SDA za vrijeme rata nije stvorila „(polu)islamsku” nego neokomunističku državu

SDA za vrijeme rata nije stvorila „(polu)islamsku” nego neokomunističku državu

Godine 2020. Udruženje za modernu historiju je objavilo knjigu „Nadživjeti carstva. Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini”, čiji je autor Xavier Bougarel,istraživač u Centru za turske, osmanske, balkanske i srednjoazijske studije u Parizu. Nakon što je portal „Slobodna Bosna“ objavio izvode iz knjige, reagirao je bivši reis dr. Mustafa ef. Cerić, nakon čega se otvorila i diskusija, kako na društvenim mrežama, tako i u medijima o toj knjizi. Povodom toga je list Avaz, u svom prilogu Sedmica 2. januara 2021. objavio intervju sa Bougarelom (autori intervjua su Helena Javor-Ibrahimbegović i Fahir Karalić), kojega prenosimo u cijelosti.

Bivši reis Mustafa Cerić, nakon objave Vaše knjige, odnosno feljtona, nazvao Vas je kvaziintelektualnim hohštaplerom, neinformiranim … Kako to komentirate?
Imam utisak da je dr. Cerić čitao samo feljton, a ne knjigu, te bih mu preporučio da je nabavi pa da onda vodimo ozbiljnu diskusiju o njoj. Ono što me iznenađuje u njegovoj reakciji je izvjesna mržnja prema Evropi kao cijelini. Ne mogu shvatiti da čovjek koji je pisao i promovirao „Deklaraciju evropskih muslimana” sad definira Evropu kao „krstašku”. Uzimajući u obzir činjenicu da su Bošnjaci, pa i sam dr. Cerić, dio Evrope, on mrzeći Evropu mrzi sam sebe i sopstveni identitet.

Posebno spornim Cerić smatra teze o „reislamizaciji” Bošnjaka i stvaranje (polu)islamske države od SDA koju, kako kaže, tretirate kao „panislamističku stranku”?
Mislim da se djelimično radi o nesporazumu zbog prezentacije feljtona na portalu “Slobodna Bosna”. U svojoj knjizi nigdje ne definiram SDA kao „panislamisticku stranku“ nego kao nacionalističku stranku čiji osnivači su pripadali jednoj panislamistickoj struji, to jest organizaciji „Mladi Muslimani”. Ta panislamistička struja je kontrolirala SDA sve do smrti Alije Izetbegovića, a poslije je marginalizirana i u stranci i u društvu.
Isto tako, ne kažem da je SDA za vrijeme rata stvorila „(polu)islamsku državu”, nego neokomunističku državu čija vladajuća stranka je koristila islam kao novu diskriminirajuću ideologiju. Taj pokušaj instrumentalizacije islama za političke svrhe se raspao početkom 2000-tih godina. Pokušaj reislamizacije bošnjačkog stanovništva u toku rata nije uspio, jer se mnogo ljudi unutar bošnjačkog naroda i bosanskog društva suprotstavilo tom projektu. Danas, islam je, naravno, više prisutan u javnoj sferi nego za vrijeme komunizma, ali prakticirajući vjernici i dalje predstavljaju samo manjinu unutar pluralističkog bosanskog društva.

Šta znači “panislamistička stranka” i je li to SDA?
Panislamizam je politička ideologija koja želi stvoriti zajedničku državu za sve muslimane nezavisno od nacionalne pripadnosti. Mladi Muslimani su bili panislamisti, i sam Izetbegović je i dalje branio taj projekat 1970-tih godina u svojoj „Islamskoj deklaraciji”. Kad su stvorili SDA, osnivači te stranke, uključujući i dra Cerića, definirali su je kao stranku „muslimanskog kulturnog- povijesno kruga”, to jest kao stranku svih muslimana bivše Jugoslavije, uključujući Albance, Turke, Rome i ostale. Ali, SDA brzo se pretvorila u nacionalističku stranku bošnjačkog naroda i njeni ciljevi u toku rata bili su, prije svega, nacionalni ciljevi.
Panislamizam nije mnogo uticao na konkretne odluke lidera SDA, bilo samo zato što je bošnjačka strana bila najslabija u ratu bilo zato što se sami Bošnjaci nisu zanimali za taj magloviti projekat. U svojoj knjizi pišem da panislamizam Alije Izetbegovica djelimično objašnjava zašto SDA nije vodila politiku „etničkog čišćenja”: naime, za pravog panislamistu Srbi i Hrvati nisu strane nacije nego „ahl al-kitab” („ljudi knjige”) koje musliman mora zaštiti, a ne istjerati. U tom smislu, dr. Cerić ima pravo da se ponosi što je SDA „panislamistička stranka”.

