Nezavisnost nije pala s neba

Nezavisnost nije pala s neba

Božo Repe, redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani i poznati slovenački historičar, u intervju za Primorske novice, kojega je vodio Denis Sabadin, govorio je o plebiscitu za nezavisnost Slovenije koji je proveden 1990. godine. Prije svega, naveo je profesor Repe, mora se razjasniti da ovo nije prvi plebiscit u slovenačkoj historiji, budući da su se 1866. godine Slovenci iz dijela Primorske odvojili se od Habsurške monarhije i priključili Mletačkoj Republici. Drugi plebiscit održan je u Koruškoj 1920. godine, kada je drugi dio slovenačkog nacionalnog tijela otpao od matice. O plebiscitu 1990. Božo Repe kaže:

"Danas se stvara ideološka konstrukcija o tome kako su Slovenci oduvijek željeli svoju državu i kako su stoljećima patili pod Nijemcima i u drugim zemljama, a onda konačno ovim plebiscitom i ovom političkom generacijom postigli su svoju samostalnu državu. To, naravno, nije tačno. Slovenci su vjerovali u obje Jugoslavije, a prije toga su bili lojalni građani Habsburške monarhije. U Jugoslaviji su vidjeli svojevrsni štit protiv vanjskih neprijatelja, Nijemaca i Talijana. Jugoslavija im je objektivno ponudila priliku za nacionalni razvoj, što je dokazana činjenica. Već u prvoj Jugoslaviji stvoren je jedinstveni kulturni i ekonomski prostor, prije toga Slovenci su bili podijeljeni na povijesne zemlje i ni u jednoj, osim u Kranjskoj, nisu imali većinu. Bilo je praktično nemoguće napraviti naciju od ovih zemalja. To je omogućila samo Jugoslavija, koja je bila centralistička država i, na primjer, priznala je jedan narod s tri plemena. Federativna Jugoslavija je Sloveniji dala republiku, mi smo dobili Primorsku, a unutar ove republike prvi put, ako ne uzmemo u obzir jednomjesečnu vladu nakon Prvog svetskog rata, našu vladu. Po prvi put u historiji dobili smo svoju skupštinu i svoj Ustav. U drugoj Jugoslaviji borba protiv centralizma trajala je do kraja 1960-ih, pa i kasnije, ali u njoj je Slovenija postala država u državi. Imala je sve atribute neovisnosti, osim odbrane, vanjske politike, jedinstvenog tržišta i novca."

Dakle, tvrdi Repe, nezavisnost Slovenije je počela već u Jugoslaviji. „Ako ovo ne razumijemo, ne razumijemo neovisnost. Nezavisnost nije pala s neba. Za to morate imati uspostavljenu strukturu. Borba s centralizmom u SFRJ trajala je vrlo dugo, personalizirana je u borbi između Edvarda Kardelja s jedne strane i Aleksandra Rankovića s druge strane. Početkom 1960-ih pucali su čak i na Kardelja, što su inače prikazali kao nesreću, iako je metak bio iz vojne, a ne iz lovačke puške ... Želim naglasiti da su ti sukobi bili vrlo oštri. Tito je u to vrijeme bio prilično naklonjen Sovjetskom Savezu, videći Sovjetski Savez kao primjer rješenja nacionalnog pitanja. Tek nakon Rankovićevog zbacivanja 1966. godine SFRJ je decentralizirana, a Ustavom iz 1974. SFRJ je postala neka vrsta polukonfederacije, jer se više nije moglo izričito tvrditi da je savezni Ustav prevladao nad republičkim ustavima."

O nezavisnotsi koju je Slovenije stekla na plebiscitu 1990. Repe kaže kako se danas fetišizira pravna nezavisnost stečena te godine: „Pravna neovisnost samo je rezultat političkih odluka - kako unutarnjih, tako i puno više, vanjske politike. Da evropska politika nije odlučila priznati Sloveniju i Hrvatsku, ni mišljenje Badinterove komisije da se SFRJ raspala ne bi nam nimalo pomoglo. To se jasno vidi danas, kada Slovenija priznaje Kosovo, koje prema posljednjem jugoslovenskom Ustavu nije imalo pravo na neovisnost, ali istovremeno ne priznaje Kataloniju, izjavljujući da to nije zapisano u španskom Ustavu, a ne priznaje ni Palestinsku državu. Sve ovisi o trenutnoj situaciji međunarodnih snaga i pojedinih zemalja. Čak i na plebiscitu, iako je za njega glasala velika većina i time je on bio izraz volje naroda, nije bilo međunarodnih promatrača i nijedna država ili međunarodna organizacija to nisu priznale. Da je jugoslovenska savezna policija ili vojska postupila slično španskoj u slučaju katalonskog plebiscita, bilo bi isto - ove države sigurno ne bi branile Sloveniju. Međutim, pravni put je bio izuzetno važan za odnos s Jugoslavijom i za odnos opozicije i vlade uspostavio je pravila igre."

