Husinska buna: Seljaci i rudari nisu imali snage da se suprotstave vojsci

Husinska buna: Seljaci i rudari nisu imali snage da se suprotstave vojsci

Britanski historičar Eric Habsbaum je historiju kratkog 20. stoljeća podijelio u tri razdoblja: Doba katastrofa, Zlatno doba i Doba odrona. U Dobu katastrofa (otprilike od 1914. do 1945). ima jedno poglavlje koje je on nazvao Svjetska revolucija, u kojem piše da je nakon totalnog rata postalo izvjesno da su staro društvo, stara ekonomija, stari politički sistemi „izgubili nebesko ovlaštenje“ i da je postalo jasno kako je nužno tražiti alternative, a snage koje su nudile alternativu uglavnom su se oslanjale na radničku klasu i bile su nadahnute vjerovanjem u neminovnost svoje pobjede. Od 1921. ipak se pokazalo da se revolucija povukla samo na prostore Sovjetske Rusije, ali ono što je ostalo kao trajno obilježje 20. stoljeća bilo je isticanje uloge i značaja novih socijalnih pokreta i radništva u političkom životu. Nisu uvijek ratovi rezultirali socijalnim revolucijama, ali su svi dovodili do velikih socijalnih promjena, čemu smo i sami mogli biti, a jesmo i danas, živi svjedoci.

U tom kontekstu valja promatrati i događaje u Bosni i Hercegovini neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, pa sljedstveno tome i na Husinsku bunu u decembru 1920. godine. No, svakako valja naglasiti da je poslije Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini ključno pitanje bilo agrarno, a ne radničko pitanje. BiH je bila zemlja sa malom industrijskom tradicijom, ali su rudarstvo, metalurgija, drvna i hemijska industrija ipak zapošljavale znatan broj radne snage koja je, u uvjetima zaoštrenih socijalnih problema, predstavljala faktor koji se nije mogao zanemarivati. Podatci kazuju da je Bosna i Hercegovina tokom Prvoga svjetskog imala demografski gubitak preko 200.000 ljudi, da je oko 87% stanovništva živjelo na selu i bavilo se poljoprivredom, dok je na industriju i druge nepoljoprivredne djelatnosti otpadalo oko 13% stanovništva. Prema popisu 1921. u BiH je živjelo 1.889.929 stanovnika.

Računa se da je sredinom 1920. u BiH bilo svega oko 20.000 industrijskih radnika, plus nepoznat broj u rudarstvu, dok je prema podatcima Privredne komore za BiH sredinom 1921. u BiH bilo oko 25.000 radnika u industriji i oko 20.000 u rudarstvu. U teškim poratnim vremenima položaj tih radnika, između ostalog i zbog privredne krize do koje je ubrzo došlo, nije bio na zavidnoj razini. Tu treba tražiti ključne uzroke za socijalne nemire do kojih je ubrzo došlo, a najpoznatiji događaj je vezan upravo za Husino i Husinsku bunu. Rekao bih da je taj događaj u vrh zbivanja, ne samo u tadašnjoj jugoslavenskoj državi nego se o njemu pisalo i u Evropi, izbio godinu i pol nakon bune, kada je jedan rudar, Jure Kerošević, osuđen na smrt. Tako drastična kazna izazvala je reakcije Evrope, pa je nakon toga kazna ipak smanjena na 20 godina robije u Zeničkoj kaznioni.

Uz ove teške socijalne probleme, u BiH su poslije Prvoga svjetskog rata bile velike političke zategnutosti. Sama BiH je privremene sačuvala neke institucije koje su u simboličkom smislu pokazivale njenju autonomnost i cjelovitost, ali je vrlo brzo i ovdje provedena centralizacija i BiH svedena na razinu podređene provincije u tadašnjoj jugoslavenskoj državi.

