članak u pdf. je moguće čitati ovdje.

Edin Omerčić

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.