O mogućnostima vojne intervencije u vrijeme slovenačkog plebiscita za nezavisnosti, Repe kaže:

"JNA je zapravo namjeravala intervenirati, a od 1987. ima plan za discipliniranje Slovenije, što je jasno rekla na 13. kongresu SKJ. Generali su rekli da će, ako politika ne bude mogla riješiti stvari u Jugoslaviji, JNA uzeti stvari u svoje ruke. U modernim studijama, koje uključuju i izjave zapadnih ambasadora, možemo vidjeti da bi te zemlje bile spremne podržati intervenciju vojske. Ali samo do određene tačke, što se kasnije pokazalo stvarnom vojnom intervencijom. Kad se javno mnijenje u tim zemljama počne mijenjati, tada i politika počinje mijenjati svoje mišljenje. Pokušali su prvi put tokom procesa protiv četvorke, ili u martu 1988. godine, kada se Jugoslovenska narodna armija željela obračunati sa slovenačkim kritičkim intelektualcima, a kroz to i sa slovenačkom politikom. Drugi pokušaj učinjen je u septembru 1989. godine usvajanjem amandmana na slovenački ustav. Sljedeći put scenarij se ponovio na prvim višestranačkim izborima, a zatim i na plebiscitu, ali svaki put je JNA odstupala."

Repe je govorio i o važnosti operacije Sjever, kojom su Slovenci željeli spriječiti demonstrante iz Srbije da marširaju na Ljubljanu. „Kako nisu mogli računati na pomoć Hrvata da barem ranije zaustave vozove, postavili su kontrolne punktove na svim željezničkim i cestovnim prilazima Sloveniji, a osigurali su i granicu s Austrijom u slučaju srpskih gastarbajtera. Policija je pokrivala čitav slovenski teritorij, i zbog toga sam ranije spomenuo koliko je važno da već imate državnu strukturu u vrijeme neovisnosti. Prvi uvjet za utvrđivanje neovisnosti je da pokrivate teritorij koji bi trebao biti vaša država."

Na pitanje o razlici između secesije i nezavisnosti, Repe odgovara: „Dugo nije bilo snažnog protivljenja u srpskoj politici da Slovenija napusti Jugoslaviju, jer je bilo neophodno da Srbi zadrže Hrvatsku i BiH. Tako je Borisav Jović, kao član Predsjedništva SFRJ, čak predložio zakon o secesiji, koji je predviđao cijenu secesije, nešto poput današnjeg Brexita, kada pregovaraju o tome koliko će Velika Britanija platiti po odlasku. Slovenija bi se otcijepila i postavilo bi se pitanje kako se pridružiti međunarodnim organizacijama, ko će priznati novu državu i kako će ekonomski opstati. Stoga je Kučan na osnovu Bečke konvencije počeo govoriti o razdruživanju i tada je prevladalo ovo tumačenje, ali zbog odluke Badinterove komisije koja je utvrdila da je to bio proces raspada SFRJ ili neovisnosti republika. U slučaju raspada Sovjetskog Saveza, samo je Rusija postala njegov nasljednik u međunarodnim organizacijama i međunarodnim ugovorima, a ne i druge nove države.“

Na pitanje da li je slovenska politika zaista bila jedinstvena u tim ključnim vremenima, kao što se često spominje, Repe odgovara kako nije bilo apsolutnog jedinstva, te da su postojala različita mišljenja: „Malo je poznato da su prvo ujedinjenje slovenačke politike osigurali Albanci na Kosovu, jer je nakon skupa u Cankarjevom domu formiran poseban Koordinacioni odbor, koji je uključivao vladajuće društveno-političke organizacije (SKS, SSRN) i opoziciju u nastajanju. Pokušali su napisati zajedničku deklaraciju koja bi objedinila prethodne rasprave o slovenačkom nacionalnom programu. Bilo ih je mnogo, od inicijative pisaca do Nove revije, a debate su se vodile i u okviru SKS-a. Kampanju ujedinjenja zajedničkog programa vodio je pisac Miloš Mikeln, koji je napisao nekoliko nacrta, ali nije bilo konsenzusa, jer je vladajuća stranka insistirala na socijalizmu i više je išla u korist Jugoslavije. Tako su objavljene dvije izjave: Majska deklaracija, koju je pročitao Tone Pavček, i Osnovna povelja pod pokroviteljstvom SSRN. Manje je poznato da je više ljudi potpisalo Osnovnu povelju, a mnogi su potpisali i jedno i drugo, jer su vladu doživljavali kao branitelja protiv Beograda."