Važno pitanje u BiH poslije rata bilo je pitanje sigurnosti. Tokom čitave 1919 i u prvoj polovini 1920. odvijali su se upadi iz Crne Gore, od čega su posebno stradali kotarevi Foča, Bileća i Gacko. Upadi naoružanih crnogorskih bandi su bili tako učestali, da su čak vlasti znale dijeliti oružje seljacima da se sami brane. Sve je to tamošnje stanovništvo držalo u konstantnom strahu. Ovi upadi su vrlo često bili motivirani pljačkom.

Uz taj nesiguran bezbjedonosni položaj, stanovništvo BiH je 1918-1920. živjelo u velikoj nestašici ključnih životnih namirnica, pa je u nekim srezovima zavladala prava glad.

U takvim se uvjetima provodio proces političkog organiziranja. Taj proces stvaranja političkih stranaka odvijao se, uglavnom, na starim, predratnim etnokonfesionalnim osnovama.

Tada su se pripremali i izbori za Ustavotvornu skupštinu. Kao i prilikom svakih izbora, i za ove je bilo problema oko sastavljanja biračkih spiskova, bilo je pojava da su u spiskove uvrštavani umrli ljudi i općenito tu je vladalo prilično nesređeno stanje.

Stanovništvo BiH je u izbore ušlo politički pocijepano, a političke stranke su se međusobno snažno konfrontirale. Od ukupno 22 političke stranke, koliko ih je bilo prijavljeno na izbore u Jugoslaviji, njih 10 je nastupilo u izborima na prostoru Bosne i Hercegovine. Mandate su podijelili JMO, Radikali, Demokrati, Savez zemljoradnika, Hrvatska težačka i Hrvatska pučka stranka, a 4 mandata sa prostora BiH pripalo je komunistima.

Gdje ja tu vidim sada mjesto ove Husinske bune? Prije svega, želim reći da je ova buna i to što se dešavalo u drugoj polovici decembra 1920. u Husinu daleko prevazišlo lokalne okvire. Tadašnji okružni načelnik Dimitrije Grudić, koji je uputio žandarme da hapse rudare u Kreki, bio je dobar prijatelj sa ministrom Miloradom Draškovićem, čije će ubitstvo biti izravni povod za donošenje Zakona o zaštiti poretka.

Treba imati u vidu još i to da je među rudarima koji su radili u Kreki, a koji su bili izbačeni sa posla, bilo puno Slovenaca, da je Franjo Rezač bio Čeh (on je u Tuzlu došao 1.11.1918, kada se zaposlio kao kopač u Kreki, a Tuzlu je napustio 24 decembra, uoči same bune, a vjeruje se da se utušio u rijeci prilikom kupanja negdje u Čehoslovačkoj). Ovo ukazuje na neku međunarodnu dimenziju koju je buna zadobila.

Treba imati još u vidu i to da je tadašnji predsjednik Zemaljske vladio bio Milan Srškić, a da je okružni načelnik Dimitrije Grudić oformio i tzv. „narodnu gardu“, sastavljenu isključivo od Srba, a ta je garda činila velika nasilja nad rudarima, Hrvatima i Muslimanima. To ovoj pobuni daje još jedno dodatno obilježje. Odnosno, ona ukazuje na karakter vlasti kakva je uspostavljena poslije Prvoga svjetskog rata. Buna je dovela do toga da su gotovo sve političke stranke i njihovi mediji osuđivali odnos vlasti prema rudarima. Premda su, kako se čini, komunisti imali upetljane prste u bunu (mada mi se čini da bi tu trebalo sada još jednom pretresti sve izvore i postaviti na pravo mjesto glavne aktere), to nije sprječavalo političke aktiviste da traže da se umjesto rudarima sudi zapravo okružnom načelniku i njegovoj „narodnoj gardi“.

Šta se konkretno desilo i zbog čega je došlo do štrajka i potom Husinske bune?