Pojedinci tvrde da se iz dijelova objavljene knjige vidi tendenciozno markiranje Bosne kao (polu)islamske države. Je li to tačno?
Zavisi od toga šta podrazumijevamo pod „poluislamski”. Bosna i Hercegovina je sekularna država, ali podijeljena u dva dijela pa se može rijeći da je “polubošnjačka” ili „polumuslimanska”, jer Bošnjaci imaju manje-više prevlast na polovini njene teritorije. Isto tako, bosansko društvo je društvo koje je doživjelo duboku i nepovratnu sekularizaciju, ali u kojem islam i dalje igra važnu ulogu kao kultura i civilizacija, i to za sve građane Bosne i Hercegovine nezavisno od njihove nacionalnosti i njihove religioznosti.
Istovremeno, podjela između vjernika i nevjernika je posebno izražena kod Bošnjaka, i mnogo javnih debata i polemika su vezane s tom podjelom. U tom smislu, možemo reći da je sam bošnjački narod “poluislamski” i “poluateistički”, ali, naravno, situacija je mnogo složenija i svaka osoba u Bosni i Hercegovini definira vjerovanje ili nevjerovanje, prakticiranje ili neprakticiranje religije na svoj način. I u vjerskom životu je prošlo vrijeme monizma.

Imate li problem sa, kako Vam to spočitavaju, razumijevanjem naše zemlje, njenog naroda i njene tradicije, „koja je uspjela opstati unatoč genocidu koji je počinjen nad njenim muslimanima”?
Vjerovatno ne razumjem sve što misle i osjećaju Bosanci jer sam stranac i nisam doživio ono što su građani Bosne i Hercegovine, a prije svega Bošnjaci, doživjeli u ratu. Ali mislim da ta izvjesna fizička i mentalna distanca ima i svoju dobru stranu.

S obzirom na to da se mnogo bavite Strankom demokratske akcije, možete li nam reći kakva je uloga ove stranke od 1992. godine do danas za BiH I Bošnjake?
Moramo praviti razliku između ratnog i poslijeratnog perioda. Za vrijeme rata SDA je predstavila najslabiju stranu u ratu i u vrlo teškim uslovima, sa drugim parlamentarnim strankama, ona je uspjela stvoriti Armiju, braniti bošnjački narod i prinuditi međunarodnu zajednicu da, poslije tri i po godine ustručavanja, intervenira protiv srpskih snaga. To je velika zasluga SDA i prije svega zasluga svakog borca Armije RBiH, nezavisno od toga kojem narodu ili kojoj stranci je pripadao. Naravno, svake se danas može pitati je li moglo drugačije, je li moglo bolje? Ali, na takva pitanja niko nema odgovora.
Situacija je drugačija u poslijeratnom periodu. Bošnjaci više nisu najslabija strana i SDA sad ima drugu vrstu odgovornosti. Na kraju rata, Alija Izetbegović je rekao da se SDA mora boriti za političku reintegraciju Bosne i Hercegovine, da to će biti dug proces, ali da će na kraju ona uspjeti. Iskreno rečeno, ne mislim da je SDA uspjela ostvariti tu strategiju, ne vjerujem da su njeni lideri bili dorasli tom izazovu i to je njihov veliki promašaj.
SDA nije ništa drugo nego obična nacionalistička stranka koja pothranjuje podjele bosanskog društva i koja žrtvuje budućnost Bosne i Hercegovine na oltaru stranačkih i ličnih interesa. U tom smislu, ona se ne razlikuje mnogo od drugih nacionalističkih stranaka, poput SNSD ili HDZ.
Osnivači SDA su imali ideologiju koju ne djelim, ali oni su barem imali nesto čemu su vjerovali i za što su platili cijenu za vrijeme komunizma. Moj utisak je da sadašnja generacija političara u Bosni i Hercegovini ne vjeruje više u ničemu osim u svojim kratkoročnim ličnim interesima. Politički život u Bosni i Hercegovini se svodi na sukob šićardžija koji znaju samo galamiti i praviti se velikim patriotima, i taj tužan spektakl traje već dvadeset i pet godina.

Kakvu budućnost predviđate Bosni i Hercegovini?
Iskreno rečeno, ne znam i ne bih želio praviti previše pesimističke ili optimističke scenarije. Ali vjerujem da budućnost Bosne i Hercegovine zavisi i od toga kako se vode diskusije u toj zemlji, bilo u Parlamentu bilo u medijima ili u kafanama. Dok su glavni argumenti izmišljotine i uvrede, šanse da bosansko društvo prevaziđe svoje podjele su zaista male.

Izvor Avaz

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.