O značaju višestranačkih izbora za provedbu referenduma o nezavisnostu, profesor Repe naglašava: „„Rezultati izbora bili su vrlo tjesni. Opozicioni Demos osvojio je većinu samo u društveno-političkom vijeću, ali ne i u druga dva vijeća, ili to nije bilo jasno, jer delegati nisu izabrani direktno. (...) Ukratko, situacija je bila komplicirana. S tako slabom većinom za neovisnost, Demos je to želio izvesti kao vlastiti projekt, što naravno nije bilo moguće. Prvobitni plan bio je da Slovenija usvoji novi Ustav, koji će biti ratificiran na plebiscitu i Slovenija će postati neovisna. Stoga je ustavna rasprava bila vrlo važna, ali novi Ustav nije postigao konsenzus u slovenačkoj politici. Ne zbog neovisnosti, već zato što su započele ideološke razlike: o pobačaju, o 'svetosti života', ovo je formulirala Tina Hribar i nije se mislilo u katoličkom smislu, već u smislu ljudskog dostojanstva ... Postalo je jasno da neće biti moguće pravovremeno usvojiti Ustav i s njime se osamostaliti. Plebiscit je rezultat neuspjeha strana u postizanju sporazuma, pa je kao rezervno rješenje ponuđen izravni plebiscit o neovisnosti. Kako vlada još nije bila spremna za secesiju, osnovali su posebnu projektnu grupu za neovisnost, koju je vodio Igor Bavčar, kako ne bi zamijenio premijera i izazvao političke krize."

Bilo je razlika o pripremi plebiscita, ističe Repe. „Plebiscit je prvo predložila Socijalistička partija, Demos ga je odbio iz razloga prestiža, a zatim pokušao samostalno organizirati plebiscit. Nastao je problem jer se takav projekat nije mogao provesti po partijskoj liniji. Kučan je potom organizirao mukotrpne cjelonoćne pregovore kako bi postigao neku vrstu političkog konsenzusa. Na kraju je neusklađeno ostalo samo pitanje kvoruma, tj. prosta ili kvalifikovana većina. Mnogi u skupštini mislili su da će biti teško osigurati kvalifikovanu većinu, odnosno najmanje polovinu svih glasača, jer su se bližili praznici kada bi vrijeme bilo loše i ljudi ne bi izašli na birališta. Desnica je također imala veliko nepovjerenje da li će ljudi podržati plebiscit. Drugo otvoreno pitanje, međutim, bio je sadržaj plebiscitnog pitanja. Sada mislimo na pitanje "Treba li Slovenija postati neovisna i suverena država?" naravno, ali tada je bilo nekoliko varijanti. Jedan od prijedloga bio je postaviti tri moguće opcije: Treba li Slovenija ostati u federaciji kakva jest? Da li bi Jugoslavija trebala postati konfederacija? Da li bi se Slovenija trebala osamostaliti? Zanimljivo je da je to navodno predložio Janez Janša. Zamislite tadašnju situaciju, pokušaje puča, nesigurnost ljudi, lošu ekonomsku situaciju i spomenute probleme. Kakav bi bio ishod ove samoposlužne ponude? Stoga su suzili pitanje, koje je bilo politički opravdano, jer je i dalje uključivalo i one koji su bili za secesiju, ali i one koji nisu bili za secesiju i protiv SFRJ, već za konfederaciju. Zapravo su slovenačke vlasti to pokušale postići prijedlogom konfederacije. Tada je dogovor o Zakonu o plebiscitu postigla Spomenka Hribar, koja je o tome govorila i u nedavnom govoru. Član slovenačkog Predsedništva Dušan Plut tada je u januaru 1991. letio po Jugoslaviji, pokušavajući da ubijedi druge lidere jugoslovenske konfederacije. I tek tada, u februaru 1991. godine, postalo je jasno da Jugoslavija više neće opstati. Plebiscit je sam po sebi bio vrlo rizičan čin, iako danas možda ne izgleda tako. U tom je trenutku prevladala politička mudrost svih opcija. Tadašnji političari, što god mi mislili o njima, to moraju priznati. Bilo je to veliko postignuće i ujedno trenutak kada se to još moglo postići.“