Zbog teškog položaja rudara (radno vrijeme 10-12 sati, loši uvjeti rada, slabog osiguranja na poslu), izazvanog još i stalnim rastom cijena životnih namirnica, poslije dugih natezanja potpisan je u julu 1920. novi radni ugovor između Ministarstva šuma i ruda Kreljevine SHS i Saveza rudarskih radnika, kojim je predviđeno da se svaka tri mjeseca strane trebaju sastati i eventualno uraditi reviziju ugovora, pogotovo ukoliko bi došlo do rasta ili pada cijena životnih namirnica. Ugovor je stupio na snagu 1. avgusta 1920, a nakon tri mjeseca, u kojem su cijene životnih namirnica drastično porasla, Rudarski odsjek Zemaljske vlade u Sarajevu je odbijao razgovarati sa rudarima u vezi s promjenom ugovora. Rudari su, putem Saveza rudarskih radnika Jugslavije, posljednji put 20.12.1920. uputili Rudarskom odsjeku Zemaljske vlade BiH zahtjev da se povećaju nadnice, između 30% (kopačima, vozačima i sličnim kategorijama), 40% (majstorima i kalfama) i 45% (svim ostalim radnicima); te da se povisi porodični dodatak. Argumentirali su to podatcima o povećanim cijenama od 1. avgusta do 1. decembra (brašno je poskupilo za 63% do 75%; šećer za 41%, mlijeko za 50%...). Rudari su još zahtijevali da se radnicima odobri ista količna uglja za kućne potreba kao i činovnicima, zahtijevali su da se „ni jedan radnik ne može otpustiti s posla dok se njegova krivica koja bi povukla otpuštanje ne ispita“ i niz drugih zahtjeva.

Na čelu ovog Rudarskog saveza radnika bio je Mitar Trifunović Učo i on je bio na čelu delegacije rudarskih radnika koja je Zemaljskoj vladi podnijela zahtjeve rudara.

Vlada je, međutim, odgovorila da ne može ispuniti te zahtjeve, izražavajući spremnost da poveća nadnice za 10% do 20%, pozivajući se na cijene namirnica na sarajevskoj pijaci.

Budući da je, dakle, Vlada odbila ove zahtjeve rudara, 21. decembra 1920. kolona rudara iz okolnih sela u Tuzli okupila se pred upravnom zgradom rudnika Kreka, a sindikalna podružnica je predložila rudarima da stupe u štrajk. Rudari su to jednoglasno prihvatili i 21. decembra u dva sata poslije podne štrajk je proglašen.

Dok se ovaj štrajk pripremao, okružni načelnik Grudić je dobio depešu iz Sarajeva u kojoj je stajalo: „Upotrijebiti sva sredstva da se štrajk uguši“.

Vlada je zahtijevala od rudara da se vrate na posao, te je zaprijetila da će protjerati rudare koji nisu bili zavičajni u Tuzlanskom kotaru i da će njihove porodoce izbacti iz državnih stanova. Prije nego što su žandari stigli da strane rudare, uglavnom Slovence, izbace iz državnih stanova u Kreki, rudari su te porodice (oko 50 porodica) prebacili u okolna sela (najvećim dijelom u Hisino, ali i u druga sela: Ljubače, Lipnica, Dubrave ....). To je doba praznika, a prvog i drugog dana Božića, 25. i 26. decembra, kolone rudara su se kretale po snijegu brdskim stazama ka okolnim selima. „Uveče, 26. decembra, opustjele su državne zgrade gdje su ranije stanovali rudari. Kroz hladnu zimsku noć posljednje kolone žena i djece uvijenim u ćebad, starci i rudari, natovareni najpotrebnijim kućnim stvarima, otišli su u pravcu okolnih sela. Bila je to posljednja tužna povorka ljudi čvrsto riješenih da istraju, makar i pod najtežim uslovima“. Kada su žandari stigli u Koloniju – vidjeli su da nema stranih rudara i njihovih porodica, ali su saznali da se u Husinu priprema skupština štrajkaša. Žandari, policija i „narodna garda“ su 27. decembra upućeni u Husino da pohapse rudare, ali su ovi pružili oružani otpor zato što su „gardisti“ dan prije u nekim okolnim selima činili nasilja i ubili jednog radnika. U prvim borbama rudari su ubili jednog žandara, ali je potom u večernjim satima uslijedio veliki napad na Husino, u kojem su sudjelovala i dva bataljona vojske sa topovima i mitraljezima. Seljaci i rudari nisu imali snage da se suprotstave vojsci, povukli su se u selo, u koje su u jutro 28. decembra upale vojska i i policija. Sada je nastupio sistematski pretres sela i masovna hapšenja. Rezultat je bio da je preko 2000 ljudi odvedeno u zatvor. Štrajk je završen 17. januara 1921, kada su rudari vraćeni na posao.

