Sporazum o zajedničkom nastupu na plebiscitu za samostalnu i nezavisnu Sloveniju

Na prvim višestranačkim izborima u Sloveniji u aprilu 1990. pobjedu je odnijela koalicija stranaka Demos, čiji su glavni lideri bili Lojze Peterle, Janez Janša, Igo Bavčar i Jože Pučnik, mada je Savez komunista Slovenije bio relativni pobjednik, a Milan Kučan je pobijedio na izborima za predsjednika Predsjednštva Slovenije. Demos je želio odmah osamostaljenje Slovenije od Jugoslavije, insistirao je na konceptu suverenosti zasnovanog na naciji, a ne na slobodi i pravima građanina. Vremenom je postignuta saglasnost da iza osamostaljenja moraju stati i opozicija i vlast, te da se to mora potvrditi na referendumu. No, Kučan i Demos su imali različite vizije o otcjepljenju: Kučan je insistirao na radruživanju Slovenije od Jugoslavije, kako bi zaštitio kontinuitet slovenačke države (granice, međudržavni ugovori), dok je Demos insistirao na otcjepljenju po svaku cijenu. U novembru 1990. donesen je Zakon o plebiscitu sa pitanjem: „Da li ste za to da Republika Slovenija postane samostalna država“. Sporazum političkih partija i poslaničkih klubova Skupštine Republike Slovenije o zajedničkom nastupu na plebiscitu potpisan je 6. decembra 1990. godine. Sporazum je predložila Spomenka Hribar. Prije rasprave o plebiscitu u Skupštini, Janez Janša je 5. decembra stvorio napetu situaciji izjavom da JNA namjerava spriječiti plebiscit i da su jedinice JNA u Sloveniji u najvišoj mogućoj pripravnosti. Ipak, 6. decembra je u Skupštini Slovenije prihvaćen Zakon o plebiscitu, sa 204 gasa „Za“, ni jednim glasom „protiv“ i četiri suzdržana glasa. Plebiscit je proveden 23. decembra. Na glasanje se odazvalo 93% upisanih birača, a 88,5% je glasalo za samostalnu Sloveniju, 4% protiv, dok je 0,9% bilo nevažećih glasova. Na zasjedanju sva tri Vijeća Skupštine Republike Slovenije 26. decembra 1990. proglašeni su rezultati plebiscita, i od tada su vođene priprema za proglašenje samostalnosti. U tom razdoblju slovenačko rukovodstvo je predlagalo tri vrste dogovora sa ostalima u Jugoslaviji: dogovor sa rukovodstvima drugih republika o uređenju međusobnih odnosa; dogovor Saveznog izvršnog vijeća sa republičkim organima o minimalnom funkcioniranju federacije u prelaznom periodu i republičko preuzimanje prava i obaveza iz dotadašnjeg života, bez obzira kako će se procesi dalje odvijati. U tom razdoblju ostao je posebno zanimljiv susret delegacija Slovenije i Srbije, sa Miloševićem 24. januara 1991. sa kojeg je izdato saopćenje po kojem „rješenje jugoslavenske krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje, koje ničim ne može biti ograničeno, osim jednakim pravom drugih naroda, pri čemu ostvarivanje tog prava zahtijeva poštovanje specifičnih i različitih interesa i ne smije biti na štetu drugih naroda“. Također je navedeno da Slovenija „poštuje interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslovenski dogovor mora poštovati taj interes“. Izložen kritikama zbog toga, Kučan je objašnjavao da su tu postojale razlike između Srbije, koja je sebi uzimala za pravo da govori u ime svih Srba u Jugoslaviji, i Slovenije, koja je smatrala da su republike te koje se moraju dogovarati oko rješenja jugoslavenske krize. Ovaj srpsko-slovenački susret u Beogradu se i danas u nekim krugovima interpretira kao sporazum o otcjepljenju Slovenije i o pravu Srba da žive u jednoj državi. Tuđman je prigovorio Kučanu da je formulacija o pravima Srba da žive u jednoj državi usmjerena protiv cjelovitosti Hrvatske te zbog toga neprihvatljiva, ali se „smirio tek kada mu je predsjednik Kučan objasnio da to važi i za Hrvate“.

Milan Kučan je na jednom sastanku sa predstavnicima političih stranaka 30. januara 1991. predložio da se razdruživanje od Jugoslavije vodi na dva kolosijeka: javne aktivnosti u Skupštini, i tajne priprema za osamostaljenje. Na sjednici Predsjedništva SFRJ 13.2.1991. Kučan je naglasio da o političkoj sudbini Jugoslavije odlučuju republike. Slovenačka skupština je 20.2.1990. usvojila Rezoluciju o prijedlogu za sporazumno razdruživanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Tokom marta i aprila 1991. održano je nekoliko razgovora predsjednika (predsjedništava) republika o budućnosti Jugoslavije, ali ti razgovori nisu donijeli nikakvo rješenje. Vrh JNA je zatražio uvođenje vanredng stanja, ali je na sjednici 14. i 15. marta Predsjedništvo, zahvaljujući glasu Bogića Bogićevića, odbilo taj prijedlog. Predsjedništvo Slovenije je 15. maja 1991. usvojilo niz operativnih odluka za provođenje odluka o plebiscitu i odredilo datum za proglašenje nezavisnisti. Konačno, 25. juna 1990. Skupština Slovenije je usvojila Ustavni zakon za provođenje Temeljne ustavne povelje o samostalnosti i nezavisnosti Slovenije, čime je proglašena nezavisnist, a SIV je isti dan donio odluku o nadzoru slovenačke granice, koju trebaju provoditi savezna milicija i JNA. Svečano proglašenje nezavisnosti Slovenije održano je 26. juna 1990. uveče, na Trgu Republike u Ljubjani.

O značaju potpisivanja međustranačkog dogovora 6. decembra 1990. o provođenju plebiscita, i o procesima koji su nakog toga uslijedili, pisao je Božo Repe u knjizi Milan Kučan. Prvi slovenački predsjednik, a dio možete čitati Ovdje.