Repe ističe da je plebiscit uspio zbog postignutog sporazuma svih političkih opcija o nužnosti provedbe plebiscita. „Taj sporazum je bio važan za političare, iako je među njima i dalje bilo razlika. Na skupu u Ljutomeru, na primjer, Pučnik se zalagao da ljudima iz drugih republika ne treba automatski dodijeliti državljanstvo, već da u Sloveniji trebaju ostati samo oni koji nam trebaju. Pored zakona o plebiscitu, Skupština je usvojila i Izjavu o dobrim namjerama u kojoj se obvezala poštivati deklaracije o ljudskim pravima i da svi stanovnici drugih republika s prebivalištem u Sloveniji mogu dobiti slovenačko državljanstvo. Velika većina je to učinila, ali ne svi iz jednog ili drugog razloga. Ovdje je bilo više od 25.000 ljudi, koji su kasnije uništeni lišavanjem prava na stalno nastanjenje. U tom smislu, Izjava o dobrim namjerama nije uspjela. Moja je teza, usiče Repe, da je upravo u spomenutom Pučnikovom govoru naznačeno u kojem će se smjeru razvijati slovenski nacionalizam, iako Pučnik sam nije bio povezan s brisanjem [iz slovenačkog državljanstva ljudi iz drugih republika]. Ovaj plebiscit je u prošlosti imao nekoliko strana: zasigurno ga treba pozdraviti, jer čini osnovu naše zemlje. Uz Zakon o plebiscitu, preuzeta je obaveza da Vlada mora pripremiti sve za neovisnost u roku od šest mjeseci. Bez obzira na, recimo, veličanstvenu ulogu, također sa stanovišta jedinstva, ona također ima spomenute tamne strane."

Ali, plebiscit je bio ogroman, ali ne i konačan, korak ka neovisnosti. Presudan je bio evropski politiki kontekst. „Priznanje Slovenije i drugih republika dogodilo se u kontekstu evropskog ujedinjenja. Većina zemalja bila je protiv priznanja [Slovenije], ali na to su ih natjerali Nijemci, koji su pretpostavili da su se ujedinili i da druge nacije također imaju pravo na samoodređenje. Uz to, Nijemci su se izdigli u Evropi i željeli su pokazati svoju snagu. Kohl i Mitterand dogovorili su se direktno, a to je također bio širi kontekst dogovora oko toga kako bi trebala izgledati buduća Europska unija. Mitterrand je želio malo više socijalne unije, Kohl je bio konzervativniji, a i to je bila uobičajena pogodba. Tako je na marginama ostalih ključnih pitanja ujedinjenja prevladala odluka da Sloveniju i Hrvatsku treba priznati ili da o situaciji raspravlja posebna komisija pravnika. Upravo je Badinterovu komisiju prvobitno trebao voditi bivši njemački predsjednik Herzog, ali budući da su nakon uspona pokušali zaustaviti Nijemce u njihovim ambicijama, postignut je kompromis da je komisiju vodio Francuz."

Na kraju ovoga intervjua, Repe govori o nekim mračnim stranama plebiscita i o tome da li je on Slovencima pružio ono što su od njega očekivali. „Plebiscit i sve što se odnosi na neovisnost vezano je samo za jedan projekat, što je važno, ali nije jedino - to je neovisna država. Slovenski problem je što se od ovog trenutka, od osamostaljenja, nije išlo naprijed. Dogovorili smo se da neovisna država bude demokratska, ali (...) . Nismo postigli konsenzus o tome kakva bi ova zemlja zaista trebala biti, šta s njom želimo. Zato nam se u ovih 30 godina dogodilo ono što nam se dogodilo. Uveli smo oblik parlamentarizma u kojem je država plijen koji stranke dijele kao scoje feude i svađaju se oko toga ko ima pravo imenovati direktora u staračkom domu. Denacionalizaciju smo postavili na pogrešan način, crkvi smo vratili problematičnu feudalnu imovinu, uništili smo desetine pogonskih kompanija kako bi mogle prodati parcele uništenih fabrika. Naravno, tada, prije 30 godina, možda nije bilo vremena za suštinske rasprave, ali narednih godina bilo je vremena za to. Zamislite zemlju koja se nalazi na takvom geografskom području kao što je Slovenija, koja ima takve prirodne resurse koji su ekološki zeleni, a ne može biti uspješna? Tada nešto zaista nije u redu, jer mi smo uvijek imali visoko razvijenu tehničku kulturu, ljudi su ručno vješti, čovjek zaista ne razumije kako takva država može propasti."

Problem je u političkim elitama i činjenici da su građani mogli na izborima mijenjati te elite i postaviti odgovarajuće za pokretanje tih rasprava, ali se to nije desilo. „Na kraju, uvijek su krivi ljudi. Ali pogledajte kako je postavljen koncept parlamentarizma. Napokon, ne možemo ni promijeniti izborni zakon koji bi omogućio, barem na minimalnom nivou, izbore koje ne diktira rukovodstvo stranke. Participativna demokratija bi trebala biti više uspostavljena kako bi se rasprava odvijala u zainteresiranoj javnosti i kako bi se ta rasprava uzela u obzir prilikom usvajanja zakona.“

Izvorni intervju na slovenačkom jeziku dostupan na portalu Primorske novice.

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.