Ovaj štrajk i Husinska buna ostavili su važne posljedice u historiji Bosne i Hercegovine. Pored žandara Riste Reljića, ubijeno je sedam rudara (Blaško Kovačević, Tunjo Grgić, Franjo Božić, Petar Ilić, Mato Pavljašević, Simo Črnajić i Ivo Pavljašević), a ubrzo će Alija Alijagić, rodom iz Bijeljine, ubiti Milorada Draškovića, ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije, koji je bio kum tuzlanskog okružnog načelnika Dimitrija Grudića, koji je poslao žandare da guše pobunu rudara.

Sudski proces protiv rudara počeo je 11. januara 1922., ali je izazvao različite reakcije. Radikalski list „Srpska riječ“ je rudarsku pobunu karakterizirao „komunističkom pobunom“ motiviranu „dubokom mržnjom na sve što je srpsko“, te tražio „vješala“ za sve optužene rudare“. (Bilo je na spisku za suđenje oko 350 rudara, ali je na Sud izvedeno njih 19, uz obećanje da će se ostalima suditi kasnije). S druge strane, dr Juraj Šutej, jedan od branilaca rudara, tvrdio je da je štrajk „izazvan zločinačkim upravnim metodama jednog nesposobnog upravnika koji bi zapravo morao da sjedi na optuženičkoj klupi umjesto današnjih optuženih“. Sud je na kraju, iako je utvrdio da je do pubune došlo zbog činjenice da su vlasti prekršile ovlasti, 16. februara 1921. osudio rudare na različite zatvorske kazne: Za ubistvo žandara optužen je Jure Kerošević, koji je najprije osuđen na smrtnu kaznu vješanjem, ali je potom kazna smanjena na 20 godina zatvora. Ostali rudari su osuđeni na zatvorske kazne od jednog do 15 mjeseci (Karlo Železnik, Osman Đulović, Ivan Bračun, Marko Fidler, Franjo Marić, Mijo Tomić, Božo Mrkić, Ivo Marjanović, Simo Topalović, Marko Marić, Božo Mandić, Šimo Bisić, Mijo Iličić, Mijat Marković, Marko Peranović, Ivo Peranović, Bono Marjanović, Ibro Atić).

Šta je danas Husinska buna? Po mom mišljenju ona mora biti mjesto sjećanja, i smislu u kojem to o mjestima sjećanja piše jedan francuski povjesničar Pier Nora, koji piše da mjesta sjećanja nisu samo geografski lokaliteti nego i politički simboli, komemoracije, spomenici, kulturne prakse, pedagoški sadržaji i td. Sve su to mjesta sjećanja kao temelji identiteta. Husinska buna mora ostati mjesto sjećanja koje će biti podrška građenju identiteta Tuzle kao otvorenog grada. Kao što su, na primjer, danas, Brisel simbol ujedinjene Evrope, Sarajevo grad-mučenik, Prag ili Venecija gradovi muzeji, Aušvic simbol holokausta itd, Tuzla, posebno naglašavanjem solidarnosti koju su rudari iz Husina i drugih okolnih sela pokazali prema rudarima iz Slovenije, ili gostoprimstvo koje su prižili jednom Čehu, Franji Rezaču, može postati simbol otvorenog grada.

(Saopćenje na okruglom stolu Socijalna (ne)pravda u politici, Tuzla 21.12.2020)

Husnija Kamberović

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.